PREVENCIJA ZANEMARI VANJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
U ovom članku govorit ćemo o prevenciji zanemarivanja djece s teškoćama u razvoju. Zašto je važno govoriti o prevenciji zanemarivanja djece s teškoćama u razvoju, kako spriječiti zanemarivanje i kako isto utječe na kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju.
Djeca s teškoćama u razvoju pripadaju skupini djece kojoj je, zbog njihovihindividualnih potreba i okolnosti u kojima odrastaju, potrebno osigurati dodatnu pažnju, podršku i zaštitu. Njihov razvoj, dobrobit i mogućnost ostvarivanja punog potencijala uvelike ovise o kvaliteti odnosa s roditeljima i drugim članovima obitelji, alii o dostupnosti zdravstvenih, obrazovnih, socijalnih i drugih usluga u zajednici. Kada izostane odgovarajuća briga, podrška ili zaštita, povećava se rizik od zanemarivanja ,a posljedice mogu biti osobito ozbiljne upravo zato što dijete često nije u mogućnosti samostalno prepoznati ugrožavajuću situaciju, izraziti svoje potrebe ili potražiti pomoć.
Zanemarivanje djece jedan je od oblika ugrožavanja dječjih prava i dobrobiti. Zarazliku od nekih oblika nasilja koji mogu biti lako uočljivi, zanemarivanje se čestorazvija postupno i može dugo ostati neprepoznato. Ono ne mora nužno proizlaziti iznamjerne odluke odrasle osobe da djetetu uskrati potrebnu skrb.
U pojedinimslučajevima povezano je s nedostatkom znanja i vještina roditelja, iscrpljenošću,nepovoljnim socioekonomskim okolnostima, nedostatkom podrške obitelji ili složenimpotrebama samog djeteta. Upravo zbog toga prevencija zanemarivanja zahtijevarazumijevanje obiteljskog konteksta i sustavan pristup koji istodobno štiti dijete i pruža podršku roditeljima.
Kod djece s teškoćama u razvoju pitanje zanemarivanja dodatno je složeno. Potrebedjeteta mogu biti veće i dugotrajnije, a svakodnevna skrb može zahtijevati više vremena, organizacije, financijskih sredstava i stručne podrške. Neka djeca trebaju pomoć pri hranjenju, osobnoj higijeni, kretanju, komunikaciji, učenju ili uključivanju u aktivnosti svakodnevnog života. Druga mogu imati složene zdravstvene ili komunikacijske potrebe zbog kojih roditelji i stručnjaci moraju biti posebno usklađeni.
Ako obitelj nema dovoljno podrške, svakodnevno opterećenje može postati izvorkroničnog stresa, što povećava rizik da se djetetove potrebe počnu zadovoljavatinedostatno ili nepravodobno.
Zbog toga prevencija ne bi smjela započeti tek kada se pojave jasni znakovi zanemarivanja. Ona treba početi mnogo ranije, kroz stvaranje uvjeta u kojima obitelji mogu pravodobno dobiti informacije, stručnu pomoć i praktičnu podršku. Preventivni pristup podrazumijeva dostupne zdravstvene i rehabilitacijske usluge, uključiv obrazovni sustav, kvalitetnu socijalnu skrb, podršku roditeljstvu, mogućnost predaha za obitelji koje skrbe o djeci s većim potrebama te učinkovitu suradnju svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s djetetom.
Zanemarivanje se može opisati kao propuštanje roditelja, skrbnika ili drugeodgovorne osobe da djetetu osigura uvjete potrebne za njegov siguran razvoj idobrobit, kada za to postoje mogućnosti i odgovornost.
Može obuhvaćati različita
područja djetetova života.
Fizičko zanemarivanje može se očitovati u neosiguravanjuodgovarajuće prehrane, odjeće, higijene, sigurnog smještaja ili potrebne zdravstvene skrbi. Zdravstveno zanemarivanje može uključivati ne odvođenje djeteta na potrebne preglede ili propuštanje preporučenih postupaka i terapija. Obrazovno zanemarivanje može se odnositi na nedovoljno uključivanje djeteta u obrazovanje ili uskraćivanje potrebne podrške za njegovo sudjelovanje u obrazovnom procesu. Emocionalno zanemarivanje može biti manje vidljivo, ali je jednako važno: dijete može biti sustavno lišeno pažnje, emocionalne dostupnosti, osjećaja sigurnosti, prihvaćanja i poticanja.
Kod djece s teškoćama u razvoju posebno je važno razlikovati stvarno zanemarivanje od situacija u kojima roditelj zbog objektivnih prepreka ne može sam osigurati sve što je djetetu potrebno. Primjerice, roditelj može biti svjestan potrebe za određenom terapijom, ali joj dijete ne može pristupiti zbog udaljenosti, nedostatka termina, financijskih prepreka ili nedostatne dostupnosti usluge. Takvu situaciju nije primjereno automatski tumačiti kao roditeljsko zanemarivanje. Prevencija podrazumijeva upravo prepoznavanje prepreka i njihovo uklanjanje. Odgovornost sustava nije samo utvrditi da dijete određenu uslugu ne dobiva, nego i ispitati zašto jene dobiva te što je potrebno učiniti kako bi ona postala dostupna.
Roditelji djece s teškoćama u razvoju često se suočavaju s nizom zahtjevnihokolnosti.
Nakon saznanja o teškoćama djeteta mogu prolaziti kroz razdoblja nesigurnosti, straha, tuge i prilagodbe. Istodobno moraju donositi odluke povezane sa zdravstvenom skrbi, rehabilitacijom, obrazovanjem i svakodnevnim funkcioniranjem djeteta. Ako su pritom izloženi financijskim problemima, nestabilnom zaposlenju, nedostatku stanovanja, socijalnoj izolaciji ili nedostatku pomoći šire obitelji, razina opterećenja može biti vrlo visoka.
Važnu ulogu u prevenciji stoga ima podrška roditeljima, a ne njihovo osuđivanje.Roditelj kojem je potrebna pomoć ne treba biti doživljen kao neuspješan roditelj.
Naprotiv, traženje pomoći može biti znak odgovornog odnosa prema djetetu. Sustavkoji roditeljima omogućuje da pravodobno dobiju savjet, edukaciju, psihosocijalnupodršku ili praktičnu pomoć istodobno jača roditeljske kapacitete i smanjuje rizik od zanemarivanja.
Jedan od važnih elemenata prevencije jest rano prepoznavanje potreba djeteta i obitelji. Što se ranije prepozna da obitelj ima poteškoća u funkcioniranju, to su veće mogućnosti za pravodobnu intervenciju.
Rano prepoznavanje ne znači traženjepogrešaka roditelja, nego procjenu toga postoji li razlika između potreba djeteta iresursa kojima obitelj raspolaže. Ako dijete treba više pomoći nego što je obiteljtrenutačno može pružiti, potrebno je uspostaviti dodatnu mrežu podrške.
U tom procesu posebno mjesto imaju pedijatri, liječnici obiteljske medicine,medicinske sestre, terapeuti, psiholozi, socijalni radnici, edukacijski rehabilitatori,učitelji, nastavnici i drugi stručnjaci. Oni često mogu primijetiti promjene u djetetovu ponašanju, higijeni, prehrambenim navikama, zdravstvenom stanju, emocionalnom funkcioniranju ili redovitosti dolazaka na preglede i obrazovne aktivnosti. Međutim, pojedinačni znak sam po sebi najčešće nije dovoljan za zaključak o zanemarivanju.
Potrebno je promatrati širi obrazac ponašanja i okolnosti u kojima dijete živi.
Poseban izazov predstavlja činjenica da neka djeca s teškoćama u razvoju imajuograničene mogućnosti komunikacije. Dijete koje ne govori ili se teško verbalnoizražava može teže opisati svoje iskustvo, zatražiti pomoć ili ukazati nanezadovoljene potrebe.
To ne znači da dijete nema mogućnost sudjelovanja uprocjeni vlastite dobrobiti. Naprotiv, odrasli imaju odgovornost koristiti načinekomunikacije koji su djetetu dostupni, uključujući neverbalne znakove, potpomognutukomunikaciju, vizualne materijale i druge primjerene metode.
