OSOBE S INVALIDI TETOM NAKON MOŽDANOG UDARA I SOCIJALNA PODRŠKA

U ovom članku govorit ćemo o socijalnoj podršci osobama nakon moždanog udara.Zašto je socijalna podrška važna, kako može pomoći dijagnoze moždanog udara tekako takva podrška može biti od iznimne važnosti u poboljšanju kvalitete života.

Moždani udar jedan je od najvažnijih zdravstvenih izazova suvremenog društva, nesamo zbog neposrednih posljedica koje može ostaviti na zdravlje pojedinca, nego izbog dugotrajnog utjecaja na njegov svakodnevni život, obitelj, radnu sposobnost,financijsku sigurnost i društvene odnose. Iako se u javnosti moždani udar često promatra prvenstveno kroz prizmu tjelesnog oporavka, stvarni proces oporavka znatno je širi. Nakon izlaska iz bolnice osoba se suočava s nizom novih okolnosti koje mogu uključivati teškoće u kretanju, komunikaciji, pamćenju, koncentraciji, obavljanju svakodnevnih aktivnosti, kontroli emocija i ponovnom uključivanju u društveni život. 

U tom razdoblju socijalna podrška postaje jedan od važnih čimbenikaprilagodbe životu nakon moždanog udara.

Moždani udar može nastupiti naglo i potpuno promijeniti život osobe u vrlo kratkom vremenu. 

Ono što je prije bilo jednostavno i uobičajeno, poput samostalnog odijevanja, pripremanja obroka, odlaska u trgovinu, razgovora s prijateljima ili obavljanja profesionalnih obveza, nakon udara može zahtijevati mnogo više vremena, truda i pomoći drugih ljudi. Kod nekih osoba posljedice su blage i postupno se povlače, dok kod drugih mogu biti dugotrajne ili trajne. Zbog toga ne postoji jedinstven obrazac oporavka, a potrebe pojedinca mogu se značajno razlikovati.

Svaka osoba nakon moždanog udara ima vlastito iskustvo bolesti, vlastitemogućnosti i ograničenja, ali i vlastite ciljeve koje želi postići.

Upravo zbog toga oporavak ne bi trebalo promatrati isključivo kao proces vraćanjaizgubljenih funkcija. Oporavak podrazumijeva i ponovno uspostavljanje osjećajasigurnosti, samostalnosti, pripadnosti i osobne vrijednosti. 

Čovjek nije samo pacijents određenim neurološkim deficitom. On je član obitelji, prijatelj, susjed, radnik,roditelj, partner ili osoba s vlastitim interesima i životnim planovima. 

Kada se nakonmoždanog udara promijeni njegova mogućnost sudjelovanja u tim ulogama, mogu sepojaviti osjećaj gubitka, frustracija, nesigurnost i strah od budućnosti. Zato jesocijalna podrška važna ne samo kao pomoć u praktičnim zadacima nego i kao način očuvanja identiteta i kvalitete života osobe.

Socijalna podrška može se definirati kao različiti oblici pomoći, razumijevanja,prihvaćanja i uključenosti koje osoba prima od drugih ljudi i društvene zajednice. Ona može biti emocionalna, kada osoba dobiva razumijevanje, ohrabrenje, osjećaj bliskosti i sigurnosti; instrumentalna, kada joj drugi pomažu u konkretnim svakodnevnim zadacima; informacijska, kada dobiva korisne informacije o bolesti, rehabilitaciji i dostupnim uslugama; te društvena, kada joj se omogućuje sudjelovanje u aktivnostima i održavanje kontakata s drugim ljudima. Svi ti oblici podrške mogu imati važnu ulogu nakon moždanog udara.

Istraživanja pokazuju da su nakon moždanog udara društvene mreže mnogih osobasužene te da osobito kontakti s prijateljima i drugim osobama izvan obitelji mogu
postati rjeđi. Sustavni pregled istraživanja koji je obuhvatio 70 radova i više od 4800 osoba koje su preživjele moždani udar pokazao je da je slabija socijalna podrška povezana s depresivnim simptomima, lošijom kvalitetom života i nepovoljnijim pokazateljima tjelesnog oporavka. Istodobno, sama društvena mreža može se smanjiti, dok subjektivni osjećaj da je osoba podržana ne mora nužno biti jednako smanjen. To pokazuje da nije presudan samo broj ljudi koji su prisutni u životu osobe, nego i kvaliteta odnosa te osjećaj da se osoba može na nekoga osloniti.

Za osobu nakon moždanog udara obitelj najčešće predstavlja prvi i najvažniji izvorpodrške. 

Članovi obitelji često preuzimaju različite uloge: pomažu pri kretanju iosobnoj higijeni, organiziraju prijevoz na rehabilitaciju i liječničke preglede,podsjećaju na terapiju, pripremaju obroke, brinu o sigurnosti u domu i pružajuemocionalnu potporu. Međutim, činjenica da je obitelj najbliža osobi koja se oporavljane znači da je njezina pomoć uvijek jednostavna. Moždani udar može promijenitiobiteljske odnose i raspodjelu odgovornosti. 

Partner može odjednom postatinjegovatelj, odraslo dijete može preuzeti brigu za roditelja, a osoba koja je do tadabila financijski ili organizacijski neovisna može postati ovisna o drugima.

Takva promjena životnih uloga može biti emocionalno zahtjevna za sve uključene. Osoba nakon moždanog udara može osjećati krivnju zato što opterećuje obitelj, dok članovi obitelji mogu osjećati iscrpljenost, zabrinutost ili nemoć. Ponekad se zbog stalne brige razvija napetost u odnosima, osobito ako se očekivanja međusobno razlikuju. Osoba koja se oporavlja može željeti više samostalnosti nego što joj obitelj trenutačno želi ili može pružiti, dok članovi obitelji iz straha od pada ili ponovnog zdravstvenog problema mogu postati pretjerano zaštitnički nastrojeni. Iako takvo ponašanje najčešće proizlazi iz dobre namjere, pretjerana zaštita može nenamjerno ograničiti samostalnost i smanjiti prilike za aktivno sudjelovanje osobe u vlastitom oporavku.

Zato kvalitetna socijalna podrška ne znači učiniti sve umjesto osobe koja je doživjelamoždani udar. Naprotiv, jedan od važnih ciljeva podrške jest omogućiti osobi da učiništo više sama, uz pomoć onda kada joj je zaista potrebna. Razlika između pomoći ipreuzimanja kontrole nad životom druge osobe vrlo je važna. Ako osoba može samaodjenuti dio odjeće, pripremiti jednostavan obrok, koristiti telefon ili obaviti određenizadatak, potrebno joj je dati dovoljno vremena i prostora da to učini. 

Sporost ne znači nesposobnost, a pogreška ne znači neuspjeh. Oporavak je često proces malih koraka, a upravo ti mali koraci mogu biti važni za vraćanje samopouzdanja.

Jednako je važno način komunikacije prilagoditi mogućim posljedicama moždanogudara. Kod osoba s afazijom, primjerice, teškoće u govoru ili razumijevanju jezikamogu značajno otežati svakodnevne razgovore. Osoba može imati očuvanuinteligenciju i sposobnost donošenja odluka, ali ne može lako izraziti ono što misli ilirazumije ono što joj se govori. Zbog toga se ponekad pogrešno zaključuje da osobane razumije situaciju ili da nije sposobna sudjelovati u razgovoru. Takav pristup možedodatno potaknuti povlačenje i osjećaj izolacije. Važno je osobi dati dovoljnovremena da odgovori, govoriti jasno i smireno, koristiti jednostavne rečenice kada jepotrebno te uključivati osobu u razgovore koji se tiču njezina života i liječenja.

Socijalna izolacija jedan je od važnih problema s kojima se osobe nakon moždanogudara mogu suočiti. Ona ne mora uvijek biti vidljiva. Osoba može živjeti s članovima
obitelji, imati redovite kontakte sa zdravstvenim djelatnicima i ipak osjećatiusamljenost. 

Razlika između socijalne izolacije i usamljenosti pritom je značajna.

Socijalna izolacija odnosi se na objektivno smanjenu društvenu uključenost i kontakte, dok je usamljenost subjektivni osjećaj da čovjeku nedostaju kvalitetni odnosi ili bliskost. Osoba može imati relativno velik broj kontakata, a ipak se osjećati usamljeno, kao što može imati mali broj kontakata, ali biti zadovoljna svojim odnosima.

Nakon moždanog udara postoji više razloga zbog kojih osoba može početi izbjegavati društvene situacije. 

Fizička ograničenja mogu otežati izlazak iz kuće, korištenje javnog prijevoza ili sudjelovanje u aktivnostima koje su nekada bile uobičajene. Problemi s govorom mogu izazvati strah od neugodnosti u razgovoru.

Poremećaji vida, ravnoteže ili koordinacije mogu povećati strah od pada. Umor nakon moždanog udara može biti izrazito izražen i učiniti duže društvene aktivnosti iscrpljujućima. Neke osobe mogu se povući i zbog promjena u raspoloženju, gubitka samopouzdanja ili osjećaja da ih drugi ljudi više ne razumiju.

Depresija nakon moždanog udara dodatno može otežati proces socijalnog uključivanja. Promjene raspoloženja, gubitak interesa, umor, osjećaj bezvrijednosti, poremećaji spavanja i smanjena motivacija mogu dovesti do toga da osoba sve manje sudjeluje u aktivnostima koje su joj ranije pružale zadovoljstvo. Važno je naglasiti da depresija nakon moždanog udara nije znak slabosti ili nedostatka volje. Ona je zdravstveni problem koji zahtijeva prepoznavanje i odgovarajuću stručnu pomoć.                       Svjetska organizacija za moždani udar naglašava da post stroke skrb treba uključivati i mentalno zdravlje i dobrobit, jer raspoloženje može značajno utjecati na motivaciju i sudjelovanje u rehabilitaciji.

U takvoj situaciji rečenice poput „moraš biti pozitivan“, „samo se trebaš više potruditi“ ili „drugima je još teže“ najčešće nisu korisne. Osoba ne treba pritisak da bi se osjećala bolje, nego razumijevanje, strpljenje i, kada je potrebno, stručnu pomoć. Podrška može započeti jednostavnim pitanjem: „Kako si danas?“ Još je važnije saslušati odgovor bez umanjivanja problema. Ponekad osoba neće tražiti pomoć izravno, pa je korisno obratiti pažnju na promjene u ponašanju, raspoloženju, spavanju, interesima i socijalnim kontaktima.

Socijalna podrška ima važnu ulogu i u rehabilitaciji. Rehabilitacija nakon moždanog udara najčešće uključuje multidisciplinarni tim stručnjaka, primjerice liječnika, fizioterapeuta, radnog terapeuta, logopeda, psihologa, medicinske sestre i druge stručnjake, ovisno o potrebama osobe.  Međutim, rehabilitacija se ne odvija samo u zdravstvenoj ustanovi.  Velik dio oporavka događa se u domu i svakodnevnom životu. Obitelj i druge bliske osobe mogu pomoći u primjeni naučenih strategija, poticanju aktivnosti i održavanju rutine. Pritom je važno da budu uključene u rehabilitacijski proces na način koji je primjeren potrebama i željama osobe.

Posebno je važna komunikacija između zdravstvenih djelatnika, osobe nakon moždanog udara i njezine obitelji. Obitelj treba dobiti dovoljno informacija o tome što može očekivati, kako pomoći i kada potražiti dodatnu stručnu pomoć. Nedostatak informacija može povećati strah i nesigurnost. S druge strane, prevelika količina informacija odjednom može biti teško razumljiva, osobito u razdoblju neposredno
nakon udara. Informacije treba prilagoditi mogućnostima osobe i obitelji, provjeriti jesu li razumjeli upute i omogućiti im da postavljaju pitanja.

Društvena podrška ne mora dolaziti samo od obitelji. Prijatelji, susjedi, kolege,članovi različitih udruga, grupe podrške i druge osobe koje imaju iskustvo moždanogudara mogu imati važnu ulogu. Kontakt s osobom koja je prošla slično iskustvo ponekad može pružiti nešto što članovi obitelji i stručnjaci ne mogu u potpunosti ponuditi – osjećaj da osoba nije sama u onome što proživljava. Razmjena iskustava može pomoći u smanjenju osjećaja izolacije, pružiti praktične savjete i potaknuti nadu. Svjetska organizacija za moždani udar također ističe važnost povezivanja osoba koje su doživjele moždani udar i njihovih njegovatelja s organizacijama i zajednicama podrške.

Važno je pritom izbjegavati uspoređivanje oporavka među različitim osobama.Rečenica „on se oporavio za šest mjeseci, zašto ti ne možeš?“ može biti izraz dobrenamjere, ali može izazvati osjećaj neuspjeha. Oporavak nakon moždanog udara ovisio brojnim čimbenicima, uključujući mjesto i opseg oštećenja mozga, dob, općezdravstveno stanje, prisutnost drugih bolesti, dostupnost rehabilitacije, psihološkostanje i mnoge druge okolnosti. Neki će ljudi napraviti velike funkcionalne pomake urelativno kratkom vremenu, dok će drugima za isti cilj trebati mnogo više vremena.Napredak treba procjenjivati u odnosu na početno stanje pojedinca, a ne u odnosuna iskustvo druge osobe.

Jedan od najvažnijih elemenata socijalne podrške jest očuvanje dostojanstva. Osobanakon moždanog udara ne bi trebala biti definirana isključivo svojom bolešću. Čestose događa da se u razgovoru s obitelji i zdravstvenim djelatnicima sva pažnja usmjerina simptome, terapije i ograničenja, dok se zanemare interesi, želje i osobnost pojedinca.    Pitanja poput „Što želiš ponovno raditi?“, „Što ti je najvažnije?“ i „Što bi ti olakšalo svakodnevni život?“ mogu biti mnogo važnija od pretpostavke da stručnjaci ili članovi obitelji unaprijed znaju što je najbolje za osobu.

Povratak društvenim aktivnostima treba biti postupan i prilagođen mogućnostimapojedinca. To može značiti kratku šetnju s prijateljem, odlazak na kavu, sudjelovanjeu obiteljskom okupljanju, odlazak u knjižnicu, uključivanje u hobi ili ponovnosudjelovanje u lokalnoj zajednici. 

Nije potrebno odmah ostvariti razinu društveneaktivnosti kakva je postojala prije moždanog udara. Cilj je postupno pronaći novenačine sudjelovanja koji su izvedivi i smisleni. U tom smislu rehabilitacija ne završavakada osoba više ne treba intenzivnu fizikalnu terapiju. Dugoročno očuvanjedruštvene uključenosti također je dio oporavka.

Istraživanja o rehabilitacijskim intervencijama pokazuju da određeni pristupi mogupozitivno utjecati na društvenu participaciju osoba nakon moždanog udara. Sustavnipregled randomiziranih istraživanja pokazao je da rehabilitacijske intervencije kojeuključuju tjelovježbu mogu imati povoljan učinak na društveno sudjelovanje, osobitokada se tjelesna aktivnost kombinira s drugim oblicima intervencije. To je važan podsjetnik da fizička rehabilitacija i socijalni oporavak nisu odvojeni procesi. Poboljšanje pokretljivosti može osobi olakšati izlazak iz kuće, sudjelovanje u aktivnostima i kontakt s drugim ljudima, dok pozitivna društvena iskustva mogu dodatno potaknuti motivaciju za aktivnost.

Suvremeni pristup oporavku nakon moždanog udara stoga sve više naglašava ciljkoji nadilazi samo smanjenje neurološkog deficita. Važno je omogućiti osobi što većistupanj neovisnosti i sudjelovanja u životu zajednice.               To znači da se prilikom planiranja rehabilitacije ne bi trebalo pitati samo može li osoba podignuti ruku, hodati određenu udaljenost ili izgovoriti određeni broj riječi, nego i može li se vratiti aktivnostima koje su joj važne. Može li otići u trgovinu? Može li ponovno razgovarati s prijateljima? Može li sudjelovati na obiteljskom događaju? Može li se vratiti svom hobiju? Može li ponovno imati osjećaj da pripada zajednici? Takva pitanja daju rehabilitaciji širi, životno važniji smisao.

Uloga zajednice u tome je iznimno važna. Ako su javni prostori nepristupačni, akonema dovoljno mogućnosti prijevoza za osobe s invaliditetom, ako društvene aktivnosti nisu prilagođene osobama s komunikacijskim ili motoričkim teškoćama ili  ako postoji nerazumijevanje okoline, pojedincu je mnogo teže ponovno se uključiti. Socijalna podrška stoga nije samo odgovornost obitelji. Ona je i pitanje javnog zdravstva, socijalne politike i društvene odgovornosti. Zajednica koja želi biti ukljućiva  mora stvarati uvjete u kojima osobe nakon moždanog udara mogu sudjelovati udruštvenom životu unatoč preostalim ograničenjima.

Posebnu pozornost treba posvetiti i njegovateljima. Kada jedna osoba doživimoždani udar, posljedice često osjeti cijela obitelj. Članovi obitelji mogu se suočiti spovećanim financijskim troškovima, promjenom radnih obveza, nedostatkomvremena za vlastite potrebe i emocionalnim opterećenjem. 

Ako njegovatelj postanepreopterećen, to može negativno utjecati i na kvalitetu skrbi koju pruža. Zbog togapomoć njegovateljima nije sporedno pitanje, nego sastavni dio kvalitetne post stroke skrbi.Svjetska organizacija za moždani udar naglašava potrebu da i njegovateljiimaju pristup podršci koja će im omogućiti da očuvaju vlastito zdravlje i dobrobit.

Briga o sebi za člana obitelji koji njeguje osobu nakon moždanog udara nijesebičnost. Naprotiv, ona je preduvjet dugoročno održive skrbi. 

Odmor, razgovor s drugim članovima obitelji, korištenje dostupnih usluga, uključivanje drugih osoba upomoć i traženje stručne podrške mogu spriječiti iscrpljivanje. U obitelji se često javlja osjećaj da jedna osoba mora preuzeti sve obveze, ali dugoročna skrb najčešće je održivija kada se odgovornosti raspodijele. Važno je otvoreno razgovarati o tome tko može pomoći, u kojim područjima i koliko često.

Socijalna podrška također treba biti individualizirana. Neke osobe nakon moždanogudara žele mnogo kontakata i aktivnosti, dok druge preferiraju mirnije okruženje. Nekiljudi žele razgovarati o svom iskustvu, dok drugi ne žele da se moždani udar stalnospominje. Neki žele sudjelovati u grupama podrške, a drugima takav oblik kontaktane odgovara. Stoga nije dovoljno samo reći da se osoba treba „više družiti“. Potrebnoje pitati što njoj odgovara i na koji način želi biti uključena. Autonomija osobe trebaostati temelj svih oblika podrške.

Društvo također ima važnu ulogu u smanjenju stigme povezane s invaliditetom iposljedicama moždanog udara. Promjene u govoru, hodu, izražavanju emocija iliponašanju mogu biti vidljive drugima. 

Ako okolina takve promjene pogrešnoprotumači kao nezainteresiranost, nepristojnost, lijenost ili intelektualnu nesposobnost, osoba može biti dodatno isključena. Informiranost javnosti može
pridonijeti razumijevanju da određena ponašanja nakon moždanog udara mogu biti posljedica neurološkog oštećenja, a ne osobnog izbora.

Posebno je važno osvijestiti da osoba nakon moždanog udara može imati „nevidljive“posljedice. Umor, poteškoće koncentracije, usporenost obrade informacija, promjeneraspoloženja, problemi s pamćenjem ili teškoće u komunikaciji ne moraju biti odmahuočljivi. Netko izvana može zaključiti da se osoba potpuno oporavila zato što hodabez pomagala, dok ona istodobno može imati velike teškoće u održavanju pažnje ilipodnošenju većeg broja podražaja. Razumijevanje tih nevidljivih posljedica važno jeza stvaranje podržavajućeg okruženja.

Digitalne tehnologije danas mogu biti dodatni alat socijalnog uključivanja. Telefonskipozivi, videopozivi, društvene mreže i različite online zajednice mogu omogućiti kontakt osobama koje zbog fizičkih ograničenja teško izlaze iz doma. Međutim, digitalni kontakt ne treba nužno zamijeniti neposredne odnose.         On može biti njihov dodatak, osobito u razdobljima kada je izlazak iz kuće otežan. Također treba uzeti u obzir digitalnu pismenost osobe i njezine mogućnosti korištenja tehnologije.

Važno je i da se društvena podrška ne promatra samo u prvim mjesecima nakonmoždanog udara. Potrebe osobe mogu se mijenjati tijekom vremena.  U početku je naglasak često na medicinskoj stabilizaciji i intenzivnoj rehabilitaciji, dok se kasnije sve više pojavljuju pitanja povratka društvenim ulogama, radu, financijskoj sigurnosti, partnerskim odnosima i dugoročnoj kvaliteti života. Kada se intenzitet zdravstvenih usluga smanji, osoba se ponekad može osjećati kao da je „ostavljena sama“. Upravo tada održavanje društvenih kontakata i dostupnost dugoročne podrške mogu biti osobito važni.

Za neke osobe povratak na posao predstavlja važan dio oporavka i osjećaja identiteta. Za druge to možda nije moguće ili nije najvažniji cilj. U oba slučaja važno je poštovati individualne mogućnosti. Ako je povratak na radno mjesto moguć, može biti potrebno postupno povećavanje radnog opterećenja, prilagodba radnog mjesta i razumijevanje poslodavca i kolega. Ako povratak na posao nije moguć, potrebno je pronaći druge načine društvenog sudjelovanja i osjećaja korisnosti. Vrijednost osobe ne određuje se njezinom radnom sposobnošću.

Jednako tako, partnerski i obiteljski odnosi nakon moždanog udara mogu doživjetiznačajne promjene. Partneri se mogu suočiti s novim obvezama, promjenama ukomunikaciji, emocionalnom bliskošću i praktičnim aspektima svakodnevnog života.Otvoren razgovor o očekivanjima i osjećajima može pomoći u prilagodbi. Ponekad jekorisno uključiti stručnjaka, poput psihologa ili obiteljskog terapeuta, osobito kada komunikacija postane otežana ili se pojave dugotrajni konflikti.

U konačnici, socijalna podrška nakon moždanog udara nije dodatak liječenju koji je lijepo imati ako za njega postoji vrijeme.      Ona je važan dio šireg procesa oporavka. Kvalitetna podrška može pomoći osobi da se nosi s promjenama, lakše sudjeluje u rehabilitaciji, održi odnose, očuva osjećaj pripadnosti i ponovno pronađe aktivnosti koje životu daju smisao. Istodobno, treba biti svjestan da podrška nije uvijek jednaka pomoći u svakom trenutku. Ponekad je najveća pomoć omogućiti osobi da nešto učini sama. Ponekad je to samo strpljivo slušanje. Ponekad je potrebno organizirati praktičnu pomoć, a ponekad potaknuti osobu da potraži stručnu podršku.

Za obitelj i prijatelje najvažnije je zapamtiti da osoba nakon moždanog udara i daljeostaje osoba sa svojim željama, sposobnostima, iskustvima i pravom na donošenje odluka. Moždani udar može promijeniti način na koji osoba hoda, govori, radi ili obavlja svakodnevne aktivnosti, ali ne određuje njezinu cjelokupnu vrijednost. Podrška koja polazi od poštovanja, strpljenja i uključivanja može pomoći osobi da se ne identificira samo s bolešću, nego da ponovno izgradi osjećaj vlastitog života.

Moždani udar nesumnjivo može biti događaj koji mijenja život, ali život nakonmoždanog udara ne mora biti život bez kvalitete, odnosa i novih ciljeva. Oporavaknije uvijek povratak na ono što je bilo prije. Ponekad je riječ o pronalaženju novognačina svakodnevnog funkcioniranja, novih aktivnosti i novih oblika sudjelovanja. Utom procesu osoba ne bi trebala biti sama. Obitelj, prijatelji, zdravstveni i socijalni sustav, udruge i šira zajednica mogu zajedno stvoriti mrežu koja osobi daje sigurnost, ali i prostor za samostalnost.

Najvažnije je pritom razumjeti da podrška nije jednokratan čin. 

Ona je proces koji semijenja zajedno s potrebama osobe. U jednom trenutku potrebna je pomoć prihodanju, u drugom pomoć pri povratku društvenim aktivnostima, a kasnije moždasamo razumijevanje i prilagodba. Ponekad će biti potrebno potaknuti osobu daponovno izađe iz kuće, a ponekad prihvatiti da joj je taj dan potreban odmor. Upravou sposobnosti da se podrška prilagodi pojedincu nalazi se njezina prava vrijednost.

Osoba nakon moždanog udara ne treba samo rehabilitaciju kako bi ponovno moglaobavljati određene aktivnosti. Potrebna joj je mogućnost da ponovno bude dio obitelji,prijateljskog kruga, radnog okruženja i zajednice. Potrebno joj je mjesto na kojem ćebiti saslušana, prihvaćena i uključena. Potrebno joj je razumijevanje da njezin oporavak može imati uspone i padove i da vrijednost njezina života nije određena brzinom kojom se vraćaju izgubljene funkcije.

Zato bi pitanje nakon moždanog udara trebalo biti šire od pitanja „Hoće li ponovnohodati?“ ili „Hoće li ponovno govoriti?“. Važno je pitati i „Kako želi živjeti?“, „Što joj jevažno?“, „S kim želi biti u kontaktu?“ i „Što joj možemo omogućiti da ponovno budedio života koji joj je važan?“. Upravo u tim pitanjima socijalna podrška dobiva svojepravo značenje. Ona nije samo pomoć u svakodnevnim zadacima, nego most između zdravstvenog oporavka i stvarnog života. Kada taj most postoji, osoba nakon moždanog udara ima veće mogućnosti ponovno pronaći osjećaj pripadnosti, samostalnosti i životnog smisla.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da društvena podrška jedan je od važnihelemenata cjelovitog pristupa životu nakon moždanog udara. Ona ne može zamijenitimedicinsko liječenje i rehabilitaciju, ali ih može nadopuniti i učiniti učinkovitijima u
stvarnom životnom okruženju.

 Kvalitetni odnosi mogu smanjiti osjećaj izolacije, pružitiemocionalnu sigurnost, olakšati svakodnevno funkcioniranje i potaknuti osobu naaktivno sudjelovanje u vlastitom oporavku. Istodobno, potrebno je brinuti i očlanovima obitelji i njegovateljima, jer njihova dobrobit izravno utječe na održivostdugoročne skrbi. Društvo koje razumije posljedice moždanog udara ne bi trebaloosobe nakon udara promatrati samo kroz njihove teškoće, nego kroz njihovepreostale sposobnosti, potrebe, interese i pravo na punopravno sudjelovanje uzajednici.

 Oporavak se ne mjeri samo onime što je osoba ponovno naučila učiniti,nego i time koliko joj je omogućeno da ponovno živi život koji joj je važan.