POZNAVANJE ZAKONA I PROPISA OD STRANE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA – PRVIKORAK ZA KVALITETNO INFORMIRANJE I OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo o važnosti poznavanja zakona i drugih propisa odstrane državnih službenika i drugih institucija koje sudjeluju u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, te koliko je isto važno za njihov kvalitetan rad.

Osobe s invaliditetom čine značajan dio društva i imaju pravo na punu uključenost u sve aspekte života – obrazovanje, zapošljavanje zdravstvenu skrb, socijalne usluge ,pristup informacijama i sudjelovanje u javnom životu. Ta prava nisu tek moralna obveza društva, nego su jasno definirana zakonima, pravilnicima, Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i drugim zakonima i pravilnicima koje je Republika Hrvatska usvojila. 

Unatoč tome, u praksi se nažalost u praksi se i dalje često susreće u situacije u kojima osobe s invaliditetom ne dobivaju točne informacije, nailaze na administrativne prepreke ili su prisiljene same „ loviti“ svoja prava, jer službenici koji bi trebali s njima raditi nisu dovoljno upoznati s važećim propisima.

Poznavanje zakona i drugih propisa od strane državnih službenika i djelatnika u javnim institucijama nije samo pitanje profesionalnosti, nego se smatra kao temeljni preduvjet za kvalitetno informiranje građana, pravilno postupanje i ostvarivanje jednakih mogućnosti za sve.     

Kada službenici imaju jasno razumijevanje zakonskih okvira koji se odnosi na osobe s invaliditetom, mogu pružiti pravodobne i točne informacije, spriječiti diskriminaciju, smanjiti frustracije korisnika te izgraditi povjerenje između građama i institucija koje je vrlo često narušeno zbog sporosti sustava.

Ovim člankom približit ćemo Vam zašto je iznimno važno da državni službenici i svi drugi koji rade s osobama s invaliditetom moraju dobro poznavati zakone i propise ,kako to utječe na svakodnevni život osoba s invaliditetom te koje su koristi društva u cjelini kada se zakoni dosljedno i stručno primjenjuju.

Prava osoba s invaliditetom kao zakonska obveza, a ne dobra volja 

U suvremenim demokratskim društvima prava osoba s invaliditetom nisu stvar dobre volje pojedinca ili institucija, već zakonska obveza. Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, čime se je obvezala osigurati punu ravnopravnost, pristupačnost i zaštitu od diskriminacije. 

Osim međunarodnih dokumenata, postoji čitav niz domaćih zakona i podzakonskih akata koji reguliraju prava osoba s invaliditetom – od Zakona o socijalnoj skrbi, Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o osobnoj asistenciji do propisa o pristupačnim građevinama, javnog prijevoza i digitalnih usluga. 

Međutim, svaki zakon sam po sebi ne znači mnogo ako ga oni koji ga trebaju provoditi ne poznaju ili ga pogrešno tumače. 

U takvim situacijama osobe s invaliditetom mogu ostati bez svojih prava koja im pripadaju ili se mogu naći u dugotrajnim administrativnim postupcima, što dodatno opterećuje njihov život i stvara osjećaj nepravde. Upravo zato je nužno da državni službenici imaju jasno
razumijevanje ne samo osnovnih zakona, nego i raznih pravilnika, uputa i procedura koje se odnose na njihovo određeno područje rada.

Uloga državnih službenika kao prvog kontakta s građanima. 

Državni službenici često su prva točka kontakta između osobe s invaliditetom i sustava. Bilo da se radi o Zavodu za socijalnu skrb, Zavodu za zapošljavanje ,zdravstvenoj ustanovi, lokalnoj samoupravi ili nekoj drugoj instituciji, upravo službenici svojim znanjem i pristupom mogu uvelike olakšati ili otežati ostvarivanje prava. Kada službenik poznaje relevantne propise, on može korisniku jasno objasniti koja prava ima, koju dokumentaciju treba prikupiti, kojim putem podnijeti određeni zahtjevi koliko otprilike traje postupak za ostvarivanje pojedinog prava.

Time se smanjuje neizvjesnost, stres i mogućnost pogrešaka. S druge strane, ako službenik nije upoznat s propisima ili ako daje netočne informacije, korisnik može biti odbijen, upućen na krivi postupak ili biti obeshrabren da uopće pokuša ostvariti svoja prava. Takve situacije nisu samo individualni problem, nego i pokazatelj slabosti sustava.

One dovode do nepovjerenja u institucije, mogućeg povećanog broja žalbi i sudskih postupaka te dodatnih troškova za državu. 

Sve to moglo bi se izbjeći sustavnim ulaganjem u edukaciju službenika i osiguravanjem da svi imaju pristup ažurnim informacijama.