PRAVA OSOBA S INVALIDI TETOM U KRIZNIM SITUACIJAMA
U ovom članku govorit ćemo o pravima osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. Koja prava imaju osobe s invaliditetom u slučaju kriznih situacija, zašto je poznavanje takvog oblika prava važno i kako isto može pomoći u poboljšanju njihove kvalitete života.
Krizne situacije, bilo da je riječ o prirodnim katastrofama, velikim nesrećama, požarima, poplavama, potresima, epidemijama, oružanim sukobima ili drugim događajima koji ozbiljno ugrožavaju život, zdravlje i sigurnost stanovništva, predstavljaju poseban izazov za cijelo društvo. Međutim, posljedice takvih događaja nisu jednake za sve građane. Osobe s invaliditetom u kriznim situacijama često se suočavaju s dodatnim preprekama koje proizlaze iz nepristupačnosti prostora, nedostupnosti informacija, otežane komunikacije, ovisnosti o pomagalima ili podršci drugih osoba te nedovoljno prilagođenih postupaka evakuacije, spašavanja i zbrinjavanja. Upravo zato zaštita osoba s invaliditetom u kriznim situacijama ne smije biti promatrana samo kao pitanje humanitarne pomoći, nego kao pitanje ostvarivanja temeljnih ljudskih prava.
Polazište za razumijevanje tih prava nalazi se u načelu jednakosti i zabrane diskriminacije.
Osoba s invaliditetom ne prestaje biti nositelj svojih prava u trenutku kada nastupi krizna situacija. Naprotiv, upravo u okolnostima povećanog rizika država, javne službe, jedinice lokalne i područne samouprave, zdravstvene ustanove, poslodavci, obrazovne ustanove, pružatelji usluga i drugi odgovorni subjekti imaju obvezu osigurati da se pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, zdravstvenu zaštitu, informiranje i sudjelovanje ostvaruju na ravnopravnoj osnovi. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom posebno uređuje ovu problematiku u članku 11., kojim se od država stranaka zahtijeva poduzimanje svih potrebnih mjera radi zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, humanitarne krize i prirodne katastrofe.
Ova odredba ima osobitu važnost zato što krizne situacije ne mogu biti razlog za suspenziju prava osoba s invaliditetom. Naprotiv, krizno upravljanje mora biti organizirano tako da uzima u obzir različite potrebe stanovništva i uklanja prepreke koje bi pojedine skupine mogle dovesti u neravnopravan položaj.
U tom smislu potrebno je napustiti pristup prema kojem se osobe s invaliditetom u krizama promatraju isključivo kao pasivni primatelji pomoći. One su građani i nositelji prava, a njihove potrebe moraju biti uključene u planiranje, pripremu, odgovor i oporavak od kriznih događaja.Polazište za razumijevanje tih prava nalazi se u načelu jednakosti i zabrane diskriminacije. Osoba s invaliditetom ne prestaje biti nositelj svojih prava u trenutku kada nastupi krizna situacija. Naprotiv, upravo u okolnostima povećanog rizika država, javne službe, jedinice lokalne i područne samouprave, zdravstvene ustanove, poslodavci, obrazovne ustanove, pružatelji usluga i drugi odgovorni subjekti imaju obvezu osigurati da se pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, zdravstvenu zaštitu, informiranje i sudjelovanje ostvaruju na ravnopravnoj osnovi. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom posebno uređuje ovu problematiku u članku 11., kojim se od država stranaka zahtijeva poduzimanje svih potrebnih mjera radi zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, humanitarne krize i prirodne katastrofe.
U Republici Hrvatskoj ovo područje nije uređeno samo jednim propisom. Prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora, osobito Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, propisa kojima se uređuje zabrana diskriminacije, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, zaštita osobnih podataka, civilna zaštita i druga područja relevantna za zaštitu života i sigurnosti. Sustav civilne zaštite u Republici Hrvatskoj uređen je Zakonom o sustavu civilne zaštite, koji uređuje djelovanje civilne zaštite, prava i obveze različitih tijela i sudionika te organizaciju zaštite i spašavanja ljudi, imovine, kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama.
Posebno važan dokument predstavlja Državni plan djelovanja civilne zaštite, donesen 2023. godine. Njime se detaljnije razrađuju postupci i mjere djelovanja sustava civilne zaštite, a u okviru planiranja prepoznata je potreba prilagodbe postupanja osobama s invaliditetom. U dokumentima sustava civilne zaštite predviđeno je da se u različitim kriznim situacijama koriste evakuacijski planovi prilagođeni vrsti invaliditeta osobe i objektu u kojem osoba boravi, primjerice domu, školi ili radnom mjestu. Također se naglašava da privremeni smještaj mora biti arhitektonski, komunikacijski i informacijski pristupačan te da se sustav uzbunjivanja i informiranja treba prilagođavati potrebama osoba s invaliditetom.
To znači da se pravo na zaštitu u kriznoj situaciji ne iscrpljuje time da osobi netko fizički pomogne napustiti ugroženo područje. Zaštita mora biti cjelovita. Osoba mora pravodobno dobiti informaciju o opasnosti, mora moći razumjeti tu informaciju, mora imati mogućnost pristupa sigurnom izlazu, prijevozu i privremenom smještaju, mora moći komunicirati sa službama te, kada je to potrebno, mora imati pristup lijekovima, medicinskim pomagalima, osobnoj asistenciji i drugim oblicima podrške. Ako bilo koja od tih karika izostane, formalno jednako postupanje može u stvarnosti proizvesti neravnopravan rezultat.
Upravo je zato načelo pristupačnosti jedno od ključnih načela zaštite prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. Pristupačnost ne znači samo postojanje rampe za osobe koje koriste invalidska kolica. Ona obuhvaća fizičku, komunikacijsku, informacijsku i digitalnu pristupačnost. Osobi koja je slijepa ili slabovidna nije dovoljno omogućiti pristup prostoru ako ne može dobiti informaciju o tome gdje se nalazi izlaz ili kojim se putem treba kretati. Gluhoj ili nagluhoj osobi nije dovoljno poslati zvučnu sirenu ako uz nju nema vizualnog upozorenja ili drugog odgovarajućeg komunikacijskog kanala. Osobi s intelektualnim teškoćama ili određenim komunikacijskim teškoćama nije dovoljno dati složenu i apstraktnu uputu koju ne može razumjeti. Pristupačnost stoga mora biti oblikovana prema različitim potrebama ljudi.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u članku 9. pristupačnost postavlja kao jedno od temeljnih načela ostvarivanja prava, uključujući pristup fizičkom okolišu, prijevozu, informacijama i komunikacijama. U kontekstu kriznih situacija to je osobito važno jer nedostupna informacija može izravno ugroziti život. Međunarodni standardi naglašavaju potrebu za dostupnim informacijama, pristupačnim komunikacijskim kanalima, uključivanjem osoba s invaliditetom u nacionalne protokole za hitne situacije te prepoznavanjem njihovih potreba u scenarijima evakuacije.
Informiranje javnosti u kriznim situacijama stoga mora biti pravodobno, točno, razumljivo i dostupno. To podrazumijeva korištenje više komunikacijskih kanala, a ne oslanjanje samo na jedan oblik obavještavanja. Televizijske obavijesti trebale bi biti dostupne osobama koje imaju oštećenje sluha, internetske informacije trebale bi biti kompatibilne s pomoćnim tehnologijama, pisane upute trebale bi biti razumljive, a važne informacije potrebno je, prema okolnostima, pružiti i u lako razumljivom obliku. Međunarodni sustav zaštite prava osoba s invaliditetom sve više naglašava upravo važnost komunikacije koja je jednostavna, razumljiva i prilagođena različitim potrebama. Ujedinjeni narodi su u svojim novijim izvješćima posebno istaknuli lako razumljivu komunikaciju kao važan alat pristupačnosti u kriznim i humanitarnim situacijama.
Posebno je važno pravo na pristup hitnim službama. U kriznoj situaciji mogućnost da osoba brzo i učinkovito kontaktira policiju, vatrogasce, hitnu medicinsku službu ili druge nadležne službe može biti presudna za spašavanje života. Osobe koje ne mogu koristiti klasičnu glasovnu komunikaciju ne smiju zbog toga biti stavljene u nepovoljniji položaj. Europski pravni okvir posljednjih godina značajno je unaprijedio zahtjeve za pristupačnost hitnih komunikacija, uključujući komunikaciju prema jedinstvenom europskom broju 112.
Europski propisi predviđaju da hitne komunikacije za krajnje korisnike s invaliditetom, kada je to tehnički izvedivo, trebaju omogućiti funkcionalno jednak pristup. To uključuje dvosmjernu interaktivnu komunikaciju, dostupnost bez nepotrebnih prepreka, besplatno korištenje hitne komunikacije, odgovarajuće usmjeravanje prema nadležnom centru te razinu točnosti i pouzdanosti podataka o lokaciji koja je usporediva s klasičnim hitnim pozivima. Europski akt o pristupačnosti dodatno je naglasio potrebu da hitne komunikacije prema broju 112 budu dostupne i putem komunikacijskih oblika koji uključuju tekst u stvarnom vremenu, odnosno, gdje je dostupna video komunikacija, putem sinkronizirane glasovne, tekstualne i videokomunikacije.
To je posebno značajno za osobe koje su gluhe, nagluhe ili imaju govorne teškoće. Međutim, pitanje pristupa hitnim službama nije samo tehnološko pitanje. Pristupačnost zahtijeva i osposobljenost djelatnika. Operator hitne službe mora razumjeti da način komunikacije osobe ne smije biti razlog za pretpostavku da je situacija manje ozbiljna. Potrebno je omogućiti dovoljno vremena, koristiti jasna pitanja i prema potrebi prilagoditi način komunikacije. U slučaju osobe koja ima intelektualne ili komunikacijske teškoće, korisno je koristiti kratke i konkretne upute te provjeriti je li osoba razumjela što treba učiniti.
Jednako važno pitanje jest evakuacija. Evakuacija mora biti planirana prije nego što nastupi kriza. Čekanje da krizna situacija već započne kako bi se tek tada utvrdilo na koji će način biti evakuirana osoba koja koristi invalidska kolica, osoba koja je slijepa, osoba koja je gluha ili osoba koja treba podršku u komunikaciji može dovesti do opasnih kašnjenja. Planovi evakuacije trebali bi stoga unaprijed predvidjeti različite scenarije i različite vrste potreba.
U tom kontekstu važno je razumjeti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina. Potrebe osobe s tjelesnim invaliditetom mogu biti potpuno različite od potreba osobe sa senzornim invaliditetom, intelektualnim teškoćama ili psihosocijalnim teškoćama. Čak i među osobama s istom vrstom invaliditeta postoje značajne individualne razlike. Neke osobe mogu samostalno koristiti stepenice, dok druge ovise o dizalu ili evakuacijskoj opremi. Neke osobe koriste električna invalidska kolica i ovise o punjenju baterije. Neke osobe koriste psa vodiča ili drugog psa pomagača. Drugima je potrebna osobna asistencija ili podrška druge osobe pri komunikaciji.
Zbog toga je ključno da se u planiranju ne polazi samo od kategorije invaliditeta, nego od konkretnih potreba pojedinca. Ravnateljstvo civilne zaštite u svojim smjernicama upravo naglašava potrebu osiguravanja odgovarajućih postupaka, opreme, oznaka i podrške za sigurnu evakuaciju svih osoba te potrebu razvoja planova komunikacije s osobama koje su gluhe, nagluhe ili imaju komunikacijske poteškoće. Smjernice također naglašavaju važnost pravodobnog pristupa istim informacijama za osobe koje su gluhe, nagluhe, slijepe ili slabovidne.
Pravo na evakuaciju također podrazumijeva pravo na dostojanstvo. Pomoć osobi s invaliditetom mora se pružati uz poštovanje njezine autonomije i osobnog integriteta. U kriznoj situaciji postoji opravdana potreba za brzim djelovanjem, ali to ne znači da osoba automatski gubi pravo sudjelovati u odlukama koje se odnose na nju. Ako je moguće, osobu treba pitati kakvu pomoć treba, kako se sigurno može premjestiti i koje pomagalo ili podršku koristi. Neprimjereno podizanje osobe, premještanje bez upozorenja ili odvajanje od nužnih pomagala može izazvati dodatne ozljede i ozbiljno ugroziti njezinu sigurnost.
Posebno pitanje predstavlja očuvanje invalidskih pomagala tijekom evakuacije. Invalidska kolica, štake, hodalice, slušna pomagala, komunikacijski uređaji, elektronička pomagala, terapijska oprema i druga sredstva za mnoge osobe nisu samo pomoć u svakodnevnom životu nego nužan uvjet samostalnosti i sigurnosti. Gubitak ili oštećenje pomagala u kriznoj situaciji može dugoročno povećati ovisnost osobe o drugima. Stoga se prema pomagalima mora postupati kao prema ključnim sredstvima koja treba zaštititi, transportirati i, kada je potrebno, što prije nadomjestiti.
Isto vrijedi za lijekove i drugu medicinsku opremu. Krizna situacija ne prekida potrebu osobe za redovitom terapijom. Ako je osoba evakuirana iz svojeg doma, sustav mora, u mjeri u kojoj to okolnosti omogućuju, osigurati kontinuitet zdravstvene skrbi. To može uključivati pristup lijekovima, medicinskim uređajima, rehabilitacijskim uslugama, medicinskoj dokumentaciji i zdravstvenim djelatnicima.
U slučaju osoba koje koriste električne medicinske uređaje, dodatno pitanje predstavlja osiguravanje izvora električne energije.
Pravo na zdravstvenu zaštitu posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama. Osobe s invaliditetom ne smiju biti automatski stavljene na kraj prioriteta zbog pretpostavke da imaju manju kvalitetu života ili manju društvenu vrijednost. Takvo postupanje bilo bi protivno temeljnim načelima jednakosti i zabrane diskriminacije. Odluke o zdravstvenom tretmanu moraju se temeljiti na medicinski relevantnim kriterijima, a ne na stereotipima o invaliditetu.
U hrvatskom sustavu zaštite prava pacijenata postoji i posebno važno pravilo za hitne situacije. Kada se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika, medicinski postupak može se provesti bez takvog pristanka kada bi zbog njegovog nepoduzimanja pacijentov život bio neposredno ugrožen ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja zdravlja, i to dok takva opasnost traje. To pravilo treba razumjeti u okviru prava pacijenta na zaštitu života i zdravlja, a ne kao opću mogućnost zanemarivanja njegove autonomije.
Jednako je važno poštovati pravnu sposobnost osoba s invaliditetom. Krizna situacija ne znači da se osobi može automatski oduzeti mogućnost donošenja odluka samo zato što ima invaliditet. Suvremeni pristup pravima osoba s invaliditetom polazi od pretpostavke da osoba ima pravo sudjelovati u odlučivanju o vlastitom životu i dobivati potrebnu podršku u ostvarivanju svojih prava. To je osobito važno u krizama, kada postoji opasnost da se zbog žurnosti, nedostatka informacija ili stereotipa odluke donose bez sudjelovanja same osobe.
Pravo na osobnu asistenciju i druge oblike podrške također ne prestaje nastankom krizne situacije.
Za neke osobe osobni asistent nije dodatna pogodnost, nego ključan element svakodnevnog funkcioniranja. Ako osoba zbog krizne situacije bude evakuirana, potrebno je nastojati osigurati kontinuitet podrške, odnosno spriječiti situaciju u kojoj osoba bude fizički evakuirana, ali nakon toga ostane bez osobe koja joj pomaže pri komunikaciji, kretanju, hranjenju, osobnoj higijeni ili drugim svakodnevnim aktivnostima.
U kriznim situacijama posebno treba obratiti pozornost na osobe koje žive same. Činjenica da osoba s invaliditetom živi sama ne znači da nema potrebe za sustavnom pripremom. Naprotiv, lokalne zajednice trebale bi razvijati mehanizme kojima se, uz poštovanje privatnosti i zaštite osobnih podataka, omogućuje da službe u kriznom događaju znaju gdje postoje osobe kojima bi mogla biti potrebna posebna pomoć. Hrvatsko Ravnateljstvo civilne zaštite razvilo je Registar osoba s invaliditetom upravo s ciljem unapređenja informacija koje mogu pomoći hitnim službama u planiranju i pružanju odgovarajuće pomoći. Prema informacijama Ravnateljstva, unaprijed dostupni podaci mogu omogućiti da pomoć stigne brže, preciznije i da bude prilagođena specifičnim potrebama osobe.
Pritom se mora pronaći ravnoteža između potrebe za učinkovitim kriznim upravljanjem i prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka. Podaci o invaliditetu mogu biti osjetljive prirode i njihovo prikupljanje i korištenje mora imati jasnu pravnu osnovu, određenu svrhu i odgovarajuće zaštitne mehanizme. Cilj nije stvaranje sustava koji će osobama s invaliditetom ograničavati slobodu, nego sustava koji će u stvarnoj opasnosti omogućiti brže i kvalitetnije pružanje pomoći.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti djeci s invaliditetom. U slučaju evakuacije škole, vrtića ili druge ustanove planovi moraju predvidjeti njihove specifične potrebe. Djeca s invaliditetom ne smiju biti izdvojena iz sustava zaštite pod obrazloženjem da je njihova evakuacija složenija. Upravo suprotno, složenost postupka razlog je za njegovo unaprijed planiranje i vježbanje. U planiranje trebaju biti uključeni roditelji odnosno skrbnici, odgojno-obrazovni djelatnici, stručne službe i, kada je to primjereno dobi i sposobnostima djeteta, samo dijete.
Slični zahtjevi postoje i na radnom mjestu. Poslodavac mora razmišljati o tome kako će zaposlenik s invaliditetom biti upozoren na opasnost, kojim će putem napustiti objekt, tko će pružiti pomoć ako je potrebna te gdje se nalazi sigurna zona. Evakuacijski plan koji je izrađen za prosječnog zaposlenika, a ne uzima u obzir stvarne potrebe zaposlenika s invaliditetom, može u praksi biti diskriminatoran. Razumna prilagodba ne smije se promatrati kao izvanredni dodatak koji se osigurava samo u svakodnevnim uvjetima; u određenim situacijama ona je izravno povezana sa zaštitom života i sigurnosti.
Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije izričito zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta, a kao oblik diskriminacije prepoznaje i propust da se osobama s invaliditetom, u skladu s njihovim specifičnim potrebama, omogući pristup javno dostupnim resursima, sudjelovanje u javnom i društvenom životu i druga prava kroz odgovarajuću prilagodbu. Zakon pritom diskriminaciju promatra šire od izravnog različitog postupanja, uključujući i neizravnu diskriminaciju te propuštanje razumne prilagodbe.
Ovo je osobito važno u krizama jer se diskriminacija često ne pojavljuje u otvorenom obliku. Nitko možda neće izričito reći da osoba s invaliditetom nema pravo na evakuaciju ili zdravstvenu pomoć, ali nepristupačan autobus, sklonište bez pristupačne sanitarije, obavijest dostupna samo zvučnim putem ili postupak prijave pomoći koji je moguć samo putem telefonskog razgovora mogu u stvarnosti imati isti učinak. Zbog toga se pri procjeni jednakosti mora gledati stvarni rezultat, a ne samo formalna jednakost pravila.
Posebno je pitanje smještaja nakon evakuacije. Nije dovoljno osigurati bilo kakav prostor u koji se osoba može fizički premjestiti. Privremeni smještaj mora biti dostupan i funkcionalan. To znači da mora postojati mogućnost ulaska i kretanja, pristupa sanitarnim prostorijama, dobivanja hrane i vode, pristupa informacijama i komunikaciji te, kada je potrebno, osiguravanja osobne pomoći i zdravstvene skrbi. Državni plan djelovanja civilne zaštite izrijekom predviđa potrebu da privremeni smještaj bude arhitektonski, komunikacijski i informacijski pristupačan.
U praksi se često zaboravlja i pitanje prehrane. Osoba s određenim invaliditetom može imati posebne prehrambene potrebe, teškoće gutanja ili potrebu za prilagođenim načinom hranjenja. Krizni centri trebali bi stoga, u okviru svojih mogućnosti, procijeniti različite potrebe korisnika i osigurati da pružanje pomoći ne stvara dodatne zdravstvene rizike.
Slično vrijedi za higijenu i sanitarne uvjete. Nepristupačan toalet može osobu s invaliditetom učiniti praktički ovisnom o drugima ili je izložiti ponižavajućim okolnostima. U humanitarnim krizama međunarodna iskustva pokazuju da osobe s invaliditetom često imaju slabiji pristup vodi, sanitarnim prostorima, hrani i skloništima. Posebno su izložene žene i djevojke s invaliditetom, koje u krizama mogu biti dodatno izložene nasilju, iskorištavanju i zlostavljanju.
Zaštita od nasilja, iskorištavanja i zlostavljanja mora stoga biti sastavni dio kriznog odgovora. Kriza ne suspendira kaznenopravnu zaštitu niti pravo osobe na dostojanstvo i tjelesni integritet. Naprotiv, u situacijama povećane ovisnosti o drugima potrebno je dodatno razvijati mehanizme zaštite. Osoba koja je evakuirana ili smještena u kolektivni prihvatni centar mora znati kome se može obratiti ako doživi nasilje, prijetnju ili iskorištavanje, a informacije o tome moraju biti dostupne u obliku koji može razumjeti i koristiti.
Važno je pritom izbjeći paternalistički pristup. Zaštita ne znači da se osobama s invaliditetom oduzima pravo odlučivati o vlastitom životu. Cilj kriznog sustava treba biti omogućiti što veću autonomiju uz odgovarajuću razinu sigurnosti. To znači da osoba treba dobiti informacije, mogućnost izbora kada god okolnosti to dopuštaju i podršku potrebnu za donošenje odluke.
Pravo na sudjelovanje osoba s invaliditetom posebno je važno u fazi pripreme za krizne situacije. Planovi koji se izrađuju bez sudjelovanja osoba na koje se odnose često ne prepoznaju stvarne prepreke. Organizacije osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom i stručnjaci koji rade u području pristupačnosti trebali bi biti uključeni u izradu lokalnih i nacionalnih planova, procjenu rizika, testiranje sustava upozoravanja i provedbu vježbi. Međunarodne preporuke naglašavaju upravo potrebu za smislenim sudjelovanjem osoba s invaliditetom u dizajniranju, provedbi i nadzoru humanitarnog odgovora.
Takav pristup ima i praktičnu vrijednost. Osoba koja svakodnevno koristi invalidska kolica može najbolje ukazati na prepreku koju projektant ili organizator evakuacije možda nije primijetio. Gluha osoba može ukazati na nedostatke sustava upozoravanja. Slijepa osoba može testirati funkcionalnost zvučnih orijentacijskih rješenja. Osoba s intelektualnim teškoćama može pokazati je li određena uputa doista razumljiva. Uključivanje korisnika nije samo pitanje demokratskog sudjelovanja nego i pitanje kvalitete sigurnosnog sustava.
Jedan od važnih elemenata krizne pripravnosti jest i edukacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i mogućnostima postupanja. Informacije bi trebale biti dostupne prije nego što se kriza dogodi. Osoba treba znati koje su službe nadležne, kako može zatražiti pomoć, koji su mogući načini evakuacije i kako zaštititi osnovna pomagala, lijekove i dokumentaciju. Istodobno, odgovornost ne smije biti prebačena na pojedinca. Nije dovoljno reći osobi da se sama mora pripremiti ako sustav istodobno nije osigurao pristupačne informacije, prijevoz i podršku.
Odgovornost je podijeljena. Državna tijela imaju obvezu stvarati pravni i institucionalni okvir, lokalna samouprava treba planirati i provoditi mjere na svojem području, hitne službe moraju biti osposobljene za rad s različitim skupinama stanovništva, zdravstveni i socijalni sustavi moraju osigurati kontinuitet ključnih usluga, a poslodavci, škole, ustanove i druge organizacije moraju imati konkretne planove za zaštitu ljudi koji se nalaze u njihovim prostorima.
Važnu ulogu ima i osposobljavanje osoba koje prve reagiraju. Vatrogasci, policijski službenici, djelatnici hitne medicinske službe, pripadnici civilne zaštite i drugi spašavatelji trebaju poznavati osnovne principe komunikacije i postupanja s osobama s različitim vrstama invaliditeta. Neznanje može dovesti do nenamjernog ugrožavanja. Primjerice, osoba koja je gluha možda neće reagirati na verbalnu naredbu da se pomakne, a osoba s autizmom ili drugim teškoćama može drukčije reagirati na buku, sirene, dodir ili nagle promjene okoline. To nije neposluh, nego situacija koja zahtijeva prilagođenu komunikaciju i postupanje.
Europska komisija je i u novijim politikama pripravnosti posebno istaknula da su osobe s invaliditetom nerazmjerno pogođene katastrofama zbog ograničenog pristupa ranom upozoravanju, odgovarajućem prijevozu i medicinskoj opremi te zbog činjenice da prvi odgovor često nije dovoljno prilagođen njihovim potrebama.
Kao dio daljnjeg razvoja europske pripravnosti predviđaju se aktivnosti usmjerene upravo na uključivanje invaliditeta u upravljanje krizama, uključujući smjernice za prve responderske službe, operatore broja 112 i osobe s invaliditetom i njihove pomagače te dodatnu edukaciju prvih responderskih službi.
Krizne situacije također otvaraju pitanje pristupa prijevozu. Ako je određeno područje potrebno evakuirati, osoba s invaliditetom mora imati pristup prijevoznom sredstvu koje odgovara njezinim potrebama. Prijevoz koji nije prilagođen može praktično onemogućiti evakuaciju. Posebno treba voditi računa o osobama koje koriste električna invalidska kolica, osobe koje ne mogu samostalno prijeći stepenice te osobe kojima je potrebna pratnja ili osobni asistent. Ako se evakuacija organizira autobusima, potrebno je unaprijed znati koji su autobusi pristupačni i kako će se prevoziti pomagala.
Jednako je važno pitanje životinja pomagača. Pas vodič ili drugi pas pomagač nije običan kućni ljubimac, nego sredstvo potpore i ključan dio samostalnosti osobe. U kriznim planovima potrebno je predvidjeti mogućnost evakuacije osobe i njezina psa pomagača zajedno. Razdvajanje može imati ozbiljne posljedice za sposobnost osobe da se samostalno kreće i komunicira.
Nakon neposredne krizne faze prava osoba s invaliditetom ostaju relevantna u procesu oporavka i obnove. Često se najveća pažnja posvećuje spašavanju života u prvim satima i danima, dok se dugoročne posljedice zanemaruju. Međutim, osoba koja je nakon potresa ostala bez pristupačnog doma, nakon poplave bez invalidskog pomagala ili nakon evakuacije bez osobne asistencije može mjesecima ostati u stanju povećane ovisnosti i socijalne isključenosti. Obnova stoga mora biti uključiva i mora voditi računa o tome da se ne stvaraju nove prepreke.
Načelo „izgraditi bolje“ nakon katastrofe trebalo bi značiti i izgraditi pristupačnije. Ako se obnavlja javna zgrada, sklonište, zdravstvena ustanova, škola ili stambeni objekt, pristupačnost mora biti sastavni dio obnove, a ne naknadna intervencija. Međunarodne smjernice upravo naglašavaju da humanitarni i razvojni akteri ne bi smjeli u obnovi stvarati nove prepreke.
U tom smislu potrebno je govoriti i o univerzalnom dizajnu. Ako se zgrade, komunikacijski sustavi, javne usluge i krizni planovi od početka projektiraju tako da ih može koristiti što veći broj ljudi, potreba za posebnim intervencijama u kriznom trenutku bit će manja. Univerzalni dizajn ne uklanja potrebu za individualnim prilagodbama, ali stvara sigurniju osnovu za cijelu zajednicu.
Posebnu odgovornost imaju lokalne zajednice jer upravo na lokalnoj razini građani najčešće ostvaruju prvi kontakt sa sustavom zaštite. Gradovi i općine trebali bi poznavati lokalne rizike, imati razrađene planove evakuacije i prihvata, surađivati s organizacijama osoba s invaliditetom te redovito provjeravati funkcioniraju li planovi u praksi. Plan koji postoji samo na papiru nije dovoljan. Potrebno je provoditi vježbe i simulacije u kojima sudjeluju osobe s različitim vrstama invaliditeta.
Zaštita prava u kriznim situacijama uključuje i pravo na pravnu zaštitu. Ako je osoba s invaliditetom diskriminirana, uskraćena joj je pomoć, nije joj omogućen pristup hitnoj službi, smještaju, zdravstvenoj zaštiti ili drugim uslugama zbog invaliditeta, postoje mehanizmi zaštite prava. U Hrvatskoj važnu ulogu ima Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, neovisno tijelo čija je zadaća štititi, pratiti i promicati prava i interese osoba s invaliditetom na temelju Ustava, međunarodnih ugovora i zakona.
Međutim, pravna zaštita nakon povrede prava ne može biti zamjena za dobar sustav pripravnosti. Ako osoba nije mogla biti pravodobno upozorena na opasnost, naknadna mogućnost podnošenja pritužbe neće vratiti izgubljeno vrijeme. Ako nije mogla doći do skloništa, naknadno utvrđivanje diskriminacije neće ukloniti posljedice ugrožavanja. Zbog toga je prevencija diskriminacije u kriznom upravljanju jednako važna kao i mogućnost naknadne pravne zaštite.
U širem smislu, prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama pokazuju koliko je važno razumjeti invaliditet kao pitanje ljudskih prava, a ne samo pitanje zdravstvenog ili socijalnog statusa. Osoba s invaliditetom nije „ranjiva“ samo zbog svojeg zdravstvenog stanja. Rizik se često povećava zbog prepreka koje stvara društvo: nepristupačne zgrade, nedostupne informacije, neprilagođen prijevoz, nedovoljno osposobljene službe i planovi koji ne uzimaju u obzir različite potrebe. Kada se te prepreke uklone, smanjuje se i rizik.
Zato se sigurnost osoba s invaliditetom mora promatrati kroz cijeli ciklus upravljanja krizama: prevenciju, pripravnost, odgovor, evakuaciju, zbrinjavanje, oporavak i obnovu. U svakoj od tih faza moraju biti prisutna načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja. Nije dovoljno reagirati kada se nesreća dogodi. Potrebno je unaprijed znati kako će osoba dobiti informaciju, kako će doći do sigurnog mjesta, tko će joj pomoći, kako će se zaštititi njezino pomagalo, kako će dobiti lijekove i kako će nastaviti ostvarivati svoja prava nakon evakuacije.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da zaštita osoba s invaliditetom u kriznim situacijama nije pitanje privilegija niti zahtjev za posebnim tretmanom koji bi bio suprotan načelu jednakosti. Upravo suprotno, posebne prilagodbe često su nužne kako bi se ostvarila stvarna, a ne samo formalna jednakost. Jednaka sirena za sve nije jednaka zaštita ako je dio stanovništva ne može čuti. Jednaka uputa nije jednako dostupna ako je dio građana ne može pročitati, vidjeti ili razumjeti. Jednako prijevozno sredstvo nije jednako dostupno ako osoba koja koristi invalidska kolica ne može u njega ući. Pravično postupanje zato ne znači svima dati isto, nego svakome omogućiti ono što je potrebno da bi mogao biti siguran i ravnopravno ostvarivati svoja prava.
Krizna situacija u konačnici predstavlja test sposobnosti društva da zaštiti one čije su potrebe najčešće najmanje vidljive. Način na koji država i zajednica postupaju prema osobama s invaliditetom u trenucima opasnosti pokazuje koliko su načela ljudskih prava doista ugrađena u svakodnevno funkcioniranje institucija. Međunarodni standardi, europsko zakonodavstvo i hrvatski propisi daju relativno čvrst pravni temelj za zaštitu tih prava, ali njihova stvarna vrijednost ovisi o provedbi.
Stoga bi cilj svakog sustava civilne zaštite trebao biti jednostavan, ali zahtjevan: nijedna osoba ne smije biti ostavljena iza sebe zato što ne čuje upozorenje, ne može koristiti stepenice, ne može razumjeti složenu uputu, ne može samostalno komunicirati ili ovisi o određenom pomagalu i podršci druge osobe. Prava osoba s invaliditetom moraju biti sastavni dio svakog kriznog plana, svake vježbe, svake evakuacije i svakog procesa obnove. Samo tako moguće je izgraditi sustav u kojem sigurnost nije rezervirana za one koji se najlakše mogu prilagoditi kriznoj situaciji, nego je dostupna svima, na ravnopravnoj osnovi.
Upravo je to temeljna poruka suvremenog pristupa kriznom upravljanju: osoba s invaliditetom nije samo osoba kojoj u krizi treba pomoći, nego građanin čija se prava moraju štititi prije, tijekom i nakon kriznog događaja. Sustav koji unaprijed planira pristupačnost, uključuje osobe s invaliditetom u donošenje odluka, osposobljava službe, osigurava dostupne informacije i komunikaciju te omogućuje kontinuitet zdravstvene i socijalne podrške ne štiti samo osobe s invaliditetom.
Takav sustav u konačnici stvara sigurnije, otpornije i pravednije društvo za sve njegove članove.
