MIGRACIJE I OSOBE S INVALIDI TETOM
U ovom članku govorit ćemo o migracijama kod osoba s invaliditetom, zašto je važna njihova uloga kod osoba s invaliditetom, zašto su migracije važne za osobe s invaliditetom i kako mogu utjecati na njihovu kvalitetu života u cjelini.
Migracije su jedno od važnih društvenih pitanja suvremenog svijeta.
Ljudi napuštaju svoje domove iz različitih razloga – zbog ratova, progona, političke nestabilnosti, siromaštva, klimatskih promjena, ekonomskih razloga ili želje za sigurnijim i dostojanstvenijim životom. Iako se o migracijama najčešće govori kroz prizmu demografskih, ekonomskih, sigurnosnih i političkih posljedica, u javnom prostoru znatno se manje pažnje posvećuje osobama s invaliditetom koje se nalaze u migracijskom procesu. Njihov položaj pritom je višestruko složeniji jer se iskustvo migracije isprepliće s preprekama koje proizlaze iz invaliditeta, nedostupnosti usluga, arhitektonskih i komunikacijskih barijera, nepoznavanja jezika i sustava podrške te često nesigurnih životnih uvjeta.
Osobe s invaliditetom nisu homogena skupina i njihova iskustva migracije mogu se međusobno znatno razlikovati. Neki pojedinci migriraju samostalno, neki zajedno s obitelji, dok drugi postaju prisilno raseljeni zbog oružanih sukoba, prirodnih katastrofa ili drugih kriznih situacija. Invaliditet može postojati prije migracije, ali može nastati i tijekom putovanja ili nakon dolaska u zemlju odredišta. Poseban izazov predstavljaju osobe koje imaju potrebu za svakodnevnom podrškom, medicinskim pomagalima, rehabilitacijom, terapijama ili specifičnim oblicima komunikacije. U takvim okolnostima prekid kontinuiteta skrbi može imati ozbiljne posljedice za njihovo zdravlje, samostalnost i kvalitetu života.
Migracija sama po sebi može biti izuzetno zahtjevan proces.
Za osobu s invaliditetom tajproces može uključivati dodatne prepreke koje su široj javnosti često nevidljive.
Putovanje može biti otežano zbog nepristupačnog prijevoza, nedostatka odgovarajućih sanitarnih prostora, nemogućnosti korištenja pomagala ili nedostatka osoba koje mogu pružiti potrebnu fizičku pomoć. Osoba koja koristi invalidska kolica, primjerice, može se suočiti s problemima već pri ulasku u prijevozno sredstvo, smještaju prtljage ili kretanju kroz prihvatne centre. Osoba s oštećenjem vida može imati poteškoće u snalaženju u nepoznatom prostoru, dok osoba s oštećenjem sluha može biti isključena iz važnih informacija ako one nisu dostupne na primjeren način.
Osobe s intelektualnim teškoćama ili psihosocijalnim invaliditetom mogu se dodatno suočavati s teškoćama razumijevanja složenih procedura, promjena okruženja i stresnih situacija.
Poseban problem predstavlja činjenica da se potrebe osoba s invaliditetom u kriznim i migracijskim situacijama nerijetko ne prepoznaju pravodobno. U situacijama velikog priljeva ljudi sustavi su često usmjereni na osiguravanje osnovne sigurnosti, hrane, vode, zdravstvene zaštite i smještaja za što veći broj ljudi. Međutim, jednak tretman svih osoba ne znači nužno i jednak pristup pravima i uslugama. Osoba s invaliditetom može imati pravo na istu uslugu kao i bilo koja druga osoba, ali ako joj ta usluga nije fizički, informacijski ili komunikacijski dostupna, njezino pravo u praksi ostaje ograničeno. Upravo je zato potrebno razlikovati formalnu dostupnost prava od njihove stvarne ostvarivosti.
U tom kontekstu važan je pristup koji invaliditet promatra kroz prizmu ljudskih prava i uklanjanja prepreka.
Prema suvremenom shvaćanju invaliditeta, teškoće s kojima se osoba susreće nisu isključivo posljedica njezina zdravstvenog stanja, nego nastaju i zbog odnosa između osobnih karakteristika i prepreka u društvu i okolini.
Takav pristup posebno je važan u migracijskom kontekstu. Ako je prihvatni centar nepristupačan, problem nije samo u tome što se osoba otežano
kreće, nego i u tome što joj društvo nije osiguralo uvjete za ravnopravno sudjelovanje.
Ako važne informacije nisu dostupne na znakovnom jeziku, u pristupačnom digitalnom obliku ili na način razumljiv osobama s intelektualnim teškoćama, prepreka nije samo u komunikacijskim teškoćama pojedinca, nego i u načinu na koji je sustav organiziran.
Jedno od ključnih pitanja odnosi se na pristup zdravstvenoj zaštiti i rehabilitaciji.
Osobe s invaliditetom često ovise o kontinuitetu zdravstvenih usluga, lijekovima, ortopedskim i drugim pomagalima, fizioterapiji, radnoj terapiji, logopedskim uslugama ili drugim oblicima podrške. Migracijom se taj kontinuitet može prekinuti. Dokumentacija može biti nedostupna, zdravstveni sustav nove države može biti nepoznat, a jezične i administrativne prepreke mogu dodatno otežati ostvarivanje prava.
U slučaju osoba koje koriste specifična medicinska ili pomoćna sredstva, problem može predstavljati i njihova zamjena, popravak ili prilagodba. Gubitak ili oštećenje invalidskog pomagala tijekom bijega ili putovanja za osobu može značiti gubitak mogućnosti samostalnog kretanja, komunikacije ili obavljanja osnovnih svakodnevnih aktivnosti.
Jednako je važna socijalna podrška. Mnoge osobe s invaliditetom oslanjaju se na članove obitelji,osobne asistente, druge osobe za podršku ili lokalne službe. Migracija može dovesti do prekida tih odnosa.
U situaciji kada obitelj također prolazi kroz proces prilagodbe na novu sredinu, odgovornost za brigu može postati dodatno opterećenje. Pritom nije rijetkost da žene u obitelji preuzimaju najveći dio neplaćenog skrbničkog rada. Takva situacija može utjecati na mogućnost njihova zapošljavanja, obrazovanja i društvenog uključivanja. Stoga pitanje migracija i invaliditeta nije samo pitanje pojedinca, nego i pitanje obiteljskih odnosa, rodne ravnopravnosti i socijalne uključenosti.
Osobe s invaliditetom koje migriraju predstavljaju posebno osjetljivu skupinu. Osim prilagodbe nanovu sredinu, jezik i obrazovni sustav, ona mogu imati potrebu za individualiziranom podrškom, asistivnom tehnologijom, stručnom pomoći ili prilagođenim obrazovnim materijalima. Prekid školovanja i rehabilitacijskih programa može negativno utjecati na njihov razvoj i dugoročnu uključenost u društvo. Istodobno, roditelji se mogu suočiti s nedostatkom informacija o tome kako ostvariti pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu ili druge oblike podrške. Poseban izazov predstavljaju situacije u kojima roditelji ne poznaju jezik zemlje domaćina i ne mogu jednostavno komunicirati sa školama, zdravstvenim ustanovama i drugim institucijama.
Važno područje predstavlja i zapošljavanje.
Migranti s invaliditetom često se nalaze na sjecištu dvijuskupina koje mogu biti izložene nepovoljnom položaju na tržištu rada. Nedovoljno poznavanje jezika,nepriznavanje kvalifikacija, nedostatak informacija o pravima radnika i ograničen pristup javnimslužbama mogu biti dodatno pojačani diskriminacijom na temelju invaliditeta.
Posljedica može biti dugotrajna nezaposlenost, rad u nesigurnim uvjetima ili potpuna ovisnost o socijalnim naknadama. Međutim, važno je naglasiti da osobe s invaliditetom nisu samo korisnici sustava socijalne zaštite. One imaju znanja, vještine, iskustva i potencijal za aktivno sudjelovanje u obrazovanju, radu i društvenom životu, pod uvjetom da im se osiguraju odgovarajuće prilagodbe i jednake mogućnosti.
Diskriminacija može biti izravna, ali i neizravna. Izravna diskriminacija događa se kada seosobu nepovoljnije tretira zbog invaliditeta ili nekog drugog osobnog svojstva. Neizravna diskriminacija može nastati kada naizgled jednako pravilo ili procedura u praksi posebno otežava položaj određenoj skupini. Primjerice, administrativni postupak koji pretpostavlja da svi korisnici mogu samostalno pristupiti informacijama putem interneta može biti prepreka osobama koje nemaju pristupačne digitalne sadržaje ili potrebnu podršku.
Slično tome,smještaj koji formalno prima sve osobe može biti nepristupačan ako nema prilagođene sanitarne čvorove, rampe, dizala ili druge potrebne elemente.
Zato je pristupačnost jedno od temeljnih pitanja u oblikovanju migracijskih politika i sustavaprihvata. Pristupačnost ne bi trebala biti naknadna prilagodba koja se uvodi tek kada se pojaviosoba s invaliditetom, nego standard koji se ugrađuje u planiranje prostora, usluga iprocedura. To uključuje fizičku pristupačnost objekata, dostupnost informacija u različitim formatima, mogućnost korištenja komunikacijskih pomagala, dostupnost tumača znakovnog jezika kada je potrebno te osiguravanje razumljivih informacija o pravima i postupcima. Važno je i da djelatnici koji rade s migrantima budu educirani o različitim vrstama invaliditeta i načinima pružanja odgovarajuće podrške.
U tom smislu značajnu ulogu imaju državne institucije, lokalne zajednice, organizacije civilnog društva i organizacije osoba s invaliditetom.
Suradnja različitih sustava posebno jevažna jer potrebe osobe s invaliditetom rijetko mogu biti zadovoljene djelovanjem samo jedneinstitucije.
Socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i migracijska politika međusobno su povezani. Ako jedan dio sustava zakaže, posljedice se mogu odraziti na cijeli proces integracije.
Organizacije osoba s invaliditetom pritom imaju posebno vrijednu ulogu jer mogu pridonijetioblikovanju politika na temelju stvarnih iskustava svojih članova. Načelo „ništa o nama beznas“, koje je snažno povezano s pokretom osoba s invaliditetom, posebno je relevantno upodručju migracija.
Politike koje se odnose na osobe s invaliditetom trebale bi nastajati uznjihovo stvarno sudjelovanje, a ne samo na temelju pretpostavki stručnjaka ili institucija. Istovrijedi i za migrante s invaliditetom, čija iskustva trebaju biti prepoznata kao važan izvorznanja za poboljšanje sustava.
Integracija osoba s invaliditetom u društvo zemlje domaćina ne bi se trebala svoditi samo nazadovoljavanje osnovnih životnih potreba.
Dugoročni cilj treba biti stvaranje uvjeta za neovisno življenje, obrazovanje, zapošljavanje, sudjelovanje u zajednici i ostvarivanje osobnih potencijala. To zahtijeva dostupne javne usluge, pristupačno stanovanje, mogućnost korištenja javnog prijevoza, uključivanje u obrazovni sustav i tržište rada te pristup informacijama. Istodobno je potrebno sprječavati socijalnu izolaciju. Osoba može imati osiguran smještaj i hranu, ali i dalje biti isključena iz društva ako nema mogućnost komunikacije, kretanja, obrazovanja, rada ili sudjelovanja u aktivnostima zajednice.
Važno je također prepoznati da migranti s invaliditetom mogu biti izloženi povećanom riziku odnasilja, iskorištavanja i zanemarivanja.
Ovisnost o drugim osobama u zadovoljavanju osnovnih potreba može povećati ranjivost, osobito kada osoba ne poznaje jezik, institucije i mehanizme zaštite u zemlji u kojoj se nalazi. Zbog toga sustavi zaštite moraju uključivati jasne mehanizme prijavljivanja nasilja i iskorištavanja, dostupne informacije o pravima te mogućnost neovisnog pristupa pomoći.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti osobama koje zbog vrste invaliditeta imaju ograničenumogućnost komunikacije ili donošenja odluka bez odgovarajuće podrške.
U europskom kontekstu pitanja migracija i invaliditeta potrebno je promatrati i kroz širi okvir zaštite ljudskih prava.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom polazi od načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, neovisnog življenja i punog sudjelovanja u društvu.
Ta načela vrijede i u situacijama humanitarnih kriza, oružanih sukoba i prisilnog raseljavanja. Europski i nacionalni sustavi stoga imaju odgovornost osigurati da osobe s invaliditetom ne budu zanemarene kada se kreiraju politike prihvata, azila, međunarodne zaštite i integracije.
Posebno je važno izbjeći pristup prema kojemu se osoba s invaliditetom prvenstveno promatra kao„problem“ ili trošak za sustav. Takvo shvaćanje može dovesti do paternalističkih rješenja u kojima seodluke donose umjesto osobe, a ne zajedno s njom. Suvremeni pristup naglašava autonomiju,dostojanstvo i pravo osobe da sudjeluje u odlukama koje utječu na njezin život. To znači da se priprocjeni potreba ne bi trebalo pitati samo što osoba ne može učiniti, nego i kakve prepreke postoje unjezinu okruženju te koja bi joj podrška omogućila veću samostalnost.
