MOBING NA RADNOM MJESTU NAD OSOBAMA S INVALIDITETOM – NEVIDLJIVA DISKRIMINACIJA O KOJOJ SE PREMALO GOVORI
U ovom članku govorit ćemo o mobingu na radnom mjestu, kako reagirati, zašto sesmatra kao nevidljiv oblik diskriminacije, kako ga prepoznati, kako se zaštititi, kako gadokazati, kakva je sudska praksa u Republici Hrvatskoj za kažnjavanje zlostavljača iposlodavaca, o psihološkim i emocionalnom i financijskom aspektu mobinga , ostresu koji se dijagnosticira kao ozljeda na radu i o tome da nema institucija u kojimanema mobinga.
Dostojanstvo čovjeka jedno je od temeljnih ljudskih prava i vrijednosti svakogdemokratskog društva.
Ono ne prestaje ulaskom u radni odnos niti smije bitiuvjetovano zdravstvenim stanjem, stupnjem radne sposobnosti ili postojanjem invaliditeta. Pravo na rad pod jednakim uvjetima, pravo na poštovanje osobnosti i pravo na radno okruženje oslobođeno nasilja pripada svakom radniku. Međutim ,stvarnost pokazuje da su mnoge osobe s invaliditetom, osim brojnih prepreka s kojima se susreću prilikom zapošljavanja, izložene još jednom obliku diskriminacije koji je često nevidljiv, teško dokaziv i nerijetko prešućen – psihološkom zlostavljanju na radnom mjestu, odnosno mobingu.
Mobing predstavlja jedan od najsloženijih oblika nasilja u svijetu rada upravo zato štose najčešće ne događa kroz jedan izolirani događaj, već kroz dugotrajno, sustavno iponavljano ponašanje koje ima za cilj ili posljedicu narušavanje dostojanstva radnika.
Za razliku od fizičkog nasilja koje ostavlja vidljive tragove, mobing najčešće ostavljanevidljive posljedice – kronični stres, osjećaj bespomoćnosti, narušeno mentalnozdravlje, gubitak samopouzdanja, socijalnu izolaciju, profesionalnu degradaciju teozbiljne zdravstvene posljedice koje mogu trajati godinama nakon prestanka zlostavljanja.
Osobe s invaliditetom nalaze se u posebno ranjivom položaju.
Mnogi od njih već sutijekom života bili izloženi predrasudama, stereotipima i različitim oblicima društveneisključenosti.
Kada se takve okolnosti prenesu u radno okruženje, rizik oddiskriminacije dodatno raste. Invaliditet sam po sebi nikada ne bi smio biti razlog zadrugačiji tretman radnika, ali upravo on nerijetko postaje povod za omalovažavanje, podcjenjivanje stručnosti, uskraćivanje mogućnosti napredovanja ili sustavno psihološko iscrpljivanje.
Posebno zabrinjava činjenica da mnoge žrtve uopće ne prepoznaju da su izložene mobingu. Godinama vjeruju kako su za loš odnos nadređenih ili kolega same odgovorne, kako nisu dovoljno sposobne ili kako moraju biti zahvalne što uopće imaju posao. Kod osoba s invaliditetom taj osjećaj može biti još izraženiji zbog straha da će izgubiti teško stečeno zaposlenje ili da će ih poslodavac zamijeniti drugim radnikom.
Upravo taj strah često postaje najjače oružje zlostavljača.
Mobing nije sukob dviju osoba jednakog položaja niti povremena nesuglasica koja semože pojaviti u svakom radnom kolektivu. Razlike u mišljenju, kritika rada ilipojedinačni konflikt sami po sebi ne predstavljaju mobing.
Ono što mobing razlikujeod običnog sukoba jest njegova sustavnost, trajanje i neravnoteža moći.
Zlostavljač koristi svoj položaj, autoritet ili utjecaj kako bi žrtvu postupno doveo u stanje profesionalne i emocionalne iscrpljenosti.
Cilj može biti prisiljavanje radnika na otkaz, stvaranje nepodnošljivih uvjeta rada ili jednostavno demonstracija moći nad osobom koju smatra slabijom ili manje vrijednom.
U međunarodnoj stručnoj literaturi mobing se opisuje kao dugotrajno psihološko uznemiravanje koje uključuje učestale neprijateljske postupke usmjerene prema pojedincu.
Takvo ponašanje može dolaziti od nadređenih, kolega, podređenih ili čak više osoba istodobno.
Kada zlostavljanje provodi nadređeni prema zaposleniku, govori se o vertikalnom mobingu.
Kada zlostavljanje provode kolege na istoj hijerarhijskoj razini, riječ je o horizontalnom mobingu.
U praksi nije rijedak ni kombinirani oblik, u kojem se žrtva nalazi između neprijateljski raspoloženog rukovodstva i kolega koji, zbog straha ili osobnih interesa, sudjeluju u izolaciji i ponižavanju.
Kod osoba s invaliditetom mobing često poprima prikrivene oblike koji se na prvipogled mogu činiti bezazlenima.
Primjerice, radniku se sustavno uskraćuju informacije potrebne za obavljanje posla, ne poziva ga se na sastanke, ignoriraju se njegovi prijedlozi, ismijavaju se njegova pomagala ili zdravstveno stanje, namjerno se zanemaruju razumne prilagodbe radnog mjesta ili se stalno dovodi u pitanje njegova radna sposobnost unatoč urednim liječničkim nalazima i kvalitetno obavljenom poslu.
Takvo ponašanje često nije popraćeno otvorenim uvredama, ali upravo njegovaprikrivenost otežava dokazivanje.
Jedan od najvećih problema jest činjenica da se diskriminacija i mobing čestoisprepliću. Diskriminacija postoji kada je osoba stavljena u nepovoljniji položaj zbogsvog osobnog svojstva, primjerice invaliditeta. Mobing se odnosi na sustavno psihološko zlostavljanje koje može, ali ne mora biti motivirano diskriminacijskom osnovom. Kada je osoba s invaliditetom izložena dugotrajnom psihološkom zlostavljanju upravo zbog svog invaliditeta, tada se radi o posebno teškom obliku povrede njezinih prava jer se istodobno ostvaruju obilježja diskriminacije i mobinga.
Važno je naglasiti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina. Invaliditet možebiti tjelesni, osjetilni, intelektualni ili psihosocijalni.
Može biti vidljiv ili nevidljiv. Upravoosobe s nevidljivim invaliditetom često se suočavaju s dodatnim nerazumijevanjem.
Njihove teškoće okolina ne primjećuje, pa se simptomi bolesti ili potreba zaprilagodbom radnog mjesta pogrešno tumače kao nedostatak motivacije, lijenost ili nesposobnost. Takve predrasude stvaraju pogodno tlo za razvoj psihološkog nasilja.
Posebno osjetljivu skupinu čine osobe koje su invaliditet stekle tijekom radnog vijeka.
Nakon bolesti ili ozljede vraćaju se na posao očekujući podršku kolektiva, a nerijetkose suočavaju s potpuno drugačijim odnosom.
Kolege ih počinju promatrati kao teret,nadređeni ih isključuju iz važnijih projekata, a njihove dugogodišnje kompetencije odjednom se dovode u pitanje. Osjećaj da više nisu ravnopravni članovi kolektiva može biti jednako bolan kao i sama bolest ili ozljeda.
Nažalost, u mnogim radnim sredinama još uvijek postoji pogrešno uvjerenje daosobe s invaliditetom trebaju biti zahvalne što imaju zaposlenje te da zbog togatrebaju šutjeti o nepravdama koje doživljavaju.
Takav način razmišljanja predstavlja
ozbiljan društveni problem jer pogoduje kulturi nekažnjivosti.
Šutnja žrtava ne značida nasilje ne postoji. Naprotiv, upravo šutnja omogućuje da se ono nastavi i proširi nadruge zaposlenike.
Posebno zabrinjava činjenica da se mobing pojavljuje u svim sektorima društva.
Nepostoji područje rada koje je unaprijed zaštićeno od psihološkog nasilja.
Ono se može pojaviti u privatnim trgovačkim društvima, javnim ustanovama, državnim tijelima, zdravstvenim institucijama, školama, sveučilištima, udrugama i drugim organizacijama. Razlika nije u tome postoji li rizik od mobinga, nego postoje li učinkoviti mehanizmi kojima se takvo ponašanje prepoznaje, sprječava i sankcionira.
Organizacije koje imaju razvijenu kulturu poštovanja, jasne procedure prijavljivanja iodgovorne rukovoditelje znatno uspješnije sprječavaju razvoj psihološkog nasilja odonih u kojima se problemi sustavno zataškavaju.
Mobing nikada nije privatni problem između dvije osobe.
Njegove posljedice osjećajucijeli kolektiv i poslodavac.
Radna atmosfera postaje obilježena nepovjerenjem,zaposlenici gube motivaciju, povećava se broj bolovanja, raste fluktuacija radnika, smanjuje se produktivnost i kvaliteta rada, a organizacija trpi financijsku i reputacijsku štetu. Dugoročno gledano, toleriranje psihološkog nasilja jedno je od najskupljih organizacijskih propusta koje poslodavac može učiniti.
Zbog toga se borba protiv mobinga ne može promatrati samo kao pitanje zaštitepojedinog radnika. Ona predstavlja pitanje zaštite ljudskih prava, javnog zdravlja,sigurnosti na radu i odgovornog upravljanja ljudskim potencijalima.
Posebno kada suu pitanju osobe s invaliditetom, riječ je o zaštiti jedne od skupina kojoj međunarodnopravo, hrvatski pravni poredak i suvremeni standardi zaštite ljudskih prava priznaju povećanu razinu zaštite upravo zbog njihove veće izloženosti diskriminaciji.
Iako posljedice mobinga mogu biti razorne, važno je poslati jasnu poruku da žrtvanikada nije bespomoćna.
Prvi korak prema zaštiti vlastitog dostojanstva jestprepoznati da ono što se događa nije "normalan dio posla", nego neprihvatljivo ponašanje koje nitko nije dužan trpjeti. Upravo prepoznavanje prvih znakova psihološkog zlostavljanja često predstavlja trenutak u kojem započinje put prema zaštiti vlastitih prava, očuvanju zdravlja i vraćanju osjećaja osobnog dostojanstva.
Jedna od najvećih prepreka u borbi protiv mobinga jest činjenica da se on razvijapostupno.
Rijetko započinje otvorenim vrijeđanjem ili prijetnjama.
U većini slučajevapočinje sitnim, gotovo neprimjetnim postupcima koji se mogu protumačiti kao nesporazumi ili loša komunikacija.
Upravo zbog toga mnoge žrtve mjesecima, pa čak i godinama, pokušavaju opravdati ponašanje nadređenih ili kolega, uvjeravajućisame sebe da će se situacija promijeniti ako budu još marljivije radile, manje govorileili izbjegavale sukobe. Međutim, kod mobinga se nasilje s vremenom gotovo uvijekintenzivira.
Prvi znakovi često uključuju promjenu odnosa prema zaposleniku. Osoba koja je dotada bila cijenjena i uključena u rad kolektiva odjednom postaje nepoželjna.Nadređeni prestaje komunicirati na uobičajen način, kolege izbjegavaju razgovore,informacije potrebne za rad dolaze sa zakašnjenjem ili uopće ne dolaze, a zaposlenik
se postupno isključuje iz zajedničkih aktivnosti.
Sve to stvara osjećaj izoliranosti inesigurnosti.
Kod osoba s invaliditetom izolacija često ima dodatnu dimenziju.
Primjerice, radnikviše nije pozivan na stručne edukacije uz obrazloženje da "to njemu ionako nećetrebati", uskraćuju mu se mogućnosti napredovanja jer se pretpostavlja da "ne možepodnijeti veći opseg posla", oduzimaju mu se odgovorniji zadaci ili se dodjeljujuposlovi koji nisu u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim iskustvom.
Takvopostupanje nije uvijek izravno povezano s kvalitetom rada, nego proizlazi izpredrasuda prema invaliditetu.
Vrlo čest oblik mobinga jest stalno omalovažavanje rada zaposlenika. Nadređenipronalazi pogreške koje drugi radnici za iste propuste nikada ne bi dobili, javnokritizira zaposlenika pred kolegama, ismijava njegove prijedloge ili ga prekida tijekom sastanaka. Svaki uspjeh umanjuje se ili pripisuje drugima, dok se svaka najmanja pogreška koristi kao dokaz navodne nesposobnosti.
Nerijetko se događa da se radniku daju međusobno proturječne upute.
Nakon što ih izvrši, optužuje ga se da nije radio prema pravilima. Takvo ponašanje nije posljedica loše organizacije rada nego predstavlja metodu stvaranja osjećaja nesigurnosti i profesionalne inferiornosti.
Žrtva postupno počinje sumnjati u vlastite sposobnosti,što je jedan od osnovnih ciljeva psihološkog zlostavljanja.
Osobe s invaliditetom posebno su izložene ismijavanju svojih zdravstvenihograničenja. Komentari poput "opet si umoran", "tebi je uvijek nešto", "ne možemo se stalno prilagođavati", "zbog tebe svi ispaštamo", "kad bi stvarno mogao raditi, ne bi imao invaliditet" ili "sigurno koristiš povlastice" predstavljaju primjere verbalnog nasilja koje duboko narušava dostojanstvo osobe.
Čak i kada su izrečeni u oblikunavodne šale, takvi komentari mogu predstavljati oblik uznemiravanja.
Posebno težak oblik mobinga predstavlja uskraćivanje razumne prilagodbe radnogmjesta.
Hrvatsko zakonodavstvo i međunarodni standardi polaze od načela daposlodavac, kada je to moguće i razmjerno, treba prilagoditi radne uvjete potrebamaosobe s invaliditetom.
Kada se takva prilagodba bez opravdanog razloga odbija, a zaposlenik se zbog toga izlaže dodatnim teškoćama ili poniženju, posljedice mogu biti ozbiljne. Primjerice, odbijanje prilagodbe radnog vremena osobi koja zbog zdravstvenog stanja mora odlaziti na terapije ili odbijanje nabave odgovarajuće opreme može predstavljati ne samo diskriminaciju nego i element sustavnog zlostavljanja.
Neki zlostavljači koriste suptilnije metode koje je još teže prepoznati.
Šire glasine ozaposleniku, dovode u pitanje njegovo psihičko stanje, sugeriraju kolegama da s njimbudu oprezni ili stvaraju dojam da je riječ o konfliktnoj osobi. Takva manipulacijačesto rezultira time da se kolektiv postupno udaljava od žrtve, a ona ostaje bezpodrške upravo onda kada joj je najpotrebnija.
U određenim slučajevima mobing poprima oblik profesionalne sabotaže. Radniku senamjerno uskraćuju informacije, rokovi se mijenjaju bez njegova znanja, dokumentacija nestaje ili se odgovornost za tuđe pogreške prebacuje na njega.
Cilj nije poboljšanje kvalitete rada nego stvaranje dojma da zaposlenik nije sposoban obavljati svoj posao.
Kod osoba s invaliditetom posebno je opasna praksa stalnog preispitivanja njihoveradne sposobnosti unatoč tome što uredno ispunjavaju svoje radne obveze.Neprestano slanje na dodatne procjene, zahtijevanje medicinske dokumentacije kojanije potrebna ili javno komentiranje zdravstvenog stanja mogu predstavljati ozbiljnozadiranje u privatnost i dostojanstvo radnika.
Psihološke posljedice mobinga razvijaju se postupno. U početku se javlja zabrinutosti osjećaj nelagode pri odlasku na posao.
Zatim dolazi do poremećaja spavanja, kroničnog umora, smanjene koncentracije i osjećaja stalne napetosti. Mnogi zaposlenici počinju sumnjati u vlastite sposobnosti, iako su prije početka zlostavljanja bili uspješni i profesionalno sigurni u sebe.
Kako se zlostavljanje nastavlja, razvijaju se ozbiljnije emocionalne posljedice.Pojavljuju se tjeskoba, depresivnost, osjećaj bespomoćnosti, razdražljivost, plačljivosti povlačenje iz društvenih kontakata. Neki ljudi počinju izbjegavati posao, dok drugisvakodnevno odlaze na radno mjesto uz intenzivan osjećaj straha. Nedjeljna večerza njih postaje početak novog tjedna neizvjesnosti, a svako zvono telefona ili porukanadređenog izazivaju snažnu tjeskobu.
