Kao prvo, moram ispraviti moje kolege iz tima „OSI Hrvatska“ koji su mi dali titulu pravnog savjetnika, pretpostavljam zbog mog poznavanja zakona (posebice radnog prava i Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o socijalnoj skrbi), i napomenuti da ja nisam pravnik, moje poznavanje navedene problematike je rezultat dugogodišnje borbe za prava OSI i prethodnih poslova na kojima sam radila.Naime, moja borba sa sustavom koji nije ni malo naklonjen osobama s invaliditetom traje već više od 15 god, jer ja nisam od rođenja OSI, nego sam to postala nakon dvije operacije kralježnice i mogu reći da sam sve tamo do 2008. g. imala relativno jednostavan i normalan život ( solidan uredski posao, brak, obitelj), dakle prijelomna točka jest bila moj odlazak na hitnu operaciju diska zbog nesnosnih bolova koje sam trpjela. Sama operacija i oporavak su protekli dobro, ali nakon početnog šoka i razmišljanja u stilu „hoću li hodati“, pitanja su nastavila u ovom smjeru – „hoću li moći raditi?“. Naime, ono što tad nisam znala jest da ( iako gotovo svi nakon te operacije hvala bogu hodaju) većini operiranih ostaju trajne posljedice u vidu oštećenja živaca, grčeva i jakih bolova ( posebice za promjene vremena). Budući da sam u vrijeme prve operacije kralježnice imala 37 godina, i inače sam dinamičan tip osobe koja se dosta kreće i hoda, nadala sam se da će moj problem biti riješen uz eventualnu jednu ili dvije rehabilitacije ( fizikalne terapije ili toplica) godišnje i da u najgorem slučaju ako čovjek baš i ne može više raditi, da ima i neka prava, jer takva operacija nije šala. I tu sam se gadno prevarila, jer sustav vas cijeni onoliko koliko vas može „iskoristiti“, a kad ne možete postajete nepotrebni i nevažni. Budući da sam tad još bila mlada i daleko od pomisli o bilo kakvoj mirovini, nastavila sam puna elana i volje raditi svoj uredski posao i u prve tri god od operacije nisam iskoristila ni dana bolovanja (za dva dodijeljena tjedna stacionarne rehabilitacije koristila sam godišnji odmor). Moja obitelj (posebice bivši suprug) je smatrao da sam ja operacijom valjda „popravljena“ odnosno da mogu sasvim normalno živjeti i raditi kao svaka druga 100 % zdrava osoba, a nekako sam se i ja nadala da će tome biti tako. No, ubrzo sam se uvjerila da su posljedice u obliku jakih kočenja i bolova (posebice na hladno i vlažno vrijeme, kišu i snijeg) ostale i vremenom se samo pogoršavale, a nikakve toplice ni fizikalne terapije nisu mogle umanjiti nastale probleme. Problem je nastao kod poslodavca gdje sam bila jedini radnik ( radilo se o jednom sindikatu pri jednom ministarstvu ) i kao poslovna tajnica radila sam puno vrsta poslova, odnosno posao je bio jako dinamičan i zahtjevan i za 100% zdravu osobu, pa je poslodavac odlučio da me ne bi bilo loše poslati na procjenu radne sposobnosti ( i to sam odradila 2011. godine, a mišljenje nikad nisam dobila), a dovoljno je reći da su se medicinari koji su obavljali preglede čudom čudili zašto sam uopće poslana na takav pregled, jer radim kao tajnica, nisam ovlaštena službena osoba, niti se nalazim dugo na bolovanju – tad sam prvi puta završila na bolovanju koje je trajalo oko 2 i pol mjeseca. Nakon toga sam nastavila normalno raditi svoj zahtjevni posao, iako trpeći sve veća gunđanja i pritiske šefa koji je stalno ponavljao „kako posao neće moći trpiti moja bolovanja“. Situacija me natjerala da 2011.g. zatražim vještačenje pri mirovinskom na kome je komisija donijela rješenje o ukupno 50 % tjelesnog oštećenja ( vjerovala sam da će to poslodavcu biti dokaz da ne izmišljam bolove i probleme, nego da su mi stvarno ostale posljedice i tjelesna oštećenja). I tako se situacija na poslu sve više pogoršavala ( napominjem da tih godina nisam izbivala s posla više od nekoliko tjedana godišnje zbog fizikalnih terapija, injekcija protiv bolova i blokada koje sam primala), iako sam ja davala sve od sebe da posao što manje trpi i što više izbjegavala bolovanja i radila često i pod injekcijama i blokadama, samo da sto duže zadržim postojeći posao s kojim sam do tada bila zadovoljna. No, poslodavac nije mirovao i odlučio me poslatina invalidsku komisiju, što više zvao moju osobnu liječnicu da me pošalje na invalidsku i objašnjavao joj da shvaća moje probleme, ali on tako ne može funkcionirati, a liječnica se čudom čudila, rekla mu da ja doduše po njenom mišljenju imam dijagnozu za invalidsku mirovinu, ali budući da ne radim fizički, nego uredski posao, mala je šansa da mi je komisija i odobri, ali me odlučila na inzistiranje poslodavca poslati na invalidsku komisiju na kojoj sam 2017., g., u Zagrebu i obavila pregled i iako mi je rečeno da moji problemi jesu ozbiljni, sustav baš i ne šalje takve ljude u mirovine i shvatila da sam prepuštena sama sebi i tome koliko ću moći dugo izdržati. Dobila sam odbijenicu za invalidsku mirovinu uz napomenu potrebe „daljnjeg liječenja“ i komisija mi je ponovo potvrdila mojih ranije već utvrđenih 50% ukupnog tjelesnog oštećenja. I ja sam nastavila dalje najbolje što sam mogla, pijući tablete protiv bolova i trpeći gunđanja mog poslodavca koji je stalno ponavljao „da ne želi bolesne ljude“ ( a koliko je situacija bila apsurdna dovoljno govori da je majka od dotičnog imala 3 operacije kralježnice i prošla sličan put kao i ja , samo bez mobbinga jer je žena davno završila u invalidskoj mirovini. I tako dolazimo do, za mene kobne 2019. godine jer je nalaz MR-a pokazao da je potrebna nova operacija ( u jednom trenutku „otkazala „ mi je lijeva noga i jedva sam mogla sama do WC-a, završila sam na bolovanju i operacija mi je zakazana 13.03.2020. g. ( od operacije na taj datum nije bilo ništa jer je navedenog datuma počeo lockdown i ludilo oko covida). Zajedno s pritiscima na poslu počeli su i problemi zbog mog višemjesečnog bolovanja ( zamislite situaciju u kojoj vam , iako čekate operaciju i iako vam je liječnička komisija ODOBRILA bolovanje do obavljenog operativnog zahvata i završene rehabilitacije , liječnica kaže „da bi vi trebali malo ići raditi jer ste već dugo na bolovanju“, a na vaš odgovor da vam je komisija produžila bolovanje, a poslodavac ionako jedva čeka da se vratite da vam uruči otkaz ista odgovara „da to nije njen problem“. Na kraju sam ipak ostala na bolovanju, druga operacija je izvršena 10.08. 2020. i nakon trećeg vještačenja u životu komisija me šalje radit s 1.4.2021. Moj radni odnos se normalno nastavio do mog prvog bolovanja ( zbog dobivenog covida i kasnijeg pokočenja i terapija ) i nakon zatvaranja bolovanja 10.01. 2021. g. i mog prvog dana pojavljivanja na poslu uručen mi je otkaz ( iako sam imala posao na neodređeno). Nakon godina mobbinga i prepucavanja na kraju sam dobila OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ( zbog bolesti) i neku minimalnu otpremninu, kao i pravo na naknadu za nezaposlene na Zavodu. Usporedno s ovom zdravstveno – poslovnom zavrzlamom odvijala mi se i privatna drama, jer je do tad solidan suprug jedan dan samo pozvao mene i sina ( koji je tad završavao 3. godinu na Građevinskom fakultetu u Zagrebu) i izvijestio nas da mu je partnerica trudna. Bila je to tragikomična situacija , poput one u filmovima , gdje smo se sin i ja samo pogledali i upitali se o čemu on to govori, ali pokazalo se da dok sam se ja oporavljala od operacije i rehabilitirala, čovjek si našao drugu zanimaciju i odlučio u 51. god postati tata. Uslijedio je ubrzo sporazuman razvod i moja selidba ( sin je studirao u Zagrebu, a mi smo živjeli na katu obiteljske kuće kod muževih roditelja) i moja selidba mojim roditeljima u kuću u Petrinju koja je oštećena u potresu i čekala obnovu. Dolaskom na Zavod za zapošljavanje u Petrinji naišla sam na najbolje državne službenice koje sam ikad upoznala, željne i voljne pomoći, ali ograničene zakonima. Nakon što sam se ja izjadala što me sve snašlo, moja savjetnica na Birou je zaključila da ja moram imati status invalida, a ja sam joj uporno ponavljala da nemam, da sam bila na ukupno tri vještačenja i da imam jedino rješenje mirovinskog u kojem je navedeno „ukupno tjelesno oštećenje od 50 %“. Tada moja savjetnica odlučuje provjeriti u Registru OSI i uskoro mi javlja da imam status invalida s 2. stupnjem funkcionalnog oštećenja. Dakle, 13 god od prve operacije ja saznajem DA IMAM STATUS INVALIDA i da unatoč tome u biti i nemam neka prava. Ok, dobila sam i iskoristila naknadu za nezaposlene osobe sukladno godinama radnog staža, poslana sam na dvije edukacije ( njemački jezik i edukacija za administratora baza podataka) i u međuvremenu odradila i dva posla na određeno ( jedan javni rad na 6 mjeseci i jednu zamjenu za bolovanje od 3 i pol mjeseca) i sa svoje 54 god starosti i ukupno skoro četvrt stoljeća radnog staža već se skoro 9 mjeseci nalazim kao osoba s invaliditetom na Zavodu za zapošljavanje BEZ IKAKVIH PRIHODA. Podnijela sam u veljači prošle godine i Zahtjev za inkluzivni dodatak ( koji još čekam) i u međuvremenu sam bila na ni sama ne znam koliko natječaja i testiranja ( uglavnom za državne službe jer tu sam najduže i radila), privatnici me ni ne zovu kad se javim na natječaj za posao i nakon svega lagano gubim preostalu volju i živce jer vidim da se, unatoč svim mojim poduzetim naporima, ništa ne miče s mrtve točke i da ja trenutno NE PRIPADAM NIGDJE. Da pojasnim – sustav nam ODBIJA dati invalidske mirovine, NEMA rada na 4 h, a kad se javim na natječaje za koje imam kvalifikacije obično svugdje uđem u uži izbor i završim kao druga. Jasno mi je da poslodavci žele zapošljavati mlade i zdrave ljude, iako sam ja voljna raditi i 8 h, ali apsurdnim smatram da unatoč svoj toj halabuci o velikim pravima oko zapošljavanja invalida susrećem sve više ljudi u situaciji poput moje, a od nečeg treba živjeti. Sustav bi znači trebao obratiti pažnju da postoje i ljudi poput mene koji su JOŠ pokretni, ali zbog zdravstvenog stanja više nisu u mogućnosti raditi kao mlađi i zdravi, od Zakona o inkluzivnom dodatku se očekivalo stvarno puno, i on je možda donekle i riješio problem teških invalida ( poput mog oca koji je teško pokretan), ali ostaje pitanje što s nama ostalima koji smo još pokretni i željeli bi još raditi, jer očito za sustav mi kao da ne postojimo i prepušteni smo sami sebi. Ponižavajućim smatram da se mene s toliko godina i radnog staža PRAKTIČKI TJERA NA SOCIJALU ( jer imam još 10 godina do starosne mirovine), kao što se protivim tome da bilo tko tko je bolestan ili ima status invalida završava na socijalnoj pomoći ( jer iznos inkluzivnog dodatka od 138 ili 162 eura koji se u pravilu dodjeljuje pokretnim invalidima jednak je iznosu zajamčene minimalne naknade), čime država de facto izjednačava invalide sa onima na socijalnoj pomoći. Koliko su nam zakoni nejasni, promjenjivi i nedorečeni dovoljno govori i to da prilikom zapošljavanja invalida da bi OSI ostvario prednost pri zapošljavanju mora biti biti IZJEDNAČEN na testiranju s najboljim kandidatom i SAMO POD TIM UVJETOM osoba s invaliditetom IMA PREDNOST ( a za jedno radno mjesto se npr. prijavi oko 50 kandidata). Svi znamo da se testiranja za radna mjesta ( posebice u državnom i javnom sektoru) provode u nekoliko etapa, prvo ide pismeni, naknadno usmeni razgovori, pismeni dio je još i jasan i provjerljiv, ali sporni su upravo ti usmeni razgovori na kojima se od kandidata ne traži nikakvo konkretno znanje, znaci ocjena koja odlučuje o prijemu na posao je osobna procjena članova komisije i tako vam se , kao i meni nedavno, može dogoditi da budete najbolji na pismenom, ali da vas u ukupnom poretku pretekne mlada i pretpostavljam zdrava protukandidatkinja sa 1% boljim ukupnim rezultatom ( a presudio je kao baš taj usmeni) gdje je ona bodovana taman toliko da me „za dlaku „ prestigne, a radi se kao o novom načinu testiranja za državne službe ( koji je na snagu stupio od početka ove godine) i to kao s namjerom da se spriječe moguće zloupotrebe i namještanja (ha, ha, rekla bi ja). I radi se o ministarstvu koje se hvali da je zaposlilo dvostruko više OSI nego što je predviđena kvota zapošljavanja u državnim službama. Osobno „meni na čast“ služi što sam bila tako dobra unatoč godinama i zdravstvenim poteškoćama koje imam da sam bila „bok uz bok“ skoro dvostruko mlađoj kolegici, ali posao ( i to ne stalni, nego onaj na zamjeni ) je dobila ona. Također prilikom svakog novog raspisivanja natječaja u velikoj većini državnih i javnih tijela potrebno je PONOVO prolaziti „sve krugove pakla“, tj. ponovnog slanja dokumenata, testiranja i usmenih razgovora kao da si se prvi puta u životu prijavio za rad u tom državnom tijelu, znači minuli rad, poznavanje problematike i prethodna testiranja NE ZNAČE NIŠTA. I zato smatram da je potrebno osvijestiti ovu problematiku i inzistirati na promjeni brojnih nelogičnosti i u Zakonu o inkluzivnom dodatku ( za koji smatram da je diskriminatoran, posebice u odnosu na ljude kojima se dodjeljuje 4. i 5. razina koje su mizerne i još se za njih uvjetuje da OSI bude samac i da nema drugu nekretninu), dok za ove više razine to nije uvjet, a da ne govorim da neki korisnici imaju prava po tri osnove ( rade 8 h, dobili npr. treću razinu od 430 eura i još su u invalidskoj mirovini) , a drugi jedva dobiju i 162 eura ( ako i to). Osobno poznam mnoge oštećene ljude, imam znanca koji je imao 3. operacije kralježnice i kojemu je specijalist napisao da više nije radno sposoban , a invalidska komisija mu uporno odbija dati invalidsku mirovinu, iako je čovjek građevinac po struci i ima 57 godina, pa očito sustav očekuje da preživljava sa 162 eura inkluzivnog ( ako mu odobre i to). Druga znanica jest žena s također 3 operacije kralježnice koja je DOBILA ODBIJENICU za inkluzivni i to samo zato što je vještačena kao 2. stupanj kronične bolesti ( i pogrešno joj određena 5. razina inkluzivnog dodatka za koju je uvjet da osoba bude samac, a žena u braku, umjesto 4. razine koja bi joj trebala pripasti po iznosu Barthelovog indexa). Također poznam i dva branitelja i dragovoljca od kojih jedan ima pacemaker, medicina rada mu odbija izdati dozvolu za rad ( čovjek je električar), a invalidska komisija tvrdi „da je za njih on zdrav“. Drugi slučaj jest također branitelj i dragovoljac koji je teški diabetičar i posao čuvara izgubio zbog toga što na jedno oko uopće više ne vidi, i na drugo povremeno gubi vid, i jedino pravo koje je za sad ostvario jest opskrbnina za branitelje u iznosu od 150 eura mjesečno ( čovjek je na moj nagovor predao zahtjev za inkluzivni i još čeka). Iz svega gore navedenog mislim da je potrebno vladajuće upozoriti DA NIJE DOPUSTIVO da se invalidima i bolesnim ljudima DAJU OTKAZI ZBOG BOLESTI, a ne daju nikakva druga prava ( novi posao, posao na 4 h, pristojan iznos inkluzivnog ili invalidska mirovina). Sve je više ljudi koji su u sličnoj situaciji i osjećaju se ljuti i poniženi i kao GRAĐANI DRUGOG REDA. Mislim da u cijeloj toj priči oko prava invalida nije nebitno istaknuti da su gotovo 700.000 osoba u RH trenutno OSI ( oko 17 % ukupnog stanovništva naše države ). Prema podacima Hrvatskog Zavoda za zapošljavanje trenutno se kod njih u evidenciji nalazi oko 10.000 OSI, što i nije tako velik broj. Neće me nitko uvjeriti da nije moguće provjeriti što je točno svim tim ljudima i vjerojatno je velika većina njih sposobna raditi BAREM 4 h na dan. Sustav bi morao naći načina da nekako zbrine sve te ljude, bilo kombinacijom rada u nepunom radnom vremenu i inkluzivnog dodatka ili invalidske mirovine, kako bi i ti ljudi mogli od nečeg živjeti. Također bi trebalo onemogućiti da netko tko je u invalidskoj mirovini i uz nju prima inkluzivni dodatak i radi još 8 h ( rad na 4 h da, jer inače smisao gubi invalidska mirovina dana toj osobi), a ne ovako, kao do sada da sve ide stihijski i stvari sve više izmiču kontroli i dio OSI ostaje na rubu društva, zanemaren i ponižen jer OSI nisu i NE SMIJU BITI SOCIJALA, inače nam sva ta priča oko prava invalida i na dalje ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Irena Čižmić