19 min čitanja
KOMUNI KACIJA JE PRAVO SVAKOGA - ZAŠTO JE VAŽNO POŠTOVATI RAZLIČITE OBLIKE KOMUNIKA CIJE S OSOBAMA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o komunikaciji kao pravu svake osobe pa tako i svake osobe s invaliditetom. Zašto je važno poštovati način komunikacije osobe s oštećenjem vida, sluha, osobe s autizmom, osobe s intelektualnim teškoćama ¸kako poštovanje različitih oblika i pristupa u komunikaciji s osobama s invaliditetom može olakšati i sam pristup s drugima što je od iznimne važnosti za osobe s invaliditetom.

Komunikacija je jedna od temeljnih ljudskih potreba i preduvjet sudjelovanja u svakodnevnom životu. Njome izražavamo svoje misli, osjećaje, potrebe, stavove i želje, gradimo međuljudske odnose, razmjenjujemo informacije i ostvarujemo povezanost s drugim ljudima. 

Iako komunikaciju često doživljavamo kao nešto spontano i samorazumljivo, ona je zapravo mnogo složeniji proces koji se ne odvija kod svih ljudi na jednak način. Uobičajeno smo skloni komunikaciju poistovjećivati s govorom, razgovorom licem u lice ili pisanom riječju, no ljudska komunikacija obuhvaća mnogo širi raspon načina izražavanja i primanja informacija. Ona može biti verbalna i neverbalna, govorna i negovorna, vizualna, taktilna, potpomognuta različitim komunikacijskim sredstvima ili tehnologijom.          

Upravo je razumijevanje te raznolikosti polazište za stvaranje društva u kojem svaka osoba ima jednaku mogućnost izraziti se, biti saslušana, razumljena i uključena.

Kada govorimo o komunikaciji s osobama s invaliditetom, važno je odmah istaknuti kako ne postoji jedan univerzalni način komunikacije koji odgovara svim osobama s invaliditetom, pa čak ni svim osobama koje imaju istu vrstu oštećenja ili teškoća. Svaka osoba ima vlastite komunikacijske potrebe, sposobnosti, iskustva, navike i preferencije. 

Dok će jednoj osobi s oštećenjem vida biti najprimjerenije informacije primati u zvučnom obliku ili putem čitača zaslona, drugoj će više odgovarati tekst uvećanog fonta. Osoba s oštećenjem sluha može se služiti hrvatskim znakovnim jezikom, čitanjem s usana, pisanim porukama, slušnim pomagalima ili kombinacijom različitih načina komunikacije. 

Osoba s autizmom može preferirati jasnu i konkretnu verbalnu komunikaciju, pisane upute, vizualne prikaze ili dovoljno vremena za obradu informacija i oblikovanje odgovora. 

Osoba s intelektualnim teškoćama može trebati jednostavnije formulirane poruke, dodatna pojašnjenja, fotografije, simbole ili komunikaciju koja se odvija sporijim tempom. Neke osobe koriste potpomognutu i alternativnu komunikaciju, uključujući komunikacijske ploče, slikovne simbole, komunikacijske uređaje ili aplikacije koje omogućuju izražavanje putem sintetiziranog govora.

Sve su to legitimni i vrijedni načini komunikacije. Njihova različitost ne znači da je jedan način bolji, razvijeniji ili važniji od drugoga. Ona samo pokazuje da ljudi informacije primaju, obrađuju i izražavaju na različite načine. 

Stoga je važno napustiti pretpostavku da je komunikacija uspješna isključivo onda kada se odvija prema obrascu na koji smo navikli. Uspješna komunikacija nije ona u kojoj svi govore na isti način, nego ona u kojoj svi sudionici imaju mogućnost ravnopravno sudjelovati i prenijeti ono što žele reći.

Jedna od najvećih prepreka u komunikaciji s osobama s invaliditetom često nije samo oštećenje ili teškoća koju osoba ima, nego način na koji okolina reagira na njezine komunikacijske potrebe. 

Nepoznavanje različitih oblika komunikacije,
predrasude, nestrpljivost i nedostatak prilagodbe mogu stvoriti prepreke koje osobu dodatno udaljavaju od društvenog života. Primjerice, kada osoba ne odgovara odmah na postavljeno pitanje, okolina može pogrešno zaključiti da ne razumije sadržaj razgovora, da nije zainteresirana ili da ne želi sudjelovati. Kada osoba ne koristi govor, može se dogoditi da drugi automatski pretpostave kako ne razumije što joj se govori ili kako nema vlastito mišljenje. Kada osoba s oštećenjem sluha zamoli sugovornika da ponovi rečenicu, može naići na nestrpljenje, a kada osoba s intelektualnim teškoćama postavi dodatno pitanje, njezina potreba za pojašnjenje može se pogrešno protumačiti kao nedostatak interesa ili sposobnosti.

Takvi primjeri pokazuju koliko naše pretpostavke mogu utjecati na kvalitetu komunikacije. 

Pritom je važno razumjeti da način na koji osoba komunicira ne određuje vrijednost njezina mišljenja, njezinu sposobnost odlučivanja niti njezino pravo na sudjelovanje. Osoba koja ne koristi govorni jezik može imati bogate misli, osjećaje, stavove i potrebe koje izražava drugim komunikacijskim sredstvima. Osoba kojoj je potrebno više vremena za odgovor može u potpunosti razumjeti razgovor, ali joj je potrebno dodatno vrijeme za obradu informacija. Osoba koja ne uspostavlja kontakt očima ne mora biti nezainteresirana ili nepristojna. 

Takva ponašanja ne smijemo automatski procjenjivati prema vlastitim očekivanjima, nego ih trebamo promatrati u kontekstu individualnih komunikacijskih potreba.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti komunikaciji s osobama s oštećenjem vida.

U svakodnevnim situacijama često se služimo vizualnim informacijama, gestama, pokazivanjem ili izrazima lica, a da pritom nismo ni svjesni koliko se oslanjamo na vid. Osobi koja ne vidi ili ima ostatak vida takvi načini prenošenja informacija mogu biti nedostupni. Zato je važno koristiti verbalno opisivanje situacije, jasno izgovarati informacije i ne oslanjati se isključivo na geste. 

Prilikom susreta primjereno je predstaviti se i najaviti svoju prisutnost, a kada je potrebno pružiti pomoć, važno je najprije pitati osobu želi li pomoć i na koji joj je način najprimjerenije pružiti. 

Umjesto neodređenih izraza poput „ovdje” ili „tamo”, korisnije je koristiti jasne prostorne odrednice. Također je važno opisati promjene u prostoru ili situaciji koje mogu utjecati na samostalno kretanje i snalaženje osobe.

S druge strane, u komunikaciji s osobama s oštećenjem sluha potrebno je osvijestiti koliko su nam sluh i zvuk važni u svakodnevnoj razmjeni informacija. Razgovor u bučnom prostoru, okretanje glave tijekom govora, prekrivanje usta ili istodobni razgovor više osoba mogu znatno otežati razumijevanje. 

Najvažnije je uspostaviti kontakt na način koji osobi odgovara, govoriti razgovijetno, ne prebrzo i biti okrenut prema sugovorniku. 

Ako osoba koristi hrvatski znakovni jezik, potrebno je poštovati taj način komunikacije i, kada je riječ o složenijim razgovorima, osigurati odgovarajuću podršku prevoditelja. 

Pritom je važno naglasiti da hrvatski znakovni jezik nije tek skup gesti kojima se nadomještaju izgovorene riječi, nego je samostalan jezik s vlastitim gramatičkim i jezičnim obilježjima. Poštovanje znakovnog jezika znači i poštovanje jezičnog identiteta osoba koje se njime služe.

Komunikacija s osobama s autizmom također zahtijeva razumijevanje individualnih razlika. 

Autizam je neurorazvojno stanje koje se može različito manifestirati kod pojedinih osoba, zbog čega ne postoji jedinstven komunikacijski obrazac koji bi se mogao primijeniti na sve osobe iz spektra autizma. Neke osobe komuniciraju govorom, neke se služe pisanjem, slikama ili drugim oblicima potpomognute
komunikacije, dok neke kombiniraju različite načine izražavanja. 

Pojedinim osobamamogu odgovarati jasne, konkretne i nedvosmislene poruke, dok im metafore,prenesena značenja, neizravna pitanja i nejasne upute mogu otežati razumijevanje.

Nekima je potrebno više vremena za obradu informacija, a drugima može biti teško komunicirati u prostoru s mnogo zvukova, svjetlosnih podražaja ili drugih osjetilnih opterećenja. 

Zato je važno prilagoditi način razgovora osobi, izbjegavati nepotrebnu žurbu, poštovati njezin osobni prostor i ne zahtijevati određene oblike neverbalnog ponašanja, poput kontakta očima, kao uvjet za uspješnu komunikaciju.

Kod osoba s intelektualnim teškoćama posebno je važno voditi računa o razumljivosti poruka i načinu na koji se informacije prenose. Korištenje jednostavnijeg jezika ne znači umanjivanje vrijednosti ili sposobnosti osobe, nego prilagođavanje komunikacije kako bi informacije bile dostupne i razumljive. Korisno je govoriti jasno, koristiti kraće rečenice, izbjegavati stručne izraze kada nisu nužni te ostaviti dovoljno vremena za pitanja i odgovore. Ako je potrebno, informacije se mogu dodatno pojasniti primjerima, slikama ili drugim vizualnim pomagalima. 

Međutim, pritom jevažno ne razgovarati s odraslom osobom kao s djetetom, ne koristiti patronizirajućiton i ne pretpostavljati da osoba ne može razumjeti određenu informaciju samo zbogpostojanja intelektualnih teškoća. Posebno je važno obraćati se izravno osobi, a nenjezinu članu obitelji, asistentu ili drugoj osobi u pratnji. 

Osoba s invaliditetom moraimati priliku sama izraziti svoje mišljenje, postaviti pitanje, donijeti odluku i sudjelovatiu razgovoru koji se odnosi na njezin život.

Važno područje komunikacije predstavlja i potpomognuta i alternativna komunikacija,koja obuhvaća različite načine izražavanja i razumijevanja informacija kada govor nijedostupan, nije dovoljan ili nije najprimjereniji oblik komunikacije za pojedinu osobu.

Ona može uključivati geste, izraze lica, pokrete tijela, predmete, fotografije, simbole,komunikacijske knjige, ploče, elektroničke uređaje i specijalizirane aplikacije. Za nekeosobe takva sredstva predstavljaju osnovni način komunikacije, dok ih druge koristekao dodatnu podršku u određenim situacijama. Pritom je iznimno važno razumjeti da komunikacijsko pomagalo nije igračka, dodatak ili zamjena za stvarni razgovor, nego sredstvo kojim osoba izražava svoje potrebe, stavove, osjećaje i odluke. Kada osoba koristi komunikacijski uređaj ili ploču sa simbolima, sugovornik mora pokazati strpljenje, pričekati odgovor i omogućiti dovoljno vremena za njegovo oblikovanje.

Također je važno ne odgovarati umjesto osobe niti dovršavati njezine poruke beznjezina pristanka. Čak i kada je komunikacija sporija ili zahtijeva dodatni trud, njezinoznačenje i važnost ostaju jednaki.

Iako se često govori o prilagodbi komunikacije osobama s određenom vrstom invaliditeta, potrebno je naglasiti kako se individualne razlike ne mogu uvijek svesti na dijagnozu ili kategoriju oštećenja. Dvije osobe s istom vrstom invaliditeta mogu imati potpuno različite komunikacijske potrebe. Jedna osoba može preferirati razgovor, druga pisanu komunikaciju, a treća kombinaciju različitih metoda. Neke osobe žele da im se informacije objasne usmeno, dok će drugima biti važno da ih dobiju i u pisanom obliku kako bi ih mogle ponovno pročitati i obraditi vlastitim tempom. Zbog toga je jedno od najvažnijih pravila komunikacije s osobama s invaliditetom jednostavno pitanje: „Koji vam način komunikacije najviše odgovara?”

Takvim pitanjem pokazujemo poštovanje, izbjegavamo nepotrebne pretpostavke i osobi dajemo mogućnost da sama odredi način na koji želi komunicirati.

Poštovanje različitih oblika komunikacije ne bi smjelo biti ograničeno samo na susrete s osobama s invaliditetom. Ono je važan dio opće komunikacijske kulture i kvalitete međuljudskih odnosa. Svakodnevno susrećemo ljude koji informacije obrađuju različitim tempom, koji imaju različita jezična znanja, obrazovno iskustvo, kulturnu pozadinu ili osobne komunikacijske navike. Nekima odgovara izravan razgovor, drugima pisana poruka. Nekima je potrebno dodatno objašnjenje, dok drugi preferiraju sažete informacije. Netko će lakše razumjeti primjer iz svakodnevnog života, a netko će se bolje snaći uz pisane upute ili vizualni prikaz. 

Kada naučimo prepoznati i uvažavati takve razlike, postajemo kvalitetniji sugovornici u svim područjima života.

Upravo se u tome nalazi jedna od najvećih vrijednosti učenja o različitim oblicima komunikacije s osobama s invaliditetom. Prilagodba komunikacije ne koristi isključivo osobi kojoj je namijenjena, nego i osobi koja komunicira. Kada govorimo jasno i razumljivo, provjeravamo jesmo li dobro prenijeli poruku, slušamo bez prekidanja, poštujemo različita mišljenja i dajemo sugovorniku dovoljno vremena za odgovor, povećavamo mogućnost međusobnog razumijevanja. 

Kada informacije učinimo dostupnima u više formata, primjerice u pisanom, zvučnom i vizualnom obliku, omogućujemo većem broju ljudi da ih razumije i koristi. 

Kada prestanemo očekivati da svi komuniciraju na isti način, smanjujemo nesporazume i stvaramo prostor za kvalitetnije odnose.

Ovakav pristup posebno je važan u obrazovanju, zdravstvenom sustavu, javnim službama, na radnim mjestima i u svim drugim područjima u kojima se ljudi susreću s različitim informacijama i uslugama. U obrazovnom okruženju prilagodba komunikacije omogućuje učenicima i studentima da ravnopravnije sudjeluju unastavnom procesu, postavljaju pitanja i pokazuju svoje znanje. 

U zdravstvenom sustavu razumljive i dostupne informacije preduvjet su za donošenje informiranih odluka o vlastitom zdravlju. U javnim službama pristupačna komunikacija omogućuje osobama da samostalnije ostvaruju svoja prava i obveze. Na radnom mjestu ona doprinosi boljoj suradnji, jasnijoj raspodjeli zadataka i uključivanju zaposlenika s različitim komunikacijskim potrebama. U svim tim situacijama važno je da prilagodba ne ovisi isključivo o dobroj volji pojedinca, nego da postane sastavni dio organizacije rada i pružanja usluga.

Pristupačnost komunikacije podrazumijeva i odgovornost institucija, organizacija,medija i svih onih koji javnosti prenose informacije. Ako su važne informacije dostupne samo u jednom formatu, ako su službeni dokumenti napisani izrazito složenim jezikom, ako internetske stranice nisu prilagođene čitačima zaslona ili ako se javna događanja organiziraju bez mogućnosti osiguravanja odgovarajuće komunikacijske podrške, tada dio građana ostaje isključen iz pristupa informacijama i sudjelovanja u društvu. Stoga je potrebno razvijati kulturu pristupačnog informiranja, koristiti načela lako razumljivog jezika kada je to potrebno, osiguravati titlove, tekstualne alternative, zvučne opise, pristupačne digitalne sadržaje, tumačenje na znakovni jezik i druge oblike podrške. Takve mjere ne predstavljaju povlasticu, nego način ostvarivanja jednakih mogućnosti.

Jednako je važno razumjeti da komunikacija nije isključivo odgovornost osobe koja ima određenu teškoću. Često se od osoba s invaliditetom očekuje da se same prilagode većinskom načinu komunikacije, da ponavljaju svoje potrebe, objašnjavaju
zašto im je potrebna određena podrška ili ulažu dodatni napor kako bi ih okolina razumjela. Međutim, odgovornost za uspješnu komunikaciju pripada svim njezinim sudionicima. 

Ako razgovor nije uspješan, potrebno je razmotriti jesmo li koristiliodgovarajući način prenošenja informacija, jesmo li bili dovoljno jasni i jesmo liosigurali uvjete u kojima osoba može ravnopravno sudjelovati. Umjesto da teškoću automatski pripišemo osobi s invaliditetom, trebamo se zapitati što možemo promijeniti u vlastitom pristupu.

Jednako je važno razumjeti da komunikacija nije isključivo odgovornost osobe koja ima određenu teškoću. Često se od osoba s invaliditetom očekuje da se same prilagode većinskom načinu komunikacije, da ponavljaju svoje potrebe, objašnjavaju
zašto im je potrebna određena podrška ili ulažu dodatni napor kako bi ih okolina razumjela. 

Međutim, odgovornost za uspješnu komunikaciju pripada svim njezinim sudionicima. Ako razgovor nije uspješan, potrebno je razmotriti jesmo li koristili odgovarajući način prenošenja informacija, jesmo li bili dovoljno jasni i jesmo li osigurali uvjete u kojima osoba može ravnopravno sudjelovati. Umjesto da teškoću automatski pripišemo osobi s invaliditetom, trebamo se zapitati što možemo promijeniti u vlastitom pristupu.

Važno je pritom razlikovati pomoć od preuzimanja kontrole. Osobama s invaliditetom često se pristupa s namjerom pomaganja, ali se pritom zaboravlja pitati je li pomoću opće potrebna i na koji način. 

Dobro namjernost sama po sebi ne jamči primjeren postupak. Ako umjesto osobe odgovaramo na pitanja, donosimo odluke bez njezina sudjelovanja ili pretpostavljamo što joj je potrebno, možemo joj oduzeti mogućnost samostalnog izražavanja i odlučivanja. 

Poštovanje komunikacije znači prihvatitiosobu kao ravnopravnog sugovornika, uvažavati njezine odluke i omogućiti joj dasama odredi koliko i kakvu podršku želi. Pritom je važno ne svoditi osobu na njezininvaliditet, nego je promatrati kao cjelovitu osobu s vlastitim interesima,znanjima,sposobnostima i životnim iskustvom.

Promjena društvenog odnosa prema komunikacijskim razlikama započinje svakodnevnim postupcima. 

Možemo započeti tako da ne pretpostavljamo kako sviljudi razumiju informacije na isti način, da pitamo osobu koji joj oblik komunikacije odgovara, da ne prekidamo razgovor zato što odgovor ne dolazi odmah i da ne procjenjujemo nečije sposobnosti na temelju načina na koji govori ili se izražava. Možemo se informirati o različitim oblicima komunikacije, učiti osnove znakovnog jezika, upoznati se s potpomognutom i alternativnom komunikacijom te razvijati vlastitu sposobnost jasnog i razumljivog izražavanja. Jednako tako, možemo zagovarati dostupnost pristupačnih informacija i usluga u zajednici u kojoj živimo. Takve promjene ne zahtijevaju uvijek velika financijska sredstva ili složene postupke.

Ponekad je dovoljno promijeniti način na koji postavljamo pitanje, prilagoditi temporazgovora ili pokazati spremnost da poruku prenesemo na drugi način.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pravo na komunikaciju nije samo pravo naizgovorenu riječ ili mogućnost sudjelovanja u razgovoru. 

To je pravo svake osobe daizrazi svoje potrebe, osjećaje, stavove i odluke na način koji joj odgovara, da dobijeinformacije koje može razumjeti i da bude uključena u sve aspekte života zajednice.

Kada poštujemo različite oblike komunikacije, ne činimo uslugu osobama s invaliditetom, nego poštujemo njihovo dostojanstvo, autonomiju i ravnopravnost.

Time stvaramo uvjete u kojima se svaka osoba može osjećati prihvaćeno, sigurno i uvaženo.

Društvo koje prepoznaje i prihvaća različite načine komunikacije društvo je kojerazumije da jednakost ne znači da svi moramo raditi iste stvari na isti način, nego dasvatko treba imati mogućnost sudjelovati pod uvjetima koji uvažavaju njegove potrebe. Prilagodba komunikacije ne predstavlja odstupanje od uobičajenih pravila međuljudskog odnosa, već njihovo proširenje i obogaćivanje. 

Ona nas uči da budemo pažljiviji slušatelji, jasniji govornici, strpljiviji sugovornici i otvoreniji prema iskustvima drugih ljudi.

Možda je upravo to najvažnija poruka koju možemo ponijeti iz razumijevanja različitihoblika komunikacije: nije zadatak osobe koja komunicira na drukčiji način da se podsvaku cijenu prilagodi nama, nego je na svima nama odgovornost pronaći način nakoji ćemo se međusobno razumjeti. 

Jer komunikacija nije samo razmjena riječi.Ona je temelj odnosa, pripadnosti, povjerenja i sudjelovanja. 

A društvo u kojem svatko ima priliku biti saslušan i razumljen društvo je u kojem nitko ne mora ostati nevidljiv ili nečujan samo zato što komunicira drukčije.