Između odbacivanja i pretjerane zaštite – kako odrastanje oblikuje samopouzdanje osoba s invaliditetom

Odrastanje svakog djeteta oblikovano je odnosima koje gradi s roditeljima, članovima obitelji i ljudima iz svoje okoline. 

Kroz te odnose dijete postupno stvara sliku o sebi, svojim sposobnostima i svojoj vrijednosti.

Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom tijekom odrastanja često se suočavaju s dodatnim izazovima. Osim prepreka koje proizlaze iz njihovog zdravstvenog stanja ili invaliditeta, na njihov razvoj snažno utječu i poruke koje dobivaju od okoline.

Neka djeca odrastaju uz osjećaj da su manje vrijedna, manje sposobna ili da predstavljaju teret drugima. Druga odrastaju pod stalnom zaštitom, pri čemu im se iz ljubavi i brige ne dopušta preuzimanje odgovornosti i donošenje vlastitih odluka. Iako se radi o dvije potpuno različite krajnosti, obje mogu ostaviti dubok trag na razvoj samopouzdanja i osjećaja osobne vrijednosti.

  Dvije krajnosti koje ostavljaju slične posljedice Kada govorimo o odrastanju osoba s invaliditetom, često se susrećemo s dva suprotna obrasca.

*Prvi je odbacivanje, podcjenjivanje i umanjivanje sposobnosti djeteta. 

* Drugi je pretjerana zaštita i uvjerenje da dijete treba zaštititi od svakog rizika, razočaranja ili neuspjeha

Na prvi pogled riječ je o potpuno različitim iskustvima. Međutim, posljedice mogu biti iznenađujuće slične.           

U oba slučaja dijete može odrastati s osjećajem da nije dovoljno sposobno upravljati vlastitim životom.

*Kada dijete odrasta uz odbacivanje i podcjenjivanje 

Neka djeca s invaliditetom tijekom odrastanja slušaju poruke poput: 

„Ti to ne možeš.“

 „Nikada nećeš uspjeti.“ 

„Drugi su bolji od tebe.“ 

„Ne očekuj previše od života.“

Takve poruke ne moraju uvijek biti izrečene izravno. Ponekad se skrivaju u postupcima, očekivanjima ili načinu na koji okolina razgovara s djetetom.

Dijete koje godinama prima takve poruke može razviti osjećaj manje vrijednosti i uvjerenje da nije dovoljno dobro. U odrasloj dobi to se često očituje kroz nesigurnost, strah od novih izazova i potrebu za stalnim odobravanjem drugih ljudi.

Takve osobe često sumnjaju u vlastite sposobnosti čak i kada imaju znanje, iskustvo i potencijal za samostalan život.

* Kada ljubav preraste u pretjeranu zaštitu

S druge strane nalaze se osobe koje su odrastale pod „staklenim zvonom“. Njihovi roditelji i članovi obitelji željeli su ih zaštititi od svega što bi ih moglo povrijediti. Takva zaštita najčešće proizlazi iz ljubavi, straha i želje da dijete bude sigurno. Međutim, kada zaštita postane pretjerana, dijete ne dobiva priliku razvijati samostalnost. Umjesto da samo pokušava, istražuje i uči kroz iskustvo, netko drugi često donosi odluke umjesto njega.

* Strah od pogreške 

Jedna od najčešćih posljedica i odbacivanja i pretjerane zaštite jest strah od pogreške. 

- Osoba koja je godinama slušala da nije dovoljno sposobna može se bojati neuspjeha jer ga doživljava kao potvrdu vlastite manje vrijednosti.

S druge strane : 

- Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može se bojati pogreške jer nikada nije imala priliku učiti iz vlastitih iskustava. 

No istina je da nitko ne uči bez pogrešaka. 

Pravo na pogrešku sastavni je dio odrastanja, razvoja i samostalnog života.          To pravo pripada i osobama s invaliditetom.

* Osjećaj krivnje kada osoba poželi samostalnost 

Mnoge odrasle osobe s invaliditetom opisuju osjećaj krivnje kada pokušaju preuzeti veću kontrolu nad vlastitim životom. Neki se osjećaju nezahvalno ako žele više samostalnosti nakon godina podrške i brige. Drugi osjećaju krivnju kada donesu odluku koja se ne sviđa članovima njihove obitelji. Često se javljaju pitanja:                                    - Imam li pravo na vlastito mišljenje? 

- Jesam li sebičan ako želim odlučivati o svom životu? 

- Hoću li nekoga povrijediti ako krenem svojim putem? Takvi osjećaji nisu rijetkost, osobito kod osoba koje su godinama navikle da drugi odlučuju umjesto njih.

Zašto obje krajnosti mogu dovesti do sličnih posljedica? 

I odbacivanje i pretjerana zaštita mogu dovesti do istog zaključka: „Ne vjerujem dovoljno sebi.“ 

Osoba koja je bila odbacivana može vjerovati da nije dovoljno vrijedna. Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može vjerovati da nije dovoljno sposobna. 

Iako su putovi različiti, rezultat je često isti – narušeno samopouzdanje i otežano preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.

* Važnost razvoja samopouzdanja i autonomije 

Svako dijete, bez obzira na invaliditet ili teškoće koje ima, treba priliku razvijati samostalnost u skladu sa svojim mogućnostima.          * Podrška je važna.             *  Zaštita je važna.             Ali jednako je važno omogućiti djetetu da:                             

- izrazi svoje mišljenje        

- donosi odluke primjerene svojoj dobi 

- razvija odgovornost 

- iskuša vlastite sposobnosti 

- uči iz uspjeha i pogrešaka 

Cilj roditeljske skrbi nije da dijete zauvijek ostane ovisno o drugima, nego da uz potrebnu podršku razvije najveću moguću razinu samostalnosti, samopouzdanja i kvalitete života.

 Na kraju članka važno je naglasiti kada godinama slušamo da ne vrijedimo dovoljno ili da bez drugih ne možemo uspjeti, lako je izgubiti povjerenje u vlastiti glas. 

Upravo zato mnoge odrasle osobe s invaliditetom tek kasnije u životu započinju proces učenja kako prepoznati vlastite potrebe, izraziti svoje mišljenje i donositi odluke koje se tiču njihova života.