16 min čitanja
STARENJE RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o starenju roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 

Zašto se starenje roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom smatra kao jedno od važnih demografskih i društvenih pitanja.

Starenje stanovništva jedna je od važnih demografskih i društvenih pojava suvremenog društva. Produljenje životnog vijeka, napredak medicine i bolja dostupnost zdravstvene skrbi omogućili su da sve veći broj ljudi doživi stariju životnu dob. 

Međutim, proces starenja ne donosi iste izazove svim pojedincima i obiteljima. Posebno složenu životnu situaciju imaju roditelji koji tijekom cijelog života skrbe o svojoj djeci s teškoćama u razvoju ili odraslim osobama s invaliditetom. Njihovo starenje istodobno je osobno, obiteljsko, zdravstveno i društveno pitanje, ali i pitanje budućnosti njihova sina ili kćeri.

Roditeljstvo djeteta s teškoćama u razvoju ili roditeljstvo osobe s invaliditetom često podrazumijeva dugotrajnu, intenzivnu i višestruku skrb. Za razliku od uobičajenog roditeljstva, u kojem se očekuje postupno osamostaljivanje djeteta i smanjivanje roditeljske skrbi, roditelji djece s teškoćama u razvoju nerijetko ostaju primarni pružatelji pomoći i podrške i nakon što njihovo dijete postane punoljetno. 

Ovisno o vrsti i stupnju teškoće, osoba može trebati pomoć u svakodnevnim aktivnostima, komunikaciji, zdravstvenoj skrbi, organizaciji života, donošenju odluka, ostvarivanju prava, zapošljavanju, uključivanju u zajednicu ili održavanju socijalnih kontakata.

Takva dugotrajna odgovornost snažno oblikuje život roditelja. Mnogi roditelji desetljećima organiziraju vlastiti život prema potrebama svoga djeteta. 

Planiranje godišnjeg odmora, radnog vremena, stanovanja, financija, društvenih aktivnosti i budućnosti obitelji često je podređeno potrebama osobe o kojoj skrbe. 

U takvim okolnostima granica između roditeljske ljubavi i profesionalno ili formalno  neprepoznate uloge njegovatelja može postati gotovo nevidljiva. Roditelj je istodobno majka ili otac, osoba koja pruža emocionalnu sigurnost, organizator skrbi, zagovaratelj prava, pratitelj u zdravstvenom sustavu i često jedina osoba koja poznaje sve specifičnosti života svoga djeteta.

Kako roditelji stare, ta se situacija dodatno usložnjava.                    

Fizičke mogućnosti roditelja mogu se smanjivati, pojavljuju se kronične bolesti, smanjuje se razina energije, a povećava potreba za vlastitom zdravstvenom skrbi.        Ono što je roditelj prije dvadeset ili trideset godina mogao učiniti bez većeg napora u starijoj dobi može postati teško ili čak nemoguće.             

Podizanje, premještanje, osobna higijena, priprema hrane, prijevozna terapije ili liječničke preglede i stalna dostupnost u slučaju potrebe mogu predstavljati ozbiljan fizički napor. Istodobno, osoba o kojoj roditelj skrbi možda i dalje ima iste ili povećane potrebe.

Starenje roditelja stoga otvara jedno od naj osjetljivijih pitanja:            što će se dogoditi kada roditelj više ne bude mogao pružati skrb na način na koji ju je pružao cijeloga života? 

To pitanje nije samo praktično. Ono je duboko emocionalno i egzistencijalno.               Roditelji često razmišljaju o tome tko će razumjeti njihove kćeri i sinove, tko će znati njihove navike, način komunikacije, zdravstvene potrebe, strahove i interese.  Pitaju se hoće li njihovo dijete biti sigurno, prihvaćeno i zaštićeno kada njih više ne bude.              Za mnoge roditelje upravo je neizvjesnost budućnosti jedan od najvećih izvora stresa.

U javnosti se često govori o potrebama djece s teškoćama u razvoju, što je iznimno važno, ali se znatno rjeđe govori o činjenici da ta djeca odrastaju, postaju odrasle osobe, a njihovi roditelji u isto vrijeme stare. Time se stvara svojevrsni paradoks: osoba kojoj je potrebna dugotrajna podrška postaje odrasla, dok osoba koja joj je desetljećima pružala najveći dio podrške ulazi u životnu fazu u kojoj i sama može trebati pomoć.

Problem dodatno dobiva na važnosti zbog promjena u obiteljskoj strukturi i društvenim okolnostima. Obitelji su danas često manje, članovi obitelji žive u različitim gradovima ili državama, a radne i životne obveze otežavaju svakodnevnu međusobnu podršku. Braća i sestre osoba s invaliditetom mogu imati vlastite obitelji, djecu i profesionalne obveze. 

Ne može se pretpostaviti da će oni automatski preuzeti cjelokupnu skrb nakon što roditelji ostare ili preminu. Odgovornost za budućnost osobe s invaliditetom ne bi smjela biti prepuštena neformalnim obiteljskim dogovorima koji često nastaju tek u kriznoj situaciji.

Posebno je važno razumjeti da starenje roditelja nije događaj koji se može riješitijednim institucionalnim potezom. Riječ je o procesu koji zahtijeva pravodobno planiranje. Planiranje budućnosti odrasle osobe s invaliditetom trebalo bi započeti puno prije nego što roditelj više ne može pružati skrb. U idealnom slučaju, osoba s invaliditetom trebala bi što ranije biti uključena u donošenje odluka o vlastitom životu, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama. Potrebno je razvijati njezinu samostalnost, funkcionalne vještine, komunikaciju i mogućnost sudjelovanja u zajednici, ali i osigurati podršku ondje gdje samostalnost nije moguća.

Koncept neovisnog života pritom ne znači da svaka osoba s invaliditetom mora živjeti potpuno sama. Neovisnost u ovom kontekstu znači mogućnost izbora, sudjelovanja i kontrole nad vlastitim životom uz potrebnu razinu podrške. Za jednu osobu to može značiti samostalno stanovanje uz povremenu pomoć, za drugu organizirano stanovanje uz podršku, a za treću intenzivniju svakodnevnu podršku. Ključno je da se rješenje ne određuje isključivo prema tome što je dostupno sustavu, nego prema individualnim potrebama i pravima osobe.

Uloga države, lokalne zajednice i sustava socijalne skrbi u tom je procesu nezamjenjiva. Obitelj ne može i ne bi trebala biti jedini sustav potpore. Roditelji često godinama nadomještaju nedostatke formalnih usluga, preuzimajući poslove koji bi u razvijenom sustavu podrške trebali biti podijeljeni između obitelji, stručnih službi i zajednice. Kada roditelji ostare, postaje vidljivo koliko je takav model ranjiv. 

Ako jedna osoba desetljećima predstavlja gotovo cijelu mrežu podrške, njezino zdravstveno pogoršanje ili smrt može izazvati nagli prekid kontinuiteta skrbi.

Zbog toga su važne usluge poput osobne asistencije, pomoći u kući, psihosocijalne podrške, rane intervencije, rehabilitacijskih programa, organiziranog stanovanja, dnevnih aktivnosti, podrške pri zapošljavanju i drugih oblika usluga u zajednici. Njihova svrha nije samo rasteretiti roditelja. One omogućuju osobi s invaliditetom da
razvija vlastite kapacitete, ostvaruje društvene kontakte i sudjeluje u životu zajednice.

Istodobno roditelju daju mogućnost da ostane roditelj, a ne da cijeli svoj život  organiziran isključivo oko pružanja skrbi.

Važan aspekt ove teme jest i zdravlje samih roditelja. Dugotrajna skrb može biti fizički i psihički zahtjevna. Roditelji mogu zanemarivati vlastite zdravstvene potrebe jer potrebe njihova djeteta doživljavaju kao prioritet. Pregledi se odgađaju, vrijeme za odmor postaje ograničeno, a društveni život se sužava. Kod nekih roditelja prisutni su kronični stres, osjećaj iscrpljenosti, zabrinutost za budućnost i socijalna izolacija. Takve posljedice ne treba promatrati kao individualni neuspjeh, nego kao signal da je obitelji potrebna sustavna podrška.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti majkama, koje u mnogim obiteljima i dalje nose veći dio svakodnevne neformalne skrbi. Dugotrajno preuzimanje skrbi može utjecati na njihove profesionalne mogućnosti, prihode, mirovinsku sigurnost i društveni život. 

Time se pitanje starenja roditelja povezuje i s pitanjem rodne ravnopravnosti, ekonomskog položaja i socijalne sigurnosti u starijoj dobi. Ako je osoba tijekom većeg dijela radno aktivnog života morala smanjivati zaposlenost ili potpuno napustiti tržište rada zbog skrbi za člana obitelji, posljedice se mogu osjećati desetljećima kasnije.

Financijska sigurnost još je jedan važan element budućeg planiranja. Troškovi povezani s invaliditetom mogu biti značajni i obuhvaćati prijevoz, prilagodbu stambenog prostora, pomagala, terapije, asistivnu tehnologiju i druge potrebe. Istodobno roditelji koji su zbog skrbi imali ograničene mogućnosti zaposlenja mogu u starijoj dobi imati niža primanja. Stoga je potrebno promatrati obiteljsku skrb ne samo kao emocionalni i socijalni fenomen nego i kao pitanje ekonomske sigurnosti.

U procesu planiranja budućnosti važno je razgovarati i o pitanjima koja su roditeljima često iznimno teška. Tko će biti osoba od povjerenja?      Tko poznaje zdravstvene i svakodnevne potrebe osobe? Gdje bi osoba željela živjeti? Kakav oblik podrške joj je potreban? Kako će se upravljati financijama? Tko će pomagati u ostvarivanju prava? Kakva je situacija s braćom i sestrama? Postoje li prijatelji, susjedi ili druge osobe u lokalnoj zajednici koje mogu biti dio mreže podrške? Takva pitanja ne treba otvarati tek u trenutku kada roditelj više nije sposoban brinuti se. 

Što se ranije razgovara o njima, veća je mogućnost da se pronađu rješenja koja će poštovati dostojanstvo i individualnost osobe.

Jednako je važno promijeniti način na koji društvo promatra osobe s invaliditetom.

Odrasla osoba s invaliditetom nije samo „nečije dijete“. Ona je odrasla osoba sa svojim pravima, željama, potrebama, sposobnostima i mogućnošću sudjelovanja u donošenju odluka. Roditelji često ostaju ključni zagovornici svojih odraslih sinova i kćeri, ali dugoročni cilj sustava podrške trebao bi biti stvaranje uvjeta u kojima osoba, u skladu sa svojim mogućnostima, može imati što veću kontrolu nad vlastitim životom.

To zahtijeva i promjenu društvenog pristupa. 

Nije dovoljno osigurati određenu uslugusamo zato što postoji formalna potreba. Potrebno je pitati kakvu kvalitetu života ta usluga omogućuje. 

Može li osoba sudjelovati u aktivnostima zajednice? 

Ima li prilikustvarati prijateljstva? 

Može li birati kako će provoditi slobodno vrijeme? 

Ima li mogućnost rada ili drugih oblika društvenog doprinosa? 

Može li održavati obiteljske odnose? Ima li sigurno i primjereno mjesto stanovanja? 

Upravo takva pitanja pokazuju da kvaliteta života nije samo pitanje osnovne skrbi, nego i pripadanja, izbora, odnosa i dostojanstva.

Starenje roditelja također je prilika za promišljanje o međugeneracijskoj odgovornosti.

Društvo koje želi biti uključivo mora prepoznati da se podrška ne smije temeljiti na pretpostavci da će obitelj uvijek moći nadomjestiti nedostatke sustava. Obitelj je važan izvor emocionalne i praktične podrške, ali ona ne može biti zamjena za dostupne i kvalitetne javne usluge. Kada sustav počiva prvenstveno na požrtvovnosti roditelja, tada kvaliteta života osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o tome koliko dugo roditelj može fizički, psihički i financijski izdržati.

Zato je pitanje starenja roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom pitanje koje nadilazi pojedinačne obitelji. Ono govori o tome koliko je društvo spremno osigurati kontinuitet podrške kroz različite životne faze. 

Dijete s teškoćamau razvoju postaje adolescent, zatim odrasla osoba, a naposljetku i starija osoba.Paralelno s tim procesom njegovi roditelji prolaze vlastiti životni put. Sustav koji jeusmjeren samo na djetinjstvo neće biti dovoljan. Potrebna je podrška koja prati osobu tijekom cijeloga života.

Važno je pritom naglasiti da cilj nije zamijeniti obitelj institucijom, nego izgraditi mrežu podrške u kojoj obitelj nije sama.        Roditelji trebaju imati mogućnost dobiti informacije, savjetovanje i konkretnu pomoć prije nego što nastupi kriza. Stručnjaci iz područja socijalnog rada, psihologije, rehabilitacije, medicine i drugih relevantnih područja mogu imati važnu ulogu u procesu planiranja.                  Međutim, stručna podrška treba biti usmjerena na individualne potrebe osobe i obitelji, a ne samo na administrativno ostvarivanje pojedinačnog prava.

Posebno je važno razvijati kulturu pravodobnog planiranja. Razgovor o tome što ćese dogoditi kada roditelja više ne bude ne bi trebao biti tabu niti znak odustajanja odosobe s invaliditetom. Naprotiv, to je izraz odgovornosti i brige. Planiranje budućnostine znači predviđanje svakog mogućeg događaja, nego stvaranje više sigurnih opcija imreže ljudi i usluga koji mogu preuzeti pojedine uloge kada se okolnosti promijene.

Za roditelje takav proces može biti emocionalno zahtjevan. 

Nakon desetljećaintenzivne skrbi može biti teško zamisliti život u kojem netko drugi preuzima dio odgovornosti. 

Može postojati strah da nitko neće dovoljno dobro poznavati njihovo dijete ili da će promjena donijeti nesigurnost.                    Zato je važno da se prijelaz prema većoj samostalnosti i širem krugu podrške provodi postupno. 

Osoba s invaliditetomtreba imati priliku upoznati ljude koji će joj pružati podršku, razviti povjerenje inaviknuti se na nove načine organizacije svakodnevnog života.

Istodobno treba voditi računa o tome da se od roditelja ne očekuje da sami izrade„plan za cijeli život“. Sustav bi im trebao ponuditi informacije i stručnu pomoć urazumijevanju dostupnih mogućnosti. Roditeljima je često teško snaći se u složenim administrativnim procedurama i različitim sustavima koji se međusobno preklapaju. Jedinstveniji pristup, dostupnije informacije i koordinacija različitih službi mogli bi znatno smanjiti opterećenje obitelji.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje starenja roditelja djece steškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom pitanje je sigurnosti, dostojanstva ikontinuiteta života. Ono nas podsjeća da se potrebe osobe ne mijenjaju prestankom školovanja ili navršenom punoljetnošću te da se roditeljska dob ne može zanemariti.

Kada roditelj ostari, ne nestaje potreba za podrškom njegovu djetetu. Upravosuprotno, tada postaje još vidljivije koliko je važno da postoji sustav koji možepreuzeti dio odgovornosti i omogućiti kontinuitet života.

Društvo koje želi biti uključivo ne bi smjelo čekati trenutak kada roditelj više ne može.

Potrebno je djelovati ranije, dok roditelji još imaju snagu sudjelovati u planiranju i dokosoba s invaliditetom može postupno razvijati vlastitu mrežu podrške. Budućnost netreba graditi tek kada nastupi kriza. 

Ona se gradi godinama – kroz dostupne usluge, podršku obitelji, uključivanje u zajednicu, razvoj samostalnosti, kvalitetno stanovanje, zdravstvenu i socijalnu sigurnost te poštovanje prava osobe.

Starenje roditelja stoga nije samo privatna obiteljska tema. To je pitanje društvene odgovornosti i pokazatelj koliko ozbiljno shvaćamo načela uključivosti i jednakih mogućnosti. Svaka osoba s invaliditetom ima pravo na život koji ne završava u trenutku kada roditelji više ne mogu biti glavni nositelji skrbi. A svaki roditelj ima pravo na starost u kojoj neće živjeti sa stalnim strahom od pitanja: „Što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude?“ Odgovor na to pitanje ne bi smio ovisiti samo o snazi jedne obitelji. On bi trebao biti ugrađen u sustav, zajednicu i društvo koje prepoznaje da briga za osobe s invaliditetom nije privremena obveza, nego trajna zajednička odgovornost.