PSIHO SOCIALNA PODRŠKA OSOBAMA S INVALIDI TETOM – PUT PREMA RAVNO PRAVNOM SUDJELO VANJU U DRUŠTVU

U ovom članku govorit ćemo o psihosocijalnoj podršci osobama s invaliditetom, zašto je ona važna, kako ona može pomoći osobama s invaliditetom u uključivanju u ravnopravno sudjelovanje u društvo i poboljšati njihovu kvalitetu života. 

Invaliditet je složen društveni, zdravstveni i psihosocijalni fenomen koji ne određuje samo pojedinca i njegove funkcionalne sposobnosti, nego značajno utječe i na način njegova sudjelovanja u obitelji, obrazovanju, zapošljavanju, društvenom životu i ostvarivanju osobnih prava. Iako suvremeni pristupi invaliditetu sve više naglašavaju sposobnosti, potencijale i autonomiju osobe, osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju s brojnim preprekama koje nadilaze njihove individualne teškoće. Fizička nepristupačnost, komunikacijske prepreke, diskriminacija, socijalna izolacija, siromaštvo, otežan pristup obrazovanju i zapošljavanju te nedostatna dostupnost različitih oblika podrške mogu značajno utjecati na kvalitetu života i psihičko blagostanje pojedinca.

U tom kontekstu psihosocijalna podrška predstavlja jedan od važnih elemenata cjelovitog pristupa osobama s invaliditetom. Njezina svrha nije samo pružanje pomoći u kriznim ili posebno zahtjevnim životnim situacijama, nego stvaranje uvjeta u kojima osoba može razvijati svoje potencijale, donositi odluke o vlastitom životu, održavati socijalne odnose i ravnopravno sudjelovati u zajednici. Psihosocijalna podrška pritom podrazumijeva mnogo više od psihološkog savjetovanja. Ona obuhvaća različite oblike stručne, emocionalne, socijalne i praktične pomoći, prilagođene individualnim potrebama i životnim okolnostima osobe.

Posebno je važno naglasiti da potreba za psihosocijalnom podrškom nije posljedica samog postojanja invaliditeta. Teškoće se često pojavljuju kao posljedica međudjelovanja osobnih okolnosti i prepreka koje postoje u društvu. 

Osoba koja ima određeno oštećenje ili teškoću može živjeti ispunjen i autonoman život ako ima pristup odgovarajućim uslugama, pomagalima, obrazovanju, zapošljavanju, podršci obitelji i zajednice te ako živi u okruženju koje poštuje njezino dostojanstvo i različitost. Stoga se psihosocijalna podrška treba promatrati u širem kontekstu zaštite ljudskih prava, socijalne uključenosti i osnaživanja osoba s invaliditetom.

Pojam psihosocijalne podrške obuhvaća širok raspon aktivnosti kojima se nastoji unaprijediti psihološka dobrobit osobe, njezina socijalna uključenost, osjećaj sigurnosti, samostalnost i sposobnost suočavanja sa životnim izazovima.

Takva podrška može uključivati individualno savjetovanje, psihološku pomoć, psiho terapijske postupke kada su indicirani, pomoć u razvijanju socijalnih vještina, podršku u uključivanju u zajednicu, pomoć pri rješavanju svakodnevnih problema, podršku obitelji, pomoć u ostvarivanju prava i usluga te povezivanje osobe s relevantnim institucijama i organizacijama.

Pojam psihosocijalne podrške obuhvaća širok raspon aktivnosti kojima se nastoji unaprijediti psihološka dobrobit osobe, njezina socijalna uključenost, osjećaj sigurnosti, samostalnost i sposobnost suočavanja sa životnim izazovima.        Takva podrška može uključivati individualno savjetovanje, psihološku pomoć, psiho terapijske postupke kada su indicirani, pomoć u razvijanju socijalnih vještina, podršku u uključivanju u zajednicu, pomoć pri rješavanju svakodnevnih problema, podršku obitelji, pomoć u ostvarivanju prava i usluga te povezivanje osobe s relevantnim institucijama i organizacijama.

Jedna od temeljnih značajki kvalitetne psihosocijalne podrške jest individualizirani pristup. Ne postoji jedinstveni model podrške koji bi odgovarao svim osobama s invaliditetom.                Potrebe osobe ovise o vrsti i stupnju invaliditeta, dobi, životnoj situaciji, obiteljskim odnosima, ekonomskim okolnostima, dostupnosti usluga, osobnim interesima i ciljevima te iskustvima koja je osoba tijekom života stekla. Osoba koja je invaliditet stekla tijekom odrasle dobi može imati sasvim drugačije potrebe od osobe koja je s invaliditetom rođena.   Jednako tako, potrebe djeteta, adolescenta, radno aktivne osobe i starije osobe bitno se razlikuju.

Individualizirani pristup podrazumijeva da se osoba ne promatra prvenstveno kroz dijagnozu ili medicinsku kategoriju, nego kao cjelovita osoba sa svojim potrebama, željama, sposobnostima, iskustvima i životnim ciljevima. Stručnjaci koji pružaju podršku trebaju stoga nastojati razumjeti kako osoba doživljava vlastitu situaciju i koje ciljeve smatra važnima. Umjesto donošenja odluka umjesto osobe, naglasak treba biti na osnaživanju i podršci pri donošenju vlastitih odluka.

Upravo je osnaživanje jedna od ključnih vrijednosti suvremenog pristupa psihosocijalnoj podršci. Osnaživanje podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može razviti osjećaj kompetentnosti, samopouzdanja i kontrole nad vlastitim životom.          To ne znači da osoba mora sve raditi sama niti da joj pomoć treba biti uskraćena kako bi se postigla veća samostalnost.             Naprotiv, prava samostalnost često podrazumijeva mogućnost izbora vrste i intenziteta potrebne podrške. Osoba može biti vrlo autonomna u donošenju odluka upravo zato što ima osiguranu odgovarajuću pomoć u onim područjima u kojima joj je potrebna.

Psihološki aspekt invaliditeta potrebno je promatrati s posebnom pažnjom. Suočavanje s invaliditetom može uključivati različita emocionalna iskustva, osobito kada do njega dolazi iznenada, primjerice nakon bolesti, ozljede ili nesreće.    U takvim situacijama osoba može prolaziti kroz razdoblja šoka, nevjerice, tuge, ljutnje, straha, nesigurnosti i zabrinutosti za budućnost. Promjena zdravstvenog ili funkcionalnog statusa može zahtijevati prilagodbu na potpuno nove životne okolnosti. 

Pritom nije opravdano očekivati da će se osoba „brzo naviknuti“ na novonastalu situaciju. 

Proces prilagodbe može biti dugotrajan i individualan.

Važnu ulogu u tom procesu može imati stručna psihološka podrška. Razgovor sa stručnom osobom može pomoći pojedincu da razumije i prihvati vlastite emocionalne reakcije, razvije učinkovitije načine suočavanja sa stresom te ponovno definira osobne ciljeve.

Psihološka podrška posebno je značajna kada se pojave dugotrajna tjeskoba, depresivnost, osjećaj beznađa, povlačenje iz društvenih odnosa ili druge teškoće koje narušavaju svakodnevno funkcioniranje.

Međutim, bilo bi pogrešno psihičke teškoće osoba s invaliditetom automatski pripisivati samom invaliditetu. Takav pristup može dovesti do stigmatizacije i zanemarivanja stvarnih uzroka problema. 

Na psihičko zdravlje često snažno utječu društvene okolnosti. Dugotrajna izloženost diskriminaciji, nedostupnost javnih prostora, nezaposlenost, financijska nesigurnost, ovisnost o drugima, nedostatak podrške ili osjećaj da osoba nije prihvaćena u zajednici mogu biti značajni izvori kroničnog stresa. Stoga psihosocijalna podrška ne bi trebala biti usmjerena isključivo na „prilagodbu osobe“ okolnostima, nego i na prepoznavanje i uklanjanje prepreka koje joj otežavaju ravnopravno sudjelovanje.

Socijalna uključenost predstavlja još jednu važnu dimenziju psihosocijalne podrške. 

Čovjek je društveno biće i kvaliteta međuljudskih odnosa snažno je povezana s osjećajem pripadnosti, sigurnosti i životnog zadovoljstva.                  Osobe s invaliditetom mogu se, zbog različitih okolnosti, suočiti s povećanim rizikom od socijalne izolacije.            To se može dogoditi zbog fizičke nepristupačnosti, teškoća u komunikaciji, nedostatka prijevoza, siromaštva, stereotipa ili predrasuda, ali i zbog postupnog povlačenja osobe koja je doživjela višestruka negativna iskustva.

Posebnu važnost imaju vršnjačka podrška i iskustvo drugih osoba s invaliditetom. Kontakt s osobom koja je prošla kroz slična iskustva može imati snažan učinak na osjećaj razumijevanja i pripadnosti.               Vršnjačka podrška može pružiti praktične informacije, emocionalnu potporu i ohrabrenje te pomoći osobi da spozna kako invaliditet ne mora predstavljati prepreku ostvarivanju osobnih ciljeva. U tom smislu osobe s invaliditetom nisu samo korisnici usluga nego mogu biti i aktivni pružatelji podrške, mentori, edukatori i zagovaratelji prava.

Obitelj također ima značajnu ulogu u psihosocijalnoj podršci. Članovi obitelji često su prvi i najvažniji izvor emocionalne i praktične pomoći. Međutim, potreba za podrškom ne odnosi se samo na osobu s invaliditetom. Obitelji se mogu suočavati s velikim brojem izazova, od organizacije svakodnevnog života i zdravstvene skrbi do financijskih i emocionalnih opterećenja. Ako se potrebe članova obitelji zanemare, povećava se rizik od iscrpljenosti, konflikata i narušavanja kvalitete obiteljskih odnosa.

Zbog toga je važno razvijati obiteljski usmjerene oblike podrške. Obitelji trebaju imati pristup jasnim informacijama, savjetovanju, edukaciji i mogućnostima predaha od dugotrajne skrbi kada je ona potrebna. Posebno je važno članovima obitelji pomoći da razlikuju podršku od pretjerane zaštite. 

Namjera da se osoba zaštiti od teškoća može biti razumljiva, ali pretjerana zaštita ponekad može ograničiti razvoj samostalnosti i donošenja vlastitih odluka. Cilj podrške treba biti omogućiti osobi da učini ono što može i želi, uz pomoć koja joj je potrebna.

Pitanje autonomije posebno je važno kada je riječ o osobama koje imaju veći stupanj potrebne podrške. Društvo često pogrešno poistovjećuje potrebu za fizičkom pomoći s nesposobnošću donošenja odluka. Međutim, osoba može imati značajne fizičke ili komunikacijske teškoće, a istodobno biti sposobna donositi odluke o svojim životnim prioritetima, odnosima, obrazovanju, radu, stanovanju i slobodnom vremenu. Psihosocijalna podrška treba stoga poštovati načelo autonomije i omogućiti osobi da sudjeluje u odlukama koje se tiču njezina života.

Komunikacija je u tom procesu od presudne važnosti. Stručnjaci i institucije trebaju prilagoditi način komunikacije individualnim potrebama osobe. To može uključivati jednostavan i razumljiv jezik, dovoljno vremena za razgovor, alternativne komunikacijske metode, znakovni jezik, asistivnu tehnologiju ili druge oblike komunikacijske podrške. Komunikacijska pristupačnost nije dodatna pogodnost, nego preduvjet ravnopravnog sudjelovanja.

Važan segment psihosocijalne podrške odnosi se i na obrazovanje i zapošljavanje. Obrazovanje ne predstavlja samo mogućnost stjecanja znanja i kvalifikacija, nego i prostor za razvoj socijalnih odnosa, samopouzdanja i osjećaja pripadnosti. Ako obrazovni sustav nije dovoljno inkluzivan, posljedice mogu biti dugoročne i odraziti se na kasnije mogućnosti zapošljavanja i društvenog sudjelovanja.

Socijalna uključenost predstavlja još jednu važnu dimenziju psihosocijalne podrške.  Čovjek je društveno biće i kvaliteta međuljudskih odnosa snažno je povezana s osjećajem pripadnosti, sigurnosti i životnog zadovoljstva. 

Osobe s invaliditetom mogu se, zbog različitih okolnosti, suočiti s povećanim rizikom od socijalne izolacije.            To se može dogoditi zbog fizičke nepristupačnosti, teškoća u komunikaciji, nedostatka prijevoza, siromaštva, stereotipa ili predrasuda, ali i zbog postupnog povlačenja osobe koja je doživjela višestruka negativna iskustva.

Socijalna izolacija nije samo pitanje društvenih kontakata. Dugotrajna usamljenost može imati ozbiljne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje. Zbog toga je potrebno razvijati programe koji omogućuju aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u životu zajednice. To mogu biti sportske aktivnosti, kulturni programi, kreativne radionice, edukacije, volonterske aktivnosti, udruge, grupe podrške ili različiti oblici neformalnog druženja. Ključno je da takve aktivnosti ne budu samo „namijenjene osobama s invaliditetom“, nego da omogućuju njihovo ravnopravno sudjelovanje u širem društvenom okruženju.