SOCIJALNA SKRB KAO PARTNER OBITELJI U DUGOTRAJN OJ SKRBI SVISOKIM POTREBAMA PODRŠKE

U ovom članku govorit ćemo važnosti partnerstvu Zavoda za socijalnu skrb obiteljimakoje dugotrajno skrbe o osobama s invaliditetom koje imaju visoke potrebe zapodrškom. Zašto takva podrška važna i koliko može utjecati na kvalitetu života osobes invaliditetom pa i same obitelji u cjelini.

Suvremena društva suočavaju se s izraženim demografskim, socijalnim izdravstvenim promjenama koje značajno utječu na potrebe stanovništva za različitimoblicima podrške. Produljenje životnog vijeka, porast broja osoba koje žive skroničnim bolestima, razvojnim teškoćama ili invaliditetom te sve veći broj starijihosoba koje zbog narušenog zdravstvenog stanja ovise o pomoći drugih doveli su dopovećane potrebe za organiziranom dugotrajnom skrbi. Istodobno, mijenjaju se iobiteljske strukture. 

Sve je manje više generacijskih kućanstava, članovi obitelji često žive odvojeno zbog obrazovanja ili zaposlenja, a sve veći broj osoba istodobno skrbio djeci, starijim roditeljima i drugim članovima obitelji kojima je potrebna podrška. Utakvim okolnostima dugotrajna skrb više ne može biti isključiva odgovornost obitelji niti se može promatrati samo kao zdravstveno pitanje. 

Ona predstavlja složendruštveni izazov koji zahtijeva koordinirano djelovanje različitih sustava, među kojimasocijalna skrb zauzima jedno od najvažnijih mjesta.

Obitelj je gotovo uvijek prvi i najvažniji izvor pomoći osobi kojoj je potrebnadugotrajna skrb. Bez obzira radi li se o djetetu s razvojnim teškoćama, odrasloj osobis invaliditetom, osobi s intelektualnim teškoćama, kroničnim neurološkim bolestima ilistarijoj osobi s demencijom, članovi obitelji najčešće preuzimaju svakodnevnuodgovornost za organizaciju života, pružanje njege, emocionalne podrške,komunikaciju s različitim institucijama te donošenje brojnih odluka koje utječu nakvalitetu života osobe kojoj pomažu. Takva uloga često traje godinama ilidesetljećima, zahtijeva kontinuiranu prilagodbu te sa sobom nosi značajneemocionalne, fizičke, socijalne i financijske posljedice.

Kada govorimo o osobama s visokim potrebama podrške, mislimo na osobe kojima jezbog složenosti zdravstvenog stanja, funkcionalnih ograničenja ili kombinacijerazličitih teškoća potrebna intenzivna, svakodnevna i dugotrajna pomoć druge osobe.

Potrebe podrške pritom ne odnose se isključivo na osnovne aktivnosti svakodnevnogživota, poput hranjenja, održavanja osobne higijene ili kretanja, već uključuju pomoću komunikaciji, donošenju odluka, uključivanju u obrazovanje, zapošljavanje,društveni život, ostvarivanje prava te očuvanje psihičkog i emocionalnog zdravlja.

Upravo zbog toga dugotrajna skrb obuhvaća mnogo više od zdravstvene njege. Onapodrazumijeva cjelovit pristup osobi i njezinoj obitelji te usklađivanje zdravstvenih,socijalnih, obrazovnih i drugih usluga.

Uloga sustava socijalne skrbi u takvom je kontekstu višestruka. Socijalna skrb nepredstavlja samo sustav novčanih naknada ili administrativnih postupaka zaostvarivanje pojedinih prava. 

Njezina je temeljna zadaća omogućiti osobama kojimaje potrebna podrška dostojanstven život, socijalnu uključenost, zaštitu ljudskih prava i
ravnopravno sudjelovanje u zajednici. 

Istodobno, socijalna skrb treba biti pouzdanpartner obiteljima koje svakodnevno nose najveći teret skrbi, pružajući im stručnupomoć, informacije, koordinaciju usluga i različite oblike podrške koji mogu spriječitiiscrpljenost i socijalnu izolaciju.

Partnerstvo između sustava socijalne skrbi i obitelji temelji se na međusobnompovjerenju, poštovanju i zajedničkom planiranju podrške. 

Takav pristuppodrazumijeva da se obitelj ne promatra kao pasivni korisnik usluga niti kao subjektkoji mora samostalno riješiti sve izazove, već kao ravnopravan sudionik u procesuprocjene potreba, planiranja intervencija i praćenja njihovih učinaka. Obitelji najboljepoznaju svakodnevne potrebe svojih članova, njihove navike, sposobnosti, interese i želje. Stručnjaci iz sustava socijalne skrbi, s druge strane, raspolažu stručnim znanjima, informacijama o dostupnim pravima i uslugama te mogu pomoći u povezivanju različitih sustava i resursa. 

Tek kada se ta dva izvora znanja i iskustvapovežu, moguće je razviti individualizirane oblike podrške koji odgovaraju stvarnim potrebama osobe.

Jedan od ključnih izazova s kojima se obitelji suočavaju jest dugotrajno izlaganjevisokoj razini stresa. 

Skrb za člana obitelji s visokim potrebama podrške čestopodrazumijeva neprekidnu dostupnost tijekom dvadeset i četiri sata dnevno. Mnogiroditelji djece s težim razvojnim teškoćama ili odrasla djeca koja skrbe o starijimroditeljima godinama imaju narušen san, ograničene mogućnosti zapošljavanja,smanjene prihode, manje vremena za vlastito zdravlje i društvene odnose te povećanrizik od razvoja depresije, anksioznosti i sindroma sagorijevanja. 

U takvimokolnostima podrška socijalne skrbi ne predstavlja luksuz nego nužan preduvjetočuvanja funkcionalnosti cijele obitelji.

Važan dio partnerskog odnosa odnosi se na pravodobno informiranje. Brojne obiteljisuočavaju se s osjećajem izgubljenosti prilikom prvog susreta sa sustavom. Prava,postupci, nadležnosti različitih institucija i mogućnosti korištenja pojedinih uslugačesto su složeni i teško razumljivi osobama koje se prvi put nalaze u takvoj situaciji.

Nedostatak jasnih informacija može dovesti do odgađanja ostvarivanja prava,povećanja stresa i osjećaja nepovjerenja prema institucijama. 

Stoga stručnjacisocijalne skrbi imaju važnu ulogu u pružanju razumljivih, pravodobnih iindividualiziranih informacija koje će obiteljima omogućiti donošenje informiranih odluka.

Osim informiranja, socijalna skrb ima važnu koordinacijsku ulogu. Dugotrajna skrbčesto uključuje suradnju s liječnicima, medicinskim sestrama, rehabilitatorima,psiholozima, logopedima, školama, vrtićima, ustanovama socijalne skrbi, udrugama i lokalnom zajednicom.      Bez učinkovite koordinacije postoji opasnost od preklapanjausluga, nepotrebnog administrativnog opterećenja ili, još češće, pojave praznina u pružanju podrške. Upravo zato suvremeni modeli socijalne skrbi sve više naglašavaju važnost koordiniranog upravljanja slučajem, pri čemu jedna stručna osoba prati potrebe korisnika, povezuje različite pružatelje usluga i osigurava kontinuitet podrške.

Posebnu važnost imaju usluge koje omogućuju ostanak osobe u vlastitom domu ilokalnoj zajednici. Brojna međunarodna istraživanja pokazuju da većina osoba želiživjeti u poznatom okruženju, uz očuvanje obiteljskih odnosa i društvenih kontakata.
Razvoj izvaninstitucionalnih usluga predstavlja jedan od najvažnijih smjerovamodernizacije sustava socijalne skrbi. Pomoć u kući, osobna asistencija,psihosocijalna podrška, organizirano stanovanje, dnevni boravci, rani razvojniprogrami, stručna podrška u obitelji i različiti oblici savjetovanja omogućuju većusamostalnost korisnika, ali istodobno značajno rasterećuju članove obitelji.