
Jedan od naj težih trenutaka za svakog roditelja nje samo trenutak kada dijete odraste , a jaz između stvarnosti i njegovih prihvaćanja postane nepremostiv .
Mnoga djeca s ADHD-em , teškoćama u učenju i izazovima u ponašanju provode djetinjstvo po kabinetima , na timskim obradama i prilagodbama i terapijama . Kada se prijeđe prag punoljetnosti , dinamika se iz temelja mijenja . Roditeljska riječ gubi zakonsku težinu a pred Vama stoji osamnaestogodišnjak koji odlučno odmahuje rukom , odbija zakoračiti u ordinaciju psihologa ili psihijatra i tvrdi : „ Ja sam potpuno normala , problem je u Vama„
Iza te rečenice, ma koliko zvučala prkosno , bahato ili agresivno ne stoji stvarna samostalnost , Iza nje stoji stvarna samostalnost .
Iza nje stoji dubok strah , iscrpljenost i grčevita borba za osjećaj vlastite vrijednosti.
* Zašto se javlja snažan otpor prema dijagnozi i stručnjacima?
Odbijanje obrade i negiranje problema u ranoj odrasloj dobu nije puki hir .
On je psihološki obrambeni mehanizam koji se gradi godinama.
- Umor od etiketa i „ popravljanja „
Dijete kojem je teškoća dijagnosticirana u ranoj dobi obično u dobi od 7 godine odrastalo je s osjećajem da ga se stalno mora procjenjivati i usmjeravati .
Do osamnaeste godine javlja se zasićenje.
Mlada osoba očajnički želi skinuti etiketu „ onoga s problemom „ i biti viđena kao sposobna i viđena kao sposobna cjelovita , makar po cijenu popusnog negiranja stvarnosti.
- Strah od stigme ( „ Nisam ja lud – luda „ )
Iako se o psihičkom zdravlju govori otvorenije nego prije . odlazak kod psihijatra ili psihologa u očima mnogih mladih i dalje nosi biljeg sramote . Priznati potrebu za stručnjakom za njih znači priznanje da postoje teškoće.
- Neurološka priroda samog ADHD-a
Impulzivnost i teškoće s izvršnim funkcijama često ide ruku pod ruku sa slabijim uvidom u vlastito ponašanje. Mlada osoba iskreno ne vidi uzročno posljediču vezu svojih ispada i problema koji nastaju u odnosima ili školi ; za nju su krivci uvijek vanjske okolnosti ili drugi ljudi koji je „ provociraju. „
- Grčevita kontrola za kontrolu
S 18 godina mlada osoba zakonski postaje svoja .
Ako osjeća da su joj drugi godinama određivali pravila , terapije i školski ritam , odbijanje pomoći postaje jedino područje na kojem može demonstrirati apsolutnu kontrolu ;
„ Ne možete me natjerati. „
- Zamka u koju roditelji najčešće upadnu
Kada vidite da impulzivnost i neprilagođeno ponašanje ugrožavaju budućnost Vašeg djeteta , prirodna reakcija je pojačati pritisak . Uvjerenje , analize i podsjećanje na dijagnozu i dogovaranja termina mimo njegove – njezine volje najčešći su potezi očajnog roditelja . Međutim , pritisak u ovoj fazi stvara samo još veći otpor .
Svaki pokušaj dokazivanja da „ on – ona ima problem „ mlada osoba doživljava kao napad na svoj identitet . Rezultat može biti začarani krug: što roditelj više pritišće, mlada se osoba više povlači ili uzvraća ljutnjom. Razgovor koji je započeo brigom završava sukobom, a pitanje pomoći ostaje neriješeno.
Kako otvoriti razgovor koji neće odmah završiti svađom?
Za početak, razgovor ne mora biti usmjeren na dokazivanje dijagnoze. Važnije je pokušati razumjeti što mladoj osobi otežava svakodnevicu i postoji li nešto što bi ona sama željela promijeniti. Umjesto rečenice: „Ti imaš problem i moraš psihologu“, razgovor možemo otvoriti pitanjem: „Što ti je trenutačno najteže i kakva bi ti pomoć odgovarala?“ Pritom treba ostaviti prostor i za odgovor koji roditelj ne očekuje. Možda je mlada osoba umorna od prepričavanja vlastitih teškoća. Možda ima neugodno iskustvo sa stručnjakom ili strahuje da će netko ponovno govoriti o njoj, a da je pritom neće slušati. Ne možemo unaprijed znati razlog odbijanja. Zato je važno pitati i saslušati, bez pokušaja da svaki odgovor odmah ispravimo.
Prostor za vlastiti izbor
Pomoć je lakše razmotriti kada osoba ima priliku sudjelovati u odluci: s kim želi razgovarati, što želi pitati i želi li da roditelj bude uz nju. Prvi korak može biti razgovor o tome što očekuje od stručnjaka i što joj je u ranijim susretima smetalo. Ne mora odmah imati spreman odgovor niti pristati na sve što roditelj predlaže. Važno je prenijeti poruku da traženje podrške ne umanjuje njezinu vrijednost: „Ne mislim da s tobom nešto nije u redu. Vidim da ti je u nekim situacijama teško i želim da znaš da pomoć postoji.“
Razumijevanje uz jasne granice
Poštovati osjećaje i izbore mlade osobe ne znači prihvatiti vrijeđanje, prijetnje ili nasilje.
Teškoće mogu biti važne za razumijevanje ponašanja, ali ne ukidaju potrebu za sigurnošću i međusobnim poštovanjem.