VIZIJA BUDUĆNOSTI: MOŽE LI SUSTAV U REPUBLICI HRVATSKOJ PRIJEĆI S MODELA SKRBI NA MODEL PODRŠKE ZA OSOBE S INVALIDITETOM

U ovom članku govorit ćemo o tome ima li sustav u Republici Hrvatskoj viziju priječi s modela skrbi na model podrške za osobe s invaliditetom, na koji bi se način sustav trebao pobrinuti da osobama s invaliditetom osigura dostojanstvene uvjete za nastavak njihovog života nakon njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude.

Položaj osoba s invaliditetom smatra se kao jedno od ključnih pitanja suvremenih socijalnih politika i pokazatelj je razine demokratičnosti i humanosti nekog društva.                                   

U Republici Hrvatskoj u posljednje vrijeme vidljiv je pomak u zakonodavnom i strateškom okviru – od pristupa koji osobe s invaliditetom promatra kao korisnike socijalne skrbi prema pristupu koji ih prepoznaje kao nositelje prava, ravnopravne građane i aktivne sudionike zajednice. 

Ipak, unatoč formalnim promjenama, u praksi i dalje u velikoj mjeri prevladava tradicionalni model skrbi.

Pitanje koje se nameće glasi: može li hrvatski sustav doista priječi s modela skrbi na model podrške? Odgovor na to pitanje nije jednostavan jer podrazumijeva duboku transformaciju institucionalnih struktura, financijskih mehanizama, profesionalnih praksi i na kraju – možda najvažnije – društvenih stavova. No upravo takva transformacija predstavlja temelj vizije budućnosti u kojoj osobe s invaliditetom nisu objekt brige, već se smatraju kao subjekti vlastitog života.

Od modela skrbi do modela podrške: što to zapravo znači? 

Model skrbi temelji se na medicinskom i i paternalističkom pristupu invaliditetu. To znači da je u središtu „ nedostatak“ ili „ oštećenje“ pojedinca, a društvo reagira pružanjem zaštite, smještaja i osnovne skrbi, često u institucionalnim oblicima.         

U takvom obliku sustava odluke se donose „ za“ osobu, a ne „ s“ osobom. Fokus takvog pristupa je na zbrinjavanju, a ne na osnaživanju. Suprotno tome, model podrške proizlazi iz socijalnog i ljudsko pravnog pristupa invaliditetu.           

On proizlazi iz pretpostavke da prepreke ne proizlaze isključivo iz zdravstvenog stanja, već iz neprilagođenog okruženja, diskriminacije i nedostatka razumnih oblika prilagodbe. U tom modelu ključna je individualizirana podrška koja omogućuje svakoj osobi da živi u zajednici, donosi vlastite odluke, sudjeluje na tržištu rada, u obrazovanju i društvenom životu. Prijelaz s jednog modela podrške na drugi ne znači samo regionalizaciju usluga. Riječ je o paradigmatskoj promjeni – o prijelazu s koncepta skrbi na koncept samostalnog života, uključenosti i jednakih mogućnosti za sve osobe s invaliditetom.