SOCIJALNI KAPITAL OSOBA S INVALIDI TETOM
U ovom članku govorit ćemo o socijalnom kapitalu osoba s invaliditetom.
Zašto je važan, kako poticati društvo na bolje razumijevanje potreba osoba s invaliditetom i samim time da budu što više uključene u svakodnevne društvene aktivnosti i samim time da im se poboljša kvaliteta života.
U suvremenom društvu sve se više naglašava važnost jednakih mogućnosti, socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja svih građana u životu zajednice. Unatoč značajnim pomacima u području zaštite ljudskih prava, osobe s invaliditetom i dalje se svakodnevno suočavaju s brojnim preprekama koje ograničavaju njihovo puno sudjelovanje u društvenom, gospodarskom, obrazovnom i kulturnom životu. Te prepreke nisu isključivo posljedica zdravstvenog stanja ili funkcionalnih ograničenja pojedinca, već često proizlaze iz nedostatka prilagođene okoline, društvenih predrasuda, stereotipa i ograničenih mogućnosti za uspostavljanje kvalitetnih društvenih odnosa.
Upravo zbog toga posljednjih desetljeća sve veću pozornoststručne i znanstvene javnosti privlači pojam socijalnog kapitala, koji predstavlja jedanod ključnih čimbenika uspješne socijalne uključenosti i kvalitete života osoba sinvaliditetom.
Socijalni kapital nije materijalno bogatstvo niti financijski resurs.
Njega čine ljudi,njihovi međusobni odnosi, povjerenje, uzajamnost, solidarnost i spremnost nasuradnju.
On se razvija kroz obitelj, prijateljstva, susjedstvo, obrazovne ustanove,radna mjesta, udruge, sportske klubove, kulturne aktivnosti i brojne druge društvene mreže koje pojedincu omogućuju osjećaj pripadnosti zajednici.
Kada osoba raspolaže razvijenim socijalnim kapitalom, lakše dolazi do informacija, ostvaruje svoja prava, pronalazi zaposlenje, uključuje se u različite aktivnosti te razvija osjećaj sigurnosti i osobne vrijednosti. Suprotno tome, nedostatak socijalnog kapitala često dovodi do društvene izolacije, usamljenosti, smanjenih životnih prilika i povećanog rizika od socijalne isključenosti.
U ovom članku bit će riječi o značenju socijalnog kapitala, njegovim osnovnimobilježjima i vrstama, ulozi koju ima u životu osoba s invaliditetom, izazovima kojiotežavaju njegovo stvaranje te mogućnostima njegova jačanja kroz djelovanjepojedinaca, institucija, organizacija civilnog društva i lokalnih zajednica.
Cilj člankajest približiti široj javnosti važnost socijalnog kapitala kao jednog od ključnihčimbenika izgradnje uključivog društva u kojem svaka osoba ima priliku razvijati svojepotencijale, ostvarivati svoja prava i aktivno doprinositi zajednici.
Pojam socijalnog kapitala tijekom posljednjih nekoliko desetljeća zauzima važnomjesto u sociologiji, ekonomiji, politologiji, socijalnom radu i drugim društvenim
znanostima.
Iako postoje različita teorijska određenja, zajednička im je pretpostavkada društveni odnosi predstavljaju vrijedan resurs koji pojedincima i zajednicama omogućuje učinkovitije ostvarivanje ciljeva.
Za razliku od ekonomskog kapitala, koji podrazumijeva financijska sredstva, ili ljudskog kapitala, koji se odnosi na znanja, vještine i obrazovanje, socijalni kapital proizlazi iz kvalitete odnosa među ljudima.
Njegova vrijednost očituje se u povjerenju, suradnji, uzajamnoj pomoći i osjećaju pripadnosti zajednici.
Razvoj koncepta socijalnog kapitala posebno su obilježili brojni autori koji su ukazivalina različite dimenzije ovog pojma.
Neki su naglašavali važnost društvenih mreža kojepojedincima omogućuju pristup informacijama i resursima, drugi su isticali ulogudruštvenih normi i međusobnog povjerenja, dok su treći naglašavali sposobnostzajednica da zajedničkim djelovanjem ostvaruju opće dobro.
Bez obzira na teorijskerazlike, svi se slažu da društvo u kojem postoji visoka razina povjerenja, solidarnosti imeđusobne suradnje ostvaruje bolje razvojne rezultate, veću društvenu koheziju ivišu kvalitetu života svojih građana.
Za osobe s invaliditetom socijalni kapital ima dodatnu vrijednost jer može ublažitibrojne prepreke koje proizlaze iz društvenog okruženja.
Primjerice, kvalitetna mrežapodrške može olakšati pronalazak zaposlenja, omogućiti pristup informacijama opravima i dostupnim uslugama, pružiti emocionalnu podršku tijekom kriznih životnihrazdoblja ili pomoći u ostvarivanju obrazovnih i profesionalnih ciljeva. Brojnaistraživanja pokazuju da osobe koje raspolažu razvijenijom društvenom mrežomčešće sudjeluju u aktivnostima zajednice, zadovoljnije su svojim životom, imaju boljementalno zdravlje te lakše ostvaruju neovisnost u svakodnevnom životu.
Važno je naglasiti kako socijalni kapital nije osobina pojedinca, nego nastaje uodnosima među ljudima. On se ne može kupiti niti stvoriti preko noći, već se razvijapostupno kroz svakodnevnu komunikaciju, zajedničke aktivnosti, međusobnopovjerenje i iskustva suradnje.
Svaka nova društvena interakcija može doprinijeti njegovu jačanju, ali jednako tako iskustva diskriminacije, odbacivanja ili dugotrajne izolacije mogu dovesti do njegova slabljenja.
Upravo zbog toga društvo imaodgovornost stvarati uvjete u kojima će osobe s invaliditetom imati jednakemogućnosti sudjelovanja u svim područjima života.
Socijalni kapital najčešće se promatra kroz tri međusobno povezane dimenzije.
Prvučini povezivanje s osobama koje su nam bliske, poput članova obitelji, prijatelja isusjeda. Ovakvi odnosi pružaju emocionalnu sigurnost, osjećaj pripadnosti isvakodnevnu podršku.
Drugu dimenziju čine veze koje povezuju ljude različitihdruštvenih skupina. One omogućuju upoznavanje novih ljudi, razmjenu iskustava i pristup informacijama koje možda ne bi bile dostupne unutar uskog kruga poznanika.
Treća dimenzija odnosi se na povezanost građana s institucijama, donositeljima odluka i organizacijama koje raspolažu resursima važnima za ostvarivanje prava i poboljšanje kvalitete života. Upravo ravnoteža između svih navedenih dimenzija omogućuje razvoj snažnog socijalnog kapitala koji doprinosi osobnom razvoju pojedinca i otpornosti cijele zajednice.
Kod osoba s invaliditetom sve tri dimenzije imaju posebno značenje.
Podrška obiteljičesto predstavlja prvi i najvažniji oslonac, ali dugoročna kvaliteta života ne može setemeljiti isključivo na obiteljskim odnosima. Jednako su važni prijateljstva,
sudjelovanje u radu udruga, uključivanje u obrazovne i radne sredine, volontiranje,kulturne aktivnosti i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u životu lokalnezajednice.
Tek kada osoba ima priliku razvijati različite društvene uloge i odnose,može se govoriti o istinskoj socijalnoj uključenosti i punom razvoju socijalnogkapitala.
Razvoj socijalnog kapitala kod osoba s invaliditetom usko je povezan s mogućnošću ravnopravnog sudjelovanja u svim područjima društvenog života. Iako zakonodavni okvir u mnogim državama, uključujući i Republiku Hrvatsku, jamči jednaka prava i zabranjuje diskriminaciju na temelju invaliditeta, formalna jednakost ne znači uvijek i stvarnu jednakost mogućnosti.
Upravo se u svakodnevnom životu pokazuje koliko su važni društveni odnosi, međusobna podrška i otvorenost zajednice prema različitostima. Društvo koje njeguje povjerenje i solidarnost omogućuje osobama s invaliditetom da razvijaju svoje potencijale, dok zatvorena i isključiva društvena okruženja mogu dodatno produbiti postojeće nejednakosti.
Jedno od područja u kojem socijalni kapital dolazi do izražaja jest obrazovanje. Školanije samo mjesto stjecanja znanja, nego i prostor u kojem djeca i mladi razvijajuprijateljstva, uče surađivati, stječu samopouzdanje i oblikuju osjećaj pripadnosti zajednici. Kada su učenici s invaliditetom uključeni u poticajno i inkluzivno obrazovno okruženje, imaju priliku razvijati socijalne kompetencije koje će im kasnije biti od iznimne važnosti u profesionalnom i privatnom životu. Međutim, ako su izloženi izolaciji, neprihvaćanju ili niskim očekivanjima okoline, posljedice mogu biti dugotrajne i odraziti se na njihovo samopoštovanje, obrazovna postignuća i kasniju društvenu uključenost.
Kvalitetni odnosi između učenika, nastavnika, stručnih suradnika i roditelja predstavljaju važan oblik socijalnog kapitala koji može značajno utjecati na uspješnost obrazovnog procesa.
Učitelji koji potiču suradnju među učenicima,razvijaju kulturu uvažavanja različitosti i stvaraju osjećaj sigurnosti doprinose izgradnji zajednice u kojoj svatko može ostvariti svoje potencijale.
Na taj način obrazovanje postaje mnogo više od prijenosa znanja – ono postaje prostor u kojem se stvaraju društvene veze koje mogu trajati cijeli život.
Socijalni kapital jednako je važan i u području zapošljavanja.
Posao predstavlja jedanod najvažnijih čimbenika socijalne uključenosti jer omogućuje financijsku neovisnost,razvoj profesionalnog identiteta, stvaranje novih poznanstava i osjećaj korisnosti.
Ipak, osobe s invaliditetom i dalje se često suočavaju s predrasudama poslodavaca, nedostatkom prilagođenih radnih mjesta te ograničenim mogućnostima profesionalnog napredovanja.
U takvim okolnostima razvijena mreža društvenih kontakata može imati presudnu ulogu pri pronalasku zaposlenja.
Preporuke prijatelja, poznanika, bivših kolega ili članova udruga često predstavljajuprvi korak prema zaposlenju. Istodobno, sudjelovanje u stručnim skupovima,edukacijama, volontiranju i različitim društvenim aktivnostima omogućujeupoznavanje ljudi koji mogu otvoriti vrata novim profesionalnim prilikama.
Važno je naglasiti da ovdje nije riječ o pogodovanju ili privilegijama, već o prirodnom funkcioniranju društvenih mreža koje svim ljudima omogućuju razmjenu informacija i međusobnu podršku.
Osim pristupa zaposlenju, socijalni kapital doprinosi i uspješnom zadržavanju radnogmjesta.
Radna sredina u kojoj postoji međusobno povjerenje, otvorena komunikacija i spremnost na suradnju omogućuje zaposlenicima da se osjećaju prihvaćeno i ravnopravno.
Kolege koji razumiju potrebe osobe s invaliditetom, rukovoditelji koji njeguju uključivu organizacijsku kulturu te institucije koje pružaju stručnu podršku stvaraju okruženje u kojem zaposlenici mogu ostvarivati svoj puni profesionalni potencijal.
Posebnu važnost socijalni kapital ima za mentalno zdravlje osoba s invaliditetom.
Ljudi su društvena bića, a osjećaj pripadnosti jedna je od temeljnih ljudskih potreba.
Kada osoba ima mogućnost razgovarati s prijateljima, sudjelovati u aktivnostima zajednice, razmjenjivati iskustva i dobiti podršku u teškim životnim situacijama, lakše se nosi sa stresom, promjenama i životnim izazovima. Nasuprot tome, dugotrajna socijalna izolacija povećava rizik od usamljenosti, depresivnosti, anksioznosti i osjećaja bespomoćnosti.
Kod osoba s invaliditetom rizik od socijalne izolacije često je veći nego u općojpopulaciji.
Razlozi mogu biti različiti – nepristupačan javni prijevoz, arhitektonske barijere, nedostatak pristupačnih kulturnih i sportskih sadržaja, negativni stavovi okoline ili ograničene mogućnosti sudjelovanja u društvenim aktivnostima. Kada se tome pridoda smanjen broj prilika za spontano upoznavanje novih ljudi, mogućnost razvoja socijalnog kapitala dodatno se smanjuje.
Zbog toga je važno razvijati programe koji potiču međusobno povezivanje građana.
Sportske aktivnosti, kulturne manifestacije, volontiranje, edukacije, radionice, rekreativni programi i rad u udrugama predstavljaju mjesta susreta na kojima se stvaraju nova prijateljstva i razvija osjećaj zajedništva.
Upravo takva iskustva doprinose razvoju povjerenja među ljudima i smanjuju društvenu distancu prema osobama s invaliditetom.
Veliku ulogu u razvoju socijalnog kapitala imaju organizacije civilnoga društva,osobito udruge osoba s invaliditetom. Njihova uloga daleko nadilazi pružanje pojedinačnih usluga ili informacija o pravima. Udruge predstavljaju mjesta okupljanja, razmjene iskustava, međusobnog osnaživanja i zagovaranja promjena u društvu.
Kroz njihov rad osobe s invaliditetom stječu nova znanja, razvijaju samopouzdanje,sudjeluju u javnim raspravama, uključuju se u različite projekte i postaju aktivni sudionici društvenih promjena.
Sudjelovanje u radu udruga omogućuje razvoj tzv. građanske participacije, odnosnoaktivnog uključivanja građana u život zajednice.
Osobe s invaliditetom koje sudjelujuu radu savjeta, odbora, radnih skupina ili različitih inicijativa ne zastupaju samovlastite interese nego doprinose oblikovanju politika koje će koristiti cijelom društvu.
Time socijalni kapital prerasta osobnu korist i postaje važan resurs zajednice.
Važnu ulogu imaju i lokalne zajednice. Gradovi i općine koji ulažu u pristupačnu infrastrukturu, javni prijevoz, inkluzivne kulturne sadržaje, dostupne sportske programe i sudjelovanje građana stvaraju okruženje u kojem je mnogo lakše razvijati društvene odnose. Nasuprot tome, sredine u kojima osobe s invaliditetom nailaze na brojne prepreke često nesvjesno potiču njihovo povlačenje iz društvenog života.
U tom kontekstu pristupačnost ne treba promatrati isključivo kroz uklanjanjearhitektonskih barijera.
Jednako su važne informacijska i komunikacijskapristupačnost, dostupnost digitalnih sadržaja, razumljiva komunikacija, pristupačnijavni događaji te otvorenost institucija prema različitim potrebama građana.
Tek kadasu svi navedeni elementi prisutni, osobe s invaliditetom mogu ravnopravnosudjelovati u društvenim aktivnostima i razvijati mreže društvenih odnosa koje činetemelj socijalnog kapitala.
Posebno je važno naglasiti da razvoj socijalnog kapitala nije odgovornost isključivoosoba s invaliditetom.
Ponekad se u javnosti može steći dojam da se od njih očekujeveća aktivnost, dodatni angažman ili prilagodba kako bi postale vidljivije u društvu.
Međutim, socijalni kapital nastaje kroz međusobne odnose, što znači da odgovornostsnose svi članovi zajednice.
Inkluzija nije proces u kojem se pojedinac prilagođavadruštvu, nego proces u kojem se društvo mijenja kako bi svi njegovi članovi mogliravnopravno sudjelovati.
Izgradnja uključive zajednice podrazumijeva promjenu društvenih stavova.
Stereotipii predrasude često predstavljaju mnogo veću prepreku od samog invaliditeta.
Kadase osobe promatraju prvenstveno kroz svoja ograničenja, zanemaruju se njihovaznanja, iskustva, sposobnosti i doprinos zajednici.
Nasuprot tome, društvo kojeprepoznaje različitost kao vrijednost stvara prostor za razvoj međusobnog povjerenja,suradnje i solidarnosti, odnosno svih elemenata koji čine srž socijalnog kapitala.
U izgradnji socijalnog kapitala osoba s invaliditetom posebnu ulogu ima obitelj.
Onaje najčešće prvo mjesto na kojem pojedinac razvija osjećaj sigurnosti, povjerenja ipripadnosti.
Obitelj pruža emocionalnu potporu, potiče razvoj samostalnosti, prenosi vrijednosti i omogućuje prve društvene kontakte.
Međutim, iako je njezina ulogaiznimno važna, dugoročna kvaliteta života ne može se temeljiti isključivo naobiteljskoj podršci.
Pretjerana ovisnost o članovima obitelji može, unatoč dobrimnamjerama, ograničiti razvoj samostalnosti i mogućnost uspostavljanja novih društvenih odnosa.
Stoga je važno stvarati uvjete u kojima će osobe s invaliditetom imati priliku razvijati vlastite društvene mreže, donositi samostalne odluke i aktivno sudjelovati u životu zajednice.
