U ovom članku govorit ćemo o interdisciplinarnom pristupu u zaštiti prava djece steškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom njihovih roditelja. Cilj ovog članka bit ćepribližiti ulogu odnosno važnost interdisciplinarnog pristupa u zaštiti prava djece steškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nakon razvoda braka njihovih roditelja.
Razvod roditelja predstavlja jedno od najstresnijih životnih iskustava za dijete,neovisno o njegovoj dobi i razvojnim karakteristikama. Međutim, kada je riječ o djecis teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, posljedice obiteljskog konflikta irazdvajanja roditelja često su složenije i dugotrajnije. Takva djeca i osobe nerijetkoimaju povećane potrebe za podrškom, stabilnošću, kontinuitetom skrbi i prilagodbomsvakodnevnog funkcioniranja, zbog čega razvod roditelja može značajno utjecati nanjihovu emocionalnu sigurnost, zdravstveno stanje, obrazovanje, socijalne odnose iostvarivanje temeljnih prava.
U suvremenom sustavu zaštite prava djece i osoba s invaliditetom sve se višenaglašava važnost interdisciplinarnog pristupa kao ključnog modela rada upostupcima koji uključuju odlučivanje o najboljem interesu djeteta. Interdisciplinarnipristup podrazumijeva suradnju stručnjaka različitih profila – pravnika, socijalnihradnika, psihologa, edukacijskih rehabilitatora, liječnika, pedagoga, logopeda i drugihstručnjaka – s ciljem cjelovitog razumijevanja potreba djeteta i donošenja odluka kojeće osigurati njegovu zaštitu, razvoj i dobrobit.
Pitanje zaštite prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nakonrazvoda roditelja nije samo pravno pitanje. Ono uključuje emocionalne, zdravstvene, obrazovne, socijalne i razvojne aspekte života djeteta. Upravo zato pojedinačni pristup jedne struke često nije dovoljan za kvalitetnu procjenu stvarnih potreba djeteta niti za pronalaženje održivih rješenja u obiteljskim sporovima. Interdisciplinarni pristup omogućava povezivanje različitih stručnih perspektiva kako bi se izbjeglo parcijalno sagledavanje problema i osigurala zaštita prava djeteta u najširem smislu.
Temelj zaštite prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom proizlazi izmeđunarodnih i nacionalnih pravnih izvora. Konvencija o pravima djeteta naglašavada je najbolji interes djeteta primarno načelo u svim postupcima koji se odnose nadijete. Istodobno, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ističe pravo osoba sinvaliditetom na ravnopravnost, nediskriminaciju, pristupačnost i puno sudjelovanje udruštvu. Nacionalno zakonodavstvo također prepoznaje potrebu posebne zaštitedjece s teškoćama u razvoju, osobito u obiteljskopravnim postupcima koji se odnosena roditeljsku skrb, ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljima i donošenje odlukavažnih za razvoj djeteta.
U praksi se često pokazuje da razvod roditelja može dovesti do dodatnogopterećenja za dijete s teškoćama u razvoju. Djeca koja imaju poremećaje iz spektraautizma, intelektualne teškoće, motorička oštećenja, komunikacijske teškoće ilikronične bolesti često teško podnose nagle promjene rutine, selidbe, prekideterapijskih procesa ili povećanu razinu konflikta među roditeljima. Kontinuitet svakodnevnih aktivnosti, terapija i emocionalnih odnosa za njih ima osobitu važnost. Kada roditelji nisu u mogućnosti postići suradnju, dijete se može naći u situaciji povećane nesigurnosti, regresije u razvoju ili pogoršanja zdravstvenog i psihološkog stanja.
U takvim okolnostima interdisciplinarni tim ima ključnu ulogu u procjeni potrebadjeteta i predlaganju rješenja koja će najbolje štititi njegova prava. Stručnjaci različitihprofila sagledavaju dijete iz više perspektiva te zajednički procjenjuju njegoverazvojne, emocionalne, socijalne i zdravstvene potrebe. Primjerice, psiholog možeprocijeniti emocionalno stanje i razinu stresa kod djeteta, edukacijski rehabilitatornjegove razvojne potrebe i funkcioniranje u svakodnevnom životu, liječnikzdravstveno stanje i potrebu za kontinuitetom terapije, dok socijalni radnik analiziraobiteljske odnose i kapacitete roditelja za suradnju i skrb.