
U ovom članku govorit ćemo o tome kako pravni sustav može bolje poštovati volju i izbor osobe s invaliditetom, zašto je važno da se ne nameće osobi s invaliditetom drugo mišljenje ili izbor u donošenju pojedinih odluka i zašto je važno da sustav razumije potrebe osoba s invaliditetom za sebe odnosno da svaku osobu promatra kao pojedinca Poštovanje volje, želja i osobnog izbora temeljno je obilježje svakog demokratskog društva koje počiva na načelima jednakosti, ljudskog dostojanstva i zaštite temeljnih ljudskih prava. Svaka osoba, neovisno o svojim osobnim okolnostima, zdravstvenom stanju, vrsti ili stupnju invaliditeta, ima pravo odlučivati o vlastitom životu, izražavati svoje mišljenje, birati način na koji želi živjeti te sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na njezinu svakodnevicu i budućnost. Međutim, kada je riječ o osobama s invaliditetom, ostvarivanje tog prava u praksi još uvijek nailazi na brojne prepreke. Jedna od najznačajnijih prepreka odnosi se na nedovoljno prepoznavanje i poštovanje njihove osobne volje, kao i na čestu praksu da druge osobe, institucije ili stručnjaci preuzimaju pravo odlučivanja umjesto njih, polazeći od vlastitih procjena o tome što je za određenu osobu najbolje.
Takav pristup otvara važno pitanje položaja osoba s invaliditetom u pravnom sustavu, ali i u društvu u cjelini. Naime, osoba s invaliditetom ne bi smjela biti promatrana isključivo kroz svoje oštećenje, dijagnozu, ograničenja ili potrebu za podrškom, nego prvenstveno kao ljudsko biće koje ima vlastiti identitet, osobnost, osjećaje, želje, životne ciljeve i pravo na samostalno oblikovanje svojeg života.
Invaliditet ne oduzima osobi pravo na mišljenje, ne umanjuje vrijednost njezinihodluka niti automatski znači da ona nije sposobna razumjeti vlastite potrebe i izrazitišto želi. Činjenica da je nekome potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, komunikaciji, razumijevanju informacija ili ostvarivanju određenih prava ne znači da ta osoba mora prepustiti drugima odlučivanje o svojem životu.
Upravo zato jedan od najvažnijih zadataka suvremenog pravnog sustava mora biti stvaranje uvjeta u kojima će osobe s invaliditetom moći ostvarivati svoje pravo na izbor i odlučivanje uz odgovarajuću podršku, a ne uz nametanje tuđih odluka. Potrebno je napustiti pristup prema kojem se osobu s invaliditetom promatra kao nekoga o čijem životu drugi trebaju odlučivati zato što smatraju da bolje poznaju njezine potrebe ili zato što njezine odluke ne odgovaraju njihovim očekivanjima.
Umjesto toga, pravni sustav mora polaziti od pretpostavke da svaka osoba ima pravobiti nositelj vlastitih prava i da joj je potrebno omogućiti njihovo ostvarivanje naravnopravnoj osnovi s drugim ljudima.
Temelj za takvo razumijevanje predstavlja Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je promijenila način na koji međunarodna zajednica promatra prava i položaj osoba s invaliditetom. Konvencija ne polazi od invaliditeta kao razloga za ograničavanje prava, nego od obveze država da uklanjaju prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućuju ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Posebno je značajan njezin članak 12., koji jamči jednako priznanje osoba sinvaliditetom pred zakonom te priznaje njihovu pravnu sposobnost na jednakoj osnovi s drugim osobama u svim područjima života. Istim člankom države se obvezuju osigurati odgovarajuću podršku koja je osobama s invaliditetom potrebna
za ostvarivanje njihove pravne sposobnosti, uz zaštitne mehanizme kojima seosigurava poštovanje njihovih prava, volje i osobnih preferencija.
Navedena odredba ima iznimno važnu poruku: pravo na donošenje odluka nepripada samo osobama koje mogu samostalno obavljati sve životne aktivnosti, koje komuniciraju na uobičajen način ili čije odluke drugi smatraju razumnima i prihvatljivima. Ono pripada svakoj osobi. Stoga pravni sustav mora razvijati načine na koje će osoba s invaliditetom moći izraziti svoju volju, razumjeti mogućnosti koje su joj na raspolaganju i donijeti odluku uz pomoć koju sama treba i želi.
Jedna od najvažnijih razlika koju je potrebno jasno razumjeti jest razlika između podrške u donošenju odluka i donošenja odluka umjesto osobe s invaliditetom. Podrška znači da se osobi pružaju potrebne informacije, objašnjenja, pomoć u komunikaciji, vrijeme za razmišljanje i mogućnost razgovora s osobama kojima vjeruje. Takva podrška treba omogućiti osobi da bolje razumije svoje mogućnosti i posljedice pojedinih odluka, ali konačan izbor, u pravilu, treba ostati njezin.
Nasuprot tome, donošenje odluka umjesto osobe podrazumijeva situaciju u kojoj netko drugiprocjenjuje što je za nju najbolje i zatim vlastitu procjenu stavlja ispred njezineizražene volje.
Takva razlika nije samo pravno pitanje nego i pitanje osobnog dostojanstva. Kada se osobi stalno govori što treba učiniti, gdje treba živjeti, s kim treba provoditi vrijeme, kakvu podršku treba prihvatiti ili kako treba organizirati vlastiti život, bez stvarnog uvažavanja njezina mišljenja, ona postupno gubi mogućnost da bude aktivni sudionik vlastitog života.
Čak i kada su takve odluke donesene s namjerom zaštite, njihovaposljedica može biti ograničavanje osobne slobode, samostalnosti i osjećaja vlastite vrijednosti.
Posebno je problematično kada se nametanje tuđeg mišljenja opravdava tvrdnjom daosoba s invaliditetom ne zna što je za nju dobro ili da njezine odluke nisu u skladu sonim što bi drugi odabrali. Potrebno je razumjeti da pravo na izbor uključuje i pravona donošenje odluka s kojima se drugi ne moraju slagati. Ljudi bez invaliditeta svakodnevno donose odluke koje drugi mogu smatrati pogrešnima, nerazumnima ili rizičnima, ali im se zbog toga ne oduzima pravo da odlučuju o vlastitom životu.
Jednako načelo mora vrijediti i za osobe s invaliditetom.
Naravno, poštovanje volje osobe ne znači zanemarivanje njezine sigurnosti, zaštite od nasilja, iskorištavanja ili zlouporabe. Pravni sustav ima obvezu osigurati odgovarajuće zaštitne mehanizme, ali oni moraju biti razmjerni, individualno prilagođeni i usmjereni na sprečavanje stvarne opasnosti, a ne na opće ograničavanje slobode osobe zbog njezina invaliditeta. Potrebno je razlikovati zaštituod pretjerane kontrole.
Zaštita treba osnaživati osobu i omogućavati joj sigurnijeostvarivanje prava, dok kontrola oduzima mogućnost izbora i stavlja osobu u položajovisnosti o tuđoj volji.
Upravo je zato važno da stručnjaci, institucije i članovi obitelji preispitaju vlastite stavove o tome što znači pomagati osobi s invaliditetom. Pomoć ne bi smjela postati sredstvo upravljanja njezinim životom. Osoba koja pruža podršku treba biti svjesna da njezina uloga nije nametati vlastite vrijednosti, želje ili životne stavove, nego omogućiti osobi kojoj pomaže da što samostalnije izrazi i ostvari ono što sama želi.
To se posebno odnosi na skrbnike, stručne radnike, osobne asistente, zdravstvenedjelatnike i druge osobe koje zbog svojeg profesionalnog ili osobnog odnosa imaju značajan utjecaj na život osobe s invaliditetom.
U hrvatskom pravnom sustavu postoje određeni temelji za takav pristup. Obiteljski zakon, primjerice, propisuje načela prema kojima je potrebno težiti što manjim ograničenjima prava osoba pod skrbništvom, uzimati u obzir njihovu osobnost i sadašnje ili ranije izražene stavove te poticati njihovo samostalno donošenje odluka i sudjelovanje u životu zajednice. Međutim, postojanje zakonskih odredbi samo po sebi nije dovoljno. Ključno je pitanje kako se one primjenjuju u svakodnevnoj praksi, koliko se stvarno čuje glas osobe s invaliditetom i koliko njezina volja utječe na konačne odluke.
Pravni sustav treba dodatno razvijati modele podržanog odlučivanja, u kojima osoba s invaliditetom ima mogućnost odabrati osobu ili osobe kojima vjeruje i koje joj mogu pomoći u razumijevanju informacija, izražavanju mišljenja i donošenju odluka.
Takva podrška mora biti prilagođena konkretnim potrebama, a ne unaprijed određenaprema dijagnozi ili kategoriji invaliditeta.
Pritom je važno osigurati da osobe kojepružaju podršku ne budu u sukobu interesa, da ne utječu nedopušteno na odlukeosobe te da se njihova uloga redovito preispituje u skladu s promjenama potreba iželja osobe.
Jednako je važno razumjeti da ne postoji jedinstven način na koji sve osobe s invaliditetom izražavaju svoju volju. Neke osobe komuniciraju govorom, neke pisanjem, znakovnim jezikom, slikama, simbolima ili drugim oblicima potpomognute komunikacije.
Nekima je potrebno više vremena za razumijevanje određenih informacija, dok druge trebaju prilagođene dokumente, jednostavniji jezik ili pomoć u snalaženju u složenim administrativnim i pravnim postupcima.
Ako pravni sustav neosigura takve mogućnosti, postoji opasnost da će neprepoznavanje načina komunikacije osobe biti pogrešno protumačeno kao njezina nesposobnost izražavanja volje.
Zbog toga institucije moraju razvijati pristupačne načine komunikacije i osigurati da osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u postupcima koji se odnose na njih.
Nije dovoljno osobu pozvati na razgovor ili joj uručiti dokument koji ne može razumjeti.Potrebno je osigurati da informacije budu predstavljene na način koji odgovaranjezinim mogućnostima i potrebama, da ima priliku postaviti pitanja, izraziti sumnje izatražiti dodatno objašnjenje.
Također, potrebno je omogućiti odgovarajuće komunikacijske prilagodbe, uključujući podršku stručnih komunikacijskih posrednika kada je ona potrebna.
Posebno je važno da stručnjaci ne zaključuju o nečijim sposobnostima odlučivanja samo na temelju medicinske dijagnoze, vrste oštećenja ili načina komunikacije. Dijagnoza može biti važna za razumijevanje određenih zdravstvenih okolnosti, ali ona ne može sama po sebi biti odgovor na pitanje može li osoba izraziti svoje želje, razumjeti određenu situaciju ili sudjelovati u donošenju odluke. Sposobnost odlučivanja potrebno je promatrati u odnosu na konkretnu odluku, okolnosti i podršku koja je osobi dostupna. Osoba može trebati značajnu pomoć u jednom području života, a istodobno potpuno samostalno odlučivati u drugom.
To nas dovodi do još jednog iznimno važnog načela: svaku osobu s invaliditetom potrebno je promatrati kao pojedinca. Invaliditet nije jedinstveno iskustvo i ne postoje dvije osobe čije su potrebe, mogućnosti, životne okolnosti i želje potpuno jednake.
Čak i osobe koje imaju istu dijagnozu ili sličan stupanj oštećenja mogu imati potpuno različite potrebe i prioritete. Jedna osoba može željeti živjeti samostalno uz podršku osobnog asistenta, druga može preferirati život s članovima obitelji, dok treća može željeti koristiti određeni oblik organiziranog stanovanja. Nijedan od tih izbora ne bi smio biti unaprijed proglašen boljim samo zato što odgovara očekivanjima institucija ili stručnjaka.
Individualizirani pristup znači da se odluke o pravima, uslugama i oblicima podrškedonose na temelju stvarnih životnih okolnosti konkretne osobe. To zahtijeva razgovors osobom, upoznavanje njezinih potreba, razumijevanje njezinih svakodnevnihnavika, životnih ciljeva i preferencija te uvažavanje njezina mišljenja u svim fazama postupka.
Umjesto da institucija unaprijed odredi što osoba treba, potrebno je najprije pitati samu osobu što joj je potrebno i kakvu podršku smatra korisnom.
Primjerice, činjenica da dvije osobe imaju isti stupanj tjelesnog oštećenja ne znači daće im biti potrebna jednaka količina podrške, jednaka vrsta usluge ili jednaka organizacija svakodnevnog života. Jedna osoba može imati razvijenu mrežu podrške u obitelji i zajednici, dok druga živi sama i nema dostupnu pomoć. Jedna može trebati podršku samo u određenim aktivnostima, dok druga može trebati svakodnevnu i kontinuiranu asistenciju. Slično tome, osobe s intelektualnim teškoćama mogu imati različite razine razumijevanja, različite načine komunikacije i različite mogućnosti sudjelovanja u odlučivanju. Njihove potrebe ne mogu se procjenjivati isključivo prema općim kategorijama, nego je potrebno razumjeti svaku osobu zasebno.
Zato je problematično kada se sustav oslanja isključivo na unaprijed utvrđene kriterije, obrasce, liste i administrativne kategorije, a pritom zanemaruje stvarnu životnu situaciju osobe. Takvi instrumenti mogu biti korisni za osiguravanje jednakih postupnih pravila, ali ne bi smjeli postati zamjena za individualnu procjenu i razgovor s osobom na koju se odluka odnosi.
Administrativna jednostavnost ne smije biti važnija od ljudskih prava. Sustav postoji kako bi služio ljudima, a ne kako bi seljudi morali prilagođavati njegovim ograničenjima.
To se posebno vidi u ostvarivanju prava na različite oblike podrške, uključujući osobnu asistenciju, pomoć u svakodnevnom životu, komunikacijsku podršku i usluge u zajednici.
Svrha takvih usluga nije samo zadovoljavanje osnovnih životnih potreba,nego omogućavanje osobi da živi što samostalnije, sudjeluje u društvu, ostvarujesvoje interese i donosi odluke o vlastitoj svakodnevici. Osobna asistencija, primjerice,ne bi trebala biti usluga u kojoj asistent samostalno određuje što će korisnik raditi i nakoji način, nego oblik podrške koji se pruža u skladu s uputama, potrebama i željama korisnika. Korisnik treba imati stvarnu mogućnost izraziti kako želi da mu se pomoć pruža, u kojim aktivnostima mu je potrebna i kakav način podrške mu najviše odgovara.
Jednako tako, obitelj ne bi smjela automatski preuzimati pravo odlučivanja samo zato što se svakodnevno brine o osobi s invaliditetom. Članovi obitelji često imaju važnu i nezamjenjivu ulogu u pružanju podrške, ali njihova zabrinutost, iskustvo ili dobre namjere ne znače da mogu zanemariti volju osobe. Poštovanje obiteljske uloge i poštovanje osobne autonomije nisu međusobno suprotstavljeni.
Naprotiv, kvalitetna podrška podrazumijeva suradnju u kojoj se osoba s invaliditetom nalazi u središtu odlučivanja, dok joj obitelj pomaže ostvariti njezine želje i potrebe.
Važno je naglasiti i da pravo na vlastiti izbor uključuje pravo na privatnost,emocionalne odnose, prijateljstva, partnerske veze, obrazovanje, rad, slobodnovrijeme i sudjelovanje u društvenom životu.
Osoba s invaliditetom ima pravo odlučivati o tome s kim će se družiti, kako će provoditi slobodno vrijeme, koje će aktivnosti odabrati, gdje će živjeti i kakve će osobne odnose razvijati. Takva pitanja ne smiju se promatrati kao manje važna ili kao područja u kojima drugi imaju pravo odlučivati umjesto osobe. Upravo su to područja koja čine kvalitetu života i daju svakodnevnom postojanju osobni smisao.
Kada se osobi s invaliditetom uskraćuje pravo na izbor, posljedice nisu samo administrativne ili pravne. Takvo postupanje može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, nesigurnosti, isključenosti i gubitka povjerenja u institucije. Osoba može početi vjerovati da njezino mišljenje nije važno, da se njezine želje neće uzeti u obzir ili da nema stvarnu kontrolu nad vlastitim životom. Dugoročno, takav pristup može dodatno povećati ovisnost o drugima, smanjiti mogućnost razvoja osobnih sposobnosti i ograničiti sudjelovanje u zajednici.
Nasuprot tome, kada se osobi omogući da odlučuje, izražava svoje potrebe i sudjeluje u oblikovanju vlastitog života, jačaju njezino samopouzdanje, osjećaj pripadnosti i osobna odgovornost. Samostalnost ne znači nužno da osoba sve mora obavljati bez pomoći. Samostalnost znači da ima mogućnost upravljati vlastitim životom, birati podršku koja joj je potrebna i sudjelovati u odlukama koje se na nju odnose. Osoba može biti potpuno ovisna o fizičkoj pomoći druge osobe u pojedinim aktivnostima, a istodobno imati jasno izražene stavove o tome kako želi živjeti i kako se prema njoj treba postupati.
Pravni sustav stoga bi trebao poduzeti nekoliko važnih koraka kako bi se načelopoštovanja volje i izbora osoba s invaliditetom dosljednije provodilo.
Prije svega,potrebno je dodatno razvijati zakonodavni okvir koji će davati prednost podržanom odlučivanju i osiguravati da se ograničenja prava primjenjuju samo kada za njih postoje jasno propisani i opravdani razlozi. Potrebno je osigurati da osoba s invaliditetom bude uključena u sve postupke koji se odnose na njezina prava, uz odgovarajuće komunikacijske i druge prilagodbe. Također je nužno kontinuirano educirati djelatnike pravosudnih tijela, sustava socijalne skrbi, zdravstvenih ustanova i drugih javnih institucija o pravima osoba s invaliditetom, individualiziranom pristupu i načelima podržanog odlučivanja.
Osim toga, potrebno je razvijati dostupne i učinkovite mehanizme zaštite od situacijau kojima se volja osobe zanemaruje, pogrešno tumači ili zamjenjuje mišljenjem druge osobe. Osobe s invaliditetom moraju imati mogućnost jednostavno i učinkovito podnijeti pritužbu, zatražiti preispitivanje odluke i dobiti neovisnu podršku u zaštiti svojih prava. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti osobama koje zbog komunikacijskih, intelektualnih ili drugih teškoća teže dolaze do izražaja u institucionalnim postupcima. Njihova šutnja, teškoća u izražavanju ili potreba za dodatnim vremenom ne smiju se tumačiti kao odsutnost volje ili pristanka na ono što drugi odluče.
Važno je i da se prilikom donošenja odluka ne polazi od pretpostavke da stručnjaci uvijek znaju bolje od same osobe što joj je potrebno. Stručno znanje ima važnu ulogu u procjeni, informiranju i pružanju podrške, ali ono ne bi smjelo zamijeniti osobno iskustvo osobe s invaliditetom.
Stručnjak može objasniti mogućnosti, upozoriti narizike i predložiti rješenja, ali mora ostaviti prostor osobi da izrazi vlastito mišljenje i donese odluku. Profesionalna odgovornost ne ogleda se samo u pružanju stručne pomoći, nego i u poštovanju granica vlastitih ovlasti te priznavanju prava osobe da bude aktivni sudionik svih postupaka koji utječu na njezin život.
Pritom je nužno razvijati i društvenu svijest da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina kojoj se može pristupati prema jednom obrascu.
Svaka osoba ima vlastite životne okolnosti, vrijednosti, iskustva i potrebe. Ono što jednoj osobi predstavlja kvalitetno rješenje, drugoj može biti neprihvatljivo. Ono što jedna osoba smatra potrebnom podrškom, druga možda ne želi ili ne treba. Zbog toga se kvaliteta sustava ne bi trebala mjeriti samo brojem dostupnih usluga ili donesenih rješenja, nego i time koliko su te usluge i odluke usklađene sa stvarnim potrebama i izborima osoba kojima su namijenjene.
Posebno je važno da se osobe s invaliditetom aktivno uključuju u kreiranje zakona,javnih politika i usluga koje utječu na njihov život. Načelo da se o pitanjima koja se odnose na osobe s invaliditetom ne odlučuje bez njih mora postati stvarna praksa, a ne samo deklarativna poruka. Njihova iskustva i mišljenja trebaju biti sastavni dio procesa donošenja odluka, jer upravo osobe koje se svakodnevno suočavaju s različitim preprekama najbolje mogu ukazati na probleme koje institucije često ne prepoznaju. Njihovo sudjelovanje ne smije biti formalno, nego mora podrazumijevati stvarnu mogućnost utjecaja na konačna rješenja.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da bolje poštovanje volje i izbora osoba s invaliditetom ne predstavlja samo pitanje unapređenja pojedinih zakonskih odredbi, nego zahtijeva promjenu načina razmišljanja i postupanja cijelog sustava. Potrebno je odmaknuti se od pristupa u kojem se osoba promatra prvenstveno kao korisnik zaštite, predmet stručne procjene ili osoba kojoj je potrebno upravljanje, te prihvatiti pristup u kojem je ona ravnopravan nositelj prava, aktivni sudionik i osoba koja ima pravo oblikovati vlastiti život.
Pravi napredak neće se ostvariti samo donošenjem novih zakona, pravilnika i strategija, nego njihovom dosljednom primjenom u svakodnevnom životu.
To znači da će institucije morati više slušati, bolje razumjeti individualne potrebe, prilagođavati svoje postupke i prihvatiti činjenicu da ne postoji jedno rješenje koje odgovara svakoj osobi. Značit će i da će stručnjaci, obitelji i pružatelji podrške morati naučiti razlikovati pomoć od odlučivanja umjesto druge osobe.
Osoba s invaliditetom ne bi trebala dokazivati da ima pravo odlučivati o vlastitom životu. To pravo proizlazi iz njezina ljudskog dostojanstva i pripada joj jednako kao i svakoj drugoj osobi. Njezina volja ne smije biti manje vrijedna zato što ima invaliditet, zato što komunicira na drukčiji način ili zato što joj je potrebna pomoć u svakodnevnom funkcioniranju. Isto tako, njezin izbor ne smije biti zamijenjen mišljenjem druge osobe samo zato što netko smatra da bi drugačija odluka bila bolja, jednostavnija ili prihvatljivija.
Društvo koje doista poštuje ljudska prava mora prihvatiti da se različitost ne odnosi samo na tjelesne, intelektualne, mentalne ili osjetilne karakteristike pojedinca, nego i na njegove potrebe, želje, životne ciljeve i način donošenja odluka. Stoga je obveza pravnog sustava da svakom pojedincu omogući odgovarajuću podršku, ali i da mu ostavi prostor za osobni izbor, čak i onda kada se taj izbor razlikuje od očekivanja okoline.
Najvažniji pokazatelj poštovanja prava osoba s invaliditetom nije samo koliko im sustav može pomoći, nego koliko je spreman čuti njihovu volju, prihvatiti njihove odluke i omogućiti im da budu stvarni nositelji vlastitog života.
Jer istinska ravnopravnost ne znači da će svi živjeti na isti način ili donositi iste odluke, nego daće svatko imati jednako pravo odlučivati o tome kako želi živjeti. Poštovati osobu s invaliditetom znači poštovati njezinu osobnost, njezine izbore i njezino pravo da bude ono što jest – jedinstvena osoba, a ne samo pripadnik određene kategorije invaliditeta.