19 min čitanja
KAKO NEDOSTATAK OSOBNIH ASISTENATA UTJEČE NA KVALITETU ŽIVOTAOSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o utjecaju nedostatka osobnih asistenata na kvalitetu života osoba s invaliditetom. 

Kako navedeni problem otežava svakodnevno funkcioniranje, ponajprije kod osoba s invaliditetom kojima je usluga naj potrebnija.

Pravo na samostalan život, ravnopravno sudjelovanje u društvu i dostojanstveno obavljanje svakodnevnih aktivnosti temeljna su ljudska prava svake osobe, neovisno o njezinim tjelesnim, osjetilnim, intelektualnim ili drugim funkcionalnim teškoćama.

Međutim, za mnoge osobe s invaliditetom ostvarivanje tih prava uvelike ovisi o dostupnosti odgovarajuće podrške, a jedna od najvažnijih oblika takve podrške upravo je usluga osobne asistencije. 

Osobni asistenti mnogim osobama s invaliditetom nisu samo pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, nego i ključna pretpostavka za ostvarivanje samostalnosti, slobode izbora, socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja u životu zajednice. 

Stoga nedostatak osobnih asistenata predstavlja mnogo više od organizacijskog ili kadrovskog problema. 

Riječ je o ozbiljnom društvenom pitanju koje izravno utječe na kvalitetu života, ljudsko dostojanstvo i mogućnost ostvarivanja temeljnih prava osoba s invaliditetom.

Osobna asistencija omogućuje osobama s invaliditetom da uz potrebnu podršku organiziraju vlastiti život u skladu sa svojim željama, potrebama i mogućnostima. Ovisno o individualnim potrebama, pomoć osobnog asistenta može obuhvaćati aktivnosti poput održavanja osobne higijene, odijevanja, hranjenja, pripreme obroka, obavljanja kućanskih poslova, kretanja i transfera, odlaska liječniku, odlaska na posao ili obrazovanje te sudjelovanja u različitim društvenim, kulturnim i rekreativnim aktivnostima. Za osobe koje zbog vrste i stupnja invaliditeta ne mogu samostalno obavljati navedene aktivnosti, osobni asistent često je osoba bez čije pomoći njihovo svakodnevno funkcioniranje postaje iznimno otežano, a u pojedinim situacijama i potpuno onemogućeno.

Važno je pritom razumjeti da potreba za osobnom asistencijom nije povremena potreba koja se može odgoditi ili nadomjestiti kada to okolnosti dopuštaju. 

Ona je zamnoge korisnike svakodnevna, kontinuirana i neodgodiva. Potreba za pomoći priustajanju iz kreveta, obavljanju osobne higijene, pripremi hrane ili odlasku naodređeno mjesto ne može se jednostavno prilagoditi raspoloživosti osoblja. Životne aktivnosti odvijaju se svakodnevno, a izostanak potrebne podrške može imati neposredne posljedice za zdravlje, sigurnost i psihofizičko stanje osobe s invaliditetom. Upravo zbog toga dostupnost osobnih asistenata mora biti stabilna, pravovremena i usklađena sa stvarnim potrebama korisnika.  Jedan od najvećih problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom jest nedovoljan broj osobnih asistenata, odnosno nemogućnost pronalaska odgovarajuće osobe koja bi pružala potrebnu pomoć. Čak i kada osoba ostvari pravo na uslugu osobne asistencije, to ne znači nužno da će usluga biti dostupna u punom opsegu ili da će se provoditi bez prekida. U praksi se korisnici mogu suočiti s dugotrajnim čekanjem na osiguravanje asistenta, nedostatkom zainteresiranih osoba za obavljanje tog posla, čestim promjenama asistenata ili nemogućnošću pronalaska zamjene u slučaju bolovanja, godišnjeg odmora ili prestanka radnog odnosa. 

Takve okolnosti stvaraju osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti jer korisnici često ne znaju hoće li sljedećeg dana imati osiguranu pomoć potrebnu za najosnovnije životne aktivnosti.

Posljedice nedostatka osobnih asistenata posebno su izražene kod osoba s težim invaliditetom i onih koje su u velikoj mjeri ovisne o tuđoj pomoći.   Dok pojedine osobe s invaliditetom mogu samostalno obavljati određene aktivnosti, uz povremenu podršku, postoje i osobe kojima je pomoć potrebna tijekom gotovo cijelog dana. 

Za njih nedostatak asistenta može značiti nemogućnost ustajanja iz kreveta, pripreme obroka, održavanja osobne higijene ili napuštanja vlastitog doma. 

U takvim okolnostima čak i naizgled jednostavne svakodnevne aktivnosti postaju ozbiljan izazov. 

Ono što je većini ljudi uobičajeni dio svakodnevice, poput odlaska u trgovinu, šetnje, odlaska na pregled ili susreta s prijateljima, za osobu koja nema osiguran upotrebnu pomoć može postati neostvariv cilj.

Posebno je zabrinjavajuće što nedostatak osobnih asistenata često dovodi do ograničavanja temeljne slobode osobe da samostalno odlučuje o vlastitom životu.

Kada osoba nema osiguranu pomoć, njezine aktivnosti ovise o dostupnosti članova obitelji, njihovim poslovnim obvezama, slobodnom vremenu i mogućnostima. Umjesto da sama planira svoj dan, osoba s invaliditetom prisiljena je prilagođavati se rasporedu drugih ljudi. Ne može uvijek odlučiti kada će ustati, kada će obaviti određenu aktivnost, kamo će otići ili s kim će provesti vrijeme. 

Na taj način nedostatak asistencije izravno ograničava osobnu autonomiju i mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu.

Takva ovisnost o pomoći članova obitelji posebno je problematična jer osobna asistencija i obiteljska podrška nisu istoznačne kategorije. Članovi obitelji mogu pružati emocionalnu i praktičnu podršku, ali to ne znači da bi trebali preuzeti cjelokupnu odgovornost za zadovoljavanje svih potreba osobe s invaliditetom. Obiteljska podrška trebala bi biti izraz bliskosti i međusobne povezanosti, a ne zamjena za sustav usluga koje bi društvo trebalo osigurati.                Kada zbog nedostatka osobnih asistenata članovi obitelji moraju preuzeti sve obveze povezane s njegom i svakodnevnim funkcioniranjem, dolazi do dodatnog opterećenja cijele obitelji. To može utjecati na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, zaposlenost, financijsku sigurnosti međusobne odnose.

Često se zaboravlja da su i roditelji, partneri, braća, sestre i drugi članovi obitelji osobe koje imaju vlastite životne potrebe, obveze i odgovornosti. 

Roditelji osoba s invaliditetom mogu biti prisiljeni napustiti posao ili smanjiti radno vrijeme kako bi osigurali potrebnu skrb. Partneri mogu izgubiti mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u obiteljskom i profesionalnom životu jer velik dio vremena posvećuju pružanju pomoći. Dugotrajno preuzimanje odgovornosti bez odgovarajuće podrške može dovesti do iscrpljenosti, stresa, osjećaja bespomoćnosti i narušavanja kvalitete života svih članova obitelji. 

Stoga nedostatak osobnih asistenata nije problem koji pogađa isključivo osobu s invaliditetom, nego ima šire posljedice za obitelj i zajednicu.

Nedostupnost osobne asistencije snažno utječe i na psihološko stanje osoba s invaliditetom. 

Dugotrajna ovisnost o drugima, nemogućnost samostalnog odlučivanja i stalna neizvjesnost oko osiguravanja pomoći mogu izazvati osjećaj bespomoćnosti, frustracije, tjeskobe i socijalne izolacije. Osoba koja ne može napustiti svoj dom bez tuđe pomoći postupno gubi prilike za druženje, sudjelovanje u društvenim
događanjima i održavanje svakodnevnih kontakata. Nedostatak socijalnih interakcija može dodatno produbiti osjećaj usamljenosti i isključenosti iz društva.

Osim toga, osobe s invaliditetom često se nalaze u situaciji u kojoj moraju iznova objašnjavati svoje potrebe, tražiti pomoć i prilagođavati vlastite planove mogućnostima drugih ljudi. Takva situacija može narušiti osjećaj osobnog dostojanstva i ravnopravnosti. 

Potreba za podrškom sama po sebi ne bi smjela predstavljati razlog zbog kojeg se osoba osjeća kao teret svojoj obitelji ili okolini. Osobna asistencija upravo je mehanizam kojim se omogućuje da osoba zadrži kontrolu nad vlastitim životom i da potrebnu pomoć prima na profesionalan, organiziran i dostojanstven način.

Nedostatak osobnih asistenata ima značajan utjecaj i na mogućnost obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Pravo na obrazovanje i rad ne bi smjelo biti ograničeno zbog nedostupnosti podrške koja je osobi potrebna kako bi mogla ravnopravno sudjelovati u tim aktivnostima.     Međutim, ako osoba nema osiguranog asistenta koji bi joj pomogao pri dolasku na fakultet, odlasku na radno mjesto, kretanju unutar prostora ili obavljanju drugih aktivnosti, njezine obrazovne i profesionalne mogućnosti postaju znatno sužene. Pojedinci koji imaju znanja, sposobnosti, obrazovanje i motivaciju za rad mogu biti spriječeni u ostvarivanju svojih profesionalnih potencijala zbog okolnosti na koje sami ne mogu utjecati.

Time se stvara paradoksalna situacija u kojoj se od osoba s invaliditetom očekuje aktivno sudjelovanje na tržištu rada i u društvu, dok istodobno nemaju osigurane osnovne uvjete za ostvarivanje takvog sudjelovanja. Nedostatak osobne asistencije može dovesti do propuštanja predavanja, nemogućnosti redovitog dolaska na posao, odustajanja od dodatnog obrazovanja ili odbijanja određenih profesionalnih prilika. Posljedično se povećava rizik od ekonomske ovisnosti, siromaštva i dugotrajne društvene isključenosti. Osobna asistencija stoga nije samo socijalna usluga, nego i važan preduvjet jednakih mogućnosti u obrazovanju, zapošljavanju i profesionalnom razvoju.

Jednako je važno istaknuti utjecaj nedostatka asistenata na zdravstveno stanje osoba s invaliditetom. Nemogućnost redovitog održavanja osobne higijene, pravilne prehrane, promjene položaja tijela, kretanja ili odlaska na liječničke preglede može povećati rizik od različitih zdravstvenih komplikacija. Kod osoba koje su dugotrajno vezane uz krevet ili invalidska kolica pravovremena pomoć u svakodnevnim aktivnostima može biti od presudne važnosti za očuvanje zdravlja i sprječavanje dodatnih komplikacija. 

Ako takva pomoć izostane, posljedice mogu biti ozbiljne i dugoročne. 

Osim fizičkog zdravlja, potrebno je voditi računa i o mentalnom zdravlju jer život u stalnoj neizvjesnosti, uz ograničenu mogućnost kretanja i sudjelovanja u društvu, može dodatno narušiti psihološku dobrobit osobe.

Poseban problem predstavlja činjenica da nedostatak asistenata može dovesti do toga da osobe s invaliditetom odustaju od aktivnosti koje su važne za njihovo zadovoljstvo, osobni razvoj i osjećaj pripadnosti zajednici. Odlazak u kazalište, kino, restoran, na kulturno događanje, sportske aktivnosti ili jednostavno druženje s prijateljima često zahtijeva organizaciju i odgovarajuću podršku. Kada asistent nije dostupan, osoba je prisiljena odustati od takvih aktivnosti ili čekati da netko od članova obitelji ili prijatelja pronađe vrijeme kako bi joj pomogao. 

S vremenom se
takva ograničenja mogu pretvoriti u obrazac života obilježen smanjenom mobilnošću, manjkom društvenih kontakata i suženim mogućnostima sudjelovanja u zajednici.

Pritom je važno naglasiti da kvaliteta života ne podrazumijeva samo zadovoljavanje osnovnih fizičkih potreba. 

Ona uključuje mogućnost ostvarivanja osobnih interesa, razvijanja odnosa, sudjelovanja u društvenom životu, donošenja vlastitih odluka i planiranja budućnosti. Osobama s invaliditetom jednako kao i svim drugim ljudima potrebni su prijateljstvo, ljubav, zabava, obrazovanje, profesionalno ostvarenje i osjećaj pripadnosti. Ako im zbog nedostatka osobnih asistenata takve mogućnosti nisu dostupne, tada nije riječ samo o nedostatku jedne socijalne usluge, nego o ograničavanju cjelokupnog životnog potencijala pojedinca.

U kontekstu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom posebno je važno istaknuti Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja naglašava pravo osoba s invaliditetom na neovisan život i uključenost u zajednicu. 

Članak 19.Konvencije prepoznaje pravo osoba s invaliditetom na izbor mjesta i načina života tena pristup uslugama podrške u zajednici, uključujući osobnu asistenciju potrebnu za sprječavanje izolacije i segregacije. 

To znači da osobna asistencija nije pitanje dobre volje pojedinaca ili povremene socijalne pomoći, nego važan dio sustava podrške kojim se omogućuje ostvarivanje ljudskih prava i ravnopravnosti.

U Republici Hrvatskoj razvoj usluge osobne asistencije predstavlja važan korak prema unapređenju položaja osoba s invaliditetom. 

Međutim, samo postojanje zakonskog okvira i formalno priznatog prava nije dovoljno ako u praksi ne postoje odgovarajući kadrovski, organizacijski i financijski uvjeti za njegovo ostvarivanje. Pravo koje nije moguće stvarno koristiti ne može u potpunosti ispuniti svoju svrhu. Stoga je nužno kontinuirano raditi na povećanju dostupnosti usluge, osiguravanju dovoljnog broja educiranih osobnih asistenata, poboljšanju uvjeta njihova rada i stvaranju stabilnog sustava koji će moći odgovoriti na individualne potrebe korisnika.

Jedan od važnih razloga nedostatka osobnih asistenata svakako su uvjeti rada i nedovoljna prepoznatost vrijednosti tog zanimanja. Posao osobnog asistenta zahtijeva odgovornost, strpljenje, empatiju, komunikacijske vještine i sposobnost prilagodbe različitim potrebama korisnika. 

Riječ je o poslu koji podrazumijeva neposredan rad s ljudima i često uključuje fizički i emocionalno zahtjevne zadatke. Ako za takav rad nisu osigurani primjereni uvjeti, odgovarajuća naknada, profesionalna podrška i mogućnosti edukacije, teško je očekivati da će zanimanje biti dovoljno privlačno i da će se zadržati kvalitetni i motivirani radnici. 

Zbog toga je potrebno sustavno ulagati u profesionalizaciju osobne asistencije i prepoznati njezinu važnost za funkcioniranje cjelokupnog sustava socijalne podrške.

Osim povećanja broja zaposlenih, potrebno je razvijati i kvalitetniju organizaciju pružanja usluge. 

Korisnicima je potrebna sigurnost da će asistent biti dostupan u dogovoreno vrijeme te da će u slučaju njegove odsutnosti postojati odgovarajuća zamjena. Kontinuitet asistencije posebno je važan jer se između korisnika i asistenta razvija odnos povjerenja, a pružanje podrške zahtijeva poznavanje individualnih potreba, navika, načina komunikacije i životnih okolnosti korisnika.      Česte promjene asistenata i prekidi u pružanju usluge mogu dodatno opteretiti osobe s invaliditetom i otežati njihovo svakodnevno funkcioniranje.

Također je nužno osigurati da se opseg i raspored osobne asistencije određuju prema stvarnim potrebama pojedinca, a ne isključivo prema administrativnim ili organizacijskim mogućnostima pružatelja usluge. Potrebe osoba s invaliditetom razlikuju se i ne mogu se svesti na jedinstveni model podrške. Nekome je pomoć potrebna nekoliko sati dnevno, dok je drugoj osobi potrebna tijekom većeg dijela dana. Sustav bi trebao biti dovoljno fleksibilan da prepozna te razlike i omogući podršku koja odgovara stvarnom životu korisnika.

Društvo koje želi biti uključivo i pravedno mora razumjeti da se samostalnost osobe s invaliditetom ne mjeri isključivo njezinom sposobnošću da određene aktivnosti obavlja bez pomoći. Samostalnost znači i mogućnost da osoba sama odlučuje o svom životu, postavlja ciljeve, bira aktivnosti i upravlja vlastitim vremenom, uz podršku koja joj je potrebna. Osobna asistencija ne oduzima samostalnost, nego je omogućuje. Ona ne stvara ovisnost, već osobama koje imaju potrebu za pomoći pruža mogućnost da žive što neovisnije i ravnopravnije.

Nedostatak osobnih asistenata stoga treba promatrati kao ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavno i dugoročno rješavanje. 

Nije dovoljno zadovoljiti se činjenicom da određena osoba formalno ostvaruje pravo na uslugu ako joj ona u stvarnosti nije dostupna ili nije osigurana u opsegu koji joj omogućuje dostojanstven život. Potrebno je razvijati dostupnu, kvalitetnu i kontinuiranu uslugu osobne asistencije, ulagati uljude koji taj posao obavljaju te osigurati da potrebe korisnika budu u središtu svih odluka i mjera.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da Nedostatak osobnih asistenata nije samo pitanje nedovoljnog broja zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, nego ozbiljan problem koji izravno utječe na svakodnevni život, dostojanstvo i temeljna prava osoba s invaliditetom. 

Kada osoba nema osiguranu pomoć koja joj je neophodna za obavljanje osnovnih životnih aktivnosti, njezina se samostalnost značajno ograničava, a mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u društvu postaje nedostižna. Iza svakog neosiguranog sata asistencije nalazi se osoba koja možda ne može ustati iz kreveta, pripremiti obrok, otići liječniku, obaviti svakodnevne obveze ili jednostavno izaći iz vlastitog doma. 

To su stvarne životne situacije koje jasno pokazuju koliko je osobna asistencija važna i koliko njezin nedostatak može narušiti kvalitetu života.

Posebno je važno osvijestiti da osobe s invaliditetom ne traže povlašten položaj, nego mogućnost ostvarivanja prava i životnih prilika koje su drugima uglavnom dostupne bez dodatnih prepreka. 

Potreba za osobnom asistencijom ne bi smjela značiti gubitak slobode, ovisnost o dobroj volji članova obitelji ili odricanje od vlastitih životnih planova. Osobna asistencija omogućuje osobi da zadrži kontrolu nad vlastitim životom, donosi odluke, sudjeluje u društvu i ostvaruje svoje potencijale u skladu sa svojim mogućnostima.

Zato je nužno da nadležne institucije nedostatak osobnih asistenata prepoznaju kaoprioritetno pitanje te poduzmu konkretne mjere za osiguravanje dostupne, kvalitetne i kontinuirane usluge. To podrazumijeva stvaranje boljih uvjeta rada za osobne asistente, osiguravanje odgovarajuće financijske i profesionalne podrške, povećanje broja zaposlenih te organizaciju sustava koji će korisnicima jamčiti kontinuitet pomoći bez nepotrebnih prekida i neizvjesnosti. 

Pritom potrebe korisnika moraju biti polazište
za planiranje i provedbu usluge, a ne administrativne i organizacijske mogućnosti sustava.

Kvaliteta društva ogleda se i u tome koliko je spremno osigurati jednake mogućnosti svojim najranjivijim članovima. Prava osoba s invaliditetom ne smiju ostati samo zapisane odredbe zakona i strateških dokumenata, nego se moraju ostvarivati u svakodnevnom životu. 

Sve dok osoba s invaliditetom zbog nedostatka asistencije ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe, slobodno raspolagati svojim vremenom ili sudjelovati u zajednici, ne možemo govoriti o stvarnoj ravnopravnosti i uključivom društvu. Osiguravanje dovoljnog broja osobnih asistenata stoga nije pitanje dobrovolje , nego obveza društva i nužan preduvjet poštovanja ljudskog dostojanstva, samostalnosti i prava na život u zajednici.