25 min čitanja
KAKO DJECI OBJASNITI ŠTO ZNAČI INVALIDITET: RAZUMIJEVANJE,
PRIHVAĆANJE I RAZVOJ EMPATIJE OD NAJRANIJE DOBI

U ovom članku govorit ćemo o tome kako djeci objasniti značenje pojma invaliditet, kako ih potaknuti na razumijevanje invaliditeta, a samim time od najranije dobi dapočnu razvijati empatiju prema osobama s invaliditetom od najranije dobi.

Djeca svijet oko sebe upoznaju promatranjem, postavljanjem pitanja i iskustvima koja svakodnevno stječu u obitelji, vrtiću, školi i zajednici. U tom procesu susreću se s ljudima koji se međusobno razlikuju po izgledu, sposobnostima, načinu komunikacije, kretanju, učenju i drugim obilježjima. Te razlike djeci često privlače pozornost i potiču ih na pitanja koja odraslima ponekad mogu biti neugodna ili ih zateći nespremnima.

Jedno od takvih pitanja odnosi se na invaliditet: zašto neka osoba koristi invalidskakolica, zašto netko ne vidi ili ne čuje, zašto neka djeca govore na drukčiji način ilitrebaju više vremena kako bi nešto naučila. Iako se odrasli u takvim situacijamaponekad boje da će pogrešnim odgovorom povrijediti nekoga ili potaknuti dijete naneprikladno ponašanje, važno je razumjeti da su dječja pitanja najčešće dio prirodnog procesa upoznavanja svijeta.

Način na koji odrasli odgovaraju na ta pitanja može značajno utjecati na to kako ćedjeca razumjeti invaliditet, razvijati odnos prema osobama s invaliditetom i oblikovati vlastite stavove o različitosti. 

Upravo zato razgovor o invaliditetu ne bi trebao bitiobilježen nelagodom, šutnjom ili izbjegavanjem teme, nego iskrenošću,razumijevanjem i poštovanjem. Djeci nije potrebno pružiti složena medicinska objašnjenja niti ih opteretiti informacijama koje još ne mogu razumjeti. Potrebno im je ponuditi jednostavne, točne i dobno primjerene odgovore koji će im pomoći shvatiti da ljudi imaju različite potrebe i sposobnosti, ali da svi zaslužuju jednako poštovanje, prihvaćanje i mogućnost sudjelovanja u životu zajednice.

Invaliditet je pojam koji obuhvaća različita iskustva i okolnosti. 

Može biti povezan stjelesnim, osjetilnim, intelektualnim ili psihosocijalnim oštećenjima, a način na kojiosoba funkcionira u svakodnevnom životu ovisi i o njezinim osobnim obilježjima te ookruženju u kojem živi. 

Neke osobe imaju poteškoće s kretanjem i koriste invalidskakolica, štake ili druga pomagala. Neke osobe ne vide ili imaju oštećenje vida, dokdruge imaju oštećenje sluha i komuniciraju znakovnim jezikom, govorom ilikombinacijom različitih načina komunikacije. Postoje i osobe kojima je potrebno viševremena za učenje, razumijevanje informacija ili obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

Kod nekih je osoba invaliditet vidljiv, dok kod drugih nije odmah prepoznatljiv. 

Stogaje važno djeci objasniti da se invaliditet ne može uvijek prepoznati samopromatranjem osobe te da nije primjereno donositi zaključke o nečijim sposobnostima na temelju izgleda.

Jedan od najjednostavnijih načina na koji se djeci može objasniti invaliditet jest povezivanje te teme s njihovim svakodnevnim iskustvima. Djeca već razumiju da netko brže trči, netko teže čita, netko se boji glasnih zvukova, a netko lakše uči kada mu se nešto pokaže slikom ili praktičnim primjerom. 

Na temelju tih iskustava odraslimogu objasniti da svi ljudi imaju svoje sposobnosti, potrebe i načine na koje obavljaju      određene aktivnosti. 

Pritom treba naglasiti da invaliditet nije isto što i bolest, da se ne
može uvijek izliječiti i da ne znači kako osoba ne može učiti, raditi, stvarati prijateljstva, baviti se sportom ili uživati u aktivnostima koje voli.

Primjerice, ako dijete pita zašto njegov vršnjak koristi invalidska kolica, odgovor možeglasiti: „Njegove noge ne omogućuju mu da hoda na isti način kao ti, pa koristi kolicakako bi se mogao kretati i sudjelovati u aktivnostima.” 

Takvo objašnjenje jasno prenosi informaciju bez sažalijevanja i bez predstavljanja osobe kao nekoga tko je manje vrijedan ili nesposoban. 

Ako dijete pita zašto netko ne čuje, odrasli mogu objasniti da ta osoba zvukove ne čuje na isti način kao većina ljudi te da se može sporazumijevati znakovnim jezikom, čitanjem s usana, pisanjem ili drugim načinima komunikacije, ovisno o svojim potrebama. Ako pita zašto netko govori drukčije ili mu je potrebno više vremena za odgovor, važno je objasniti da ljudi ne razmišljaju i ne komuniciraju svi na isti način i da drugoj osobi treba dati dovoljno vremena kako bi se izrazila.

Pritom je važno izbjegavati objašnjenja koja invaliditet prikazuju kao kaznu, osobnupogrešku ili nešto čega bi se osoba trebala sramiti. Jednako je važno ne predstavljatiosobe s invaliditetom isključivo kao ljude kojima je potrebna pomoć ili koji su zbogsvojih teškoća manje sretni od drugih. Takve poruke, čak i kada su izrečene s najboljom namjerom, mogu pridonijeti stvaranju stereotipa i pogrešnih predodžbi.

Osoba s invaliditetom nije samo svoje oštećenje ili teškoća. Ona je osoba sa svojiminteresima, osobnošću, željama, osjećajima, talentima i životnim ciljevima. Ima pravona prijateljstvo, privatnost, samostalnost, donošenje odluka i sudjelovanje u svim područjima života, kao i svaka druga osoba.

U razumijevanju invaliditeta posebno je važno djeci približiti činjenicu da teškoće skojima se osobe s invaliditetom susreću ne proizlaze uvijek samo iz njihovih osobnihobilježja, nego često i iz prepreka koje postoje u okolini. Primjerice, osoba koja koristiinvalidska kolica može samostalno doći do određenog mjesta ako postoji pristupačanulaz, dizalo ili odgovarajuća rampa. Međutim, ako do prostora vode samo stepenice,pristup joj može biti onemogućen. 

Dijete koje ne vidi može sudjelovati u nastavi akosu mu informacije dostupne u odgovarajućem obliku, dok nedostatak prilagođenih materijala može predstavljati ozbiljnu prepreku. Dijete koje ima teškoće sa sluhom može uspješnije pratiti razgovor ako mu se govori jasno, ako sugovornik ne zaklanja lice i ako su dostupna potrebna komunikacijska pomagala.

Takvi primjeri pomažu djeci razumjeti da nije dovoljno od osobe očekivati da seprilagodi svemu što je okružuje. 

Potrebno je stvarati okruženje u kojem različiti ljudimogu ravnopravno sudjelovati. Na taj se način djeci približava i pojam pristupačnosti,iako ga u ranoj dobi nije nužno posebno definirati. 

Dovoljno je potaknuti ih daprimijete kako su prostori, igračke, knjige, informacije i aktivnosti organizirani te darazmisle mogu li ih koristiti svi. 

Ako je igralište dostupno samo djeci koja moguhodati, ako se u skupnoj igri ne uzima u obzir dijete koje se teže sporazumijeva iliako se učeniku ne pruži način rada koji odgovara njegovim potrebama, tada problemnije samo u njegovim individualnim teškoćama nego i u načinu na koji je aktivnost organizirana.

Razgovor o invaliditetu ujedno je prilika za razvoj empatije, odnosno sposobnosti prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja i perspektiva. 

Ipak, empatija se ne
razvija samo objašnjavanjem da trebamo biti dobri prema drugima. Ona se oblikujekroz svakodnevne odnose, iskustva i ponašanja odraslih koje djeca promatraju i oponašaju. Kada roditelj, odgojitelj ili učitelj prema osobi s invaliditetom pristupa prirodno, obraća joj se izravno, sluša je i poštuje njezine odluke, dijete uči da je takav odnos uobičajen i poželjan. Suprotno tome, ako odrasli izbjegavaju kontakt, govore o osobi kao da ona nije prisutna ili njezine sposobnosti unaprijed procjenjuju na temelju invaliditeta, dijete može usvojiti slične obrasce ponašanja.

Zato je važno da odrasli preispitaju vlastite stavove, predrasude i nesigurnosti.

Ponekad se u prisutnosti osobe s invaliditetom pojavljuje strah od toga da će se rećinešto neprikladno, zbog čega se odrasli odlučuju na šutnju ili izbjegavanje razgovora.

Međutim, upravo takvo ponašanje može djeci poslati poruku da je invaliditet tema okojoj se ne govori ili da su osobe s invaliditetom na neki način neprihvatljive. 

Umjestotoga, korisno je pokazati da o različitostima možemo razgovarati otvoreno i spoštovanjem. Ako odrasla osoba ne zna odgovor na dječje pitanje, sasvim jeprihvatljivo priznati da nešto ne zna i predložiti da zajedno potraže pouzdaneinformacije. 

Time se djetetu pokazuje da učenje traje cijeli život i da nije potrebnoimati odgovor na svako pitanje kako bismo mogli razgovarati o važnim temama.

Jednako je važno kako odrasli reagiraju kada dijete postavi pitanje o nečijem izgleduili ponašanju na javnome mjestu. 

Mala djeca često glasno izgovaraju ono štoprimijete, bez namjere da nekoga uvrijede. 

Ako dijete, primjerice, primijeti osobu sprotezom, invalidskim kolicima ili pomagalom za sluh i postavi pitanje, strogoušutkavanje može izazvati zbunjenost i pojačati osjećaj da je riječ o nečemuzabranjenom. Primjerenije je mirno objasniti situaciju, a zatim, prema potrebi, djetetu pojasniti da o drugim ljudima govorimo obzirno i da nije pristojno uporno promatrati osobu, zadirkivati je ili postavljati osobna pitanja na koja možda ne želi odgovoriti.

Takav pristup omogućuje razlikovanje znatiželje od ponašanja kojim se narušavajutuđe granice. Djeca trebaju razumjeti da smiju pitati, ali i da druge osobe imaju pravona privatnost. 

Nije potrebno svaku osobu s invaliditetom pretvoriti u priliku zarazgovor ili objašnjavanje njezina zdravstvenog stanja. 

Ako dijete želi nešto saznati,odrasli mogu odgovoriti općenito, bez zadiranja u osobne podatke. Primjerice, mogureći da neki ljudi koriste različita pomagala kako bi se lakše kretali ili komunicirali, a da ne moraju znati točnu dijagnozu osobe koju su susreli.

Uloga obitelji u oblikovanju dječjih stavova posebno je važna jer se prvi obrasci prihvaćanja i odnosa prema drugima usvajaju upravo u obiteljskom okruženju. Djeca promatraju kako roditelji govore o ljudima koji se razlikuju od njih, kako reagiraju na nepoznate situacije i kako se ponašaju kada netko treba pomoć. Ako u obitelji postoji otvorenost prema različitostima, ako se poštuju individualne potrebe i ako se o invaliditetu govori bez omalovažavanja ili pretjeranog sažalijevanja, dijete će lakše razviti pozitivan i realističan odnos prema osobama s invaliditetom.

Roditelji pritom ne moraju organizirati posebne i složene aktivnosti. Razgovor semože prirodno razviti tijekom šetnje, čitanja slikovnice, gledanja televizijskog sadržajaili susreta s drugim ljudima. Važno je da odgovori budu iskreni, kratki kada je dijetemalo i detaljniji kako raste njegova sposobnost razumijevanja. 

Predškolsko dijete u glavnom treba jednostavno objašnjenje povezano s konkretnom situacijom, dok školsko dijete može razumjeti složenije pojmove poput jednakih prava,
pristupačnosti, diskriminacije i uključivanja. U svakom je slučaju korisno provjeriti što dijete već zna, kako je razumjelo objašnjenje i ima li dodatnih pitanja. 

Razgovor o invaliditetu ne mora se završiti jednim odgovorom, nego se može nastaviti tijekom vremena, u skladu s djetetovim iskustvima i razvojem.

Važnu ulogu imaju i odgojno-obrazovne ustanove, koje djeci pružaju mogućnostučenja u skupini vršnjaka različitih sposobnosti i potreba. 

Vrtići i škole mogu pridonijeti razvoju uključivog okruženja kroz svakodnevne aktivnosti, suradničko učenje, zajedničku igru i sadržaje koji prikazuju različite životne okolnosti. 

Pritom je važno da se djecu ne poučava samo o invaliditetu kao pojmu, nego i o tome kako se ponašati u situacijama u kojima je potrebno uvažiti različite potrebe. Djeca mogu učiti kako ponuditi pomoć bez nametanja, kako pričekati osobu kojoj treba više vremena, kako razgovarati s vršnjakom koji koristi drukčiji način komunikacije i kako reagirati kada primijete zadirkivanje ili isključivanje.

U takvom okruženju inkluzija postaje iskustvo, a ne samo riječ koju djeca trebajuzapamtiti. 

Inkluzija podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima svako dijete može sudjelovati u zajedničkim aktivnostima, razvijati svoje potencijale i osjećati da pripada skupini. 

To ne znači da svi moraju raditi iste stvari na isti način ili jednakom brzinom. Naprotiv, znači prepoznati da djeca mogu trebati različite oblike podrške kako bi imala jednake mogućnosti sudjelovanja. Nekome će biti potrebne prilagođene upute, nekome više vremena, nekome pomagalo, a nekome drukčiji način predstavljanja sadržaja. Pritom je cilj da se razlike u potrebama ne pretvore u razlog za izdvajanje, nego da se uvaže kao dio stvarnog života zajednice.

Kada se govori o uključivanju djece s invaliditetom, važno je izbjeći i pretjerano zaštitnički pristup. 

Ponekad se iz dobre namjere događa da se dijete s invaliditetomstalno izdvaja, da mu se sve unaprijed olakšava ili da mu se ne pruža prilika dasamostalno pokuša obaviti određenu aktivnost. Takav pristup može ograničiti razvoj                 samostalnosti i osjećaja kompetentnosti. 

Djeci s invaliditetom, kao i svoj drugoj djeci,potrebno je pružiti podršku koja odgovara njihovim stvarnim potrebama, uzpoštovanje njihova dostojanstva, izbora i mogućnosti. 

Umjesto da se uvijek pretpostavlja kako im je pomoć potrebna, primjerenije je pitati žele li pomoć i na koji im se način može pomoći. Time se uči važna životna lekcija: pomaganje nije preuzimanje tuđih obveza, nego pružanje podrške uz poštovanje druge osobe.

Posebno je važno djecu poučiti da invaliditet ne znači automatski nesposobnost zaodređenu aktivnost. 

Osoba koja ne vidi može uživati u glazbi, sportu, obrazovanju idruženju. Osoba koja koristi invalidska kolica može se baviti različitim sportovima,putovati, studirati i raditi. 

Dijete koje ima intelektualne teškoće može razvijati interese,prijateljstva i vještine, iako mu za neke aktivnosti može biti potrebna dodatnapodrška. Naravno, ne mogu sve osobe obavljati sve aktivnosti na jednak način, aneke aktivnosti mogu biti nedostupne ili zahtijevati prilagodbe. Cilj nije tvrditi dainvaliditet nikada ne predstavlja teškoću, nego izbjeći unaprijed postavljene granice ipretpostavke o tome što neka osoba može ili ne može učiniti.

U tome važnu ulogu imaju knjige, slikovnice, filmovi, animirani sadržaji i drugi medijikoje djeca prate. Kvalitetni sadržaji mogu pomoći djeci upoznati iskustva osoba s invaliditetom i razviti razumijevanje situacija s kojima se možda ne susreću svakodnevno. 

Ipak, važno je birati sadržaje koji osobe s invaliditetom prikazuju cjelovito, kao ljude s različitim osobnostima, interesima i životnim iskustvima, a ne isključivo kroz njihovu teškoću. Posebno treba biti oprezan sa sadržajima koji invaliditet prikazuju kao tragediju, predmet ismijavanja ili izvor nadnaravne inspiracije za druge. 

Osobe s invaliditetom ne moraju dokazivati svoju vrijednost iznimnim postignućima kako bi zaslužile poštovanje. Njihovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da su ljudska bića i da imaju jednaka prava kao i svi drugi.

Jedan od najučinkovitijih načina za razvoj razumijevanja jest omogućiti djeci stvarneprilike za upoznavanje i zajedničko druženje s vršnjacima s invaliditetom, kada za topostoje uvjeti i kada se poštuju potrebe svih uključenih. 

Zajednička igra, suradnički zadaci i svakodnevna komunikacija pomažu djeci uočiti sličnosti koje dijele, umjesto da se usredotočuju isključivo na razlike. 

Djeca tako mogu otkriti da i njihovi vršnjaci s invaliditetom vole iste igre, glazbu, priče, sportove ili druženja, premda se u nekim aktivnostima koriste drukčijim načinima sudjelovanja.

 Takva iskustva mogu smanjitistrah od nepoznatoga i pridonijeti razvoju prirodnijih odnosa.

Istodobno, važno je ne očekivati da dijete s invaliditetom samo preuzme odgovornostza edukaciju svojih vršnjaka. 

Ono ne mora objašnjavati svoju dijagnozu, odgovaratina sva pitanja ili predstavljati sve osobe s istim oblikom invaliditeta. Odrasli suodgovorni za stvaranje sigurnog okruženja, pružanje informacija i reagiranje na neprimjereno ponašanje. Ako dođe do zadirkivanja, vrijeđanja ili isključivanja, potrebno je jasno pokazati da takvo ponašanje nije prihvatljivo, objasniti zašto može povrijediti drugu osobu i pomoći djeci pronaći primjeren način rješavanja situacije.

Pritom je korisno usmjeriti pozornost na konkretno ponašanje i njegove posljedice, ane dijete koje je pogriješilo unaprijed proglasiti lošim. Tako se potiču odgovornost,

razumijevanje i mogućnost promjene.

U suvremenom društvu razgovor o invaliditetu povezan je i s pitanjem ljudskih prava.Osobe s invaliditetom imaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, zapošljavanje, pristupačne javne prostore, sudjelovanje u kulturnom i društvenom životu te donošenje odluka koje se odnose na njih same. 

Ta prava nisu povlastice, nego dionačela jednakosti i ljudskog dostojanstva. 

Djeci se o njima može govoritijednostavnim jezikom, naglašavajući da svi trebamo imati mogućnost učiti, igrati se,družiti, razvijati svoje sposobnosti i sudjelovati u zajednici. Ako netko ne možepristupiti prostoru, razumjeti dostupne informacije ili sudjelovati u aktivnosti zbogprepreka koje je moguće ukloniti, potrebno je razmisliti kako te prepreke promijeniti.

Važno je pritom objasniti razliku između jednakosti i pravednosti. 

Jednakost podrazumijeva da svi imaju jednaka prava i jednako dostojanstvo, dok pravednostponekad zahtijeva različite oblike podrške kako bi svi imali stvarnu mogućnost sudjelovanja. Primjerice, ako sva djeca dobiju isti zadatak, ali jedno dijete treba dodatno vrijeme ili prilagođen materijal, omogućavanje takve podrške ne znači da ono ima nepravednu prednost. Naprotiv, riječ je o prilagodbi koja mu omogućuje da pokaže svoje znanje i sudjeluje u skladu sa svojim mogućnostima. Takvo razumijevanje može pomoći djeci da prihvate činjenicu da pošten odnos prema drugima ne znači uvijek postupati potpuno jednako prema svima, nego uvažavati njihove potrebe i osigurati jednake mogućnosti.

U razgovoru s djecom također je korisno obratiti pozornost na jezik. Riječi kojekoristimo oblikuju način na koji promatramo druge ljude, zbog čega je važnoizbjegavati pogrdne izraze, ismijavanje i izraze kojima se invaliditet koristi kao uvreda. 

Umjesto etiketiranja osobe njezinom teškoćom, treba se koristiti izrazima koji poštuju njezino dostojanstvo. U hrvatskom se jeziku često koristi izraz „osoba s invaliditetom”, dok je u pojedinim zajednicama prihvaćen i drukčiji način samo identifikacije. 

Kada je to relevantno, dobro je uvažiti način na koji osoba samagovori o sebi. Najvažnije je ne svoditi osobu na dijagnozu, ne pretpostavljati da sviljudi s istim oblikom invaliditeta imaju jednaka iskustva i ne koristiti jezik koji ih prikazuje kao manje vrijedne.

Djeca će ponekad postavljati pitanja na koja nije moguće odgovoriti jednomrečenicom. 

Mogu pitati hoće li osoba s invaliditetom uvijek trebati pomoć, može liimati djecu, može li se zaljubiti, ići u školu ili raditi. Takva pitanja ne treba automatskismatrati nepristojnima. Ona mogu biti prilika za razgovor o tome koliko su ljudske mogućnosti i životna iskustva raznoliki. Odgovori trebaju biti točni i primjereni dobi, bez nepotrebnog pojednostavljivanja i bez obećavanja da će svaka osoba moći ostvariti sve što poželi. Važno je pokazati da invaliditet može utjecati na određene dijelove života, ali da ne određuje u potpunosti osobu ni njezinu budućnost. Kada je riječ o konkretnom pojedincu, najbolje je ne nagađati o njegovim sposobnostima, nego uvažiti ono što sama osoba govori o sebi i svojim potrebama.

Posebnu osjetljivost zahtijeva razgovor s djecom koja imaju brata, sestru ili drugogbliskog člana obitelji s invaliditetom. Takva djeca mogu osjećati ponos, privrženost iželju za pomaganjem, ali ponekad i zbunjenost, ljubomoru, zabrinutost ili osjećaj dase od njih očekuje previše razumijevanja i odgovornosti. 

Odrasli trebaju omogućiti da izraze sve svoje osjećaje bez straha od osude.  Važno je objasniti im da nisu odgovorna za zdravstveno stanje ili teškoće člana obitelji te da imaju pravo navlastite potrebe, interese i vrijeme provedeno s roditeljima. Ako im je potrebna dodatna podrška, korisno je razgovarati s njima otvoreno i, prema potrebi, uključiti stručnjake koji mogu pomoći obitelji.

Način na koji djeci objašnjavamo invaliditet nije važan samo za njihov odnos premaosobama s invaliditetom nego i za njihov cjelokupni socioemocionalni razvoj. Djecakoja uče prepoznavati i poštovati različitosti razvijaju vještine komunikacije, suradnje,rješavanja sukoba i razumijevanja tuđih potreba. 

Uče da se ljudi ne morajumeđusobno razlikovati kako bi bili prijatelji te da svatko može pridonijeti zajednici nasvoj način. Istodobno razvijaju svijest o tome da i sami mogu imati određene potrebe ili teškoće te da traženje pomoći nije znak manje vrijednosti. Takva spoznaja može pridonijeti stvaranju sigurnijeg i podražavajućeg okruženja za svu djecu.

Ipak, važno je naglasiti da se prihvaćanje ne razvija preko noći niti se može postićisamo jednim razgovorom ili jednom edukativnom aktivnošću. Riječ je o procesu koji zahtijeva dosljednost, osobni primjer odraslih, dostupnost primjerenih informacija i stvaranje prilika za zajedničko iskustvo. Potrebno je reagirati na predrasude kada se pojave, poticati otvoren razgovor i pokazivati da različitost nije razlog za isključivanje. Pritom odrasli trebaju biti spremni učiti zajedno s djecom, preispitivati vlastite pretpostavke i prihvatiti da je razumijevanje drugih ljudi cjeloživotni proces.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da objasniti djetetu što znači invaliditet značiiznači pomoći mu razumjeti da ljudi ne moraju biti jednaki da bi bili jednako vrijedni.

To znači pokazati mu da invaliditet može utjecati na način na koji osoba obavlja određene aktivnosti, ali ne određuje njezinu osobnost, dostojanstvo ni pravo na pripadanje zajednici. 

Znači naučiti ga da je u redu postavljati pitanja, da je važnoslušati odgovore, da pomoć treba ponuditi s poštovanjem i da nitko ne bi smio biti isključen zbog svojih osobina ili potreba.

Odgovornost za izgradnju uključivog društva ne pripada samo osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Ona pripada svima nama, a njezini temelji postavljaju se upravo u djetinjstvu, kroz male svakodnevne postupke, razgovore i odluke. 

Kada djeci pružimo priliku da upoznaju različitost bez straha, da razvijajuempatiju bez sažalijevanja i da razumiju jednakost bez zanemarivanja individualnih potreba, stvaramo temelje društva u kojem svatko ima mogućnost sudjelovati, razvijati se i biti prihvaćen.

Najvažnija poruka koju djeca trebaju ponijeti iz razgovora o invaliditetu jednostavnaje, ali duboko značajna: svi smo različiti, svi imamo svoje snage i potrebe te svizaslužujemo poštovanje. Društvo u kojem se ta poruka ne zadržava samo nariječima, nego se svakodnevno potvrđuje djelima, društvo je u kojem djeca odrastajuu odgovorne, suosjećajne i otvorene ljude. 

Upravo zato razgovor o invaliditetu nijesamo razgovor o teškoćama i prilagodbama. 

To je razgovor o ljudskosti,ravnopravnosti i svijetu u kojem se vrijednost pojedinca ne mjeri njegovim sposobnostima, nego se svakom čovjeku priznaje dostojanstvo koje mu pripada.