16 min čitanja
STAVOVI STRUČNJAKA PREMA INKLUZIJI

U ovom članku govorit ćemo o stavovima stručnjaka prema inkljuziji. Kako stručnjacigledaju na inkluziju posebno u kontekstu djece s teškoćama u razvoju i osoba sinvaliditetom, zašto je inkluzija važno javno govoriti o inkluziji u društvu.

Inkluzija je u zadnje vrijeme postala jedan od ključnih pojmova u području odgoja iobrazovanja, socijalne politike, zaštite ljudskih prava i razvoja suvremenog društva.Iako se o inkluziji često govori kao o vrijednosti koja podrazumijeva prihvaćanje različitosti i stvaranje jednakih mogućnosti za sve, njezina provedba u svakodnevnoj praksi mnogo je složenija.                  Inkluzivno društvo ne podrazumijeva samo uključivanje pojedinca u postojeće sustave, nego i prilagodbu tih sustava različitim potrebama ljudi. Upravo zato stavovi stručnjaka prema inkluziji imaju posebno značenje jer oni neposredno sudjeluju u oblikovanju i provedbi postupaka kojima se inkluzija ostvaruje u obrazovnim ustanovama, zdravstvenom sustavu, socijalnim službama, na tržištu rada i u drugim područjima društvenog života.

Integracija se tradicionalno povezivala s uključivanjem pojedinca u postojeći sustav,pri čemu se od pojedinca u određenoj mjeri očekivalo da se prilagodi postojećim pravilima i zahtjevima.                      

Inkluzivni pristup polazi od drukčije pretpostavke: nije dovoljno očekivati da se osoba prilagodi sustavu, nego je potrebno mijenjati sustav kako bi mogao odgovoriti na različite potrebe svojih članova. Takva promjena zahtijeva razvoj fleksibilnih metoda rada, prilagodbu sadržaja i načina poučavanja, dostupnost stručne podrške, suradnju različitih stručnjaka te kontinuirano praćenje potreba pojedinca. Zbog toga inkluzija predstavlja mnogo više od pojedinačne intervencije. Ona zahtijeva promjenu organizacijske kulture, profesionalnih stavova i načina na koji institucije razumiju različitost.

Stavovi stručnjaka prema inkluziji nisu jednoobrazni. Iako među stručnjacima postoji široko prihvaćanje načela jednakih prava i mogućnosti, razlike se mogu pojaviti kada se govori o načinu provedbe inkluzivnih politika. 

Dio stručnjaka naglašava pozitivne učinke uključivanja, posebno u pogledu razvoja socijalnih vještina, osjećaja pripadnosti, smanjivanja stigmatizacije i stvaranja tolerantnijeg društvenog okruženja. Drugi ističu da inkluzija bez odgovarajućih uvjeta može ostati samo deklarativna vrijednost. 

Ako stručnjaci nemaju dovoljno vremena, znanja, materijalnih resursa i podrške, postoji opasnost da se odgovornost za uspjeh inkluzije previše prenese na pojedinca koji neposredno radi s korisnikom, učenikom ili djetetom.

Upravo je pitanje stručne osposobljenosti jedno od najčešće isticanih pitanja kada se govori o kvaliteti inkluzije. Stručnjaci koji rade u neposrednom kontaktu s djecom i odraslim osobama različitih potreba moraju raspolagati znanjima koja nadilaze njihovo temeljno profesionalno obrazovanje. Od učitelja se, primjerice, očekuje poznavanje različitih oblika teškoća, mogućnosti prilagodbe nastavnih metoda, načina poticanja socijalne uključenosti i suradnje s roditeljima i stručnim suradnicima. Slično vrijedi i za druge profesije. Inkluzivna praksa zahtijeva kontinuirano stručno usavršavanje, razmjenu iskustava i dostupnost savjetodavne podrške.

Međutim, važno je naglasiti da stručnu kompetentnost ne treba promatrati samo kroz količinu stečenog znanja. 

Stavovi, profesionalne vrijednosti i očekivanja stručnjaka također imaju važnu ulogu. Stručnjak koji različitost promatra prvenstveno kao problem može, često i nenamjerno, stvarati prepreke uključivanju. S druge strane, profesionalni pristup koji polazi od potencijala pojedinca omogućuje traženje rješenja koja će osobi omogućiti aktivnije sudjelovanje. To ne znači zanemarivanje teškoća, nego njihovo sagledavanje u širem kontekstu. Umjesto pitanja što osoba ne može učiniti, inkluzivni pristup potiče pitanje koje se prepreke mogu ukloniti i kakva je podrška potrebna da bi osoba mogla ostvariti svoje potencijale.

Posebno je značajno pitanje odnosa između inkluzije i kvalitete obrazovanja. Ujavnosti se ponekad može čuti argument da uključivanje učenika s različitimpotrebama u redovite razrede otežava rad učitelja ili smanjuje kvalitetu nastave zadruge učenike. 

Stručna perspektiva na ovo pitanje zahtijeva oprez i izbjegavanjepojednostavljenih zaključaka. 

Učinci inkluzije ovise o brojnim čimbenicima, međukojima su vrsta i intenzitet potrebne podrške, broj učenika u razredu, kompetencijenastavnika, dostupnost pomoćnika i stručnih suradnika, suradnja s roditeljima teorganizacijski uvjeti ustanove. 

Samo uključivanje učenika u redoviti sustav ne jamči pozitivan ishod, ali ni prisutnost učenika s teškoćama sama po sebi ne znači smanjivanje kvalitete obrazovanja. Ključno pitanje jest kakvi su uvjeti u kojima se inkluzija provodi.

Stručnjaci stoga sve više naglašavaju potrebu za individualiziranim pristupom. Djeca i odrasle osobe koje pripadaju istoj kategoriji nisu međusobno jednake. Dvije osobe s istom dijagnozom ili sličnom vrstom teškoće mogu imati potpuno različite potrebe, sposobnosti i interese. Kategorizacija može biti korisna za organizaciju sustava podrške, ali ne smije postati zamjena za razumijevanje pojedinca. Kvalitetna inkluzija zahtijeva procjenu konkretnih potreba i kontinuirano prilagođavanje postupaka. U obrazovanju to može uključivati prilagodbu nastavnih materijala, različite načine provjeravanja znanja, uporabu asistivne tehnologije, dodatnu stručnu podršku ili promjene u organizaciji rada.

Važnu ulogu u inkluzivnom procesu imaju i roditelji. Stručnjaci sve češće ističu da seinkluzija ne može kvalitetno provoditi bez partnerskog odnosa između obitelji iinstitucija. 

Roditelji najbolje poznaju svakodnevne potrebe i iskustva svojeg djeteta,dok stručnjaci raspolažu profesionalnim znanjima i iskustvom. Kada se ta dva izvoraznanja povežu, mogućnost oblikovanja učinkovite podrške znatno je veća. Suprotnotome, nedostatak komunikacije može dovesti do nepovjerenja, nerazumijevanja očekivanja i sukoba. Partnerstvo ne znači da se svi sudionici uvijek moraju slagati, nego da odluke trebaju biti rezultat otvorene komunikacije, razmjene informacija i usmjerenosti na dobrobit osobe kojoj je podrška namijenjena.

Jedan od važnih aspekata inkluzije jest i suradnja među različitim stručnjacima.

Potrebe pojedinca često nadilaze područje djelovanja jedne profesije. U radu sdjetetom mogu sudjelovati učitelj, pedagog, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped, liječnik i drugi stručnjaci, ovisno o potrebama.      Svaki od njih pruža specifičan doprinos, ali kvalitetna podrška zahtijeva međusobnu koordinaciju. Multidisciplinarni i interdisciplinarni pristup omogućuje cjelovitije sagledavanje situacije i smanjuje opasnost od toga da se pojedini aspekt potreba promatra izolirano.

Unatoč tome, praksa pokazuje da upravo nedostatak sustavne suradnje može bitijedna od prepreka inkluziji. 

Stručnjaci mogu biti opterećeni administrativnim poslovima, velikim brojem korisnika i nedostatkom vremena za zajedničko planiranje. 

U takvim okolnostima individualni entuzijazam pojedinca često nije dovoljan. Inkluzijane može ovisiti isključivo o tome koliko je neki učitelj, stručni suradnik ili drugi profesionalac spreman dodatno se angažirati. Potrebno je stvarati organizacijske uvjete u kojima je suradnja sastavni dio profesionalnog rada, a ne dodatna obveza koju stručnjak obavlja izvan svojih redovitih zaduženja.

Važan dio rasprave o stavovima stručnjaka odnosi se i na pitanje resursa. Inkluzijazahtijeva ulaganja u obrazovanje i osposobljavanje stručnjaka, dostupnost stručnihslužbi, prilagodbu prostora, razvoj asistivne tehnologije, osiguravanje komunikacijskepodrške i druge oblike pomoći.

 Kada resursi nisu dostatni, može se pojaviti raskorak između vrijednosti koje sustav deklarativno zagovara i stvarnosti s kojom se stručnjaci svakodnevno susreću. Takav raskorak može utjecati i na profesionalne stavove. Stručnjaci koji podržavaju inkluziju mogu istodobno izražavati zabrinutost zbog uvjeta u kojima je trebaju provoditi. To nije nužno protivljenje inkluziji, nego upozorenje da se načela moraju pratiti konkretnim mjerama.

U tom je smislu potrebno razlikovati stav prema inkluziji od stava prema načinu njezine provedbe. Stručnjak može podržavati pravo svakog djeteta na obrazovanje u zajednici, a istodobno smatrati da određena škola nema dovoljno stručne ili materijalne potpore za kvalitetnu provedbu pojedinog oblika uključivanja. Takav stav ne treba automatski tumačiti kao odbacivanje inkluzivnih vrijednosti. Naprotiv, može predstavljati stručni zahtjev za boljom organizacijom sustava. Za javnu raspravu o inkluziji važno je upravo takvo razlikovanje jer pojednostavljivanje stavova stručnjaka može prikriti stvarne probleme koji zahtijevaju rješavanje.

Stručnjaci također upozoravaju na važnost socijalne dimenzije inkluzije. Uspješno uključivanje ne mjeri se samo obrazovnim postignućima ili sudjelovanjem u formalnim aktivnostima. Jednako je važno ima li osoba prijateljske odnose, osjeća li se prihvaćeno, može li sudjelovati u zajedničkim aktivnostima i ima li mogućnost izraziti vlastite potrebe i mišljenje. 

Za dijete koje se nalazi u školskom sustavu to znači danije dovoljno sjediti u istoj učionici s vršnjacima. Potrebno je stvarati prilike zasuradnju, zajedničke aktivnosti i razvoj međusobnog razumijevanja. U tom procesuvažnu ulogu imaju svi učenici, ali i učitelji, roditelji i šira školska zajednica.

Inkluzija stoga ima potencijal utjecati ne samo na osobe koje primaju podršku nego ina cijelu zajednicu. 

Susret s različitostima može pridonijeti razvoju empatije,tolerancije, suradničkih vještina i razumijevanja društvene odgovornosti.          Međutim, ni ovdje ne treba zanemariti činjenicu da pozitivni učinci nisu automatski. Potrebno je stvarati kulturu u kojoj se različitost prihvaća i u kojoj se o njoj otvoreno i primjereno razgovara.      Ako se razlike prešućuju ili se pojedinca izdvaja iz skupine, formalna inkluzija može ostati bez stvarnog socijalnog učinka.

Posebno mjesto u promišljanju inkluzije zauzima pitanje stigmatizacije.        Stručnjaci iz područja psihologije, pedagogije, socijalnog rada i drugih disciplina upozoravaju da način na koji društvo govori o određenim skupinama može utjecati na njihovu društvenu poziciju. Jezik kojim se opisuje osoba nije samo pitanje terminologije. On odražava način na koji društvo razumije određenu skupinu. Suvremeni pristupi stoga nastoje koristiti jezik koji osobu ne svodi na njezinu teškoću, dijagnozu ili određenu karakteristiku. Umjesto toga, naglašava se cjelovitost osobe i njezino pravo na dostojanstvo, autonomiju i sudjelovanje.

Upravo je promjena perspektive jedan od najvažnijih elemenata razvoja inkluzivneprakse. Tradicionalni pristupi često su bili usmjereni na identificiranje nedostataka i njihovo ispravljanje, dok suvremeni modeli sve više naglašavaju interakciju između osobnih karakteristika i okruženja. Teškoća se tako ne promatra samo kao svojstvo pojedinca, nego se uzimaju u obzir i prepreke koje postoje u okolini. Primjerice, osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica nije nužno ograničena u sudjelovanju ako je prostor pristupačan. Problem nastaje kada arhitektonske barijere onemogućuju pristup. Sličan princip može se primijeniti i na obrazovne, komunikacijske i socijalne prepreke.

Takav pristup mijenja i ulogu stručnjaka. Stručnjak više nije samo osoba kojaprocjenjuje pojedinca i određuje što treba popraviti, nego postaje i osoba koja analizira okruženje, prepoznaje prepreke i sudjeluje u njihovom uklanjanju.          To zahtijeva širu profesionalnu perspektivu i spremnost na suradnju. Istodobno, stručnjaci trebaju zadržati odgovornost za kvalitetu svojih procjena i intervencija. Inkluzivnost ne znači odustajanje od stručnih standarda, nego njihovu primjenu na način koji poštuje individualne razlike i prava korisnika.

U javnom prostoru često se postavlja pitanje postoji li granica inkluzije. Stručniodgovor na to pitanje nije jednostavan jer se potrebe pojedinaca razlikuju, kao ikonteksti u kojima se podrška pruža. Inkluzivni pristup ne znači da za svaku osobu postoji isti oblik obrazovanja, usluge ili podrške.   Naprotiv, njegova je bit najveći mogući stupanj sudjelovanja uz odgovarajuću podršku. 

U nekim situacijama to možebiti redoviti obrazovni program uz prilagodbe i dodatnu podršku, dok u drugimokolnostima može biti potrebna specijalizirana usluga ili kombinacija različitih oblikapodrške. Ključno je da se odluke donose individualno, stručno i uz poštovanje prava ipotreba osobe.

U konačnici, stavovi stručnjaka prema inkluziji najbolje se mogu razumjeti ako seuzme u obzir složenost samog pojma. Podrška inkluzivnim vrijednostima ne mora značiti nekritičko prihvaćanje svakog modela njihove provedbe. 

Jednako tako,upozoravanje na nedostatke sustava ne znači nužno odbacivanje inkluzije. Stručnaperspektiva upravo bi trebala omogućiti da se o inkluziji govori argumentirano, na temelju iskustava, istraživanja i konkretnih potreba ljudi na koje se određene politike odnose.

Za širu javnost možda je najvažnije razumjeti da inkluzija nije projekt koji provodeisključivo škole, stručne službe ili institucije. Ona je društveni proces koji uključujeobitelji, stručnjake, donositelje odluka, poslodavce, lokalne zajednice i građane.    Način na koji društvo tretira različitost pokazuje koliko je spremno osigurati ravnopravno sudjelovanje svih svojih članova.             U tom smislu inkluzija nije samo pitanje prava pojedinca, nego i pitanje kvalitete društvenih odnosa.

Stavovi stručnjaka pritom imaju posebnu vrijednost jer mogu povezati načela ipraksu. Oni mogu ukazati na dobrobiti inkluzije, ali i jasno identificirati prepreke koje je potrebno ukloniti. Mogu upozoriti kada određena mjera nije dovoljno učinkovita, predložiti prilagodbe i zagovarati ulaganja koja omogućuju kvalitetniju podršku. Njihova uloga nije samo provedbena nego i razvojna: stručnjaci svojim znanjem mogu pridonijeti tome da se sustavi stalno unapređuju.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da inkluziju treba promatrati kao dugoročan proces stvaranja društva u kojem različitost nije razlog za isključivanje, nego činjenica koju sustavi trebaju biti sposobni prihvatiti i na nju odgovoriti. Stavovi stručnjaka pokazuju da između načelnog prihvaćanja inkluzije i njezine uspješne provedbe postoji čitav niz pitanja koja zahtijevaju stručnu pažnju. To se odnosi na kompetencije stručnjaka, dostupnost resursa, međusobnu suradnju, partnerski odnos s obitelji, individualizaciju podrške, uklanjanje fizičkih i društvenih prepreka te sustavno praćenje rezultata.

Kvalitetna inkluzija stoga ne može počivati samo na dobroj volji pojedinaca. Potrebnisu jasni standardi, odgovarajuće financiranje, stručna podrška, kontinuirano obrazovanje i kultura institucija koja prepoznaje vrijednost različitosti. Jednako je važno slušati iskustva samih osoba koje koriste različite oblike podrške, jer upravo njihova perspektiva omogućuje provjeru ostvaruje li sustav ono što deklarativno zagovara. Kada se stručna znanja, iskustva korisnika i odgovornost institucija povežu, stvaraju se preduvjeti za inkluziju koja nije samo formalna, nego stvarna i održiva.

Inkluzivno društvo ne znači društvo bez razlika. Naprotiv, ono polazi od prihvaćanjarazličitosti i nastoji osigurati da razlike ne postanu prepreka ostvarivanju temeljnih prava i sudjelovanju u zajednici. 

Zbog toga pitanje inkluzije nije samo pitanje toga mogu li se pojedinci uklopiti u postojeće sustave, nego i pitanje koliko su ti sustavi spremni mijenjati se. Upravo u toj promjeni perspektive leži jedan od ključnih doprinosa stručnjaka: pomoći društvu da od formalnog uključivanja prijeđe prema stvarnom sudjelovanju, pripadanju i jednakim mogućnostima za sve.