
U ovom članku govorit ćemo o ulozi školskih psihologa u inkluziji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Zašto su školski psiholozi važni za promicanje inkluzije u radu s djecom s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u školskom sustavu i koliko njihov rad može pomoći u njihovom razvoju u cjelini.
Inkluzivno obrazovanje jedno je od temeljnih obilježja suvremenog odgojno-obrazovnog sustava i važan preduvjet izgradnje društva koje poštuje različitosti, jednakost i dostojanstvo svakog pojedinca.
Njegova je svrha omogućiti svoj djeci, neovisno o njihovim sposobnostima, razvojnim obilježjima, zdravstvenom stanju, socijalnom podrijetlu ili drugim osobnim okolnostima, ravnopravno sudjelovanje u obrazovnom procesu. Pritom inkluzija ne podrazumijeva samo uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovite razredne odjele, nego i stvaranje uvjeta u kojima se svako dijete osjeća prihvaćeno, sigurno, poštovano i potaknuto na ostvarivanje svojih potencijala. U takvom pristupu školski psiholog ima iznimno važnu ulogu jer svojim stručnim znanjima i djelovanjem pridonosi razumijevanju individualnih potreba učenika, pružanju psihološke podrške, razvoju pozitivnih odnosa u školskom okruženju i uklanjanju prepreka koje mogu otežavati njihovo sudjelovanje u obrazovanju.
Kada govorimo o inkluziji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, važno je naglasiti da se ne radi isključivo o pitanju dostupnosti obrazovanja, nego i o kvaliteti iskustva koje pojedinac stječe tijekom školovanja.
Učeniku nije dovoljno omogućiti upis u školu ako pritom nema odgovarajuću podršku, ako se njegove potrebe zanemaruju ili ako je izložen predrasudama, izolaciji i vršnjačkom nasilju.
Prava inkluzija podrazumijeva prilagodbu školskog okruženja različitim potrebama učenika, a ne očekivanje da se učenik samostalno prilagodi sustavu koji nije dovoljno osjetljiv na njegove mogućnosti i ograničenja. To zahtijeva suradnju svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa, uključujući učitelje i nastavnike, stručne suradnike, roditelje, pomoćnike u nastavi, ravnatelje i vanjske stručnjake.
Školski psiholog u tom procesu djeluje kao stručnjak koji povezuje različite perspektive, prepoznaje emocionalne i socijalne potrebe učenika te pridonosi stvaranju škole u kojoj se različitosti razumiju kao sastavni dio ljudskog iskustva.
Djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. Njihove se potrebe razlikuju ovisno o vrsti i stupnju teškoća, individualnim sposobnostima, osobinama ličnosti, obiteljskim okolnostima i uvjetima u kojima odrastaju.
Neki učenici trebaju dodatnu podršku u učenju i komunikaciji, drugima su potrebne prilagodbe prostora, nastavnih materijala ili načina provjeravanja znanja, dok pojedini učenici trebaju intenzivniju emocionalnu, socijalnu ili organizacijsku podršku. Jednako tako, učenici s istom vrstom teškoće ne moraju imati jednake potrebe niti na jednak način reagirati na određene oblike pomoći. Zbog toga je individualizirani pristup jedno od najvažnijih načela inkluzivnog obrazovanja. Uloga školskog psihologa pritom nije svesti učenika na dijagnozu ili teškoću koju ima, nego sagledati njegov cjelokupni razvoj, prepoznati njegove snage, interese i potencijale te zajedno s drugim sudionicima obrazovnog procesa pronaći načine na koje se mogu prevladati prepreke u učenju i sudjelovanju.
Jedna od temeljnih zadaća školskog psihologa jest pravodobno prepoznavanje razvojnih, emocionalnih, kognitivnih i socijalnih potreba učenika.
To uključuje praćenje načina na koji dijete uči, komunicira, uspostavlja odnose s vršnjacima ,reagira na školske zahtjeve i suočava se s promjenama. Psiholog može provoditi psihološku procjenu u okviru svojih stručnih ovlasti, razgovarati s učenikom i roditeljima, prikupljati podatke od učitelja i nastavnika te surađivati s drugim stručnjacima kako bi se stekao što cjelovitiji uvid u djetetovo funkcioniranje. Pritom je važno da se rezultati procjene ne koriste za ograničavanje djetetovih mogućnosti, nego kao osnova za planiranje primjerene podrške. Prepoznavanje teškoća treba biti povezano s prepoznavanjem sposobnosti i resursa koje dijete posjeduje, jer upravo oni predstavljaju polazište za razvoj samostalnosti, samopouzdanja i osjećaja kompetentnosti.
Pravodobna podrška osobito je važna jer se teškoće u učenju, ponašanju ili emocionalnom funkcioniranju mogu dodatno produbiti ako se na njih ne reagira primjereno. Učenik koji teško prati nastavu može s vremenom razviti osjećaj neuspjeha i uvjerenje da nije sposoban ostvariti dobre rezultate. Dijete koje ima poteškoće u komunikaciji ili uspostavljanju odnosa s vršnjacima može se povući iz društvenih aktivnosti, postati nesigurno ili razviti strah od školskog okruženja.
U takvim situacijama školski psiholog pomaže u razumijevanju uzroka teškoća, prepoznavanju čimbenika koji ih održavaju i osmišljavanju postupaka koji mogu unaprijediti učenikovo funkcioniranje. Pritom je potrebno razlikovati ponašanje koje proizlazi iz nerazumijevanja zahtjeva, preopterećenosti ili nezadovoljenih potreba od ponašanja koje se pogrešno tumači kao neposluh ili nedostatak motivacije. Takav pristup omogućuje primjenu primjerenijih odgojno-obrazovnih postupaka i smanjuje rizik od kažnjavanja učenika zbog teškoća koje ne može samostalno prevladati.
Važan dio rada školskog psihologa odnosi se na pružanje psihološke podrške učenicima.
Djeca s teškoćama u razvoju mogu se suočavati s različitim emocionalnim izazovima, uključujući frustraciju zbog školskih zahtjeva, strah od neuspjeha, osjećaj nepripadanja, teškoće u uspostavljanju prijateljstava ili zabrinutost zbog reakcija okoline. Neki učenici otvoreno izražavaju svoje osjećaje, dok ih drugi pokazuju kroz povlačenje, razdražljivost, izbjegavanje školskih obveza ili promjene u ponašanju.
Školski psiholog može im pomoći u prepoznavanju i izražavanju emocija, razvoju strategija suočavanja sa stresom, jačanju samopouzdanja i usvajanju vještina rješavanja problema. Takva podrška ne znači uklanjanje svih prepreka s kojima se dijete susreće, nego osnaživanje njegovih sposobnosti da se s izazovima nosi uz odgovarajuću pomoć i u skladu sa svojim mogućnostima.
Posebno je važno da učenik bude aktivan sudionik procesa koji se odnosi na njegovo obrazovanje.
U skladu s dobi, zrelošću i komunikacijskim mogućnostima, potrebno mu je omogućiti da izrazi svoje mišljenje, potrebe i osjećaje te sudjeluje u donošenju odluka koje utječu na njegov školski život.
Školski psiholog može pomoći u stvaranju prostora u kojem se učenik osjeća dovoljno sigurno da govori o teškoćama, ali i osvojim interesima, željama i ciljevima. Takav pristup pridonosi razvoju autonomije iosjećaja osobne vrijednosti. Učenika se pritom ne bi trebalo promatrati samo kao primatelja podrške, nego kao osobu koja ima pravo sudjelovati u oblikovanju vlastitog iskustva obrazovanja.