PRILAGODBA OSOBE NA NOVO NASTALI INVALIDI TET
U ovom članku govorit ćemo o prilagodbi osobe na novonastali invaliditet. Zašto jevažno poticati osobu na kvalitetnu prilagodbu na novonastali invaliditet te kakokvalitetna prilagodba može utjecati na njezin način života i odnos prema invaliditetu.
Novonastali invaliditet predstavlja jednu od najzahtjevnijih životnih situacija s kojomse osoba može suočiti. Bez obzira na to je li nastao kao posljedica bolesti, ozljede,prometne ili druge nesreće, neurološkog događaja, kronične bolesti ili nekog drugog zdravstvenog stanja, invaliditet u pravilu ne mijenja samo tjelesno funkcioniranje osobe. Njegove posljedice često zahvaćaju gotovo sve aspekte života – emocionalno i psihološko funkcioniranje, obiteljske odnose, profesionalni život, društvene kontakte, financijsku sigurnost, osjećaj neovisnosti, identitet i planove za budućnost. Upravo zbog toga prilagodbu na novonastali invaliditet nije primjereno promatrati isključivo kao proces fizičkog oporavka ili učenja novih načina obavljanja svakodnevnih aktivnosti.
Riječ je o složenom, višedimenzionalnom procesu u kojem osoba postupno ponovno uspostavlja osjećaj kontrole nad vlastitim životom i razvija nove načine funkcioniranja u promijenjenim okolnostima.
Kada invaliditet nastupi iznenada, osoba se često suočava s naglim prekidom dotadašnjeg načina života. Ono što je do jučer bilo uobičajeno i gotovo automatsko –hodanje, vožnja automobila, odlazak na posao, briga o djeci, bavljenje sportom, druženje s prijateljima ili samostalno obavljanje osobne higijene – može postati otežano ili privremeno odnosno trajno onemogućeno.
U takvoj situaciji osoba ne gubisamo određenu tjelesnu funkciju, nego se mora suočiti s promjenom životnih mogućnosti i očekivanja.
Ponekad se mijenja i način na koji osoba doživljava samu sebe. Netko tko se prije doživljavao kao potpuno samostalna, aktivna i produktivna osoba može nakon nastanka invaliditeta početi sebe promatrati prvenstveno kroz prizmu ograničenja.
Prve reakcije nakon nastanka invaliditeta mogu biti vrlo različite.
Neke osobe doživljavaju šok, nevjericu i emocionalnu otupljenost, druge snažnu tugu, ljutnju, strah, bespomoćnost ili osjećaj nepravde. Mogu se pojaviti pitanja poput: „Zašto se to dogodilo upravo meni?“, „Hoću li ikada ponovno moći živjeti normalnim životom?“, „Hoće li me drugi prihvatiti?“, „Hoću li moći raditi?“, „Hoću li biti teret svojoj obitelji?“
Takve reakcije nisu znak slabosti, nego očekivani odgovor na veliku i čestoneočekivanu životnu promjenu. Proces prilagodbe nije linearan i ne odvija se prema
unaprijed određenom rasporedu. Osoba može u jednom trenutku pokazivati prihvaćanje i optimizam, a već sljedećeg osjećati tugu, frustraciju ili ljutnju. Povratak ranijih emocionalnih reakcija ne znači nužno da je osoba „nazadovala“. Prilagodba je dinamičan proces u kojem se emocije, potrebe i načini suočavanja mijenjaju ovisno o životnim okolnostima.
U početnoj fazi osobito je važno osigurati osjećaj sigurnosti, jasne informacije iodgovarajuću zdravstvenu skrb. Osoba koja se suočava s novo nastalim invaliditetom često se nalazi u situaciji velike neizvjesnosti.
Informacije o zdravstvenom stanju,mogućnostima liječenja, rehabilitacije, pomagala, ostvarivanja prava i budućeg funkcioniranja mogu biti složene i teško razumljive, osobito kada je osoba emocionalno iscrpljena. Zbog toga stručnjaci trebaju informacije pružati postupno, razumljivim jezikom i uz provjeru je li ih osoba doista razumjela. Istodobno je potrebno omogućiti osobi da postavlja pitanja, izražava strahove i sudjeluje u donošenju odluka koje se tiču njezina života.
Jedan od ključnih elemenata prilagodbe jest prihvaćanje činjenice da se životpromijenio. Prihvaćanje pritom ne znači pomirenje s bespomoćnošću, odustajanje od ciljeva ili pasivno podvrgavanje okolnostima.
Naprotiv, prihvaćanje podrazumijevarealno sagledavanje novonastale situacije i postupno usmjeravanje pažnje prema onome što osoba može učiniti kako bi ponovno uspostavila kvalitetan i smislen život.
Osoba može istodobno žaliti za nekim ranijim mogućnostima i aktivno graditi nove.Ta dva procesa nisu međusobno isključiva.
Gubitak određenih sposobnosti može se doživjeti kao oblik životnog gubitka, zbogčega je proces prilagodbe u određenoj mjeri sličan procesu žalovanja.
Osoba možetugovati za ranijim načinom života, tjelesnim sposobnostima, profesionalnom ulogom,društvenim statusom ili predodžbom budućnosti koju je prije imala. Međutim, nijekorisno očekivati da će sve osobe prolaziti kroz iste faze ili da će prilagodba nužnozavršiti potpunim „prihvaćanjem“ invaliditeta. Takvi modeli mogu biti korisni za razumijevanje pojedinih emocionalnih reakcija, ali ljudsko iskustvo je složenije i individualno. Neke osobe brzo razviju strategije suočavanja, dok drugima treba znatno više vremena i stručne podrške.
Posebno mjesto u procesu prilagodbe ima psihološka podrška.Psiholog,psihoterapeut ili drugi stručnjak za mentalno zdravlje može pomoći osobi da razumije vlastite emocionalne reakcije, razvije učinkovitije strategije suočavanja, radi na promijenjenoj slici o sebi i ponovno uspostavi osjećaj osobne vrijednosti. Psihološka pomoć nije potrebna samo osobama koje razviju ozbiljne psihičke teškoće. Ona može biti korisna i kao preventivna podrška tijekom razdoblja velikih životnih promjena. Potrebno je razlikovati očekivane emocionalne reakcije na stres od stanja koja zahtijevaju intenzivniju stručnu intervenciju. Dugotrajna depresivnost, izražena anksioznost, socijalno povlačenje, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, ozbiljni poremećaji spavanja ili apetita te misli o samoozljeđivanju ili smrti zahtijevaju pravodobnu stručnu procjenu i pomoć.
Uz psihološku podršku, rehabilitacija ima presudnu ulogu u procesu prilagodbe.
Suvremena rehabilitacija ne bi trebala biti usmjerena samo na vraćanje određenih funkcija, nego na postizanje što veće moguće razine samostalnosti i sudjelovanja
osobe u svakodnevnom životu. U rehabilitacijskom procesu mogu sudjelovati liječnici različitih specijalnosti, fizioterapeuti, radni terapeuti, logopedi, psiholozi, medicinske sestre, socijalni radnici, stručnjaci za rehabilitaciju i drugi profesionalci, ovisno o potrebama osobe.
Takav interdisciplinarni pristup omogućuje sagledavanje osobe izviše perspektiva i izradu individualiziranog plana rehabilitacije.
Važno je da osoba ne bude samo objekt rehabilitacijskih postupaka, nego aktivni sudionik procesa. Ciljevi se trebaju definirati zajedno s njom, uzimajući u obzir njezine stvarne potrebe, interese, životne okolnosti i prioritete. Za jednu osobu najvažniji cilj može biti ponovno samostalno kretanje, za drugu povratak na posao, za treću mogućnost brige o djeci, a za četvrtu ponovna uspostava društvenog života. Uspjeh rehabilitacije stoga nije moguće mjeriti samo medicinskim pokazateljima. Važno je procijeniti u kojoj mjeri osoba može sudjelovati u životu na način koji je njoj smislen i važan.
Pomagala i prilagodbe također mogu imati značajan utjecaj na kvalitetu života.
Invalidska kolica, proteze, ortoze, slušna pomagala, komunikacijska pomagala, prilagođena računala i drugi oblici asistivne tehnologije ne bi se trebali promatrati kao simbol ovisnosti, nego kao sredstva koja osobi omogućuju veću samostalnost.
U početku prihvaćanje pomagala može biti emocionalno zahtjevno. Neki ljudi ga doživljavaju kao vidljiv podsjetnik na invaliditet ili se boje reakcija okoline. Međutim, odgovarajuće pomagalo može značajno proširiti prostor slobode i omogućiti osobi da ponovno preuzme aktivnosti koje su joj važne.
Proces prilagodbe posebno je povezan s osjećajem autonomije. Gubitak samostalnosti jedan je od najtežih aspekata novonastalog invaliditeta. Osoba koja je prije sama donosila odluke i organizirala svoj život može se odjednom naći u situaciji u kojoj o njezinim potrebama odlučuju liječnici, članovi obitelji ili druge osobe. Zato je važno razlikovati pomoć od preuzimanja kontrole. Pružanje pomoći trebalo bi osnaživati osobu, a ne je dodatno učiniti ovisnom. Članovi obitelji često iz najbolje namjere počnu obavljati sve umjesto osobe, no pretjerana zaštita može dugoročno smanjiti njezino samopouzdanje i motivaciju.
Mnogo je korisnije omogućiti osobi da samostalno učini ono što može, čak i kada joj za to treba više vremena ili drugačiji način izvođenja aktivnosti.
Obitelj pritom ima iznimno važnu ulogu. Nastanak invaliditeta ne mijenja samo život pojedinca nego često i cijelog obiteljskog sustava. Partner, roditelji, djeca ili drugi članovi obitelji mogu preuzeti nove obveze, primjerice pomoć u svakodnevnim aktivnostima, organizaciji liječenja, prijevozu ili financijskom planiranju.
I oni mogu doživjeti strah, tugu, ljutnju, iscrpljenost ili neizvjesnost. Zbog toga podrška treba biti usmjerena i na obitelj, a ne samo na osobu s invaliditetom. Obitelj koja dobije dovoljno informacija i stručne podrške lakše će pronaći ravnotežu između pružanje pomoći i očuvanja autonomije člana obitelji.
Komunikacija unutar obitelji jedan je od ključnih čimbenika prilagodbe. Pokušaj skrivanja emocija ili izbjegavanja razgovora o invaliditetu može kratkoročno izgledati kao način zaštite, ali dugoročno često povećava napetost i osjećaj izoliranosti.
Važno je omogućiti svakom članu obitelji da izrazi ono što osjeća. Istodobno treba
izbjegavati komunikaciju koja osobu svodi isključivo na njezine teškoće.
Osoba s novonastalim invaliditetom i dalje ostaje partner, roditelj, prijatelj, stručnjak, susjed, kolega i osoba s vlastitim interesima i osobnošću. Invaliditet je jedan dio njezina životnog iskustva, a ne njezin potpuni identitet.
Društvena podrška također ima značajnu zaštitnu funkciju.
Nakon nastanka invaliditeta neki ljudi počinju se povlačiti iz društvenog života jer osjećaju nelagodu, strah od sažaljenja ili odbacivanja. Ponekad se i njihovi prijatelji počnu udaljavati jer ne znaju kako reagirati. Društvo često nesvjesno šalje poruku da je osoba s invaliditetom „drugačija“, što može dodatno otežati proces uključivanja. Umjesto sažaljenja potrebni su poštovanje, ravnopravnost i spremnost na prilagodbu. Osoba ne treba biti tretirana kao objekt tuđe pomoći, nego kao ravnopravni član zajednice.
Važan dio prilagodbe jest ponovno uspostavljanje društvenih i profesionalnih uloga. Za mnoge osobe posao nije samo izvor prihoda, nego i važan dio identiteta, strukture svakodnevnog života, društvenih kontakata i osjećaja korisnosti. Gubitak posla ili dugotrajna nezaposlenost mogu zato imati ozbiljne psihološke posljedice.
Povratak na posao, kada je moguć, može biti snažan korak prema ponovnom uspostavljanju osjećaja kompetentnosti i neovisnosti.
Međutim, povratak ne mora nužno značiti povratak na potpuno isto radno mjesto ili isti način rada. Prilagodba radnog mjesta, fleksibilno radno vrijeme, rad na daljinu, promjena radnih zadataka ili korištenje odgovarajuće tehnologije mogu omogućiti nastavak profesionalne aktivnosti.
Poslodavci imaju važnu odgovornost u stvaranju uključivog radnog okruženja.
Pritom je potrebno izbjeći dvije krajnosti: zanemarivanje stvarnih potreba zaposlenika i pretjeranu zaštitu koja automatski pretpostavlja da osoba s invaliditetom ne može obavljati određene zadatke. Najbolji pristup temelji se na individualnoj procjeni sposobnosti i potrebnih razumnih prilagodbi.
Osoba s invaliditetom ne treba biti procjenjivana samo prema onome što više ne može učiniti, nego prema svojim znanjima, iskustvu i preostalim sposobnostima.
Poseban izazov predstavlja promjena tjelesne slike. Invaliditet koji je vidljiv drugima, primjerice korištenje invalidskih kolica, proteze ili nekog drugog pomagala, može snažno utjecati na način na koji osoba doživljava vlastito tijelo.
Osoba se može osjećati nesigurno, manje privlačno ili izloženo tuđim pogledima.
U društvu koje često naglašava fizički izgled i tjelesne sposobnosti takve teškoće mogu biti dodatno izražene.
Važno je omogućiti osobi da postupno razvije novi odnos prema vlastitom tijelu i da ga ne promatra samo kroz ono što je promijenjeno, nego i kroz njegove funkcije, mogućnosti i sposobnosti.
Promjena tjelesnih funkcija može utjecati i na partnerske i intimne odnose.
Seksualnost je sastavni dio ljudskog života i ne prestaje postojati pojavom invaliditeta. Međutim, određena oštećenja, lijekovi, bol, promjene tjelesne slike, umor, emocionalne teškoće i strah od odbacivanja mogu utjecati na intimni život.
O toj se temi često premalo govori, iako može biti važan dio kvalitete života.
Kada je potrebno, osobe i njihovi partneri trebali bi imati mogućnost razgovora sa zdravstvenim i drugim stručnjacima koji mogu pružiti relevantne informacije i podršku bez stigmatiziranja.
Posebno je važno govoriti o kroničnoj boli, umoru i drugim simptomima koji mogu pratiti određene vrste invaliditeta.
Takvi simptomi često nisu vidljivi drugima, ali mogu značajno ograničavati svakodnevno funkcioniranje.
Osoba zbog toga može biti pogrešno percipirana kao nezainteresirana, lijena ili nedovoljno motivirana. Takve procjene mogu dodatno narušiti samopouzdanje i povećati socijalnu izolaciju.
Razumijevanje nevidljivih aspekata invaliditeta stoga je važno ne samo za stručnjake nego i za obitelj, poslodavce i širu javnost.
U procesu prilagodbe važnu ulogu ima način na koji osoba interpretira vlastitu situaciju. Strategije suočavanja razlikuju se od pojedinca do pojedinca. Neki ljudi aktivno traže informacije, sudjeluju u rehabilitaciji i postavljaju konkretne ciljeve. Drugi se u početku povlače i trebaju više vremena.
Neki se oslanjaju na obitelj i prijatelje, dok drugima više odgovara podrška osoba koje imaju vlastito iskustvo invaliditeta.
Nijedan od tih načina nije univerzalno najbolji. Važno je procijeniti pomaže li određena strategija osobi da se nosi s realnošću i postupno ostvaruje svoje ciljeve ili je održava u stanju dugotrajne pasivnosti i izbjegavanja.
Kontakt s drugim osobama s iskustvom invaliditeta može biti posebno vrijedan.
Iskustvena podrška može osobi pružiti osjećaj da nije sama i da postoje različiti načini kvalitetnog života nakon nastanka invaliditeta.
Osoba koja je već prošla određene faze prilagodbe može pokazati praktične načine rješavanja svakodnevnih problema koji se ponekad ne mogu naučiti samo kroz medicinski tretman. Takva podrška može pridonijeti razvoju samopouzdanja i osjećaja pripadnosti.
Važno je pritom odbaciti pretpostavku da postoji jedan „ispravan“ način života s invaliditetom.
Neke osobe nastavljaju životne aktivnosti gotovo u potpunosti na isti način, uz određene prilagodbe.
Druge mijenjaju profesiju, mjesto stanovanja, način provođenja slobodnog vremena ili društveni krug. Neke razvijaju nove interese i aktivnosti koje prije nisu imale priliku upoznati. Prilagodba ne znači povratak u život kakav je postojao prije invaliditeta, nego izgradnju života koji je kvalitetan i smislen u novim okolnostima.
U tom smislu važno je govoriti o kvaliteti života, a ne samo o medicinskom statusu.
Osoba može imati trajno tjelesno oštećenje, ali uz odgovarajuću podršku, pristupačno okruženje, pomagala, obrazovanje, zaposlenje i društvenu uključenost može ostvarivati visoku razinu zadovoljstva životom.
S druge strane, osoba s manjim stupnjem oštećenja može imati velike teškoće ako se suočava s nepristupačnošću, diskriminacijom, siromaštvom, nedostatkom podrške ili socijalnom izolacijom.
To pokazuje da invaliditet nije samo osobna karakteristika, nego i rezultat odnosa između individualnih karakteristika osobe i prepreka koje postoje u okolini.
Upravo zato pristupačnost ima iznimno važnu ulogu. Arhitektonske prepreke, nepristupačan javni prijevoz, nedostupne informacije, digitalne barijere i nefleksibilne institucije mogu značajno ograničiti sudjelovanje osobe u društvu.
Kada se uklone prepreke, osoba često može ostvariti mnogo veći stupanj samostalnosti nego što bise moglo zaključiti samo na temelju njezina zdravstvenog stanja. Prilagodba osobe i prilagodba društva zato moraju ići paralelno.
Društveni stavovi prema invaliditetu mogu biti jednako važni kao i fizičke prepreke. Sažaljenje, stereotipi i predrasude mogu osobu dovesti u položaj društvene inferiornosti.
S druge strane, pretjerano veličanje osobe samo zato što živi s invaliditetom također nije nužno korisno. Osoba ne treba biti predstavljena ni kao bespomoćna žrtva ni kao iznimni „junak“ samo zato što obavlja svakodnevne aktivnosti. Najprimjereniji pristup je ravnopravno i realno predstavljanje osobe, uz uvažavanje njezinih potreba, sposobnosti, prava i osobnih izbora.
Prilagodba uključuje i ponovno postavljanje životnih ciljeva.
Nakon velikog životnog događaja osoba može imati osjećaj da su se njezini prethodni planovi raspali. U takvoj situaciji korisno je dugoročne ciljeve razložiti na manje, ostvarive korake. Umjesto usmjerenosti isključivo na ono što osoba trenutno ne može učiniti, pažnju treba usmjeriti prema onome što može učiniti sada i prema onome što uz određenu rehabilitaciju, pomagalo ili prilagodbu može ponovno ostvariti. Mali uspjesi mogu biti iznimno važni jer postupno vraćaju osjećaj kompetentnosti i kontrole.
Pritom treba izbjegavati nerealna očekivanja. Rehabilitacija nije natjecanje i brzina oporavka nije ista za sve osobe.
Uspoređivanje s drugima može biti obeshrabrujuće ,osobito kada osoba vidi nekoga tko se, prema njezinu dojmu, „brže“ prilagodio.
Svaka osoba ima vlastitu zdravstvenu, psihološku i socijalnu situaciju.
Cilj nije postići određenu idealiziranu razinu funkcioniranja, nego pronaći najbolji mogući način života za konkretnu osobu.
Vrijeme također ima važnu ulogu. Prilagodba se ne završava izlaskom iz bolnice ili završetkom intenzivne rehabilitacije. Nove teškoće mogu se pojaviti nakon povratka kući, pri pokušaju povratka na posao, u partnerskom odnosu ili tijekom ostvarivanja određenih društvenih prava.
Čak i nakon što osoba uspostavi relativno stabilan način života, nove životne okolnosti mogu ponovno otvoriti pitanja povezana s invaliditetom. Zbog toga podrška treba biti dostupna dugoročno, a ne samo u akutnoj fazi.
Važno je i da zdravstveni sustav osobu pripremi za život izvan institucije.
U bolničkom okruženju određene potrebe mogu biti zadovoljene bez većih prepreka, dok se nakon povratka u vlastiti dom pojavljuju potpuno novi problemi. Osoba se može suočiti sa stepenicama, neprilagođenom kupaonicom, nemogućnošću korištenja javnog prijevoza ili poteškoćama pri obavljanju administrativnih obveza. Zato planiranje otpusta i nastavka rehabilitacije treba uključivati procjenu stvarnih životnih uvjeta.
Socijalni rad ima važnu ulogu u povezivanju osobe s dostupnim pravima i uslugama. Informiranje o mogućnostima ostvarivanja različitih oblika potpore može smanjiti osjećaj bespomoćnosti i pomoći osobi da aktivnije sudjeluje u planiranju vlastitog života. Sustav podrške pritom treba biti što jednostavniji i pristupačniji. Osoba koja se tek suočila s invaliditetom često nema dovoljno energije ni znanja da sama pronalazi informacije o svim dostupnim mogućnostima. Institucije bi stoga trebale djelovati koordinirano i korisniku pružati jasne informacije.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti djeci i mladim osobama kod kojih invaliditetnastane tijekom razvoja. Kod njih promjena može istodobno utjecati na razvoj identiteta, obrazovanje, odnose s vršnjacima i planiranje budućnosti. Adolescencija je sama po sebi razdoblje u kojem se osoba suočava s pitanjima identiteta, pripadanja i prihvaćenosti, pa novonastali invaliditet može dodatno povećati ranjivost.
U takvim situacijama važna je suradnja obitelji, zdravstvenih i obrazovnih stručnjaka te same mlade osobe.
Kod odraslih osoba koje su do nastanka invaliditeta imale razvijenu profesionalnu, obiteljsku i društvenu ulogu proces može biti obilježen snažnim osjećajem prekida kontinuiteta. Osoba se može pitati tko je sada i kakvu budućnost može očekivati. Odgovor na ta pitanja ne nastaje odjednom. Identitet se tijekom vremena ponovno oblikuje kroz iskustva, odnose, aktivnosti i nove uloge. Invaliditet može postati važan dio životne priče, ali ne mora postati njezin jedini sadržaj.
Jednako tako, potrebno je prepoznati snage osobe. Usmjerenost na teškoće važna je kako bi se osigurala potrebna pomoć,
ali pretjerano fokusiranje na deficit može dovesti do toga da se zanemare znanja, iskustva, interesi, osobine ličnosti i resursi koje osoba posjeduje. Profesionalna podrška trebala bi istodobno prepoznavati ograničenja i potencijale.
Cilj nije uvjeravati osobu da „može sve“, nego joj pomoći da realno procijeni svoje mogućnosti i pronađe načine na koje ih može najbolje iskoristiti.
Za uspješnu prilagodbu važna je i informiranost. Znanje o vlastitom zdravstvenom stanju, mogućnostima rehabilitacije, pomagalima, pravima i dostupnim uslugama može povećati osjećaj kontrole.
Međutim, informacije moraju biti pouzdane. Internet može biti koristan izvor, ali istodobno obiluje netočnim, senzacionalističkim i komercijalno motiviranim sadržajima.
Osoba bi trebala moći dobiti stručne informacije od zdravstvenih i drugih relevantnih profesionalaca te naučiti razlikovati provjerene izvore od neprovjerenih tvrdnji.
U cijelom procesu potrebno je poštovati autonomiju i dostojanstvo osobe. Odluke koje se tiču njezina tijela, liječenja, rehabilitacije, stanovanja, rada i društvenog života trebaju se donositi uz njezino aktivno sudjelovanje, u skladu s njezinim sposobnostima za odlučivanje. Čak i kada osoba treba značajnu pomoć u svakodnevnom funkcioniranju, to ne znači da treba izgubiti pravo na izbor.
Pomoć i podrška trebaju povećavati mogućnost samostalnog odlučivanja, a ne je zamjenjivati.
U konačnici, prilagodba na novonastali invaliditet može se razumjeti kao proces ponovne izgradnje ravnoteže između osobe i njezina okruženja.
Ta ravnoteža ne nastaje samo promjenom ponašanja pojedinca. Potrebno je istodobno razvijati nove vještine, osigurati odgovarajuću rehabilitaciju, prilagoditi prostor i tehnologiju, razvijati mrežu podrške te smanjivati društvene prepreke.
Kada se odgovornost za prilagodbu prebacuje isključivo na osobu, zanemaruje se činjenica da mnoge teškoće proizlaze iz neprilagođenog društvenog okruženja.
Šira javnost u tome ima važnu ulogu. Način na koji govorimo o invaliditetu utječe na način na koji ga društvo razumije. Potrebno je napustiti jezik koji osobu definira njezinim oštećenjem i razvijati komunikaciju koja naglašava osobu, njezina prava i individualnost. Jednako je važno razumjeti da osoba s invaliditetom ne treba uvijek pomoć. Ponekad joj je potrebna samo pristupačna infrastruktura, razumijevanje ili
mogućnost da određenu aktivnost obavi na svoj način. Najbolja podrška nije ona koja osobu čini što ovisnijom o drugima, nego ona koja joj omogućuje što veću razinu autonomije.
Novonastali invaliditet nesumnjivo predstavlja veliki životni izazov, ali način na koji će se osoba s njim nositi nije određen samo težinom zdravstvenog stanja. Na proces prilagodbe utječu osobni resursi, prethodna iskustva, psihološka otpornost, obiteljski odnosi, kvaliteta rehabilitacije, materijalni uvjeti, dostupnost usluga i podrške te stavovi društva. Zbog toga dvije osobe s istom vrstom invaliditeta mogu imati potpuno različita iskustva i različite putove prilagodbe.
Najvažnije je razumjeti da prilagodba nije jednokratan događaj, nego proces koji traje i mijenja se zajedno sa životnim okolnostima. U početku može biti usmjerena na osnovno funkcioniranje i oporavak, zatim na samostalnost, povratak obiteljskim i profesionalnim ulogama, a kasnije na ostvarivanje novih interesa i dugoročnih životnih ciljeva. U svakom od tih razdoblja mogu biti potrebne drugačije vrste podrške.
Iz svega navedenog može se zaključiti da osoba koja doživi novonastali invaliditetne treba samo liječenje i rehabilitaciju, nego cjelovitu podršku usmjerenu na njezin život u cijelosti. Potrebno je istodobno voditi računa o tjelesnom funkcioniranju, mentalnom zdravlju, obiteljskim odnosima, profesionalnom životu, socijalnoj uključenosti, ekonomskim uvjetima i ostvarivanju prava. Najvažnije je pritom osobu promatrati kao aktivnog sudionika vlastitog života, a ne samo kao korisnika zdravstvenih ili socijalnih usluga.
Prilagodba ne znači zaboraviti život prije invaliditeta niti se odreći onoga što je osobi bilo važno.
Ona znači pronaći nove načine ostvarivanja potreba, odnosa, interesa i ciljeva u okolnostima koje su se promijenile.
Kada su osoba, obitelj, stručnjaci i društvo povezani u tom procesu, invaliditet ne mora značiti kraj aktivnog, dostojanstvenog i ispunjenog života.
Naprotiv, uz odgovarajuću podršku moguće je razviti nove oblike samostalnosti, redefinirati prioritete i ponovno izgraditi osjećaj pripadnosti, kompetentnosti i smisla.
Upravo zato odgovornost za uspješnu prilagodbu ne pripada samo pojedincu. Ona je zajednička odgovornost društva koje treba stvarati uvjete u kojima će svaka osoba, neovisno o invaliditetu, imati stvarnu mogućnost sudjelovati u životu zajednice, donositi odluke o vlastitom životu i ostvarivati svoje potencijale.
