20 min čitanja
PRAVO OSOBA S OŠTEĆENJEM VIDA NA INFORMI RANJE PUTEM MEDIJA

U ovom članku govorit ču o pravo osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija. 

Zašto su mediji važni za osobe s oštećenjem vida važni, kako kvalitetna prilagodba medijskih sadržaja može pomoći da bi osobe s oštećenjem vida mogle lakše razumjeti medijski sadržaj, a samim time ga i pravilno koristiti.

Informacija je temelj slobode, samostalnosti i ravnopravnog sudjelovanja svakog pojedinca u društvu. Svakodnevno se oslanjam na informacije kako bih razumio događaje oko sebe, donosio odluke, planirao svoje obveze i sudjelovao u život u              zajednice. Putem medija upoznajem političke, društvene, gospodarske i kulturne prilike, pratim događaje u svojoj sredini i svijetu te oblikujem vlastite stavove o  pitanjima koja utječu na moj život. 

Upravo zato smatram da pravo na informiranje nije samo mogućnost primanja vijesti, nego jedno od temeljnih ljudskih prava koje svakom pojedincu omogućuje ostvarivanje drugih prava i sloboda. 

To pravo mora pripadati svima, bez obzira na njihove osobne okolnosti, zdravstveno stanje ili eventualni invaliditet.

Kada govorim o pravu osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija, ne govorim o posebnoj povlastici niti o zahtjevu da se za nas uspostavi zaseban informacijski sustav. 

Govorim o mogućnosti da ravnopravno s drugim građanima pristupamo sadržajima koji su namijenjeni cijeloj javnosti. 

Želim moći pročitati novinski članak, poslušati radijsku emisiju, pratiti televizijske vijesti, pregledavati internetske portale i koristiti društvene mreže, a da pritom ne ovisim o tuđoj pomoći više nego što je to potrebno. 

Želim samostalno odabrati što ću čitati ili slušati, kada ću to učiniti i kojim ću se izvorima informacija koristiti. Smatram da je upravo ta mogućnost slobodnog izbora jedan od najvažnijih pokazatelja stvarne ravnopravnosti.

U suvremenom društvu informacije imaju sve veću vrijednost. 

Njima pristupamo gotovo neprekidno, putem televizije, radija, tiska, internetskih portala, mobilnih aplikacija i različitih digitalnih platformi. Dok se za većinu građana podrazumijeva da su takvi sadržaji dostupni, osobe s oštećenjem vida još se uvijek susreću s preprekama koje im otežavaju ili potpuno onemogućuju njihovo korištenje. 

Problem nije nužno u nedostatku informacija, nego u načinu na koji su one oblikovane, objavljene i predstavljene korisnicima. Informacija može biti javno objavljena, ali ako je ne mogu samostalno pročitati ili razumjeti, njezina dostupnost za mene ostaje samo formalna.

Zato smatram da je potrebno razlikovati postojanje informacije od njezine stvarne pristupačnosti. 

Tek kada je sadržaj dostupan u obliku koji mogu koristiti, mogu govoriti o ostvarenom pravu na informiranje. 

Ta razlika posebno dolazi do izražaja u digitalnom okruženju, u kojem se velik dio društvenog života odvija putem interneta.

Razvoj tehnologije otvorio je brojne mogućnosti osobama s oštećenjem vida, ali istodobno je stvorio i nove prepreke. 

Ako želim koristiti neku uslugu, pročitati važnu obavijest ili doznati pojedinosti o događaju, ne bi se smjelo dogoditi da me u tome spriječi nepristupačna internetska stranica, slika bez tekstualnog opisa ili aplikacija koja ne podržava čitač zaslona.

Pravo na pristup informacijama prepoznato je i u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Posebno važnom smatram Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja u članku 21. naglašava pravo osoba s invaliditetom na slobodu izražavanja i mišljenja te na primanje i širenje informacija i ideja ravnopravno s drugima. Konvencija predviđa i pružanje informacija namijenjenih široj javnosti u pristupačnim oblicima, pravodobno i bez dodatnih troškova, kao i poticanje medija na pristupačnost njihovih usluga. 

Članak 9. iste Konvencije dodatno naglašava važnost pristupa informacijskim i komunikacijskim tehnologijama. 

Te odredbe pokazuju da pristupačnost nije pitanje dobre volje pojedinca ili ustanove, nego važan dio zaštite ljudskih prava.

Smatram da je važno da se načela iz međunarodnih dokumenata prepoznaju i u svakodnevnoj praksi hrvatskih medija i institucija. Hrvatski Zakon o elektroničkim medijima prepoznaje javni interes u ostvarivanju prava građana na informiranje te u sadržajima koji se odnose na osobe s invaliditetom. Europski propisi također pridonose razvoju pristupačnijeg digitalnog okruženja. 

Primjerice, Europski akt o pristupačnosti uređuje zahtjeve pristupačnosti za određene proizvode i usluge, među kojima su i usluge povezane s audiovizualnim medijima te elektroničke knjige. 

Ipak, smatram da pravni okvir svoju punu vrijednost ostvaruje tek kada se njegova načela dosljedno provode i kada osoba s oštećenjem vida u svakodnevnom životu može osjetiti konkretne koristi od njih.

Kada razmišljam o ulozi tradicionalnih medija, posebno mjesto pripisujem radiju. Radio je za mnoge osobe s oštećenjem vida važan izvor vijesti, obrazovnih sadržaja, kulturnih informacija i zabave. Njegova se vrijednost ne sastoji samo u tome što informacije prenosi zvukom, nego i u mogućnosti da slušatelju pruži kontekst, objašnjenja i različite perspektive. Kvalitetna radijska emisija može mi omogućiti da pratim aktualna zbivanja, čujem mišljenja stručnjaka i sudjelujem u javnom razgovoru. Radio zato vidim kao važan medij pristupa informacijama, ali ne i kao zamjenu za sve druge medije. 

Osoba s oštećenjem vida mora imati mogućnost izbora među različitim izvorima, baš kao i svaki drugi građanin.

Televizija ima jednako važnu ulogu u informiranju javnosti, no njezin sadržaj često se temelji na vizualnim prikazima. 

U informativnim emisijama gledatelju se prikazuju fotografije, grafikoni, natpisi, karte, dokumenti i različiti snimljeni prizori. 

Ako voditelj samo pokaže grafikon i nastavi govoriti o drugim temama, dio informacije za mene ostaje nedostupan. Ako se na ekranu pojavi važna obavijest koja nije pročitana naglas, mogu propustiti podatak koji je drugim gledateljima odmah vidljiv. Smatram da bi novinari i urednici trebali voditi računa o tome da se ključne vizualne informacije opisuju riječima kada je to potrebno za razumijevanje sadržaja.

Posebno važnu ulogu ima audio deskripcija, odnosno zvučni opis vizualnih elemenata televizijskog programa i drugih audiovizualnih sadržaja. Ona omogućuje da se riječima prenesu informacije koje se inače primaju gledanjem, primjerice izgled prostora, radnja u prizoru, pokreti osoba ili važni detalji na ekranu. 

Iako se audio deskripcija često povezuje s filmovima i serijama, smatram da je širu pozornost potrebno posvetiti pristupačnosti različitih audiovizualnih sadržaja, ovisno o njihovoj svrsi i potrebama publike. 

U informativnom programu važno je i jednostavno pravilo: kada je neki vizualni podatak bitan za razumijevanje vijesti, potrebno ga je jasno izgovoriti ili na drugi način učiniti dostupnim.

S druge strane, tiskani mediji suočavaju se s posebnim izazovima jer se novine i časopisi tradicionalno oslanjaju na tiskani tekst, raspored stranica i fotografije.

Unatoč tome, razvoj digitalnog izdavaštva otvorio je mogućnost da se novinski sadržaji objavljuju u formatima koji su prikladni za čitanje pomoću čitača zaslona, povećavanje teksta ili pretvaranje teksta u govor. Digitalna inačica časopisa ne bi trebala biti samo fotografija tiskane stranice spremljena u PDF dokumentu, jer takav oblik često nije moguće jednostavno čitati uz pomoć asistivne tehnologije. Potrebno je objaviti stvarni tekst koji se može označavati, pretraživati i čitati, uz logičan redoslijed sadržaja i odgovarajuću strukturu dokumenta.

Posebnu važnost pridajem pristupačnosti internetskih portala, koji su postali jedan od najčešćih izvora aktualnih informacija. Očekujem da mogu otvoriti članak, pročitati naslov, razumjeti strukturu teksta, pronaći poveznice i koristiti izbornike bez nepotrebnih prepreka. 

U praksi to znači da stranica mora biti izrađena tako da je mogu koristiti tipkovnicom i čitačem zaslona, da su njezini elementi jasno označeni i da se sadržaj može pregledavati logičnim redoslijedom. 

Fotografije koje prenose važne informacije trebale bi imati odgovarajuće tekstualne opise, a obrasci i interaktivni elementi trebali bi imati jasne nazive. 

Ako je gumb označen samo slikom bez tekstualnog opisa, možda neću znati koju radnju mogu izvršiti. 

Ako se sadržaj stalno mijenja ili se otvaraju prozori kojima ne mogu upravljati, korištenje portala može postati vrlo zahtjevno.

Suvremeni čitači zaslona i druga asistivna tehnologija znatno su unaprijed ili mogućnosti samostalnog pristupa digitalnim sadržajima. Takvi programi pretvaraju tekst i informacije o elementima sučelja u govor ili brajični prikaz, čime mi omogućuju da koristim računalo i pametni telefon. 

Međutim, učinkovitost tih pomagala uvelike ovisi o tome kako je sadržaj izrađen. 

Čitač zaslona ne može pouzdano prenijeti tekst koji je objavljen isključivo kao neprepoznata slika, a ne može mi ni objasniti sadržaj fotografije ako uz nju nije dodan opis. 

Zbog toga smatram da odgovornost za pristupačnost ne smije biti prebačena isključivo na osobu s oštećenjem vida i tehnologiju kojom se koristi. Pristupačnost se mora uzeti u obzir već prilikom oblikovanja i objavljivanja sadržaja.

Društvene mreže također su postale važan kanal informiranja. 

Putem njih pratim vijesti, objave javnih institucija, kulturne događaje, aktivnosti udruga i informacije koje me zanimaju. One omogućuju brzu razmjenu sadržaja i neposrednu komunikaciju, ali istodobno mogu predstavljati prepreku kada se važne obavijesti objavljuju samo kao fotografije, plakati ili grafički prikazi s tekstom koji čitač zaslona ne može prepoznati.

Smatram da bi svaka važna objava trebala sadržavati i tekstualne informacije, a slike koje prenose bitan sadržaj trebale bi imati smislen opis. Automatski generirani opisi slika mogu pomoći, ali ne mogu uvijek pouzdano prenijeti sve važne pojedinosti.

Stoga je potrebno odgovorno oblikovati objave i provjeriti jesu li razumljive različitim skupinama korisnika.

Upravo u digitalnom prostoru osobito je vidljiva razlika između formalne i stvarne uključenosti. 

Mogu imati uređaj, internetsku vezu i odgovarajući program za čitanje zaslona, a ipak ne mogu pristupiti sadržaju koji je objavljen na nepristupačan način.

To pokazuje da tehnološki napredak sam po sebi ne jamči ravnopravnost. Potrebno je razvijati svijest o tome da se informacije ne smiju oblikovati samo za korisnike koji ih primaju vidom. 

Kada se pristupačnost ugradi u početni proces izrade sadržaja, ona
je u pravilu učinkovitija i jednostavnija nego kada se problemi pokušavaju rješavati tek nakon objave.

Za mene pristup informacijama ima i vrlo konkretnu društvenu vrijednost. Pravodobna i razumljiva informacija omogućuje mi da samostalno planiram svakodnevne obveze, pratim javne rasprave, donosim odluke i ostvarujem svoja građanska prava. Ako ne mogu pristupiti informacijama o izborima, radu javnih tijela, promjenama propisa ili važnim događajima u zajednici, moj je položaj nepovoljniji u odnosu na položaj drugih građana. 

Ako ne mogu samostalno pregledati ponudu obrazovnih programa, oglase za posao ili kulturna događanja, smanjuju se moje mogućnosti za osobni i profesionalni razvoj. 

Zato pravo na informiranje ne smatram izdvojenim pitanjem, nego preduvjetom ravnopravnog sudjelovanja u svim područjima života.

Pristupačnost je osobito važna u kriznim situacijama. Tijekom prirodnih nepogoda, zdravstvenih kriza, prometnih poremećaja ili drugih izvanrednih događaja građanima su potrebne pravodobne, točne i razumljive informacije. Obavijest objavljena samo na vizualnom prikazu ili karti bez dostupnog tekstualnog objašnjenja može biti nedovoljna za osobu koja ne vidi. 

Smatram da informacije o opasnostima, evakuaciji, promjenama u prometu i dostupnosti osnovnih usluga moraju biti oblikovane tako da ih mogu koristiti i osobe s oštećenjem vida. Pristupačnost u takvim okolnostima nije samo pitanje udobnosti ili lakšeg korištenja medija, nego može biti izravno povezana sa sigurnošću, zdravljem i zaštitom ljudskog života.

Odgovornost za poboljšanje pristupačnosti ne pripada samo medijskim kućama.

Važnu ulogu imaju i državna tijela, lokalna i regionalna samouprava, obrazovne ustanove, knjižnice, kulturne institucije, organizacije civilnog društva i svi drugi koji javnosti pružaju informacije. Smatram da javne ustanove trebaju biti primjer dobre prakse te svoje obavijesti, dokumente i digitalne usluge oblikovati tako da budu pristupačni što većem broju građana. 

Kada se važna informacija objavi u obliku koji osoba s oštećenjem vida ne može samostalno koristiti, potrebno je osigurati odgovarajuću pristupačnu inačicu, bez nepotrebnog odgađanja i dodatnog financijskog opterećenja za korisnika.

Važno mjesto u tom procesu pripada i novinarima. Njihov posao nije samo prenijeti činjenice nego i osigurati da javnost može razumjeti informacije od javnog interesa.

Smatram da bi pristupačnost trebala postati sastavni dio profesionalnih novinarskih standarda, jednako kao što su to točnost, jasnoća, odgovornost i poštovanje dostojanstva osoba o kojima se izvještava. Novinari mogu pridonijeti pristupačnosti jednostavnim postupcima: opisivanjem važnih vizualnih podataka, pisanjem jasnih naslova, izbjegavanjem nepotrebno složenih struktura digitalnog sadržaja i suradnjom sa stručnjacima za pristupačnost. 

Takve promjene ne umanjuju kvalitetu novinarskog rada, nego povećavaju njegovu vrijednost za cijelu zajednicu.

Smatram da je posebno važno uključiti osobe s oštećenjem vida u planiranje, testiranje i vrednovanje medijskih usluga. Nitko ne može bolje opisati stvarne prepreke u svakodnevnom korištenju nekog sadržaja od osobe koja se s njima susreće. Zato je potrebno razvijati suradnju medijskih djelatnika, stručnjaka za digitalnu pristupačnost i organizacija koje zastupaju osobe s oštećenjem vida. Takva suradnja ne bi trebala biti povremena ili simbolična, nego kontinuirana. 

Ako se pristupačnost provjerava tek nakon što je portal ili aplikacija dovršena, ispravci mogu biti složeniji i skuplji. 

Ako se korisnike uključi od početka, lakše je prepoznati prepreke i pronaći praktična rješenja.

Ne smijem zanemariti ni važnost medijske pismenosti. 

Pravo na informiranje podrazumijeva ne samo mogućnost pristupa sadržaju nego i sposobnost kritičkog vrednovanja informacija. 

U vremenu kada se lažne vijesti, manipulativni sadržaji i neprovjerene tvrdnje šire velikom brzinom, svima nam je potrebno znanje koje nam pomaže razlikovati pouzdane izvore od nepouzdanih. 

Osobe s oštećenjem vida moraju imati ravnopravnu mogućnost pristupa obrazovnim sadržajima o medijskoj pismenosti, provjere izvora i korištenja digitalnih alata. Smatram da pristupačnost i pouzdanost informacija moraju ići zajedno jer dostupna, ali netočna informacija ne omogućuje donošenje kvalitetnih odluka.

Jednako tako, želim naglasiti da osobe s oštećenjem vida ne trebaju biti prikazane samo kao korisnici kojima je potrebna pomoć. Mi smo i čitatelji, slušatelji, gledatelji, autori, novinari, komentatori i aktivni sudionici javnog života. Imamo pravo iznositi mišljenja, sudjelovati u raspravama i stvarati vlastite medijske sadržaje. Kada su mediji pristupačni, otvara se više prostora za različite glasove i iskustva, a javnost dobiva potpuniju sliku društva u kojem živi. Zato smatram da je važno povećati vidljivost osoba s oštećenjem vida u medijima, ne samo u prilozima koji govore o invaliditetu nego i u svim drugim područjima društvenog, kulturnog, političkog i gospodarskog života.

Posebno podržavam razvoj sadržaja koji su namijenjeni osobama s oštećenjem vida, uključujući pristupačne časopise, digitalne publikacije, zvučne knjige i druge oblike informiranja. Takvi sadržaji imaju važnu ulogu jer odgovaraju na konkretne potrebe i omogućuju razmjenu iskustava unutar zajednice. Ipak, ne smatram da oni trebaju biti jedini izvor informacija koji nam je dostupan. Potrebno je istodobno graditi medijsko okruženje u kojem su opći informativni, kulturni i obrazovni sadržaji pristupačni svima. 

Želim da mogu birati između specijaliziranih i općih medija, jer pravo na informiranje uključuje pravo na raznovrsnost, izbor i sudjelovanje u zajedničkom javnom prostoru.

U ostvarivanju tog cilja važnu ulogu ima i obrazovanje budućih medijskih djelatnika.

Smatram da bi se pitanja pristupačnosti, uključivog komuniciranja i prava osoba s invaliditetom trebala obrađivati u obrazovanju novinara, urednika, dizajnera, programera i drugih stručnjaka koji sudjeluju u stvaranju medijskih sadržaja. Osnovno razumijevanje načina na koji osobe s oštećenjem vida pristupaju informacijama može spriječiti mnoge uobičajene pogreške. 

Jednako je važno kontinuirano stručno usavršavanje jer se tehnologije, standardi i navike korisnika mijenjaju. Pristupačnost ne bi trebala ovisiti o znanju ili dobroj volji pojedinog zaposlenika, nego biti sastavni dio organizacijske kulture i poslovnih postupaka.

Ne očekujem da se sve prepreke mogu ukloniti preko noći, ali očekujem da se pristupačnost prepozna kao prioritet i da se napredak sustavno planira. Potrebno je redovito provjeravati dostupnost digitalnih sadržaja, osigurati jasne postupke za prijavu problema i ozbiljno razmotriti povratne informacije korisnika. Medijske organizacije i javne ustanove trebale bi odrediti odgovornosti, osigurati potrebna znanja i sredstva te pratiti ostvarene rezultate. Kada naiđem na nepristupačan sadržaj, važno mi je da mogu jednostavno prijaviti problem i dobiti odgovor. Takav pristup pokazuje da se potrebe korisnika ne promatraju kao smetnja, nego kao vrijedan izvor informacija za unapređenje usluga.

Iz svega navedenog mogu zaključiti da pravo osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija promatram kao pitanje ljudskog dostojanstva, jednakih mogućnosti i demokratskog sudjelovanja. Ne tražim da se informacije prilagođavaju na način koji bi umanjio njihovu kvalitetu ili ograničio prava drugih korisnika. Tražim da se sadržaji od javnog interesa oblikuju tako da ih mogu koristiti i osobe koje informacije ne primaju vidom. Pristupačnost ne znači snižavanje standarda, nego uklanjanje prepreka koje nekim građanima onemogućuju da ostvare ono što je drugima već dostupno.

Na kraju želim istaknuti da se stvarna vrijednost prava na informiranje ne mjeribrojem objavljenih vijesti, dostupnih internetskih stranica ili donesenih propisa, negomogućnošću svakog pojedinca da te informacije doista primi, razumije i koristi. Kao osoba kojoj je važno ravnopravno sudjelovanje u društvu, smatram da pristup informacijama mora biti prepoznat kao neizostavan dio neovisnog života. 

Želim živjeti u društvu u kojem neću morati tražiti posebnu uslugu svaki put kada želim saznati nešto što je dostupno drugim građanima, nego ću informacije moći pronaći samostalno, pravodobno i na način koji mi odgovara.

Vjerujem da je pristupačan medijski prostor odgovornost cijele zajednice. Mediji koji uvažavaju različite potrebe svojih korisnika postaju kvalitetniji, vjerodostojniji i otvoreniji, a društvo koje svima omogućuje pristup informacijama pokazuje da doista poštuje jednakost i ljudska prava. 

Zato smatram da ostvarivanje prava osoba soštećenjem vida na informiranje ne bi smjelo biti shvaćeno kao izdvojeni zahtjevjedne skupine građana, nego kao zajednički cilj kojem trebamo težiti. 

Tek kada budemo mogli ravnopravno primati, razumjeti i dijeliti informacije, moći ćemo reći dasmo napravili važan korak prema društvu jednakih mogućnosti, u kojem nitko nije isključen iz javnog života zbog načina na koji doživljava svijet.