6 min čitanja
DRUŠTVENA ODGOVORNOST PREMA OSOBAMA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o društvenoj odgovornosti prema osobama s invaliditetom. Zašto je važno govoriti o važnosti promicanja društvene odgovornosti prema osobama s invaliditetom i kako isto može unaprijediti njihovu kvalitetu života.

Društvena odgovornost prema osobama s invaliditetom jedno je od važnih pitanjasuvremenog društva koje nadilazi područje socijalne politike i postaje sastavni diošire rasprave o ljudskim pravima, jednakosti, uključivosti i kvaliteti života svihgrađana. 

Način na koji zajednica prepoznaje potrebe, mogućnosti i prava osoba s invaliditetom pokazuje razinu njezine društvene zrelosti, solidarnosti i spremnosti da načela jednakosti pretvori u stvarnu društvenu praksu. Iako su tijekom posljednjih desetljeća ostvareni značajni pomaci u razumijevanju položaja osoba s invaliditetom, brojne prepreke i dalje otežavaju njihovo potpuno i ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu. 

Te prepreke nisu isključivo fizičke. One mogu biti institucionalne,komunikacijske, obrazovne, ekonomske, tehnološke i, možda najteže promjenjive,društvene i psihološke. Predrasude, stereotipi i nerazumijevanje invaliditeta čestostvaraju ograničenja koja su veća od samog tjelesnog, senzornog, intelektualnog ili psihičkog oštećenja.

Upravo zato društvenu odgovornost prema osobama s invaliditetom ne trebapromatrati kao pitanje pomoći pojedincu koji se nalazi u nepovoljnijem položaju, negokao pitanje uređenja društva u kojem svaka osoba treba imati mogućnostostvarivanja svojih prava, razvoja svojih potencijala i sudjelovanja u zajednici. 

Takav pristup podrazumijeva promjenu perspektive: osoba s invaliditetom nije prvenstveno korisnik pomoći, nego građanin s jednakim dostojanstvom, pravima i odgovornostima. Društvo je pritom odgovorno za stvaranje uvjeta u kojima invaliditetne postaje razlog za isključenost, siromaštvo, nezaposlenost, nedostupnost obrazovanja, društvenu izolaciju ili smanjenu mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu.

Tema društvene odgovornosti prema osobama s invaliditetom stoga obuhvaća mnogo više od osiguravanja materijalnih prava i dostupnosti socijalnih usluga. 

Ona uključuje način na koji gradimo javni prostor, kako organiziramo obrazovni sustav, kako poslodavci oblikuju radna mjesta, kako institucije komuniciraju s građanima, kako se razvijaju digitalne usluge, na koji način mediji prikazuju osobe s invaliditetom te, naposljetku, kako se kao pojedinci odnosimo prema ljudima koji imaju različite potrebe i sposobnosti.  Riječ je o zajedničkoj odgovornosti države, lokalne i regionalne samouprave, javnih institucija, gospodarstva, civilnog društva, obrazovnog sustava, medija, obitelji i svakog pojedinca. 

Samo povezivanjem tih razina moguće je izgraditi društvo u kojem uključivost nije deklarativna vrijednost, nego svakodnevna stvarnost.

Invaliditet je složena društvena pojava koja se ne može svesti samo na zdravstvenostanje pojedinca. Suvremeni pristupi sve više naglašavaju interakciju između osobnih karakteristika i prepreka koje postoje u društvenom i fizičkom okruženju.     Osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, primjerice, ne suočava se s ograničenjem isključivo zbog svojih motoričkih teškoća, nego i zbog stepenica, nepristupačnih
ulaza, neadekvatnog javnog prijevoza ili neuređenih nogostupa. 

Osoba oštećenavida može biti dodatno ograničena nedostatkom zvučnih najava, nepristupačnim digitalnim sadržajima ili nedovoljno prilagođenim informacijama. Osoba s oštećenjem sluha može naići na prepreke kada ključne informacije nisu dostupne na način koji joj omogućuje razumijevanje. Osoba s intelektualnim teškoćama može biti isključena kada su administrativni postupci i komunikacija institucija oblikovani na način koji neuzima u obzir različite sposobnosti razumijevanja informacija.

Ovi primjeri pokazuju da društvo svojim uređenjem može određeni oblik invaliditeta učiniti manje ili više ograničavajućim. 

Ako je infrastruktura pristupačna, informacije dostupne, prijevoz prilagođen, obrazovanje uključivo, a radna mjesta fleksibilna i dobro organizirana, mogućnosti osobe s invaliditetom znatno se povećavaju. Suprotno tome, ako su prepreke brojne i sustavno prisutne, invaliditet može postati razlogom dugotrajne ovisnosti o drugima i društvene izolacije. Odgovorno društvo stoga ne bi trebalo samo prilagođavati pojedinca postojećem sustavu, nego bi trebalo kontinuirano preispitivati sam sustav i uklanjati prepreke koje on proizvodi.

Posebno je važno razumjeti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina.

Razlike među njima velike su kao i među osobama bez invaliditeta. Razlikuju seprema dobi, spolu, obrazovanju, ekonomskom statusu, mjestu stanovanja, vrsti istupnju invaliditeta, obiteljskim okolnostima, profesionalnim interesima i osobnimživotnim ciljevima. Neke osobe imaju potrebu za svakodnevnom podrškom, dok sudruge potpuno samostalne. Nekima je potrebna fizička prilagodba prostora, drugimaasistivna tehnologija, osobna asistencija, podrška u komunikaciji ili fleksibilna organizacija rada. 

Zbog toga društveno odgovoran pristup ne može počivati najedinstvenom modelu koji se primjenjuje na sve. 

Potrebno je uvažavati individualnepotrebe i omogućiti osobama s invaliditetom da sudjeluju u donošenju odluka koje se odnose na njihov život.

Jedno od temeljnih načela odgovornog odnosa prema osobama s invaliditetom jestpoštovanje ljudskog dostojanstva. 

Dostojanstvo podrazumijeva da se osobu ne promatra kroz njezino oštećenje, nego kao cjelovito ljudsko biće sa svojim sposobnostima, interesima, željama i pravima. U svakodnevnoj komunikaciji to znači izbjegavati sažaljenje, patroniziranje i svođenje osobe na njezin invaliditet. Pomoć treba biti ponuđena kada je potrebna i prihvaćena od osobe, a ne nametnuta. Važno je razlikovati podršku od preuzimanja kontrole nad tuđim životom. 

Čak i kada osoba treba značajnu pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, ona i dalje ima pravo odlučivati o sebi, svojim odnosima, obrazovanju, radu, stanovanju i načinu života.