5 min čitanja
PRAVO NA VLASTITU ISTINU

Moje tijelo, moji nalazi: Zašto dijete s invaliditetom mora znati svoju istinu

  Gotovo svaka obitelj u kojoj odrasta dijete s teškoćama ima onaj jedan debeli, izlizani fascikl koji stoji negdje na vrhu ormara ili zaključan u ladici. 

U njemu su otpusna pisma, nalazi vještačenja, procjene postotaka oštećenja i stranice ispisane ne razumljivim medicinskim latinskim. Roditelji te papire često čuvaju poput državne tajne, uvjereni da skrivanjem štite dijete od tuge, straha ili osjećaja manje vrijednosti.

No, šutnja nikada nikoga nije zaštitila. Šutnja ne briše invaliditet; ona samo stvara osjećaj da je s djetetom nešto toliko pogrešno da se o tome ne smije ni naglas govoriti.

Pravo na istinu o vlastitom tijelu temelj je svakog dostojanstva. Dijete koje ne zna što mu je, odrasta u osobu koja sumnja u sebe, boji se vlastitog stanja i ostaje trajno ovisna o tuđim tumačenjima.

* Nema „savršenog trenutka“, postoji samo život

Mnogi roditelji čekaju neki zamišljeni, idealan trenutak – punoljetnost, završetak škole ili dan kada procijene da je dijete „dovoljno zrelo“.                

 Taj trenutak nikada ne dođe sam od sebe.       

Dijete ne čeka osamnaesti rođendan da bi shvatilo da se razlikuje od vršnjaka; ono to vidi na igralištu, osjeća na stepenicama i čita u pogledima prolaznika.

Ako roditelj šuti, dijete praznine popunjava vlastitim strahovima. Počinje vjerovati da je krivo za roditeljsku tugu, za beskrajne odlaske liječnicima ili za to što obitelj živi drukčijim ritmom.

Razgovor počinje s prvim dječjim pitanjem.     

Kada dijete pita zašto ne može trčati brzo kao vršnjaci ili čemu služe vježbe, odgovor ne smije biti izbjegavanje ili uzdah. Treba mu jednostavna, smirena činjenica: tvoje tijelo funkcionira ovako,     za kretanje nam trebaju kolica ili ortoze, a vježbamo da bismo bili snažniji.

Nazovite stvari pravim imenom. Skrivanje točne dijagnoze stvara misterij. Kada dijete u ranoj školskoj dobi zna točan naziv svog stanja – bez uvijanja, ali i bez patetike – ono dobiva oružje protiv tuđeg zadirkivanja. 

Puno je lakše reći vršnjacima u razredu: „Imam cerebralnu paralizu i zato ovako hodam“, nego crvenjeti i šutjeti jer ni sam ne znaš što ti je.

* Dijete u ordinaciji nije komad namještaja

Jedna od najgorih navika našeg sustava jest potpuna pasivizacija mlade osobe u liječničkim ordinacijama. 

Scena je dobro poznata: liječnik gleda u roditelja, roditelj odgovara na pitanja, a adolescent od 14 ili 16 godina sjedi sa strane i šuti, kao da se sve to događa nekome drugome.

„Boli li ga noga?“, pita liječnik. „Boli ga ujutro“, odgovara majka.

Ovakvim pristupom šalje se razorna poruka: tvoje tijelo nije tvoje, tvoje zdravlje je naša briga, a ti nemaš pravo glasa. 

Kako dijete raste, roditelj se mora svjesno povlačiti korak unatrag.      

U ordinaciji dijete mora početi samo opisivati svoje simptome, postavljati pitanja liječniku i slušati odgovore.                    

Roditelj treba biti oslonac u pozadini, a ne glasnogovornik.               

Ako mlada osoba ne nauči razgovarati s liječnikom dok ima podršku roditelja, kako će to raditi s dvadeset i pet ili trideset godina?

* Fascikl s nalazima: Priručnik za vlastiti život,  a ne obiteljska tajna

Onaj fascikl s vrha ormara ne pripada roditeljima.      

On pripada osobi čije ime piše na tim nalazima.

Uvođenje mlade osobe u medicinsku dokumentaciju mora biti postupan proces:

Prevođenje nalaza: Liječnički nalazi zvuče zastrašujuće i hladno. Zajedničko čitanje i objašnjavanje što zapravo znači pojedini nalaz skida mistifikaciju i strah.

Razumijevanje terapije i lijekova: Mlada osoba mora točno znati koje lijekove uzima, u kojoj dozi i zašto, kao i koje su moguće nuspojave. 

Prepuštanje pripreme terapije isključivo roditelju stvara umjetnu nesamostalnost.

Upoznavanje sa socijalnim pravima i rješenjima: 

Papiri o vještačenju, postocima oštećenja i pravima na inkluzivni dodatak ili osobnu asistenciju nisu sramota. 

To su zakonski alati koji omogućuju život u zajednici. 

Mlada osoba mora znati na temelju čega ta prava ostvaruje, kako bi ih sutra znala sama braniti i obnavljati .