9 min čitanja
KADA POMOĆ POSTANE STRAH – TKO ŠTITI DOSTOJAN STVO PSIHIJATRI JSKIH PACIJENATA?

Tragična smrt Kristiana Josipa Periša otvorila je bolna pitanja o sigurnosti pacijenata, profesionalnoj odgovornosti i temeljnim vrijednostima zdravstvene struke. Kada čovjek potraži stručnu pomoć, mora moći vjerovati da će njegovo zdravlje, život i dostojanstvo biti zaštićeni.

Danas Kristian Josip Periš. Sutra to može biti netko od nas.

Ova rečenica nije pokušaj izazivanja straha niti nepovjerenja prema zdravstvenim djelatnicima. Ona je upozorenje da se nijedno društvo ne smije pomiriti s mogućnošću da osoba koja traži zdravstvenu pomoć postane žrtva nasilja.

Hrvatsku javnost duboko je potresla smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, koji je 21. listopada 2026. godine preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu.

Kristian nije bio samo pacijent čije se ime posljednjih dana pojavljuje u medijskim izvještajima. 

Bio je nekadašnji hrvatski atletski reprezentativac, diplomirani kineziolog i čovjek koji je dio svojega profesionalnog rada posvetio uključivanju osoba s invaliditetom u sport.

Radio je i s djecom te osobama s teškoćama u razvoju, među kojima su bile osobe s cerebralnom paralizom i autizmom.

No njegov život, kao ni život bilo kojeg drugog čovjeka, ne vrijedi više ili manje zbog profesionalnih uspjeha.

Pravo na život, sigurnost i dostojanstvo pripada svakome, bez obzira na dijagnozu, invaliditet, društveni položaj ili životne okolnosti.

Tragedija koja zahtijeva odgovore. 

Prema dosad objavljenim informacijama, četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo Kristiana Josipa Periša.

Snimke nadzornih kamera izazvale su snažnu reakciju javnosti i otvorile ozbiljna pitanja o postupanju prema pacijentu koji je bio fizički sputan.

Zdravstvena inspekcija utvrdila je nepravilnosti u provođenju i dokumentiranju postupaka fizičkog sputavanja. Otvorena su i pitanja postupanja uprave ustanove te pravodobnosti obavještavanja nadležnih tijela.Važno je naglasiti da kazneni postupak još traje, da konačan uzrok smrti nije u potpunosti razjašnjen te da se individualna kaznena odgovornost mora utvrditi pred nadležnim pravosudnim tijelima.

Međutim, već sada postoji dovoljno razloga za ozbiljno preispitivanje sustava zaštite psihijatrijskih pacijenata.

Kako zaštititi čovjeka koji se nalazi u psihičkoj krizi? Tko nadzire postupanje prema pacijentima koji su fizički sputani? Tko odgovara ako propisani postupci nisu poštovani?To nisu pitanja koja se tiču samo jedne bolnice. Ona se tiču sigurnosti svakoga tko se danas ili sutra može naći u ulozi psihijatrijskog pacijenta.Hipokratova zakletva – obećanje čovječnosti i odgovornosti.

Liječnički poziv stoljećima se povezuje s Hipokratovom zakletvom, koja predstavlja jedan od najpoznatijih simbola medicinske etike.

Njezina suvremena inačica, Ženevska liječnička prisega, posebno naglašava služenje čovječanstvu, dobrobit pacijenta, poštovanje njegove autonomije i dostojanstva te zaštitu ljudskih prava.

No koliko ta načela vrijede ako se izgube u svakodnevnoj zdravstvenoj praksi?Zakletva nije samo svečani tekst. 

Ona predstavlja moralnu obvezu koju zdravstveni djelatnici moraju potvrđivati svojim postupcima.

Premda se Hipokratova zakletva odnosi na liječnike, odgovornost za humano postupanje pripada svim zdravstvenim djelatnicima.

Medicinske sestre i medicinski tehničari također imaju profesionalne i etičke obveze. Njihova je zadaća pružati zdravstvenu njegu, štititi sigurnost pacijenata i poštovati njihovo dostojanstvo.Zdravstvena uniforma ne daje pravo na moć nad ranjivim čovjekom. Ona podrazumijeva dodatnu odgovornost prema osobi kojoj je potrebna pomoć.

Zdravstvena struka mora pomagati, liječiti i biti empatična, a nikada nasilnička.

Psihijatrijska dijagnoza ne oduzima ljudska prava

Osobe koje žive s depresijom, anksioznošću, psihotičnim poremećajima ili drugim psihičkim teškoćama često se suočavaju s predrasudama, nerazumijevanjem i društvenom stigmatizacijom.

Ponekad se njihovi osjećaji i pritužbe olako pripisuju dijagnozi, umjesto da ih se ozbiljno sasluša.

Takav odnos može dodatno produbiti osjećaj izoliranosti i nepovjerenja prema zdravstvenom sustavu.

Psihijatrijski pacijent nije manje vrijedan čovjek. Njegova bolest nije dopuštenje za ponižavanje, zastrašivanje ili nehumano postupanje.

Upravo suprotno, psihička kriza zahtijeva dodatnu pažnju, stručno razumijevanje, strpljenje i zaštitu.

Hrvatski Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuje zaštitu njihovih prava i stroge uvjete pod kojima se mogu primjenjivati mjere prisile.

Fizičko sputavanje dopušteno je samo iznimno, kada je nužno spriječiti neposrednu ozbiljnu opasnost za život ili zdravlje pacijenta ili drugih osoba i kada blaže mjere nisu dovoljne.

Takve mjere moraju biti stručno opravdane, razmjerne, vremenski ograničene i nadzirane.

Sputavanje nikada ne smije postati sredstvo kažnjavanja, ponižavanja ili odmazde.

Svjedočanstva koja ne smiju ostati nečujna.

Nakon smrti Kristiana Josipa Periša u javnosti su se pojavila i svjedočanstva drugih osoba koje tvrde da su tijekom psihijatrijskog liječenja doživjele fizičko ili psihičko zlostavljanje.

Prema medijskim izvještajima, redakciji RTL Direkta javilo se oko 70 osoba s tvrdnjama o neprimjerenom postupanju u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan.

Njihove tvrdnje potrebno je nepristrano i neovisno provjeriti.

Ipak, svako takvo svjedočanstvo zaslužuje ozbiljnu pozornost.

Posebno zabrinjava mogućnost da se pojedini pacijenti ne usuđuju prijaviti nasilje jer strahuju da im zbog psihijatrijske dijagnoze nitko neće vjerovati.

Zdravstveni sustav mora osigurati dostupne, povjerljive i djelotvorne postupke prijavljivanja mogućih povreda prava pacijenata.

Nitko ne bi smio strahovati da će zbog pritužbe biti izložen dodatnom ponižavanju ili odmazdi.

Ne smijemo izgubiti povjerenje u cijelu zdravstvenu struku. 

Koliko god ova tragedija bila potresna, bilo bi nepravedno zbog postupaka pojedinaca osuditi sve liječnike, medicinske sestre, tehničare i druge zdravstvene djelatnike.

Brojni stručnjaci svakodnevno predano rade s ljudima koji prolaze kroz najteže životne trenutke.

Postoje psihijatri koji svojom smirenošću, razumijevanjem i stručnim pristupom pacijentu vraćaju osjećaj sigurnosti.

Postoje medicinske sestre i tehničari koji, unatoč zahtjevnim uvjetima rada, strpljivo i odgovorno pružaju skrb.

Mnogi pacijenti upravo zahvaljujući takvim ljudima ponovno pronalaze povjerenje u sebe, liječenje i mogućnost kvalitetnijeg života.

Takve primjere treba isticati i njegovati. Istodobno treba priznati da rad u psihijatrijskim ustanovama može biti izrazito zahtjevan. Zdravstveni djelatnici imaju pravo na primjerene uvjete rada, dovoljan broj zaposlenika, stručnu edukaciju i zaštitu vlastite sigurnosti. No sigurnost zaposlenika i dostojanstvo pacijenata nisu suprotstavljeni ciljevi.

Oboje mora biti jednako važno. Što mora učiniti zdravstveni sustav ?Tragedija Kristiana Josipa Periša ne smije ostati samo predmet medijskih rasprava. Potrebno je osigurati dosljednu provedbu postojećih propisa, učinkovit nadzor nad primjenom mjera prisile i ozbiljno razmatranje svih prijava neprimjerenog postupanja.

Jednako su važni redovita edukacija zdravstvenih djelatnika, razvoj nenasilnih metoda smirivanja kriznih situacija i odgovarajući uvjeti rada.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti pacijentima koji zbog zdravstvenog stanja, invaliditeta ili drugih okolnosti teže mogu samostalno zaštititi svoja prava.

Neovisna kontrola ne bi smjela biti doživljavana kao napad na zdravstvene djelatnike, nego kao način zaštite pacijenata i očuvanja povjerenja u zdravstvenu profesiju.

Zdravstveni sustav koji prepoznaje vlastite propuste i djeluje kako bi ih ispravio pokazuje odgovornost. Sustav koji ih prešućuje riskira da se iste tragedije ponove.

Danas Kristian Josip Periš, sutra netko drugi. 

Jedan mladi čovjek izgubio je život. Njegova obitelj izgubila je sina i člana obitelji, prijatelji blisku osobu, a zajednica čovjeka koji je svojim radom pridonosio sportu i uključivanju osoba s invaliditetom.

Njegovoj obitelji dugujemo poštovanje, a nadležnim institucijama pripada odgovornost da potpuno razjasne okolnosti njegove smrti.

Svim psihijatrijskim pacijentima dugujemo zdravstveni sustav u kojem će njihova sigurnost, dostojanstvo i prava biti zaštićeni.

Zato se ne smijemo zadovoljiti samo osudom nasilja. Moramo zahtijevati odgovornost, djelotvoran nadzor i promjene koje će spriječiti ponavljanje ovakvih tragedija.

Jer odlazak psihijatru nije sramota. Traženje stručne pomoći nije slabost. Psihička bolest nikada ne smije biti razlog za oduzimanje ljudskog dostojanstva. 

Čovjek koji traži pomoć ne smije se bojati onih kojima povjerava svoj život. 

I na kraju ostaje pitanje koje bi svatko od nas, a posebno svaki zdravstveni djelatnik, trebao postaviti sebi:

Ako čovjek nije siguran ondje gdje je došao potražiti pomoć, gdje onda može biti siguran?