PSIHOSOCI JALNA PODRŠKA OSOBAMA S INVALIDI TETOM – PUT PREMA RAVNOPRA VNOM SUDJELO VANJU U DRUŠTVU
U ovom članku govorit ćemo o psihosocijalnoj podršci osobama s invaliditetom, zaštoje ona važna, kako ona može pomoći osobama s invaliditetom u uključivanju uravnopravno sudjelovanje u društvo i poboljšati njihovu kvalitetu života.
Invaliditet je složen društveni, zdravstveni i psihosocijalni fenomen koji ne određujesamo pojedinca i njegove funkcionalne sposobnosti, nego značajno utječe i na načinnjegova sudjelovanja u obitelji, obrazovanju, zapošljavanju, društvenom životu iostvarivanju osobnih prava. Iako suvremeni pristupi invaliditetu sve više naglašavajusposobnosti, potencijale i autonomiju osobe, osobe s invaliditetom i dalje sesuočavaju s brojnim preprekama koje nadilaze njihove individualne teškoće.
Fizičkanepristupačnost, komunikacijske prepreke, diskriminacija, socijalna izolacija,siromaštvo, otežan pristup obrazovanju i zapošljavanju te nedostatna dostupnostrazličitih oblika podrške mogu značajno utjecati na kvalitetu života i psihičkoblagostanje pojedinca.
U tom kontekstu psihosocijalna podrška predstavlja jedan od važnih elemenata cjelovitog pristupa osobama s invaliditetom. Njezina svrha nije samo pružanje pomoći u kriznim ili posebno zahtjevnim životnim situacijama, nego stvaranje uvjeta u kojima osoba može razvijati svoje potencijale, donositi odluke o vlastitom životu, održavatisocijalne odnose i ravnopravno sudjelovati u zajednici. Psihosocijalna podrška pritom podrazumijeva mnogo više od psihološkog savjetovanja. Ona obuhvaća različite oblike stručne, emocionalne, socijalne i praktične pomoći, prilagođene individualnimpotrebama i životnim okolnostima osobe.
Posebno je važno naglasiti da potreba za psihosocijalnom podrškom nije posljedicasamog postojanja invaliditeta. Teškoće se često pojavljuju kao posljedicameđudjelovanja osobnih okolnosti i prepreka koje postoje u društvu. Osoba koja imaodređeno oštećenje ili teškoću može živjeti ispunjen i autonoman život ako imapristup odgovarajućim uslugama, pomagalima, obrazovanju, zapošljavanju, podršciobitelji i zajednice te ako živi u okruženju koje poštuje njezino dostojanstvo irazličitost. Stoga se psihosocijalna podrška treba promatrati u širem kontekstu zaštiteljudskih prava, socijalne uključenosti i osnaživanja osoba s invaliditetom.
Pojam psihosocijalne podrške obuhvaća širok raspon aktivnosti kojima se nastojiunaprijediti psihološka dobrobit osobe, njezina socijalna uključenost, osjećaj sigurnosti, samostalnost i sposobnost suočavanja sa životnim izazovima.
Takva podrška može uključivati individualno savjetovanje, psihološku pomoć,psihoterapijske postupke kada su indicirani, pomoć u razvijanju socijalnih vještina,podršku u uključivanju u zajednicu, pomoć pri rješavanju svakodnevnih problema,podršku obitelji, pomoć u ostvarivanju prava i usluga te povezivanje osobe srelevantnim institucijama i organizacijama.
Jedna od temeljnih značajki kvalitetne psihosocijalne podrške jest individualizirani pristup. Ne postoji jedinstveni model podrške koji bi odgovarao svim osobama s invaliditetom. Potrebe osobe ovise o vrsti i stupnju invaliditeta, dobi, životnoj situaciji, obiteljskim odnosima, ekonomskim okolnostima, dostupnosti usluga, osobnim interesima i ciljevima te iskustvima koja je osoba tijekom života stekla.
Osoba koja jeinvaliditet stekla tijekom odrasle dobi može imati sasvim drugačije potrebe od osobekoja je s invaliditetom rođena. Jednako tako, potrebe djeteta, adolescenta, radnoaktivne osobe i starije osobe bitno se razlikuju.
Individualizirani pristup podrazumijeva da se osoba ne promatra prvenstveno krozdijagnozu ili medicinsku kategoriju, nego kao cjelovita osoba sa svojim potrebama,željama, sposobnostima, iskustvima i životnim ciljevima.
Stručnjaci koji pružajupodršku trebaju stoga nastojati razumjeti kako osoba doživljava vlastitu situaciju ikoje ciljeve smatra važnima.
Umjesto donošenja odluka umjesto osobe, naglasaktreba biti na osnaživanju i podršci pri donošenju vlastitih odluka.
Upravo je osnaživanje jedna od ključnih vrijednosti suvremenog pristupa psihosocijalnoj podršci. Osnaživanje podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može razviti osjećaj kompetentnosti, samopouzdanja i kontrole nad vlastitim životom .
To ne znači da osoba mora sve raditi sama niti da joj pomoć treba biti uskraćenakako bi se postigla veća samostalnost. Naprotiv, prava samostalnost često podrazumijeva mogućnost izbora vrste i intenziteta potrebne podrške.
Osoba može biti vrlo autonomna u donošenju odluka upravo zato što ima osiguranu odgovarajuću pomoć u onim područjima u kojima joj je potrebna.
Psihološki aspekt invaliditeta potrebno je promatrati s posebnom pažnjom.
Suočavanje s invaliditetom može uključivati različita emocionalna iskustva, osobitokada do njega dolazi iznenada, primjerice nakon bolesti, ozljede ili nesreće. U takvimsituacijama osoba može prolaziti kroz razdoblja šoka, nevjerice, tuge, ljutnje, straha,nesigurnosti i zabrinutosti za budućnost. Promjena zdravstvenog ili funkcionalnog statusa može zahtijevati prilagodbu na potpuno nove životne okolnosti.
Pritom nije opravdano očekivati da će se osoba „brzo naviknuti“ na novonastalu situaciju. Proces prilagodbe može biti dugotrajan i individualan.
Važnu ulogu u tom procesu može imati stručna psihološka podrška. Razgovor sastručnom osobom može pomoći pojedincu da razumije i prihvati vlastite emocionalnereakcije, razvije učinkovitije načine suočavanja sa stresom te ponovno definiraosobne ciljeve. Psihološka podrška posebno je značajna kada se pojave dugotrajnatje skoba, depresivnost, osjećaj beznađa, povlačenje iz društvenih odnosa ili drugeteškoće koje narušavaju svakodnevno funkcioniranje.
Međutim, bilo bi pogrešno psihičke teškoće osoba s invaliditetom automatski pripisivati samom invaliditetu. Takav pristup može dovesti do stigmatizacije i zanemarivanja stvarnih uzroka problema.
Na psihičko zdravlje često snažno utječudruštvene okolnosti. Dugotrajna izloženost diskriminaciji, nedostupnost javnihprostora, nezaposlenost, financijska nesigurnost, ovisnost o drugima, nedostatak podrške ili osjećaj da osoba nije prihvaćena u zajednici mogu biti značajni izvori kroničnog stresa. Stoga psihosocijalna podrška ne bi trebala biti usmjerena isključivo na „prilagodbu osobe“ okolnostima, nego i na prepoznavanje i uklanjanje prepreka koje joj otežavaju ravnopravno sudjelovanje.
Socijalna uključenost predstavlja još jednu važnu dimenziju psihosocijalne podrške.
Čovjek je društveno biće i kvaliteta međuljudskih odnosa snažno je povezana sosjećajem pripadnosti, sigurnosti i životnog zadovoljstva.
Osobe s invaliditetom moguse, zbog različitih okolnosti, suočiti s povećanim rizikom od socijalne izolacije.
To semože dogoditi zbog fizičke nepristupačnosti, teškoća u komunikaciji, nedostatkaprijevoza, siromaštva, stereotipa ili predrasuda, ali i zbog postupnog povlačenja osobe koja je doživjela višestruka negativna iskustva.
Socijalna izolacija nije samo pitanje društvenih kontakata.
Dugotrajna usamljenostmože imati ozbiljne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje. Zbog toga je potrebno razvijati programe koji omogućuju aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u životu zajednice. To mogu biti sportske aktivnosti, kulturni programi, kreativne radionice, edukacije, volonterske aktivnosti, udruge, grupe podrške ili različiti oblici neformalnog druženja. Ključno je da takve aktivnosti ne budu samo „namijenjene osobama s invaliditetom“, nego da omogućuju njihovo ravnopravno sudjelovanje u širem društvenom okruženju.
Posebnu važnost imaju vršnjačka podrška i iskustvo drugih osoba s invaliditetom.
Kontakt s osobom koja je prošla kroz slična iskustva može imati snažan učinak naosjećaj razumijevanja i pripadnosti.
Vršnjačka podrška može pružiti praktičneinformacije, emocionalnu potporu i ohrabrenje te pomoći osobi da spozna kakoinvaliditet ne mora predstavljati prepreku ostvarivanju osobnih ciljeva.
U tom smisluosobe s invaliditetom nisu samo korisnici usluga nego mogu biti i aktivni pružatelji podrške, mentori, edukatori i zagovaratelji prava.
Obitelj također ima značajnu ulogu u psihosocijalnoj podršci. Članovi obitelji često suprvi i najvažniji izvor emocionalne i praktične pomoći. Međutim, potreba za podrškomne odnosi se samo na osobu s invaliditetom.
Obitelji se mogu suočavati s velikimbrojem izazova, od organizacije svakodnevnog života i zdravstvene skrbi dofinancijskih i emocionalnih opterećenja. Ako se potrebe članova obitelji zanemare, povećava se rizik od iscrpljenosti, konflikata i narušavanja kvalitete obiteljskih odnosa.
Zbog toga je važno razvijati obiteljski usmjerene oblike podrške.
Obitelji trebaju imatipristup jasnim informacijama, savjetovanju, edukaciji i mogućnostima predaha oddugotrajne skrbi kada je ona potrebna. Posebno je važno članovima obitelji pomoćida razlikuju podršku od pretjerane zaštite. Namjera da se osoba zaštiti od teškoćamože biti razumljiva, ali pretjerana zaštita ponekad može ograničiti razvoj samostalnosti i donošenja vlastitih odluka. Cilj podrške treba biti omogućiti osobi daučini ono što može i želi, uz pomoć koja joj je potrebna.
Pitanje autonomije posebno je važno kada je riječ o osobama koje imaju veći stupanj potrebne podrške. Društvo često pogrešno poistovjećuje potrebu za fizičkom pomoći s ne sposobnošću donošenja odluka. Međutim, osoba može imati značajne fizičke ili komunikacijske teškoće, a istodobno biti sposobna donositi odluke o svojim životnim prioritetima, odnosima, obrazovanju, radu, stanovanju i slobodnom vremenu.
Psihosocijalna podrška treba stoga poštovati načelo autonomije i omogućiti osobi da sudjeluje u odlukama koje se tiču njezina života.
Komunikacija je u tom procesu od presudne važnosti.
Stručnjaci i institucije trebajuprilagoditi način komunikacije individualnim potrebama osobe.
To može uključivati jednostavan i razumljiv jezik, dovoljno vremena za razgovor, alternativne komunikacijske metode, znakovni jezik, asistivnu tehnologiju ili druge oblikekomunikacijske podrške.
Komunikacijska pristupačnost nije dodatna pogodnost, nego preduvjet ravnopravnog sudjelovanja.
Važan segment psihosocijalne podrške odnosi se i na obrazovanje i zapošljavanje.
Obrazovanje ne predstavlja samo mogućnost stjecanja znanja i kvalifikacija, nego iprostor za razvoj socijalnih odnosa, samopouzdanja i osjećaja pripadnosti. Akoobrazovni sustav nije dovoljno inkluzivan, posljedice mogu biti dugoročne i odraziti sena kasnije mogućnosti zapošljavanja i društvenog sudjelovanja.
Zapošljavanje je također mnogo više od izvora prihoda.
Rad može pridonijeti osjećajusvrhe, identiteta, samostalnosti i društvene vrijednosti. Osobe s invaliditetom čestose, međutim, suočavaju s predrasudama poslodavaca, neprilagođenim radnim mjestima i nedostatkom razumnih prilagodbi. Psihosocijalna podrška može pomoći osobi u profesionalnoj orijentaciji, razvoju samopouzdanja, pripremi za traženje zaposlenja i suočavanju s izazovima na radnom mjestu. Istodobno, odgovornost nije samo na pojedincu. Poslodavci i institucije trebaju stvarati uvjete u kojima su osobe s invaliditetom stvarno uključene na tržište rada.
Jednako je važna dostupnost zdravstvenih i socijalnih usluga.
Sustav podrške možebiti učinkovit samo ako su usluge međusobno povezane i dostupne u zajednici.
Osoba ne bi trebala biti prisiljena obilaziti velik broj institucija i ponavljati svoju životnupriču različitim stručnjacima kako bi ostvarila osnovna prava. Koordinirani pristupmože značajno smanjiti administrativno opterećenje i povećati učinkovitost podrške.
U tome važnu ulogu imaju stručnjaci različitih profila. Psiholozi, psihijatri, socijalniradnici, edukacijski rehabilitatori, liječnici, medicinske sestre, radni terapeuti,fizioterapeuti, stručnjaci za zapošljavanje i drugi profesionalci mogu pridonijetirazličitim aspektima podrške. Multidisciplinarni pristup omogućuje sagledavanjeosobe iz više perspektiva, ali pritom je važno izbjeći situaciju u kojoj stručni sustavpostaje važniji od same osobe. Stručnjaci trebaju međusobno surađivati, ali osoba s invaliditetom mora ostati središte procesa.
U širem društvenom kontekstu potrebno je govoriti i o stigmi. Predrasude premaosobama s invaliditetom mogu biti otvorene, ali često djeluju i suptilno.
One se moguočitovati kroz sažaljenje, pretjeranu zaštitu, niska očekivanja, infantilizaciju ili pretpostavku da osoba nije sposobna samostalno odlučivati. Takvi stavovi mogu biti jednako ograničavajući kao i fizičke prepreke.
Zbog toga psihosocijalna podrška mora uključivati i rad na promjeni društvenih stavova.
Jezik kojim govorimo o invaliditetu također ima važnu ulogu.
Način na koji društvoopisuje osobe s invaliditetom može pridonijeti njihovom osnaživanju ili stigmatizaciji.
Potrebno je izbjegavati izraze koji osobu svode isključivo na njezin invaliditet ili jeprikazuju kao objekt sažaljenja. Istodobno, važno je poštovati individualne preferencije jer način na koji se osoba identificira može biti osobno pitanje. Profesionalna komunikacija treba biti utemeljena na poštovanju, dostojanstvu i ravnopravnosti.
Psihosocijalna podrška ima važnu ulogu i u prevenciji kriznih situacija. Pravodobno prepoznavanje emocionalnih i socijalnih teškoća može spriječiti njihovo produbljivanje. To zahtijeva dostupnost stručnjaka, ali i educiranje obitelji, odgojno-obrazovnih djelatnika, poslodavaca i drugih osoba koje dolaze u kontakt s osobama s invaliditetom. Važno je prepoznati promjene u ponašanju, socijalnom funkcioniranju i emocionalnom stanju te osobi pravodobno ponuditi odgovarajuću pomoć.
Pritom treba voditi računa o granicama između podrške i profesionalne intervencije.
Nije svaka životna teškoća psihički poremećaj niti svaka emocionalna reakcija zahtijeva klinički tretman. Tuga, strah, ljutnja ili frustracija mogu biti normalne reakcije na zahtjevne životne okolnosti. Profesionalna procjena treba pomoći u razlikovanju očekivanih reakcija od stanja koja zahtijevaju intenzivniju stručnu pomoć. Time se istodobno izbjegava i patologiziranje osobe i zanemarivanje stvarnih teškoća.
Važan aspekt kvalitetne podrške jest kontinuitet. Povremena pomoć u kriznoj situacijimože biti značajna, ali dugoročna uključenost često je potrebna kako bi se osobiomogućilo stabilno funkcioniranje. Potrebe se tijekom života mijenjaju, pa se i podrška mora prilagođavati. Ono što je osobi bilo potrebno u adolescenciji možda neće biti dovoljno ili primjereno u odrasloj dobi. Promjene životnih okolnosti, zdravstvenog statusa, zaposlenja, obiteljskih odnosa ili stanovanja mogu zahtijevati novu procjenu potreba.
Pri tome je važno izbjegavati stvaranje trajne ovisnosti o sustavu.
Svrha podrške nijepovećavati broj usluga koje osoba koristi, nego omogućiti što veću kvalitetu života,autonomiju i uključenost.
Ponekad je najbolji oblik podrške upravo onaj koji postupno omogućuje osobi da preuzme veću kontrolu nad vlastitim životom.
U drugim situacijama potrebna je dugotrajna ili trajna podrška.
Ključno je da se intenzitet i oblik pomoći određuju prema stvarnim potrebama osobe, a ne prema unaprijed definiranim perspektivama.
U kontekstu psihosocijalne podrške važno je govoriti i o osobnom izboru i pravu narizik.
Život bez ikakvog rizika nije moguć, a pretjerana zaštita može ograničiti osobne slobode. Osoba s invaliditetom, kao i svaka druga osoba, ima pravo donositi odluke koje uključuju određeni stupanj rizika, pod uvjetom da je dobila razumljive informacije
i odgovarajuću podršku za donošenje odluke. Poštovanje prava na izbor važan jeelement dostojanstva i autonomije.
Za razvoj kvalitetnog sustava psihosocijalne podrške potrebna je suradnja različitihdionika. Institucije, stručnjaci, organizacije civilnog društva, lokalne zajednice,obrazovne ustanove, poslodavci, obitelji i same osobe s invaliditetom trebajusudjelovati u njegovu oblikovanju.
Posebno je važno uključivati osobe s invaliditetomu donošenje odluka koje se odnose na njihove živote.
Načelo da se odluke ne donose „o osobama“ bez njihovog sudjelovanja treba biti jedno od temeljnih načelarazvoja usluga.
Organizacije osoba s invaliditetom imaju posebno vrijednu ulogu jer često najboljepoznaju konkretne prepreke s kojima se njihovi članovi suočavaju.
One mogu pružati neposrednu podršku, zagovarati prava, educirati javnost i sudjelovati u kreiranju javnih politika. Njihovo iskustvo predstavlja važan izvor znanja koji bi institucije trebale sustavno uključivati u razvoj usluga.
Kvaliteta psihosocijalne podrške ne mjeri se samo brojem dostupnih usluga.
Važno je procijeniti jesu li usluge dostupne onima kojima su potrebne, jesu li pristupačne, individualizirane, u temeljene na dokazima i usmjerene prema osobnim ciljevima korisnika. Također je važno pratiti zadovoljstvo osoba koje koriste usluge i njihov stvarni učinak na kvalitetu života. Sustav podrške koji postoji formalno, ali do njega je teško doći ili ne odgovara stvarnim potrebama korisnika, ne može se smatrati dovoljno učinkovitim.
Kada govorimo o budućnosti psihosocijalne podrške osobama s invaliditetom,potrebno je prije svega napustiti tradicionalni pristup koji osobu promatra kroznedostatke i ograničenja.
Suvremeni pristup temelji se na ljudskim pravima,socijalnom modelu invaliditeta, inkluziji, pristupačnosti, autonomiji i sudjelovanju.
Toznači da cilj nije samo pomoći osobi da se prilagodi društvu, nego istodobno mijenjatidruštvo tako da različitost postane prihvaćen i ravnopravan dio svakodnevnog života.
Takav pristup zahtijeva promjenu perspektive. Umjesto pitanja„što osoba ne može?“,potrebno je pitati „što joj je potrebno da bi mogla sudjelovati?“. Umjesto naglašavanje dijagnoze, potrebno je sagledavati životne ciljeve. Umjesto donošenja odluka umjesto osobe, potrebno je razvijati podržano donošenje odluka. Umjesto izoliranih usluga potrebno je graditi povezane sustave podrške u zajednici.
Psihosocijalna podrška stoga nije samo stručna usluga namijenjena određenojskupini građana.
Ona predstavlja dio šireg društvenog odgovora na pitanje kako osigurati da svaka osoba, bez obzira na invaliditet, može živjeti dostojanstveno i sudjelovati u društvu. Kvalitetan sustav podrške treba omogućiti osobi da razvija svoje potencijale, održava odnose, obrazuje se, radi, odlučuje o sebi, sudjeluje uzajednici i ostvaruje vlastite životne ciljeve.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da se kvaliteta društva.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da se kvaliteta društva može procjenjivati iprema tome koliko je spremno ukloniti prepreke s kojima se suočavaju njegovinajranjiviji članovi.
Osobe s invaliditetom ne trebaju biti promatrane prvenstveno kaoprimatelji pomoći, nego kao ravnopravni građani koji imaju pravo na podršku kada ima je potrebna. Psihosocijalna podrška u tom smislu nije izraz sažaljenja ni povlastica, nego instrument ostvarivanja ravnopravnosti i društvene uključenosti.
Cjelovit pristup psihosocijalnoj podršci podrazumijeva istodobno ulaganje u stručneusluge, obiteljsku i vršnjačku podršku, pristupačno obrazovanje, zapošljavanje,dostupno stanovanje, mobilnost, komunikacijsku pristupačnost i razvoj uključivih zajednica.
Tek povezivanjem svih tih elemenata moguće je stvoriti okruženje u kojemosoba s invaliditetom neće morati neprestano dokazivati svoju vrijednost ilisposobnosti, nego će moći živjeti kao ravnopravan član društva.
Stoga psihosocijalnu podršku treba promatrati kao kontinuirani proces osnaživanjapojedinca i istodobnog uklanjanja društvenih prepreka.
Njezin konačni cilj nije samosmanjenje teškoća, nego povećanje kvalitete života, autonomije, osjećaja pripadnostii mogućnosti sudjelovanja. Društvo koje osigurava takvu podršku ne ulaže samo upojedince s invaliditetom, nego i u vlastitu društvenu koheziju, solidarnost ipravednost.
U tome se nalazi njezina šira vrijednost: psihosocijalna podrška nije samo pitanje sustava socijalne skrbi ili zdravstvenih usluga, već pitanje kakvo društvo želimo graditi i koliko smo spremni svakom njegovom članu omogućiti dostojanstven i smislen život.
