
Osobni osvrt urednika portala Andrije Ivankovića
U ovom članku govorit ću o tome kako drugima objasniti svoje funkcionalne potrebe. Objasnit ću kako potaknuti društvo na stvarno razumijevanje funkcionalnih potreba osoba s oštećenjem vida i kako pravilno razumijevanje takvih potreba može unaprijediti njihovu stvarnu kvalitetu života.
Smatram da je jedan od važnih izazova s kojima se susrećem kao osoba koja živi s funkcionalnim teškoćama pitanje kako svoje svakodnevno funkcioniranje približiti ljudima koji nemaju isto ili slično iskustvo. Iako se na prvi pogled može činiti da je dovoljno reći koju teškoću imam kako bi me drugi razumjeli, vlastito iskustvo pokazuje mi da stvari nisu uvijek tako jednostavne. Između onoga što kažem, onoga što želim objasniti i onoga što druga osoba doista razumije može postojati znatan jaz.
Upravo zato smatram da je važno govoriti o načinima na koje mogu objasniti svoje funkcionalne teškoće, a da pritom sačuvam svoje dostojanstvo, samostalnost i pravo da sam odlučujem o tome koliko ću osobnog iskustva podijeliti s drugima.
Kada govorim o funkcionalnim teškoćama, ne mislim samo na medicinsku dijagnozu ili na određeno oštećenje.
Za mene su funkcionalne teškoće prije svega povezane s konkretnim situacijama u kojima obavljam svakodnevne aktivnosti, pristupam informacijama, krećem se prostorom, komuniciram s drugim ljudima i sudjelujem u društvenom životu. One se mogu očitovati na različite načine, ovisno o okolnostima, okruženju, dostupnim pomagalima i podršci koju imam. Zbog toga smatram da drugima nije dovoljno objasniti samo naziv svojega oštećenja.
Mnogo je korisnije približiti im kako ono utječe na moje svakodnevne aktivnosti, s kojim se preprekama susrećem i što mi omogućuje da budem što samostalniji.
U svojem pristupu ovoj temi polazim od uvjerenja da razumijevanje ne nastaje automatski. Ono se gradi razgovorom, strpljenjem, iskustvom i spremnošću da se vlastite pretpostavke preispitaju. Pritom važnu ulogu imam i ja sam.
Ako želim da me drugi bolje razumiju, moram pronaći način na koji ću svoje potrebe i ograničenja objasniti jasno, konkretno i bez nepotrebnog opravdavanja.
To ne znači da sam odgovoran za svako nerazumijevanje s kojim se susrećem, nego da mogu aktivno pridonijeti kvalitetnijoj komunikaciji i većem međusobnom razumijevanju.
Jedna od prvih stvari koju sam naučio jest da ljudi često polaze od vlastitoga iskustva.
Ako neku aktivnost mogu obaviti bez teškoća, mogu pretpostaviti da je ona jednako jednostavna i za mene.
S druge strane, ako znaju da imam oštećenje vida ili neku drugu funkcionalnu teškoću, mogu pretpostaviti da ne mogu obavljati aktivnosti koje su meni, uz odgovarajuće prilagodbe, sasvim dostupne. Obje pretpostavke mogu biti pogrešne.
Zbog toga smatram važnim objasniti da funkcionalne teškoće ne određuju u potpunosti moje sposobnosti, interese, znanja i mogućnosti.
One utječu na način na koji obavljam određene zadatke, ali ne znače nužno da ih ne mogu obaviti.
Posebno mi je važno razlikovati ono što ne mogu učiniti, ono što mogu učiniti uz prilagodbu i ono što mogu obaviti samostalno. Ta mi razlika pomaže preciznije opisati vlastito funkcioniranje, ali i drugim ljudima pruža jasniju sliku mojih potreba.
Primjerice, ako se susretnem s teškoćom pri čitanju tiskanog teksta, to ne znači dane mogu pristupiti njegovu sadržaju. Možda mi je potreban digitalni dokument koji
mogu čitati pomoću čitača zaslona, tekst u pristupačnom formatu ili dovoljno kvalitetno pripremljen elektronički materijal. U takvoj situaciji problem nije nužno u mojoj sposobnosti razumijevanja pročitanoga, nego u načinu na koji mi je informacija predstavljena.
Upravo zato nastojim svoje teškoće opisivati kroz konkretne primjere. Umjesto da ostanem na općenitoj tvrdnji da mi je nešto teško, mogu objasniti što se događa ,zašto se javlja prepreka i koja bi prilagodba pomogla.
Takav pristup smatram korisnim jer drugoj osobi omogućuje da lakše poveže ono što govorim s vlastitim iskustvom. Istodobno smanjuje mogućnost pogrešnog tumačenja i usmjerava razgovor prema rješenju, umjesto da se zadržava samo na teškoći.
Kada objašnjavam svoje funkcionalne teškoće, važno mi je da pritom ne moram dokazivati njihovo postojanje. Postoje situacije u kojima se prepreke ne vide na prvi pogled, a postoje i okolnosti u kojima moje funkcioniranje može znatno varirati.
Ponekad mogu neku aktivnost obaviti bez većih poteškoća, dok mi u drugoj situaciji za istu aktivnost treba više vremena, drukčiji pristup ili dodatna pomoć. Takva promjenjivost ne znači da pretjerujem ili da moje teškoće nisu stvarne. Ona pokazuje da sposobnost obavljanja neke aktivnosti ovisi i o uvjetima u kojima se ona odvija.
Zbog toga nastojim biti što konkretniji kada opisujem okolnosti koje mi otežavaju funkcioniranje.
Ako mi je teško snalaziti se u nepoznatom prostoru, korisnije je objasniti da mi pomažu jasne verbalne upute, dostupne informacije o rasporedu prostora ili mogućnost da se unaprijed upoznam s okruženjem nego jednostavno reći da imam problem s orijentacijom. Ako mi je otežan pristup nekom dokumentu, mogu objasniti koji format mogu koristiti i što je potrebno promijeniti kako bih sadržaju mogao pristupiti samostalno.
Na taj način ne govorim samo o ograničenju nego i o mogućnostima koje postoje kada se prepreka ukloni ili ublaži.
Smatram da je važno govoriti i o emocijama koje mogu pratiti takve razgovore. Nije uvijek jednostavno iznova objašnjavati vlastite potrebe, osobito kada imam osjećaj dame druga osoba ne sluša, da me pogrešno razumije ili da se prema meni odnosi na temelju unaprijed stvorenih predodžbi. Ponekad mogu osjetiti nelagodu jer ne želim da me se promatra isključivo kroz moje teškoće.
U drugim situacijama mogu osjetiti umor od ponavljanja istih objašnjenja ili frustraciju zato što se prepreka koja bi se mogla jednostavno ukloniti ponovno pojavljuje.
Ipak, s vremenom sam shvatio da je važno pronaći ravnotežu između spremnosti na objašnjavanje i prava na osobne granice. Ne moram svakoj osobi ispričati cijelu svoju životnu priču niti detaljno opisivati sve aspekte svojega funkcioniranja. Imam pravo odlučiti što ću podijeliti, kada ću to učiniti i s kim ću razgovarati o osobnim pitanjima.
Ponekad je dovoljno objasniti praktičnu potrebu, bez ulaženja u medicinske pojedinosti. U poslovnom okruženju, primjerice, može biti važnije objasniti koja mi je prilagodba potrebna za kvalitetno obavljanje zadatka nego iznositi podatke o svojem zdravstvenom stanju koji nisu nužni za dogovor.
Tu razliku smatram posebno važnom jer se funkcionalne teškoće često pogrešno poistovjećuju s obvezom osobe da stalno objašnjava i opravdava svoje postojanje. Ja svoje potrebe ne doživljavam kao nešto zbog čega se moram ispričavati. Kada tražim pristupačnu informaciju, odgovarajuću prilagodbu ili jasno objašnjenje, ne
tražim povlasticu, nego uvjete koji mi omogućuju ravnopravnije sudjelovanje. Želim da se moje zahtjeve promatra u kontekstu konkretne situacije, a ne kao dokaz da sam manje sposoban ili da očekujem poseban tretman.
U komunikaciji s drugim ljudima nastojim biti jasan i izravan. Naučio sam da neodređene poruke mogu dovesti do nesporazuma, osobito kada druga osoba nema iskustva s teškoćama o kojima govorim. Ako mi je potrebna pomoć, nastojim objasniti kakva mi je pomoć potrebna i na koji mi način može biti pružena. Ako mogu nešto učiniti samostalno, važno mi je to također jasno reći. Time drugoj osobi olakšavam da pronađe odgovarajući način suradnje, a sebi omogućujem da zadržim što veću kontrolu nad vlastitim odlukama i aktivnostima.
Pritom mi je važno da pomoć ne bude nametnuta. Dobra namjera sama po sebi nije jamstvo da će ponuđena pomoć doista biti korisna. Netko mi može željeti pomoći, ali pritom ne znati što mi je potrebno ili pretpostaviti da ne mogu sam odlučiti što je za mene najbolje.
Zato smatram da je korisno poticati jednostavnu komunikaciju u kojoj druga osoba najprije pita trebam li pomoć, a zatim prihvaća moj odgovor.
Ako pomoć prihvatim, mogu objasniti kako mi je najbolje pomoći. Ako je odbijem, to ne znači da ne cijenim nečiju susretljivost, nego da u toj situaciji mogu ili želim postupiti samostalno.
Posebno mi je važno objasniti da samostalnost ne znači nužno obavljanje svega bez ičije pomoći. Samostalnost za mene podrazumijeva mogućnost da donosim odluke o vlastitom životu, upravljam svojim aktivnostima i biram način na koji ću nešto obaviti. Pritom mogu koristiti tehnička pomagala, digitalne alate, podršku drugih osoba ili prilagodbe okruženja. Takva podrška ne umanjuje moju samostalnost, nego je može povećati. Smatram da društvo treba napustiti pojednostavljeno shvaćanje prema kojem je osoba samostalna samo ako sve obavlja bez pomoći, jer takvo shvaćanje zanemaruje činjenicu da se svi ljudi u različitim životnim situacijama oslanjaju na druge ljude i dostupne resurse.
Kada razgovaram s osobama koje nemaju neposredno iskustvo funkcionalnih teškoća, pokušavam izbjeći pretjerano stručan jezik ako on nije potreban. Stručni izrazi mogu biti korisni u određenim okolnostima, ali u svakodnevnoj komunikaciji jasni primjeri često imaju veću vrijednost. Želim da osoba s kojom razgovaram razumije kako neka prepreka izgleda u praksi, a ne samo da zapamti naziv teškoće.
Zato nastojim povezati svoje objašnjenje sa situacijama koje su drugima poznate, pritom ne pretpostavljajući da moje iskustvo mora biti jednako iskustvu svake druge osobe s istom vrstom oštećenja.
Upravo je ta individualnost još jedna važna poruka koju želim prenijeti. Osobe s istom dijagnozom ili sličnim oštećenjem ne moraju imati jednake funkcionalne mogućnosti, potrebe i strategije. Razlike mogu proizlaziti iz osobnih sposobnosti, iskustva, načina života, dostupnosti pomagala, uvjeta u okolini i mnogih drugih čimbenika. Zbog toga ne mogu govoriti u ime svih osoba s invaliditetom niti očekujem da će moje iskustvo odgovarati iskustvu svake druge osobe. Mogu govoriti o vlastitom funkcioniranju, podijeliti ono što sam naučio i objasniti što meni pomaže, uz svijest da će netko drugi možda trebati drugačiju podršku.
Takav pristup smatram važnim i zbog suzbijanja stereotipa. U javnosti se osobe s invaliditetom često prikazuju kroz dvije krajnosti: kao osobe koje su potpuno ovisne o drugima ili kao osobe koje moraju neprestano dokazivati iznimnu sposobnost kako bi bile prihvaćene.
Oba pristupa zanemaruju činjenicu da sam prije svega osoba sa svojim interesima, odgovornostima, znanjima, slabostima i ciljevima.
Ne moram biti iznimno uspješan u nekom području da bih zaslužio poštovanje, kao što ni moje teškoće ne znače da sam unaprijed nesposoban za određene zadatke. Želim da me se procjenjuje na temelju stvarnih sposobnosti i konkretnih okolnosti, a ne na temelju pretpostavki povezanih s mojim oštećenjem.
Veliku važnost pridajem i načinu na koji govorim o sebi. Smatram da imam pravo izabrati izraze koji mi odgovaraju i koji najbolje opisuju moje iskustvo. Istodobno sam svjestan da se jezik mijenja te da određeni izrazi različitim ljudima mogu imati različito značenje. Zato mi je važno da komunikacija bude obilježena poštovanjem, a ne inzistiranjem na unaprijed zadanim formulacijama.
Kada želim objasniti svoje teškoće, usredotočujem se na ono što je potrebno razumjeti u konkretnoj situaciji i nastojim potaknuti razgovor u kojem obje strane mogu postavljati pitanja i razjasniti nedoumice.
Pitanja drugih ljudi pritom ne doživljavam nužno kao nešto negativno.
Ako su postavljena s iskrenim zanimanjem i poštovanjem, mogu biti prilika za bolje razumijevanje.
Ipak, smatram da postoji razlika između pitanja koja služe razumijevanju i pitanja kojima se zadire u privatnost ili osobu svodi na njezino oštećenje.
Mogu biti spreman objasniti kako obavljam neku aktivnost, a da pritom ne želim govoriti o svim pojedinostima svojega zdravstvenog stanja.
U takvim situacijama važno mi je da mogu postaviti granicu bez osjećaja krivnje i da druga osoba tu granicu prihvati.
Jednako tako, smatram da odgovornost za kvalitetnu komunikaciju ne pripada samo osobi koja objašnjava svoje teškoće. Potrebno je da i sugovornik bude spreman slušati, postavljati pitanja na primjeren način i prihvatiti mogućnost da njegovo dosadašnje razumijevanje nije potpuno. Ponekad će biti potrebno ponoviti objašnjenje, pojasniti neki izraz ili pronaći drukčiji primjer.
To ne bi trebalo biti shvaćeno kao neuspjeh, nego kao uobičajen dio procesa učenja i međusobnog razumijevanja. Ipak, otvorenost za razgovor ne znači da sam dužan beskonačno objašnjavati nešto osobi koja ne želi slušati ili koja uporno zanemaruje ono što sam joj rekao.
Osim u osobnim odnosima, ovu temu smatram posebno važnom u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenim ustanovama, javnim službama i drugim prostorima u kojima ostvarujem svoja prava. U takvim okolnostima objašnjavanje funkcionalnih teškoća može biti povezano s potrebom za razumnom prilagodbom, pristupačnim informacijama ili drukčijom organizacijom određene aktivnosti.
Ako želim ravnopravno sudjelovati, važno je da mogu jasno izraziti što mi predstavlja prepreku ikoja bi promjena omogućila da zadatak obavim kvalitetno.
Primjerice, u obrazovnom ili radnom okruženju mogu objasniti da mi je potrebno da materijali budu dostupni u obliku koji mogu koristiti uz asistivnu tehnologiju. Takav zahtjev nije samo pitanje osobne udobnosti. On može biti preduvjet da uopće pristupim sadržaju, obavim zadatak u predviđenom roku i pokažem svoje stvarno
znanje ili radne sposobnosti. Ako materijal nije pristupačan, moja izvedba ne mora odražavati moje znanje, nego teškoću pristupa informacijama. Zato je važno prepoznati razliku između sposobnosti osobe i prepreka koje proizlaze iz načina na koji je određena aktivnost organizirana.
Slično vrijedi i za javne prostore i usluge.
Kada se suočim s nejasnim oznakama, nedostupnim informacijama, neprilagođenim digitalnim sadržajima ili nedostatkom razumljivih uputa, nastojim objasniti kakve posljedice to ima za mene.
Pritom smatram da nije dovoljno očekivati kako će se svaka osoba s invaliditetom samostalno izboriti za odgovarajuće uvjete. Potrebno je razvijati okruženje koje unaprijed uzima u obzir različite ljudske potrebe. Pristupačnost ne bi trebala ovisiti isključivo o tome hoću li u određenom trenutku imati dovoljno vremena, energije i mogućnosti da nekome objasnim problem.
U tom smislu prepoznajem važnost univerzalnog dizajna i pristupačnosti kao načela koja koriste mnogo širem krugu ljudi.
Jasne informacije, čitljivi dokumenti, razumljiva komunikacija, dobro organiziran prostor i dostupni digitalni sadržaji ne olakšavaju život samo osobama s invaliditetom. Oni mogu koristiti starijim osobama, ljudima s privremenim teškoćama, osobama koje se prvi put susreću s određenim sustavom te svima koji se u nekoj situaciji trebaju osloniti na jednostavne i pouzdane informacije.
Kada se pristupačnost promatra kao sastavni dio kvalitete usluge, a ne kao iznimka, smanjuje se potreba da svaka osoba iznova objašnjava zašto joj je potrebna određena prilagodba.
Ipak, svjestan sam da se razumijevanje ne može postići samo pravilima, tehničkim rješenjima ili formalnim postupcima. Važni su i stavovi, navike i međuljudski odnosi.
Mogu imati pristupačnu tehnologiju, ali se i dalje susretati s osobama koje unaprijed zaključuju što mogu, a što ne mogu učiniti. Mogu imati pravo na prilagodbu, ali naići na nerazumijevanje kada pokušavam objasniti zašto je ona potrebna.
Zato smatram da je edukacija javnosti važan dio promjene. Što ljudi više razumiju različite načine funkcioniranja, to je veća mogućnost da će u svakodnevnim situacijama reagirati prirodno, primjereno i bez nepotrebnih predrasuda.
Pritom mi se čini važnim ne očekivati da se svaka prepreka ukloni jednim razgovorom. Ponekad je potrebno vrijeme da osoba promijeni način razmišljanja, a ponekad je potrebno uključiti odgovorne institucije ili dogovoriti konkretnu prilagodbu. Važno mi je da pritom ostanem usmjeren na ono što želim postići. Ako mi je cilj omogućiti pristup informaciji, nastojim razgovor usmjeriti prema načinu na koji se to može ostvariti. Ako želim objasniti svoje granice, nastojim ih izreći mirno i jasno. Ako se susretnem s nerazumijevanjem, pokušavam procijeniti ima li smisla nastaviti razgovor ili je primjerenije potražiti drugi put do rješenja.
Ne smatram da uvijek moram biti savršeno strpljiv, smiren i spreman na objašnjavanje. I ja imam pravo na umor, nezadovoljstvo i trenutke u kojima mi je teško ponovno prolaziti kroz isto iskustvo. Život s funkcionalnim teškoćama ne znači da sam neprestano dužan biti edukator, predstavnik osoba s invaliditetom ili primjer drugima.
Ponekad jednostavno želim obaviti ono što sam naumio, bez dodatnog razgovora i bez potrebe da objašnjavam zašto mi je određena aktivnost zahtjevnija. Smatram da bi upravo prihvaćanje te činjenice bilo važan korak prema stvarnoj ravnopravnosti.
S druge strane, kada imam mogućnost i želju govoriti o svojem iskustvu, vjerujem da time mogu pridonijeti promjeni. Osobna priča može pomoći drugima da razumiju ono što im je dotad bilo nepoznato, prepoznaju vlastite predrasude i nauče kako primjerenije komunicirati.
Pritom ne očekujem da će svi nakon jednog razgovora razumjeti svaki aspekt mojega funkcioniranja. Dovoljno je da razgovor otvori prostor za novo pitanje, drukčiji pogled ili konkretnu promjenu ponašanja. Takve promjene mogu se činiti malima, ali upravo kroz svakodnevne susrete često nastaje društvo u kojem se različitosti prihvaćaju kao sastavni dio ljudskog iskustva.
Za mene je posebno važno da objašnjavanje funkcionalnih teškoća ne bude shvaćeno kao isticanje slabosti. Kada govorim o onome što mi otežava određenu aktivnost, ne govorim o cijeloj svojoj osobnosti niti o svim svojim mogućnostima.
Govorim o konkretnom aspektu svojega života koji je potrebno razumjeti kako bi komunikacija bila kvalitetnija, suradnja uspješnija, a sudjelovanje ravnopravnije.
Takvo objašnjenje može biti čin odgovornosti prema sebi i drugima, ali ne bi smjelopostati obveza kojom se stalno moram dokazivati.
U konačnici, smatram da je sposobnost objašnjavanja vlastitih funkcionalnih teškoća važna vještina, ali još važnija od nje jest spremnost društva da različite potrebe prihvati bez predrasuda.
Mogu naučiti jasnije komunicirati, odabrati primjeren primjer, izraziti svoje potrebe i postaviti granice. Mogu objasniti kako mi određena prilagodba pomaže i zašto je važna. No, ne mogu sam ukloniti sve prepreke koje postoje u okruženju, niti mogu preuzeti punu odgovornost za tuđe nerazumijevanje.
Za stvarnu promjenu potrebna je obostrana spremnost: moja spremnost da, kada to želim i mogu, objasnim svoje iskustvo te spremnost drugih da me saslušaju, prihvate moje riječi i postupaju u skladu s onim što su razumjeli.
Iz svega navedenog mogu zaključiti da svoje funkcionalne teškoće nastojimpromatrati kao jedan dio svojega iskustva, a ne kao definiciju svoje osobnosti iligranicu svih svojih mogućnosti.
Kada ih objašnjavam drugima, želim biti konkretan,otvoren i iskren, ali istodobno sačuvati pravo na privatnost, samostalno odlučivanje i vlastite granice. Važno mi je da ljudi razumiju ne samo što mi je teško nego i što mi omogućuje da određenu aktivnost obavim, kako mogu sudjelovati i kakva mi je podrška uistinu potrebna. Na taj način razgovor prestaje biti usmjeren isključivo na ograničenja i postaje prilika za pronalaženje rješenja.
Vjerujem da se kvalitetno društvo ne prepoznaje po tome koliko su pojedinci sposobni prilagoditi se svim postojećim preprekama, nego po tome koliko je spremno prepoznati i ukloniti prepreke koje se mogu izbjeći.
Zato želim živjeti u okruženju ukojem neću morati neprestano dokazivati da sam sposoban, ali ću imati mogućnostobjasniti svoje potrebe kada to smatram važnim. Želim da se pomoć nudi spoštovanjem, da se samostalnost razumije kao pravo na izbor i da se različiti načinifunkcioniranja ne promatraju kao razlog za isključivanje. Vjerujem da takvorazumijevanje počinje jednostavnim, ali važnim korakom: spremnošću da druguosobu saslušam i da dopustim da i ona meni objasni svoje iskustvo.
Kada uspijem svoje potrebe izraziti jasno, a druga osoba ih prihvati bez predrasuda,otvara se prostor za suradnju u kojoj nitko ne mora umanjivati sebe niti seopravdavati zbog svojih različitosti. Upravo takvu komunikaciju smatram temeljem međusobnog poštovanja i stvarne uključivosti.
Ne očekujem da svi ljudi imaju jednako iskustvo kao ja, ali očekujem da budu spremni razumjeti ga. Jednako tako, spreman sam saslušati druge i prihvatiti da se i njihova iskustva mogu razlikovati od mojega. U tom uzajamnom razumijevanju vidim mogućnost da funkcionalne teškoće prestanu biti razlog za udaljavanje i postanu povod za razgovor, učenje i izgradnju društva u kojem svatko ima priliku sudjelovati na način koji odgovara njegovim mogućnostima i potrebama.