5 min čitanja
NEIZRAVNA DISKRIMINACIJA OSOBA S OŠTEĆENJME VIDA

 Osobni osvrt urednika portala Andrije Ivankovića 

NEIZRAVNA DISKRIMINACIJA OSOBA S OŠTEĆENJME VIDA

U ovom članku govorit ću o neizravnoj diskriminaciji osoba s oštećenjem vida. Što je neizravna diskriminacija u kontekstu osoba s oštećenjem vida i kako ona utječe na njihovu kvalitetu života te kako se njezin utjecaj odražava o na osobe s oštećenjem vida same.

Kada govorim o diskriminaciji osoba s oštećenjem vida, najčešće najprije pomislimna situacije u kojima je nekoj osobi nešto izravno uskraćeno upravo zato što je slijepaili slabovidna. Takvi su slučajevi relativno lako prepoznatljivi: primjerice, kada poslodavac odbije zaposliti osobu samo zato što je slijepa, kada joj se onemogući pristup određenoj usluzi zbog njezina invaliditeta ili kada joj se kaže da određeni sadržaj ne može dobiti u pristupačnom obliku. Međutim, diskriminacija ne mora uvijek izgledati tako otvoreno i očito. 

Ponekad pravilo, kriterij ili praksa na prvi pogledvrijede jednako za sve, ali u stvarnosti osobe s oštećenjem vida stavljaju u nepovoljniji položaj. Upravo takvu pojavu nazivam ne izravnom diskriminacijom.

Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksastavlja ili bi mogla staviti osobu u nepovoljniji položaj zbog invaliditeta u odnosu nadruge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksamogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njegovo ostvarivanjeprimjerena su i nužna. Takvu definiciju sadržava hrvatski Zakon o suzbijanjudiskriminacije, koji invaliditet izričito navodi među osnovama diskriminacije. Kada tu pravnu definiciju promatram iz perspektive osobe s oštećenjem vida, postaje mi jasno da neizravnu diskriminaciju ne mogu promatrati samo kao pitanje nečije loše namjere. 

Ona često nastaje zato što je neko pravilo oblikovano prema potrebamavećine, bez razmišljanja o tome kako će ga moći primijeniti osoba koja ne vidi ili vidiznatno slabije. Upravo zbog toga smatram važnim razlikovati namjeru od posljedice.

Netko može imati namjeru postupati jednako prema svima, a ipak svojim pravilom ili praksom proizvesti nejednakost.

Oblici neizravne diskriminacije osoba s oštećenjem vida mogu biti različiti. Najprije je riječ o naizgled neutralnim pravilima i propisima koji se jednako primjenjuju na sve, ali u praksi otežavaju ili onemogućavaju ravnopravno sudjelovanje slijepih i slabovidnih osoba. Drugi oblik predstavljaju kriteriji koji su formalno jednaki za sve, ali nisuprilagođeni različitim načinima funkcioniranja. Treći oblik jesu ustaljene prakse ipostupci institucija, poslodavaca, obrazovnih ustanova, pružatelja usluga i drugihorganizacija koji se provode rutinski, bez namjere diskriminiranja, ali stvarajuneravnopravan položaj. Posebno važnim smatram i situacije u kojima se neosigurava potrebna razumna prilagodba, jer hrvatski Zakon o suzbijanjudiskriminacije propust omogućavanja osobama s invaliditetom pristupa javnodostupnim resursima, sudjelovanja u javnom i društvenom životu te pristupa radnommjestu i odgovarajućim uvjetima rada, kada se prilagodba može osigurati beznerazmjernog tereta, također prepoznaje kao diskriminaciju.