
U ovom članku govorit ćemo o važnosti osobnih podataka i zaštite privatnosti osobas invaliditetom.
Zašto je važno ne zloupotrebljavati i osobne podatke osoba s invaliditetom i kako zlouporaba osobnih podataka ili njihove privatnosti i kako ista utječe na njihovu kvalitetu života.
U suvremenom društvu osobni podaci postali su jedan od najvažnijih elemenata zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda svakog pojedinca.
Razvoj digitalnih tehnologija, sve veća dostupnost informacija i svakodnevna razmjena podatakaputem različitih komunikacijskih kanala otvorili su brojne mogućnosti, ali istodobno i nova pitanja povezana sa zaštitom privatnosti. Iako se pravo na privatnost odnosi na sve građane, posebnu pozornost potrebno je posvetiti zaštiti osobnih podataka osoba s invaliditetom, koje se u različitim životnim okolnostima mogu susresti s dodatnim izazovima i rizicima.
Osobe s invaliditetom ravnopravni su članovi društva i, kao i svi drugi građani, imajupravo na poštovanje osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, privatnosti i samostalnog odlučivanja o vlastitim osobnim podacima. Njihov invaliditet ne smije biti razlog za neopravdano prikupljanje, obradu, dijeljenje ili javno objavljivanje informacija o njihovu zdravstvenom stanju, funkcionalnim sposobnostima, osobnim okolnostima ili drugim aspektima privatnog života. Unatoč tome, u praksi se još uvijek događaju situacije u kojima se osobni podaci osoba s invaliditetom obrađuju na način koji nije uvijek primjeren, nužan ili dovoljno zaštićen.
Zaštita privatnosti nije samo administrativno ili pravno pitanje, nego važan preduvjet očuvanja ljudskog dostojanstva, osobne autonomije i jednakosti. Način na koji institucije, udruge, zdravstvene ustanove, obrazovne institucije, poslodavci i pružatelji socijalnih usluga postupaju s osobnim podacima osoba s invaliditetom pokazuje koliko društvo doista poštuje njihova prava i potrebe. Stoga je važno razvijati svijest o tome da osoba s invaliditetom nije samo korisnik određene usluge ili nositelj određenog zdravstvenog ili funkcionalnog stanja, nego pojedinac s vlastitim identitetom, životnim iskustvom, pravima i pravom na kontrolu nad informacijama koje se o njemu prikupljaju i koriste.
Osobni podaci obuhvaćaju sve informacije koje se odnose na identificiranu osobu iliosobu koju je moguće identificirati.
To mogu biti ime i prezime, adresa, datumrođenja, OIB, kontaktni podaci, fotografije, podaci o obrazovanju, zaposlenju,socijalnom statusu i različitim životnim okolnostima.
Kada je riječ o osobama s invaliditetom, posebno su važni podaci koji se odnose na zdravstveno stanje, vrstu istupanj oštećenja, dijagnoze, terapije, korištenje pomagala, rehabilitacijske postupke,ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi te druge informacije koje mogu otkriti pojedinosti o njihovu zdravstvenom i osobnom životu.
Takvi podaci u velikom broju slučajeva pripadaju posebnoj kategoriji osobnihpodataka, čija je obrada prema Općoj uredbi o zaštiti podataka, poznatoj kao GDPR,načelno zabranjena, osim kada postoji odgovarajuća pravna osnova i primjenjuju sepropisani uvjeti i zaštitne mjere.
Posebne kategorije uključuju, među ostalim, podatkeo zdravlju, genetske i biometrijske podatke koji se obrađuju radi jedinstvene identifikacije osobe, kao i određene druge osjetljive informacije.
Važnost zaštite ovih podataka proizlazi iz mogućih posljedica njihove neovlaštene uporabe ili otkrivanja.
Informacije o zdravstvenom stanju ili invaliditetu mogu biti zloupotrijebljene, pogrešno protumačene ili iskorištene za stvaranje predrasuda i diskriminaciju. Neprimjereno postupanje s takvim informacijama može utjecati na mogućnosti zapošljavanja, obrazovanja, ostvarivanja socijalnih prava, uključivanja u društvene aktivnosti i uspostavljanja međuljudskih odnosa. Osoba može doživjeti stigmatizaciju, narušavanje ugleda, osjećaj nesigurnosti ili gubitak povjerenja u institucije kojima je povjerila svoje podatke.
Posebno je važno razumjeti da činjenica da osoba ima invaliditet ne znači da su informacije o njezinu zdravstvenom stanju ili osobnim okolnostima dostupne svima.
Primjerice, poslodavac u određenim okolnostima može imati opravdanu potrebu za informacijama koje su nužne radi osiguravanja odgovarajućih uvjeta rada i razumne prilagodbe radnog mjesta. Međutim, to ne znači da ima pravo zahtijevati cjelokupnu medicinsku dokumentaciju ili informacije koje nisu povezane s konkretnim radnim zadacima i zakonskim obvezama. Jednako tako, obrazovne ustanove mogu trebati određene informacije kako bi učeniku ili studentu osigurale primjerene uvjete obrazovanja, ali pritom moraju voditi računa o opsegu podataka koji su im doista potrebni i osobama koje im smiju pristupiti.
Jedno od temeljnih načela zaštite osobnih podataka jest načelo smanjenja količine podataka.
Ono podrazumijeva da se prikupljaju i obrađuju samo oni podaci koji suprimjereni, relevantni i nužni za određenu svrhu. U praksi to znači da institucije i organizacije ne bi smjele prikupljati opsežnu dokumentaciju samo zato što je riječ o osobi s invaliditetom, nego moraju jasno odrediti zašto im je pojedina informacija potrebna, na temelju koje pravne osnove je obrađuju i koliko dugo je moraju čuvati.
Važan element zaštite privatnosti jest i transparentnost.
Osoba mora biti informirana o tome tko prikuplja njezine podatke, u koju svrhu, na temelju koje pravne osnove, kome se podaci mogu proslijediti, koliko dugo će se čuvati i koja prava može ostvariti. Informacije o obradi osobnih podataka trebaju biti napisane jasnim i razumljivim jezikom, bez nepotrebno složene pravne terminologije.
Posebno je važno osigurati da su takve informacije dostupne i osobama koje se koriste različitim oblicimapodrške u komunikaciji, uključujući osobe s intelektualnim teškoćama, osobe oštećena vida ili sluha te osobe koje trebaju informacije u prilagođenom obliku.
Pritom je potrebno naglasiti da pristupačnost informacija nije samo tehničko pitanje,nego i pitanje ravnopravnosti.
Ako osoba ne može razumjeti obavijest o obradi svojih podataka, teško može u potpunosti ostvariti pravo na informiranost i samostalno odlučivati o vlastitoj privatnosti.
Zato je potrebno razvijati pristupačne načine komunikacije, koristiti jednostavan i razumljiv jezik, osigurati dokumente u odgovarajućim formatima te, kada je potrebno, omogućiti podršku u razumijevanju sadržaja.
Posebnu pozornost zaslužuje pitanje privole za obradu osobnih podataka. Privola mora biti dobrovoljna, posebna, informirana i nedvosmislena. To znači da osoba mora razumjeti na što pristaje i mora imati stvarnu mogućnost odbiti davanje privole ili je povući, bez neopravdanih negativnih posljedica.
U slučajevima kada postojineravnoteža u odnosu između osobe i organizacije koja prikuplja podatke, primjericeu određenim odnosima s javnim tijelima ili pružateljima usluga, potrebno je posebno
pažljivo procijeniti može li se privola uopće smatrati slobodno danom.
Također, važnoje istaknuti da privola nije jedina pravna osnova za obradu osobnih podataka.
Umnogim situacijama obrada se temelji na zakonskoj obvezi, izvršavanju ugovora,zaštiti životno važnih interesa ili obavljanju zadaće od javnog interesa.
U kontekstu osoba s invaliditetom osobito je važno poštovati njihovu sposobnost samostalnog odlučivanja.
Invaliditet sam po sebi ne znači da osoba nije sposobnarazumjeti informacije, dati privolu ili odlučivati o vlastitim pravima. Svaku osobu potrebno je promatrati individualno, uz poštovanje njezinih sposobnosti, volje i preferencija.
Kada je potrebna podrška u donošenju odluka, ona treba biti usmjerenana omogućavanje što veće samostalnosti osobe, a ne na njezino isključivanje izprocesa odlučivanja.
Ovo je načelo u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba sinvaliditetom, koja naglašava ravnopravnost, poštovanje dostojanstva, samostalnost ipravo na privatnost.
Posebno je značajan članak 22. Konvencije, koji se odnosi napoštovanje privatnosti osoba s invaliditetom i zaštitu osobnih, zdravstvenih i rehabilitacijskih podataka na ravnopravnoj osnovi s drugima. Konvencija također učlanku 12. ističe jednako priznanje pred zakonom, dok članak 9. naglašava važnost pristupačnosti. Navedena načela upućuju na obvezu stvaranja okruženja u kojem osobe s invaliditetom mogu ostvarivati svoja prava bez nepotrebnih prepreka i bez zadiranja u njihovu privatnost.
U svakodnevnom životu posebno osjetljivo područje predstavlja razmjena podataka između različitih institucija i pružatelja usluga.
Osobe s invaliditetom često su ukontaktu sa zdravstvenim ustanovama, centrima i ustanovama socijalne skrbi,obrazovnim institucijama, zavodima, udrugama i drugim organizacijama.
Pritom semogu prikupljati i obrađivati brojne informacije o njihovim potrebama, zdravstvenom stanju, obiteljskim okolnostima i načinu ostvarivanja prava.
Takva razmjena podatakamože biti opravdana i potrebna radi osiguravanja kontinuiteta skrbi, podrške iostvarivanja zakonom propisanih prava, ali mora biti ograničena na ono što je nužnoza određenu svrhu.
Činjenica da više institucija sudjeluje u pružanju podrške jednoj osobi ne znači da svinjihovi zaposlenici imaju pravo pristupa cjelokupnoj dokumentaciji.
Pristup osobnimpodacima treba biti ograničen na ovlaštene osobe kojima su određene informacije potrebne za obavljanje njihovih poslova. Organizacije moraju uspostaviti jasne procedure, definirati odgovornosti zaposlenika, osigurati odgovarajuću razinu informacijske sigurnosti te spriječiti neovlašteno pregledavanje, kopiranje ili prosljeđivanje dokumentacije.
Slično vrijedi i za udruge osoba s invaliditetom, koje često imaju važnu ulogu upružanju podrške, informiranju, savjetovanju i zastupanju interesa svojih članova. Uokviru svojih aktivnosti mogu obrađivati osobne podatke članova, korisnika usluga,volontera i drugih osoba. Iako se takve organizacije često temelje na međusobnompovjerenju i bliskoj suradnji, to ih ne oslobađa odgovornosti za zakonitu i sigurnuobradu osobnih podataka.
Posebno je važno da se fotografije, izjave, osobne priče i informacije o zdravstvenom stanju članova ne objavljuju automatski niti bez odgovarajuće pravne osnove.
Velik izazov predstavlja objavljivanje fotografija i osobnih priča osoba s invaliditetomna internetskim stranicama, društvenim mrežama i u medijima. Takvi sadržaji čestose koriste radi informiranja javnosti, predstavljanja aktivnosti udruga, promicanja inkluzije ili prikupljanja sredstava za različite humanitarne i društveno korisne projekte. Njihova svrha može biti pozitivna i društveno korisna, no način na koji se objavljuju mora biti pažljivo promišljen.
Fotografija osobe, njezino ime, videozapis ili osobna životna priča mogu predstavljati osobne podatke, a sadržaj objave može otkrivati i osjetljive informacije o njezinu zdravstvenom stanju ili drugim privatnim okolnostima. Zato je potrebno procijeniti postoji li odgovarajuća pravna osnova za objavu, je li osoba informirana o načinu i opsegu korištenja sadržaja te postoji li rizik od povrede njezina dostojanstva ili privatnosti. Posebno je važno izbjeći objave koje osobu prikazuju isključivo kroz njezin invaliditet, zdravstveno stanje ili životne teškoće, bez uvažavanja njezine osobnosti, sposobnosti, postignuća i prava na vlastiti identitet.
Mediji i organizacije koje javno komuniciraju o osobama s invaliditetom trebaju razvijati odgovoran pristup izvještavanju.
Nije dovoljno imati dobru namjeru ili želju za podizanjem svijesti javnosti. Potrebno je voditi računa o tome kako se osoba prikazuje, koje se informacije iznose i kakve posljedice objava može imati za njezin privatni i društveni život.
Posebno je važno izbjegavati senzacionalističke naslove,nepotrebno iznošenje dijagnoza i detalja liječenja te prikazivanje osoba s invaliditetom na način koji potiče sažaljenje ili stvara stereotipe.
Digitalno okruženje donosi dodatne izazove. Elektronički zdravstveni zapisi,internetski obrasci, mobilne aplikacije, sustavi za ostvarivanje prava i komunikacijaputem društvenih mreža omogućuju bržu i jednostavniju razmjenu informacija, ali istodobno povećavaju mogućnost ne ovlaštenog pristupa, gubitka podataka ili njihove zlouporabe. Osobni podaci pohranjeni u elektroničkom obliku mogu biti izloženi različitim sigurnosnim prijetnjama, od krađe identiteta i računalnih napada do slučajnog slanja dokumentacije pogrešnoj osobi.
Zbog toga je potrebno osigurati primjerene tehničke i organizacijske mjere zaštite,kao što su kontrola pristupa, snažne lozinke, više faktorska autentifikacija, šifriranje podataka, sigurnosne kopije i redovita edukacija zaposlenika. Jednako je važno razvijati svijest o sigurnom korištenju digitalnih usluga među samim korisnicima.
Osobe s invaliditetom trebaju imati mogućnost koristiti digitalne alate na siguran ipristupačan način, uz odgovarajuću podršku kada je potrebna.
Pritom ne smijemo zaboraviti da digitalna pristupačnost i zaštita privatnosti moraju ići zajedno. Digitalne usluge ne bi smjele biti oblikovane tako da osobama s invaliditetom otežavaju samostalno korištenje ili ih prisiljavaju na nepotrebno otkrivanje privatnih informacija. Primjerice, ako osoba zbog nepristupačnosti internetskog obrasca mora zatražiti pomoć druge osobe i pritom joj otkriti svoje osobne ili zdravstvene podatke, otvara se pitanje kako osigurati njezinu privatnost i samostalnost. Stoga pristupačnost digitalnih sadržaja treba promatrati kao važan dio zaštite ljudskih prava, a ne samo kao tehnički standard.
Osobe s invaliditetom imaju pravo znati koje se informacije o njima prikupljaju i kako se koriste. U skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka, među važnim pravima
nalaze se pravo na pristup osobnim podacima, pravo na ispravak netočnih podataka,pravo na brisanje kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti, pravo na ograničenje obrade, pravo na prenosivost podataka u propisanim okolnostima te pravo na prigovor na određene oblike obrade. Osoba također ima pravo dobiti informacije o obradi svojih podataka i, kada se obrada temelji na privoli, povući tu privolu.
Ostvarivanje navedenih prava trebalo bi biti jednostavno, razumljivo i dostupno.
Organizacije koje obrađuju podatke trebaju uspostaviti jasne načine za podnošenje zahtjeva i pružanje odgovora, uz poštovanje zakonom propisanih rokova. Ako osoba smatra da su njezini podaci obrađeni protivno propisima, može se obratiti voditelju obrade i zatražiti pojašnjenje ili ostvarivanje svojih prava. U Republici Hrvatskoj nadzorno tijelo za zaštitu osobnih podataka je Agencija za zaštitu osobnih podataka(AZOP), kojoj se pojedinci mogu obratiti u vezi s pitanjima zaštite osobnih podataka i podnošenjem pritužbi.
Odgovornost za zaštitu privatnosti ne pripada samo institucijama i organizacijama, nego i svakom pojedincu koji dolazi u kontakt s osobnim podacima drugih osoba.
Zaposlenici, zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, stručni suradnici, volonteri i članovi udruga trebaju razumjeti da je čuvanje povjerljivosti sastavni dio profesionalne i osobne odgovornosti. Informacije koje osoba povjeri u okviru ostvarivanja svojih prava ili korištenja određene usluge ne smiju postati predmet neformalnih razgovora, komentiranja ili dijeljenja s osobama koje za njih nemaju opravdanu potrebu.
Jednako tako, važno je promijeniti određene društvene navike i stavove. Osobe s invaliditetom često se susreću s pitanjima o svojoj dijagnozi, zdravstvenom stanju ili osobnim okolnostima, čak i u situacijama kada takva pitanja nisu potrebna niti primjerena. Iako se ona ponekad postavljaju iz znatiželje ili dobre namjere, potrebno je razumjeti da svatko ima pravo odlučiti koje će informacije podijeliti s drugima. Invaliditet nije javna informacija i osoba nije dužna objašnjavati svoje zdravstveno stanje kako bi opravdala svoje postojanje, potrebe ili pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Zaštita privatnosti osoba s invaliditetom stoga zahtijeva i promjenu načina razmišljanja. Umjesto da se polazi od pretpostavke da je potrebno znati što više o nečijem invaliditetu, potrebno je postaviti pitanje koje su informacije doista nužne kako bi se osigurala odgovarajuća podrška i ravnopravno sudjelovanje. Takav pristup pridonosi smanjenju predrasuda, jačanju povjerenja i stvaranju društva u kojem se različitost prihvaća bez nepotrebnog zadiranja u osobni život pojedinca.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da zaštita osobnih podataka i privatnosti osoba s invaliditetom mnogo je više od poštovanja zakonskih obveza. Ona predstavlja izraz poštovanja prema ljudskom dostojanstvu, samostalnosti i pravu svakog pojedinca da upravlja vlastitim životom. Osobe s invaliditetom ne smiju biti izložene dodatnom zadiranju u privatnost samo zato što ostvaruju određena prava, koriste usluge ili trebaju podršku. Njihovi podaci moraju biti zaštićeni jednako pažljivo kao i podaci svih drugih građana, uz posebnu osjetljivost prema informacijama koje mogu utjecati na njihovu sigurnost, dostojanstvo i društveni položaj.
Izgradnja odgovornog sustava zaštite privatnosti zahtijeva suradnju institucija,organizacija civilnog društva, stručnjaka, medija i šire javnosti. Potrebno jekontinuirano educirati zaposlenike i korisnike, razvijati pristupačne komunikacijske kanale, primjenjivati načela zaštite podataka već pri oblikovanju novih usluga te osigurati učinkovite mehanizme za ostvarivanje prava. Pritom je posebno važno uključivati osobe s invaliditetom u procese donošenja odluka koje se odnose na njih, jer se samo uz njihovo aktivno sudjelovanje mogu prepoznati stvarne potrebe i razviti rješenja koja poštuju njihovu autonomiju.
Društvo koje poštuje privatnost svojih članova pokazuje da razumije kako se ravnopravnost ne ostvaruje samo formalnim priznavanjem prava, nego i svakodnevnim postupcima kojima se ta prava štite. Osiguravanje privatnosti osoba s invaliditetom nije povlastica niti poseban ustupak, već temeljna obveza i sastavni dio poštovanja ljudskih prava. Svaka osoba ima pravo odlučivati o svojim osobnim podacima, biti zaštićena od njihove zlouporabe i živjeti bez straha da će njezine privatne informacije postati sredstvo stigmatizacije ili diskriminacije.
Upravo zato zaštitu osobnih podataka osoba s invaliditetom treba promatrati kao zajedničku odgovornost i važan pokazatelj zrelosti društva. Poštovanje privatno stiznači poštovanje osobe u njezinoj cjelovitosti, a ne promatranje kroz dijagnozu, oštećenje ili potrebu za podrškom. Tek kada takav pristup postane dio svakodnevne prakse, možemo govoriti o istinski uključivom društvu u kojem se prava, dostojanstvo i privatnost svakog pojedinca poštuju bez iznimke.