
U ovom članku govorit ćemo o primjeni Konvencije ujedinjenih naroda u kontekstuzaštite prava djece s teškoćama u razvoju i o tome zašto je važno govoriti o zaštitiprava djece s teškoćama u razvoju te zašto se zaštita prava djece s teškoćama urazvoju smatra kao jednog od temeljnih pitanja suvremenog društva.
Zaštita prava djeteta jedno je od temeljnih pitanja suvremenog društva, a posebnu pozornost pritom zahtijevaju djeca koja se zbog teškoća u razvoju suočavaju s dodatnim preprekama u ostvarivanju svojih prava.
Djeca s teškoćama u razvoju nisusamo korisnici različitih oblika zdravstvene, socijalne ili odgojno-obrazovne podrške,nego prije svega nositelji jednakih ljudskih prava kao i sva druga djeca. Upravo je topolazište Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, međunarodnogdokumenta kojim je položaj djeteta promijenjen iz perspektive objekta zaštite uperspektivu aktivnog nositelja prava.
Konvencija o pravima djeteta usvojena je 20. studenoga 1989. godine na Općojskupštini Ujedinjenih naroda.
Riječ je o jednom od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava jer je njome potvrđeno da djeca, zbog svoje dobi i razvojnih potreba, imaju pravo na posebnu zaštitu, ali istodobno i na poštovanje vlastite osobnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja u pitanjima koja ih se neposredno tiču. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 1991. godine te je njezinim prihvaćanjem preuzela obvezu osigurati ostvarivanje prava svakom djetetu bez diskriminacije.
Za djecu s teškoćama u razvoju značaj Konvencije posebno je velik jer ona izrijekom prepoznaje potrebu dodatne zaštite i potpore toj skupini djece. Članak 23. Konvencije propisuje da dijete s teškoćama treba uživati potpun i dostojanstven život u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samostalnost i olakšavaju aktivno sudjelovanje u zajednici. Konvencija pritom ne polazi od toga da teškoća sama po sebi predstavlja razlog za isključenost, nego od obveze države da djetetu osigura odgovarajuću pomoć i pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, rehabilitaciji, osposobljavanju, pripremi za zapošljavanje i mogućnostima za igru i slobodno vrijeme.
Upravo se u toj odredbi može prepoznati jedna od ključnih poruka međunarodnog sustava zaštite dječjih prava: dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati prvenstveno kroz ono što ne može, nego kroz njegova prava, sposobnosti, potrebe i potencijale. Obveza društva nije prilagoditi dijete postojećem sustavu pod svaku cijenu, nego stvarati uvjete u kojima dijete može ravnopravno sudjelovati u obiteljskom, obrazovnom, zdravstvenom, kulturnom i društvenom životu.
Konvencija o pravima djeteta temelji se na nekoliko općih načela koja imaju osobito značenje u zaštiti djece s teškoćama u razvoju. Prvo je načelo nediskriminacije. Svako dijete mora uživati prava iz Konvencije neovisno o osobnim okolnostima, uključujući teškoće u razvoju. Drugo je načelo najboljeg interesa djeteta, prema kojemu najbolji interes djeteta mora biti jedno od prvenstvenih razmatranja u svim postupcima i odlukama koje se odnose na dijete.
Treće je pravo djeteta na život,opstanak i razvoj, dok četvrto predstavlja pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i dase njegovu mišljenju posveti odgovarajuća pozornost, u skladu s dobi i zrelošću djeteta.
Ta načela međusobno su povezana i ne mogu se promatrati odvojeno. Primjerice,nije dovoljno djetetu s teškoćama omogućiti formalno pravo na obrazovanje ako munisu osigurani uvjeti u kojima može stvarno sudjelovati u obrazovnom procesu. Istotako, pravo na zdravstvenu skrb nije u potpunosti ostvareno ako dijete i njegovaobitelj nailaze na dugotrajne prepreke u pristupu potrebnim uslugama.
Pravo nasudjelovanje nije ostvareno ako se odluke o djetetu donose bez pokušaja da se čujenjegovo mišljenje, uzimajući u obzir njegove komunikacijske sposobnosti i način izražavanja.
Poseban izazov predstavlja činjenica da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina.
Njihove potrebe mogu biti vrlo različite, ovisno o vrsti i intenzitetu teškoće,dobi, obiteljskom okruženju, zdravstvenom stanju, komunikacijskim sposobnostima, socioekonomskim uvjetima i dostupnosti podrške u lokalnoj zajednici.
Zbog togaučinkovita zaštita prava ne može počivati na jedinstvenom modelu koji bi seprimjenjivao na svu djecu.
Potrebno je individualizirano pristupanje svakom djetetu iprocjena njegovih konkretnih potreba.
U tom je smislu iznimno važna suradnja različitih sustava. Zaštita djeteta s teškoćama u razvoju ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jedne struke. Ona zahtijeva povezivanje zdravstvenog, odgojno-obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, kao i suradnju s roditeljima, stručnjacima, lokalnom zajednicom i organizacijama civilnog društva. Fragmentiranost sustava može dovesti do situacije u kojoj svaka institucija izvršava svoj dio odgovornosti, ali dijete i obitelj unatoč tome ne dobivaju cjelovitu i pravodobnu podršku.
Jedno od područja u kojem se primjena Konvencije posebno jasno pokazuje jestpravo na obrazovanje. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje podjednakim uvjetima kao i druga djeca, pri čemu jednakost ne znači nužno jednako postupanje prema svima.
Naprotiv, stvarna jednakost često zahtijeva različite oblikepodrške i razumne prilagodbe. Za jedno dijete to može značiti pomoćnika u nastavi,za drugo prilagođene nastavne materijale, za treće alternativne komunikacijske metode, dodatno vrijeme za izvršavanje zadataka ili individualizirani pristup u poučavanju.
Inkluzivno obrazovanje stoga ne bi trebalo biti shvaćeno samo kao uključivanje djeteta u redovnu školu.
Inkluzija podrazumijeva stvarno sudjelovanje djeteta uobrazovnom procesu, mogućnost razvijanja njegovih sposobnosti i odnosa svršnjacima te uklanjanje fizičkih, komunikacijskih, pedagoških i društvenih prepreka.Dijete ne bi trebalo biti samo fizički prisutno u razredu, nego prihvaćeno kaoravnopravni član školske zajednice.
Za ostvarivanje tog cilja nužna je kontinuirana podrška odgojno-obrazovnim djelatnicima. Učitelji, nastavnici, stručni suradnici i drugi zaposlenici u sustavu obrazovanja često se prvi susreću s konkretnim izazovima koje donosi uključivanje djeteta s teškoćama. Njihova stručnost, dostupnost dodatnih edukacija i podrška stručnih službi izravno utječu na kvalitetu obrazovanja.
Stoga se odgovornost za
inkluziju ne smije prebacivati isključivo na pojedinog učitelja ili nastavnika, nego morabiti sustavno podržana.
Jednako je važna zdravstvena zaštita.
Djeca s teškoćama u razvoju često imajupotrebu za različitim oblicima zdravstvenih, rehabilitacijskih i terapijskih usluga.
Konvencija prepoznaje njihovo pravo na posebnu skrb te naglašava potrebu dapomoć bude usmjerena prema ostvarivanju najvišeg mogućeg stupnja samostalnosti,socijalne uključenosti i individualnog razvoja.
Pritom zdravstvenu skrb ne treba promatrati isključivo kroz medicinsku dijagnozu.
Suvremeni pristup invaliditetu sve više naglašava odnos između osobnih karakteristika pojedinca i prepreka koje postoje u društvu. Dijete može imati određenu teškoću, ali stupanj ograničenja njegova sudjelovanja u društvu često ovisio tome postoje li prilagođena infrastruktura, dostupne usluge, razumijevanje okoline, pristupačna komunikacija i podrška obitelji i stručnjaka.
Ovakav pristup dodatno je osnažen Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je usvojena 2006. godine i stupila na snagu 2008. godine.
Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju i Fakultativni protokol 2008. godine. OvaKonvencija dodatno razvija standarde zaštite prava osoba s invaliditetom i naglašava načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, sudjelovanja i uključivanja u društvo.
Za djecu je osobito značajan pristup prema kojemu se invaliditet ne smije koristiti kaorazlog za njihovo odvajanje od obitelji. Konvencija o pravima osoba s invaliditetomizričito zahtijeva da djeca s invaliditetom imaju jednaka prava u odnosu na obiteljski život te da država osigura rane i sveobuhvatne informacije, usluge i podršku djeci i njihovim obiteljima kako bi se spriječili prikrivanje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija. Također se naglašava da dijete ne smije biti odvojeno od roditelja protiv njihove volje samo zbog invaliditeta djeteta ili roditelja.
Ove odredbe imaju vrlo praktično značenje.
Obitelj djeteta s teškoćama u razvojučesto se suočava s brojnim administrativnim, financijskim, organizacijskim i emocionalnim izazovima. Roditelji mogu biti prisiljeni obilaziti velik broj institucija kako bi ostvarili usluge koje su djetetu potrebne.
Ako su sustavi međusobno nedovoljno povezani, obitelj može ostati bez pravodobne informacije ili podrške. U takvim okolnostima pravo koje postoji na papiru ne mora nužno biti pravo koje je dijete stvarno ostvarilo.
Stoga je jedan od ključnih elemenata primjene Konvencije dostupnost informacija.Roditelji moraju biti jasno i pravodobno informirani o pravima djeteta, dostupnim uslugama, mogućnostima obrazovanja, rehabilitacije i socijalne potpore te postupcima za njihovo ostvarivanje. Informacije moraju biti razumljive, dostupne i prilagođene različitim potrebama korisnika. Jednako tako, stručnjaci koji rade s djecom trebaju poznavati međunarodne i nacionalne standarde zaštite prava djeteta.
Posebno mjesto u ostvarivanju prava djeteta zauzima pravo na sudjelovanje. Dijete s teškoćama u razvoju ne smije biti isključeno iz donošenja odluka samo zato što ima teškoće u komunikaciji ili izražavanju mišljenja. Obveza odraslih nije samo „govoriti u ime djeteta“, nego poduzeti razumne i primjerene mjere kako bi dijete moglo izraziti
svoje mišljenje na način koji mu je dostupan. To može uključivati verbalnu komunikaciju, komunikacijske uređaje, slikovne materijale, znakovni jezik ili druge oblike potpomognute komunikacije.
Poštovanje prava djeteta na mišljenje posebno je važno u situacijama donošenja odluka o obrazovanju, zdravstvenim postupcima, rehabilitaciji, smještaju, socijalnim uslugama i drugim pitanjima koja izravno utječu na djetetov život. Dijete nije samo pasivni primatelj odluka odraslih. Njegovo mišljenje treba biti uzeto ozbiljno i razmotreno u skladu s njegovom dobi i stupnjem razvoja.
Zaštita od diskriminacije također predstavlja jednu od temeljnih obveza države idruštva. Diskriminacija djece s teškoćama može biti izravna, primjerice kada im se određena usluga uskraćuje zbog teškoće, ali može biti i neizravna, kada naizgled jednaka pravila u praksi dovode do nepovoljnijeg položaja djece s određenim potrebama. Diskriminacija može biti prisutna i u svakodnevnim društvenim odnosima, kroz predrasude, stigmatizaciju, socijalnu izolaciju ili niska očekivanja prema sposobnostima djeteta.
Zbog toga zaštita prava djece s teškoćama u razvoju nije samo pravno pitanje. Ona je i pitanje društvene odgovornosti i kulture. Način na koji društvo govori o djeci s teškoćama, način na koji ih prikazuje u medijima, odnos vršnjaka prema njima te očekivanja odraslih mogu značajno utjecati na njihovo samopouzdanje, razvoj i osjećaj pripadnosti.
Upravo zato važnu ulogu ima podizanje svijesti javnosti. Potrebno je napustiti stereotip prema kojemu je dijete s teškoćama prvenstveno „problem“ koji treba riješiti. Takav pristup može dovesti do sažaljenja, pretjerane zaštite ili isključivanja iz aktivnosti u kojima dijete može sudjelovati. Umjesto toga, potrebno je razvijati pristup koji polazi od dostojanstva, sposobnosti i prava svakog djeteta.
Uloga obitelji pritom je nezamjenjiva. Roditelji su najčešće osobe koje najboljepoznaju svakodnevne potrebe djeteta, njegove sposobnosti, teškoće i načine komunikacije. Sustav zaštite djece zato mora roditelje promatrati kao ravnopravne partnere, a ne samo kao korisnike usluga ili izvršitelje obveza. Partnerstvo između roditelja i stručnjaka može pridonijeti kvalitetnijem planiranju podrške i boljem ostvarivanju prava djeteta.
Međutim, odgovornost za ostvarivanje prava ne smije biti prebačena na obitelj. Ako su određene usluge nedostupne, ako postoje duge liste čekanja ili ako obitelj ne može financijski podnijeti troškove potrebne podrške, nije dovoljno roditeljima reći da „traže rješenje“. Država i javne službe imaju obvezu stvarati sustav u kojem će prava biti provediva i dostupna u praksi.
U tom smislu posebno je važna dostupnost usluga u lokalnoj zajednici. Djeca s teškoćama i njihove obitelji ne bi trebali biti prisiljeni napuštati svoje mjesto stanovanja ili svakodnevno putovati velike udaljenosti kako bi ostvarili osnovne usluge. Razvijanje lokalnih usluga rane intervencije, rehabilitacije, psihosocijalne podrške, odgoja i obrazovanja te pomoći obiteljima može značajno pridonijeti kvaliteti života djeteta i smanjiti rizik od socijalne izolacije.
Rana intervencija ima posebno značenje. Pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba i omogućavanje odgovarajuće podrške može pozitivno utjecati na razvoj djeteta i njegovo kasnije uključivanje u obrazovni i društveni život. Međutim, rana intervencija ne smije biti usmjerena samo na „ispravljanje“ djeteta. Njezin cilj treba biti podrška djetetovu razvoju, komunikaciji, samostalnosti i sudjelovanju, uz istodobnu podršku obitelji.
Primjena Konvencije stoga zahtijeva promjenu načina razmišljanja na svim razinama.Potrebno je prijeći s deklarativnog priznavanja prava na sustavno stvaranje uvjeta zanjihovo ostvarivanje. To znači da se pri donošenju zakona, javnih politika i odlukamoraju uzimati u obzir potrebe djece s teškoćama u razvoju. Također znači da semora procjenjivati učinak pojedinih mjera na djecu i obitelji te osiguravati mehanizmi za praćenje provedbe prava.
Važnu ulogu u tome imaju institucije za zaštitu ljudskih i dječjih prava, pravobraniteljske institucije, organizacije civilnog društva i stručne organizacije. Njihov je zadatak upozoravati na slučajeve povrede prava, ukazivati na sustavne nedostatke i poticati razvoj politika koje odgovaraju stvarnim potrebama djece. Jednako je važna mogućnost da dijete i njegova obitelj mogu jednostavno i učinkovito zatražiti zaštitu kada smatraju da je neko pravo povrijeđeno.
Konvencija o pravima djeteta pritom nije samo dokument koji se primjenjuje usituacijama kada je pravo već povrijeđeno.
Ona je preventivni instrument. Njezina jesvrha stvoriti društveni i institucionalni okvir u kojem će se povrede prava sprječavati,a ne samo naknadno ispravljati.
To je posebno važno kod djece s teškoćama urazvoju jer višestruke prepreke mogu povećati rizik od zanemarivanja, nasilja,diskriminacije i socijalne isključenosti.
Zaštita od nasilja zahtijeva posebnu pažnju.
Djeca s teškoćama mogu biti upovećanom riziku od različitih oblika nasilja upravo zbog ovisnosti o odraslim osobama, komunikacijskih teškoća ili otežane mogućnosti prijavljivanja neprimjerenog postupanja. Zato je potrebno razvijati mehanizme zaštite koji su dostupni i razumljivi djetetu, educirati stručnjake i osigurati da se svaki navod o nasilju ili zanemarivanju ozbiljno i pravodobno razmotri.
Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta. U javnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ih svodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. Dijete nije njegova medicinska dokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. Ono je osoba s vlastitim identitetom, interesima, odnosima, željama i pravima. Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta.
U javnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ihsvodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. Dijete nije njegova medicinskadokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. Ono je osoba s vlastitim identitetom,interesima, odnosima, željama i pravima.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da stvarna primjena Konvencije može seprocijeniti jednostavnim pitanjem: može li dijete s teškoćama u razvoju, u svakodnevnom životu, ostvarivati svoja prava u jednakoj mjeri kao i druga djeca? Ako ne može, potrebno je utvrditi gdje se nalazi prepreka i tko je odgovoran za njezino uklanjanje. Pritom nije dovoljno promatrati samo zakonske odredbe. Potrebno je promatrati stvarni život djeteta – može li pohađati vrtić ili školu, može li komunicirati, dobiva li potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, može li sudjelovati u igri i slobodnim aktivnostima, ima li prijatelje, može li izraziti svoje mišljenje i može li odrastati u obiteljskom okruženju uz odgovarajuću podršku.
Upravo se na toj razini vidi razlika između formalnog i stvarnog ostvarivanja dječjihprava. Pravo koje postoji samo u zakonu, ali nije dostupno u svakodnevnom životu,nije dovoljno. Međunarodni standardi zaštite djece zahtijevaju da država poduzima konkretne mjere kojima će prava učiniti dostupnima i provedivima.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta predstavlja temeljni okvir za takvodjelovanje. Njezina primjena u zaštiti djece s teškoćama u razvoju ne smije se svestisamo na članak 23., iako je njegova važnost iznimna.
Cijeli sustav prava iz Konvencije treba primjenjivati na djecu s teškoćama: pravo na nediskriminaciju, pravo na život i razvoj, pravo na obitelj, pravo na zdravlje, obrazovanje, odmor i igru, pravo na zaštitu od nasilja i iskorištavanja te pravo na sudjelovanje i izražavanje vlastitog mišljenja.
Posebnu vrijednost donosi povezivanje Konvencije o pravima djeteta s Konvencijomo pravima osoba s invaliditetom.
Dok Konvencija o pravima djeteta pruža univerzalni okvir dječjih prava, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom dodatno naglašava uklanjanje prepreka, pristupačnost, ravnopravnost, uključivanje i autonomiju osoba s invaliditetom. Zajednička primjena tih standarda omogućuje cjelovitiji pristup zaštiti djece s teškoćama u razvoju.
Uloga društva u tom procesu ne završava donošenjem zakona i osnivanjem institucija. Potrebna je kontinuirana izgradnja društva u kojem se različitost prihvaća kao sastavni dio ljudskog iskustva. Inkluzija nije samo pitanje prava djece s teškoćama; ona je pokazatelj kvalitete društva u cjelini. Društvo koje uklanja prepreke za najranjivije članove istodobno postaje pristupačnije, pravednije i humanije za sve.
Zaključno, primjena Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta u zaštiti djece steškoćama u razvoju predstavlja trajnu obvezu države, institucija, stručnjaka, obitelji icijele zajednice. Njezina temeljna poruka jest jasna: svako dijete ima jednaku vrijednost i jednako dostojanstvo, a teškoće u razvoju ne smiju biti razlog za uskraćivanje prava, diskriminaciju ili isključenost.
Djeci s teškoćama nije potrebna samo zaštita u tradicionalnom smislu te riječi.Potrebne su im prilike da uče, razvijaju se, komuniciraju, stvaraju odnose, sudjeluju uzajednici i donose odluke o vlastitom životu u skladu sa svojim sposobnostima irazvojnim mogućnostima. Njihovim obiteljima potrebna je dostupna, koordinirana ipravodobna podrška. Stručnjacima su potrebni odgovarajući resursi i sustavna podrška, a institucijama jasna odgovornost za provedbu prava.
Najvažniji korak prema potpunoj primjeni Konvencije jest zato promjena perspektive:dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati kao osobu kojoj se nešto „daje“,nego kao nositelja prava koja mu pripadaju. Država i društvo nisu dobročinitelji kada osiguravaju ta prava, nego izvršitelji obveza koje proizlaze iz međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.
U konačnici, vrijednost jednog društva ne mjeri se samo njegovim zakonima,institucijama i ekonomskim pokazateljima, nego i načinom na koji štiti djecu kojima jepotrebna dodatna podrška. Primjena Konvencije UN-a o pravima djeteta stoga nijesamo pravna ili stručna obveza. Ona je pitanje društvene pravednosti, jednakosti i ljudskog dostojanstva.
Kada dijete s teškoćama u razvoju može odrastati u obitelji,obrazovati se zajedno s vršnjacima, dobivati potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, slobodno izražavati svoje mišljenje i sudjelovati u životu zajednice, tada možemo govoriti o stvarnom, a ne samo deklarativnom ostvarivanju njegovih prava.
Takav cilj zahtijeva kontinuiran rad, međuresornu suradnju, ulaganje u usluge i stručnjake te spremnost društva da uklanja prepreke koje djecu s teškoćama često prate od najranije dobi. Konvencija nam pritom daje jasan pravni i vrijednosni okvir.
Na institucijama i društvu ostaje odgovornost da taj okvir pretvore u svakodnevnu praksu i da svako dijete, bez obzira na teškoće s kojima živi, ima stvarnu mogućnost ostvariti svoj puni potencijal, živjeti dostojanstveno i biti ravnopravnim članom zajednice.