SAMOZASTUPANJE VLASTITIH PRAVA ODRASLIH OSOBA S INVALIDITETOM I OSJEČAJ KRIVNJE PRI DONOŠENJU VLASTITIH ODLUKA
Samo zastupanje znači govoriti u svoje ime, izražavati svoje potrebe, želje i mišljenja te aktivno sudjelovati u odlukama koje utječu na vlastiti život.
Za mnoge odrasle osobe s invaliditetom to nije samo pitanje prava nego i pitanje dostojanstva, samopoštovanja i osobne slobode. Iako je pravo na samostalno odlučivanje jedno od temeljnih ljudskih prava, mnoge osobe s invaliditetom osjećaju krivnju kada pokušaju preuzeti kontrolu nad vlastitim životom.
Otkud dolazi taj osjećaj i kako ga prevladati?
* Što je samo zastupanje? Samo zastupanje podrazumijeva:
- izražavanje vlastitog mišljenja
- sudjelovanje u donošenju odluka
- poznavanje svojih prava
- traženje potrebne podrške - zauzimanje za vlastite potrebe i interese
- pravo na izbor i pogrešku Samo zastupanje ne znači sukobljavanje s drugima. Ono znači aktivno sudjelovanje u vlastitom životu.
* Zašto osobe s invaliditetom često osjećaju krivnju?
Mnoge osobe s invaliditetom odrastaju uz veliku količinu pomoći i zaštite. Iako je podrška važna, ponekad se dogodi da okolina nesvjesno šalje poruke:
- "Netko drugi zna bolje."
- "Nemoj riskirati."
- "Pusti da ja odlučim."
- "To je previše za tebe."
Takve poruke tijekom godina mogu dovesti do uvjerenja da vlastite odluke nisu dovoljno dobre ili da će samostalnost nekoga razočarati.
* Najčešći oblici osjećaja krivnje - Krivnja zbog postavljanja granica
Osoba osjeća nelagodu kada kaže "ne" članu obitelji, prijatelju ili stručnjaku.
- Krivnja zbog želje za samostalnošću
Neki ljudi osjećaju da su nezahvalni ako žele više samostalnosti nakon godina primanja pomoći.
- Krivnja zbog drugačijih životnih izbora
Primjerice, kada žele živjeti samostalno, raditi, imati partnera ili donijeti odluku koja se ne sviđa njihovoj okolini.
- Krivnja zbog vlastitih potreba
Mnoge osobe godinama stavljaju potrebe drugih ispred svojih te osjećaju nelagodu kada napokon počnu misliti na sebe.
* Kada zaštita postane prepreka samostalnosti
Mnogi roditelji, članovi obitelji i stručnjaci žele zaštititi dijete s invaliditetom od razočaranja, opasnosti i teških iskustava.
Takva želja najčešće proizlazi iz ljubavi, brige i straha za sigurnost djeteta. Međutim, kada zaštita postane pretjerana i traje godinama, može ostaviti posljedice na razvoj samostalnosti i samopouzdanja.
Neka djeca s invaliditetom odrastaju uz poruke poput:
* "Pusti, ja ću to umjesto tebe."
* "To nije za tebe."
* "Nemoj, moglo bi biti opasno."
* "Netko drugi će to riješiti."
* "Ti to ne možeš."
Iako izgovorene s najboljom namjerom, takve poruke mogu dovesti do toga da osoba počne sumnjati u vlastite sposobnosti i da povjeruje kako nije dovoljno sposobna donositi odluke o vlastitom životu.
Odrasla osoba u tijelu odraslog čovjeka, a osjećaj kao da mora tražiti dopuštenje.
Kod nekih osoba s invaliditetom može se razviti osjećaj da za svaku važnu odluku trebaju nečije odobrenje.
Čak i kada su punoljetne, zaposlene ili žive samostalno, mogu osjećati nelagodu pri donošenju odluka koje drugi možda neće podržati.
Takve osobe često razmišljaju:
"Što će mama – tata reći?"
"Hoće li se netko naljutiti na mene?"
"Imam li pravo to željeti?" "Jesam li sebična / sebičan ako donesem ovu odluku?"
Nerijetko se javlja osjećaj krivnje već pri samoj pomisli na samostalno odlučivanje.
* Strah od pogreške
Osobe koje su bile pretjerano zaštićivane često nisu imale priliku učiti kroz vlastita iskustva.
Zbog toga svaka odluka može izgledati kao veliki rizik.
No važno je razumjeti da se samostalnost ne razvija kroz savršene odluke nego kroz iskustvo. Pogreške nisu dokaz nesposobnosti. One su sastavni dio učenja za svakog čovjeka.
* Podrška umjesto preuzimanja kontrole
Odraslim osobama s invaliditetom najčešće nije potrebno da netko odlučuje umjesto njih.
Potrebna im je podrška koja poštuje njihovu autonomiju. Razlika je velika između : "Ja ću odlučiti što je najbolje za tebe." i "Kako ti vidiš situaciju i kako ti mogu pomoći da doneseš odluku?"
Prava podrška osnažuje osobu. Ne oduzima joj glas.
* Učenje samostalnosti nikada nije prekasno
Čak i ako je osoba desetljećima živjela pod snažnom zaštitom okoline, moguće je razvijati samostalnost i vještine samo zastupanja.
To je proces koji započinje malim koracima: izražavanjem vlastitog mišljenja, postavljanjem granica, donošenjem svakodnevnih odluka i prihvaćanjem činjenice da vlastite potrebe i želje imaju jednaku vrijednost kao potrebe drugih ljudi.
Najveći korak nije naučiti kako uvijek donositi savršene odluke.
Najveći korak je povjerovati da imamo pravo donositi ih.
*Važno je zapamtiti:
Imate pravo na vlastiti život
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom jasno naglašava pravo na:
- samostalnost
- ravnopravnost
- slobodu izbora
- sudjelovanje u društvu
- donošenje odluka koje se odnose na vlastiti život. Invaliditet ne oduzima pravo na odlučivanje.
*Kako razvijati vještine samo zastupanja?
- Upoznajte svoja prava
Znanje daje sigurnost. Informirajte se o pravima koja imate kao osoba s invaliditetom.
- Vježbajte izražavanje mišljenja
Počnite s manjim odlukama i postupno gradite samopouzdanje.
- Prihvatite da ne morate svima ugoditi.
Nemoguće je zadovoljiti očekivanja svih ljudi oko sebe.
- Okružite se podražavajućim osobama
Podrška ne znači da netko odlučuje umjesto vas.
Prava podrška pomaže osobi da sama donese odluku.
- Prihvatite mogućnost pogreške
Svaka odrasla osoba ima pravo pogriješiti.
To pravo pripada i osobama s invaliditetom.
Razlika između sebičnosti i brige o sebi.
Jedna od najvećih prepreka samo zastupanju jest uvjerenje da je zauzimanje za sebe sebično.
Međutim:
- Sebičnost znači zanemarivanje potreba drugih.
- Briga o sebi znači poštivanje vlastitih potreba uz poštivanje drugih.
Tražiti poštovanje, donositi odluke o vlastitom životu i postavljati granice nije sebičnost. To je zdrava odgovornost prema sebi.
Na samom kraju važno je naglasiti kako samo zastupanje nije nešto što se razvija preko noći.
To je proces učenja, stjecanja samopouzdanja i prepoznavanja vlastite vrijednosti. Odrasle osobe s invaliditetom imaju pravo govoriti svojim glasom, donositi vlastite odluke i graditi život prema vlastitim željama i mogućnostima.
Osjećaj krivnje koji se ponekad javlja ne znači da radimo nešto pogrešno.
Često je upravo suprotno – znak je da učimo preuzimati odgovornost za vlastiti život. Svaki put kada izrazimo svoje mišljenje, postavimo granicu ili donesemo odluku koja je važna za nas, činimo korak prema većoj samostalnosti, dostojanstvu i punom ostvarivanju svojih prava.