PRAVA OSOBA S INVALIDI TETOM U KRIZNIM SITUACIJAMA

U ovom članku govorit ćemo o pravima osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. 

Koja prava imaju osobe s invaliditetom u slučaju kriznih situacija, zašto je poznavanje takvog oblika prava važno i kako isto može pomoći u poboljšanju njihove kvalitete života.

Krizne situacije, bilo da je riječ o prirodnim katastrofama, velikim nesrećama, požarima, poplavama, potresima, epidemijama, oružanim sukobima ili drugim događajima koji ozbiljno ugrožavaju život, zdravlje i sigurnost stanovništva, predstavljaju poseban izazov za cijelo društvo. 

Međutim, posljedice takvih događaja nisu jednake za sve građane. Osobe s invaliditetom u kriznim situacijama često se suočavaju s dodatnim preprekama koje proizlaze iz nepristupačnosti prostora, nedostupnosti informacija, otežane komunikacije, ovisnosti o pomagalima ili podršci drugih osoba te nedovoljno prilagođenih postupaka evakuacije, spašavanja i zbrinjavanja. 

Upravo zato zaštita osoba s invaliditetom u kriznim situacijama ne smije biti promatrana samo kao pitanje humanitarne pomoći, nego kao pitanje ostvarivanja temeljnih ljudskih prava.

Polazište za razumijevanje tih prava nalazi se u načelu jednakosti i zabrane diskriminacije. 

Osoba s invaliditetom ne prestaje biti nositelj svojih prava u trenutku kada nastupi krizna situacija. Naprotiv, upravo u okolnostima povećanog rizika država, javne službe, jedinice lokalne i područne samouprave, zdravstvene ustanove, poslodavci, obrazovne ustanove, pružatelji usluga i drugi odgovorni subjekti imaju obvezu osigurati da se pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, zdravstvenu zaštitu, informiranje i sudjelovanje ostvaruju na ravnopravnoj osnovi. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom posebno uređuje ovu problematiku u članku11., kojim se od država stranaka zahtijeva poduzimanje svih potrebnih mjera radi zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, humanitarne krize i prirodne katastrofe.

Ova odredba ima osobitu važnost zato što krizne situacije ne mogu biti razlog za suspenziju prava osoba s invaliditetom. 

Naprotiv, krizno upravljanje mora biti organizirano tako da uzima u obzir različite potrebe stanovništva i uklanja prepreke koje bi pojedine skupine mogle dovesti u neravnopravan položaj. 

U tom smislu potrebno je napustiti pristup prema kojem se osobe s invaliditetom u krizama promatraju isključivo kao pasivni primatelji pomoći. 

One su građani i nositelji prava, a njihove potrebe moraju biti uključene u planiranje, pripremu, odgovor i oporavak od kriznih događaja.

U Republici Hrvatskoj ovo područje nije uređeno samo jednim propisom. Prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora, osobito Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, propisa kojima se uređuje zabrana diskriminacije, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, zaštita osobnih podataka, civilna zaštita i druga područja relevantna za zaštitu života i sigurnosti. Sustav civilne zaštite u Republici Hrvatskoj uređen je Zakonom o sustavu civilne zaštite, koji uređuje djelovanje civilne zaštite, prava i obveze različitih tijela i sudionika te organizaciju zaštite i spašavanja ljudi, imovine, kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama.

Posebno važan dokument predstavlja Državni plan djelovanja civilne zaštite, donesen 2023. godine. Njime se detaljnije razrađuju postupci i mjere djelovanja sustava civilne zaštite, a u okviru planiranja prepoznata je potreba prilagodbe postupanja osobama s invaliditetom. 

U dokumentima sustava civilne zaštite predviđeno je da se u različitim kriznim situacijama koriste evakuacijski planovi prilagođeni vrsti invaliditeta osobe i objektu u kojem osoba boravi, primjerice domu, školi ili radnom mjestu. Također se naglašava da privremeni smještaj mora biti arhitektonski, komunikacijski i informacijski pristupačan te da se sustav uzbunjivanja i informiranja treba prilagođavati potrebama osoba s invaliditetom.

To znači da se pravo na zaštitu u kriznoj situaciji ne iscrpljuje time da osobi netko fizički pomogne napustiti ugroženo područje. Zaštita mora biti cjelovita. Osoba mora pravodobno dobiti informaciju o opasnosti, mora moći razumjeti tu informaciju, mora imati mogućnost pristupa sigurnom izlazu, prijevozu i privremenom smještaju, mora moći komunicirati sa službama te, kada je to potrebno, mora imati pristup lijekovima, medicinskim pomagalima, osobnoj asistenciji i drugim oblicima podrške.

 Ako bilo koja od tih karika izostane, formalno jednako postupanje može u stvarnosti proizvesti neravnopravan rezultat.

Upravo je zato načelo pristupačnosti jedno od ključnih načela zaštite prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. Pristupačnost ne znači samo postojanje rampe za osobe koje koriste invalidska kolica. 

Ona obuhvaća fizičku, komunikacijsku ,informacijsku i digitalnu pristupačnost. Osobi koja je slijepa ili slabovidna nije dovoljno omogućiti pristup prostoru ako ne može dobiti informaciju o tome gdje se nalazi izlaz ili kojim se putem treba kretati. 

Gluhoj ili nagluhoj osobi nije dovoljno poslati zvučnu sirenu ako uz nju nema vizualnog upozorenja ili drugog odgovarajućeg komunikacijskog kanala. Osobi s intelektualnim teškoćama ili određenim komunikacijskim teškoćama nije dovoljno dati složenu i apstraktnu uputu koju ne može razumjeti. Pristupačnost stoga mora biti oblikovana prema različitim potrebama ljudi.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u članku 9. pristupačnost postavlja kao jedno od temeljnih načela ostvarivanja prava, uključujući pristup fizičkom okolišu, prijevozu, informacijama i komunikacijama. 

U kontekstu kriznih situacija to je osobito važno jer nedostupna informacija može izravno ugroziti život. Međunarodni standardi naglašavaju potrebu za dostupnim informacijama, pristupačnim komunikacijskim kanalima, uključivanjem osoba s invaliditetom u nacionalne protokole za hitne situacije te prepoznavanjem njihovih potreba u scenarijima evakuacije.

Informiranje javnosti u kriznim situacijama stoga mora biti pravodobno, točno, razumljivo i dostupno. 

To podrazumijeva korištenje više komunikacijskih kanala, a neoslanjanje samo na jedan oblik obavještavanja. 

Televizijske obavijesti trebale bi biti dostupne osobama koje imaju oštećenje sluha, internetske informacije trebale bi biti kompatibilne s pomoćnim tehnologijama, pisane upute trebale bi biti razumljive, a važne informacije potrebno je, prema okolnostima, pružiti i u lako razumljivom obliku. Međunarodni sustav zaštite prava osoba s invaliditetom sve više naglašava upravo
važnost komunikacije koja je jednostavna, razumljiva i prilagođena različitim potrebama. Ujedinjeni narodi su u svojim novijim izvješćima posebno istaknuli lako razumljivu komunikaciju kao važan alat pristupačnosti u kriznim i humanitarnim situacijama.

Posebno je važno pravo na pristup hitnim službama. 

U kriznoj situaciji mogućnost da osoba brzo i učinkovito kontaktira policiju, vatrogasce, hitnu medicinsku službu ili druge nadležne službe može biti presudna za spašavanje života. Osobe koje ne mogu koristiti klasičnu glasovnu komunikaciju ne smiju zbog toga biti stavljene u nepovoljniji položaj. Europski pravni okvir posljednjih godina značajno je unaprijedio zahtjeve za pristupačnost hitnih komunikacija, uključujući komunikaciju prema jedinstvenom europskom broju 112.

Europski propisi predviđaju da hitne komunikacije za krajnje korisnike s invaliditetom, kada je to tehnički izvedivo, trebaju omogućiti funkcionalno jednak pristup. To uključuje dvosmjernu interaktivnu komunikaciju, dostupnost bez nepotrebnih prepreka, besplatno korištenje hitne komunikacije, odgovarajuće usmjeravanje prema nadležnom centru te razinu točnosti i pouzdanosti podataka o lokaciji koja je usporediva s klasičnim hitnim pozivima. Europski akt o pristupačnosti dodatno je naglasio potrebu da hitne komunikacije prema broju 112 budu dostupne i putem komunikacijskih oblika koji uključuju tekst u stvarnom vremenu, odnosno, gdje je dostupna video komunikacija, putem sinkronizirane glasovne, tekstualne i video komunikacije.

To je posebno značajno za osobe koje su gluhe, nagluhe ili imaju govorne teškoće.

Međutim, pitanje pristupa hitnim službama nije samo tehnološko pitanje. Pristupačnost zahtijeva i osposobljenost djelatnika. Operator hitne službe mora razumjeti da način komunikacije osobe ne smije biti razlog za pretpostavku da je situacija manje ozbiljna. Potrebno je omogućiti dovoljno vremena, koristiti jasna pitanja i prema potrebi prilagoditi način komunikacije. 

U slučaju osobe koja ima intelektualne ili komunikacijske teškoće, korisno je koristiti kratke i konkretne upute te provjeriti je li osoba razumjela što treba učiniti.

Jednako važno pitanje jest evakuacija. Evakuacija mora biti planirana prije nego što nastupi kriza. Čekanje da krizna situacija već započne kako bi se tek tada utvrdilo na koji će način biti evakuirana osoba koja koristi invalidska kolica, osoba koja je slijepa, osoba koja je gluha ili osoba koja treba podršku u komunikaciji može dovesti do opasnih kašnjenja. Planovi evakuacije trebali bi stoga unaprijed predvidjeti različite scenarije i različite vrste potreba.

U tom kontekstu važno je razumjeti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina.

Potrebe osobe s tjelesnim invaliditetom mogu biti potpuno različite od potreba osobe sa senzornim invaliditetom, intelektualnim teškoćama ili psihosocijalnim teškoćama.

Čak i među osobama s istom vrstom invaliditeta postoje značajne individualne razlike. 

Neke osobe mogu samostalno koristiti stepenice, dok druge ovise o dizalu ili evakuacijskoj opremi. Neke osobe koriste električna invalidska kolica i ovise o punjenju baterije. Neke osobe koriste psa vodiča ili drugog psa pomagača. 

Drugima je potrebna osobna asistencija ili podrška druge osobe pri komunikaciji.

Zbog toga je ključno da se u planiranju ne polazi samo od kategorije invaliditeta, nego od konkretnih potreba pojedinca. Ravnateljstvo civilne zaštite u svojim smjernicama upravo naglašava potrebu osiguravanja odgovarajućih postupaka, opreme, oznaka i podrške za sigurnu evakuaciju svih osoba te potrebu razvoja planova komunikacije s osobama koje su gluhe, nagluhe ili imaju komunikacijske poteškoće. Smjernice također naglašavaju važnost pravodobnog pristupa istim informacijama za osobe koje su gluhe, nagluhe, slijepe ili slabovidne.

Pravo na evakuaciju također podrazumijeva pravo na dostojanstvo. Pomoć osobi s invaliditetom mora se pružati uz poštovanje njezine autonomije i osobnog integriteta.

U kriznoj situaciji postoji opravdana potreba za brzim djelovanjem, ali to ne znači daosoba automatski gubi pravo sudjelovati u odlukama koje se odnose na nju. Ako je moguće, osobu treba pitati kakvu pomoć treba, kako se sigurno može premjestiti ikoje pomagalo ili podršku koristi. Neprimjereno podizanje osobe, premještanje bez upozorenja ili odvajanje od nužnih pomagala može izazvati dodatne ozljede i ozbiljno ugroziti njezinu sigurnost.

Posebno pitanje predstavlja očuvanje invalidskih pomagala tijekom evakuacije. Invalidska kolica, štake, hodalice, slušna pomagala, komunikacijski uređaji, elektronička pomagala, terapijska oprema i druga sredstva za mnoge osobe nisu samo pomoć u svakodnevnom životu nego nužan uvjet samostalnosti i sigurnosti.

Gubitak ili oštećenje pomagala u kriznoj situaciji može dugoročno povećati ovisnost osobe o drugima. Stoga se prema pomagalima mora postupati kao prema ključnim sredstvima koja treba zaštititi, transportirati i, kada je potrebno, što prije nadomjestiti.

Isto vrijedi za lijekove i drugu medicinsku opremu. Krizna situacija ne prekida potrebu osobe za redovitom terapijom. 

Ako je osoba evakuirana iz svojeg doma, sustav mora  u mjeri u kojoj to okolnosti omogućuju, osigurati kontinuitet zdravstvene skrbi. To može uključivati pristup lijekovima, medicinskim uređajima, rehabilitacijskim uslugama, medicinskoj dokumentaciji i zdravstvenim djelatnicima. U slučaju osoba koje koriste električne medicinske uređaje, dodatno pitanje predstavlja osiguravanje izvora električne energije.

Pravo na zdravstvenu zaštitu posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama.

Osobe s invaliditetom ne smiju biti automatski stavljene na kraj prioriteta zbog pretpostavke da imaju manju kvalitetu života ili manju društvenu vrijednost. Takvo postupanje bilo bi protivno temeljnim načelima jednakosti i zabrane diskriminacije.

Odluke o zdravstvenom tretmanu moraju se temeljiti na medicinski relevantnim kriterijima, a ne na stereotipima o invaliditetu.

U hrvatskom sustavu zaštite prava pacijenata postoji i posebno važno pravilo za hitne situacije. 

Kada se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika, medicinski postupak može se provesti bez takvog pristanka kada bi zbog njegovog nepoduzimanja pacijentov život bio neposredno ugrožen ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja zdravlja, i to dok takva opasnost traje. To pravilo treba razumjeti u okviru prava pacijenta na zaštitu života i zdravlja, a ne kao opću mogućnost zanemarivanja njegove autonomije.

Jednako je važno poštovati pravnu sposobnost osoba s invaliditetom. 

Krizna situacija ne znači da se osobi može automatski oduzeti mogućnost donošenja odluka samo zato što ima invaliditet. Suvremeni pristup pravima osoba s invaliditetom polazi od pretpostavke da osoba ima pravo sudjelovati u odlučivanju o vlastitom životu i dobivati potrebnu podršku u ostvarivanju svojih prava. To je osobito važno u krizama ,kada postoji opasnost da se zbog žurnosti, nedostatka informacija ili stereotipa odluke donose bez sudjelovanja same osobe.

Pravo na osobnu asistenciju i druge oblike podrške također ne prestaje nastankom krizne situacije. Za neke osobe osobni asistent nije dodatna pogodnost, nego ključan element svakodnevnog funkcioniranja. 

Ako osoba zbog krizne situacije bude evakuirana, potrebno je nastojati osigurati kontinuitet podrške, odnosno spriječiti situaciju u kojoj osoba bude fizički evakuirana, ali nakon toga ostane bez osobe koja joj pomaže pri komunikaciji, kretanju, hranjenju, osobnoj higijeni ili drugim svakodnevnim aktivnostima.

U kriznim situacijama posebno treba obratiti pozornost na osobe koje žive same.

Činjenica da osoba s invaliditetom živi sama ne znači da nema potrebe za sustavnom pripremom. Naprotiv, lokalne zajednice trebale bi razvijati mehanizme kojima se, uz poštovanje privatnosti i zaštite osobnih podataka, omogućuje da službe u kriznom događaju znaju gdje postoje osobe kojima bi mogla biti potrebna posebna pomoć. 

Hrvatsko Ravnateljstvo civilne zaštite razvilo je Registar osoba s invaliditetom upravo s ciljem unapređenja informacija koje mogu pomoći hitnim službama u planiranju i pružanju odgovarajuće pomoći. 

Prema informacijama Ravnateljstva, unaprijed dostupni podaci mogu omogućiti da pomoć stigne brže, preciznije i da bude prilagođena specifičnim potrebama osobe.