STANOVANJE OSOBA S INTELEK TUALNIM TEŠKOĆAMA
U ovom članku govorit ćemo o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama. Zašto je važno poticati stanovanje prilagođeno osoba s intelektualnim teškoćama te kako takva prilagodba može utjecati na njihovu kvalitetu života i uključenosti u društvo .
Stanovanje je jedna od temeljnih životnih potreba, ali istodobno i mnogo više od pitanja prostora u kojemu čovjek živi. Dom predstavlja mjesto sigurnosti, privatnosti, pripadanja i osobnog identiteta. Način na koji osoba živi uvelike određuje njezine svakodnevne mogućnosti, odnose s drugim ljudima, razinu samostalnosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i mogućnost sudjelovanja u zajednici. Zbog toga pitanje stanovanja osoba s intelektualnim teškoćama nije moguće promatrati isključivo kroz prizmu osiguravanja smještaja. Riječ je o važnom području ljudskih prava, socijalne uključenosti i kvalitete života koje zahtijeva promjenu načina razmišljanja o podršci osobama s intelektualnim teškoćama.
Dugo je prevladavao pristup prema kojemu se potrebe osoba s intelektualnim teškoćama najbolje mogu zadovoljiti njihovim smještanjem u velike ustanove ili druge oblike kolektivnog stanovanja.
Takav model polazio je od pretpostavke da osoba zbog svojih teškoća nije sposobna živjeti u zajednici bez stalnog nadzora i pomoći. Međutim, suvremeni pristupi invaliditetu i socijalnim uslugama sve više naglašavaju upravo suprotno: uz odgovarajuću razinu individualizirane podrške, velik broj osoba s intelektualnim teškoćama može živjeti u zajednici, razvijati svoje sposobnosti, donositi odluke o vlastitom životu i ostvarivati odnose s ljudima iz svojeg neposrednog okruženja.
Stanovanje u zajednici pritom ne znači da osoba mora živjeti potpuno sama niti da se od nje očekuje neovisnost bez ikakve podrške. Samostalnost nije isto što i odsutnost pomoći. Za osobu s intelektualnim teškoćama samostalnost može značiti mogućnost izbora gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će organizirati svoje vrijeme, što će jesti, kada će izlaziti iz doma, kako će uređivati svoj prostor i kome će se obratiti kada joj je potrebna pomoć. Takav oblik samostalnosti temelji se na podršci koja je prilagođena osobi, a ne na zahtjevu da se osoba prilagodi sustavu koji je za nju unaprijed oblikovan.
Pravo na dostojanstven život u zajednici podrazumijeva da osobe s intelektualnim teškoćama imaju mogućnost sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njihov život. Stanovanje je jedno od najvažnijih područja u kojem se to pravo ostvaruje. Ako osoba može birati svoje životno okruženje, razvijati svakodnevne vještine i biti dio lokalne zajednice, povećava se mogućnost da svoj život doživljava kao vlastiti, a ne kao život kojim upravljaju drugi.
Upravo zato prilagođeno stanovanje treba promatrati kao instrument osnaživanja, a ne samo kao socijalnu uslugu.
Pojam prilagođenog stanovanja pritom obuhvaća više različitih elemenata. Prilagodba se može odnositi na fizičke karakteristike prostora, ali i na organizaciju podrške, komunikaciju, način pružanja pomoći i dostupnost usluga u zajednici.
Za neke osobe bit će potrebne fizičke prilagodbe prostora, jasne oznake, jednostavan raspored prostorija ili sigurnosna rješenja. Za druge će važnija biti pomoć pri organiziranju svakodnevnih aktivnosti, upravljanju novcem, pripremi hrane, održavanju higijene, korištenju javnog prijevoza ili ostvarivanju kontakata s institucijama.
Stoga univerzalni model stanovanja nije moguć. Potrebe osoba s intelektualnim teškoćama međusobno se razlikuju, a podrška mora biti individualizirana.
Upravo individualizacija predstavlja jedno od temeljnih načela suvremenog pristupa stanovanju. Osobu se ne bi trebalo definirati isključivo njezinom dijagnozom ili stupnjem intelektualnih teškoća. Dvije osobe s istom dijagnozom mogu imati potpuno različite sposobnosti, interese, potrebe i životne ciljeve. Jedna osoba može samostalno upravljati većinom svakodnevnih aktivnosti uz povremenu podršku, dok će druga trebati svakodnevnu pomoć u više područja. Sustav stanovanja koji nudi samo nekoliko unaprijed određenih modela teško može odgovoriti na takvu raznolikost.
Kada se govori o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama, posebno je važno razlikovati smještaj od doma. Smještaj prvenstveno odgovara na pitanje gdje će osoba biti zbrinuta, dok dom uključuje mnogo širi koncept: sigurnost, privatnost, emocionalnu povezanost, mogućnost izbora i osjećaj pripadnosti. U velikom institucionalnom sustavu osoba može imati osigurane osnovne životne potrebe, ali istodobno imati vrlo malo mogućnosti odlučivati o vlastitoj svakodnevici. Vrijeme obroka, aktivnosti, izlasci, kontakti i brojni drugi aspekti života mogu biti određeni pravilima ustanove. Kada se govori o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama, posebno je važno razlikovati smještaj od doma. Smještaj prvenstveno odgovara na pitanje gdje će osoba biti zbrinuta, dok dom uključuje mnogo širi koncept: sigurnost, privatnost, emocionalnu povezanost, mogućnost izbora i osjećaj pripadnosti. U velikom institucionalnom sustavu osoba može imati osigurane osnovne životne potrebe, ali istodobno imati vrlo malo mogućnosti odlučivati o vlastitoj svakodnevici. Vrijeme obroka, aktivnosti, izlasci, kontakti i brojni drugi aspekti života mogu biti određeni pravilima ustanove.
Suprotno tome, život u manjem stambenom okruženju ili vlastitom domu u zajednici otvara prostor za individualizaciju. Osoba može imati svoj prostor, osobne stvari, vlastite rutine i neposredan kontakt s ljudima iz susjedstva. Može otići u trgovinu, knjižnicu, park, kafić, na posao ili neku drugu aktivnost. Takve se aktivnosti mogu činiti svakodnevnima i nevažnima, ali upravo one čine život u zajednici stvarnim. Uključivanje se ne ostvaruje samo sudjelovanjem u posebno organiziranim programima za osobe s teškoćama, nego i mogućnošću da osoba bude prisutna u uobičajenim životnim situacijama u kojima sudjeluju i drugi građani.
Kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama stoga je usko povezana s njihovim životnim okruženjem. Kvaliteta života ne može se mjeriti samo dostupnošću zdravstvene skrbi, prehrane i osnovne materijalne sigurnosti.
Važni su i emocionalno blagostanje, međuljudski odnosi, osobni razvoj, pravo na izbor, društvena participacija, materijalna sigurnost, fizička sigurnost i mogućnost ostvarivanja osobnih ciljeva.
Stanovanje koje podržava navedene dimenzije može imati značajan učinak na cjelokupno funkcioniranje osobe.
Posebno je važan osjećaj autonomije. Mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu jedan je od ključnih elemenata dostojanstva. Osoba koja svakodnevno ima priliku birati između različitih mogućnosti razvija iskustvo osobne učinkovitosti. Ako može odlučiti što će odjenuti, što će kupiti, kako će urediti svoju sobu ili kada će otići u šetnju, uči da njezine odluke imaju posljedice i da može utjecati na vlastiti život.
Takva iskustva mogu poticati razvoj samopouzdanja i odgovornosti.
Naravno, pravo na izbor ne znači da se od osobe očekuje da donosi odluke bez podrške. Kod nekih osoba potrebno je primijeniti različite oblike podržanog odlučivanja. To znači da se osobi pomaže da razumije informacije, sagleda mogućnosti i posljedice te izrazi vlastitu volju i preferencije.
Cilj nije odlučivati umjesto osobe, nego stvoriti uvjete u kojima ona može sudjelovati u donošenju odluka u najvećoj mogućoj mjeri. Upravo takav pristup predstavlja važan odmak od paternalističkog modela prema kojemu drugi automatski odlučuju što je najbolje za osobu.
Naravno, pravo na izbor ne znači da se od osobe očekuje da donosi odluke bez podrške. Kod nekih osoba potrebno je primijeniti različite oblike podržanog odlučivanja. To znači da se osobi pomaže da razumije informacije, sagleda mogućnosti i posljedice te izrazi vlastitu volju i preferencije. Cilj nije odlučivati umjesto osobe, nego stvoriti uvjete u kojima ona može sudjelovati u donošenju odluka u najvećoj mogućoj mjeri. Upravo takav pristup predstavlja važan odmak od paternalističkog modela prema kojemu drugi automatski odlučuju što je najbolje za osobu.
Prilagodba stanovanja može značajno pridonijeti i razvoju praktičnih životnih vještina. Osoba može postupno učiti pripremati jednostavne obroke, održavati osobnu higijenu, pospremati prostor, prati rublje, koristiti kućanske uređaje, planirati kupnju i raspolagati novcem. Važno je pritom razumjeti da učenje nije jednokratan proces. Neke će osobe određenu vještinu usvojiti brzo, dok će drugima trebati više vremena, ponavljanja i podrške. Pružanje pomoći treba biti usmjereno na razvoj sposobnosti, a ne na trajno obavljanje aktivnosti umjesto osobe.
Prevelika zaštita može, paradoksalno, smanjiti samostalnost. Kada drugi neprestano obavljaju zadatke umjesto osobe zato što ih mogu obaviti brže ili učinkovitije, osoba gubi priliku za učenje. Primjerice, ako osoba nikada ne sudjeluje u kupnji zato što netko drugi uvijek kupuje umjesto nje, teško će razviti vještine potrebne za samostalno snalaženje u trgovini. Ako joj se uvijek priprema hrana bez njezina sudjelovanja, neće imati priliku razvijati vještine povezane s pripremom obroka. Podrška stoga treba biti odmjerena: dovoljno snažna da osobi omogući sigurnost, ali dovoljno fleksibilna da joj ostavi prostor za aktivno sudjelovanje.
U tom je smislu pogrešno samostalnost promatrati kao konačno stanje koje osoba ili ima ili nema. Samostalnost je proces. Osoba može biti samostalna u jednom području, a trebati intenzivnu podršku u drugom. Može primjerice sama održavati osobnu higijenu i brinuti o svojoj odjeći, ali trebati pomoć pri upravljanju financijama. Može samostalno koristiti javni prijevoz na poznatoj relaciji, ali trebati podršku pri putovanju na novo mjesto. Individualizirani pristup omogućuje da se podrška usmjeri upravo tamo gdje je potrebna.
Prilagođeno stanovanje ima važnu ulogu i u emocionalnom blagostanju. Predvidivo i sigurno okruženje može smanjiti stres i osjećaj nesigurnosti. Osoba koja zna gdje se nalaze njezine stvari, tko joj pruža podršku i kako izgleda njezin svakodnevni raspored može lakše razvijati osjećaj stabilnosti. Istodobno, mogućnost uređivanja vlastitog prostora prema vlastitim interesima doprinosi osjećaju identiteta i pripadnosti. Osobni predmeti, fotografije, namještaj, boje i drugi elementi prostora nisu samo dekoracija; oni omogućuju osobi da svoj životni prostor doživljava kao vlastiti.
Važna je i privatnost. Osobe s intelektualnim teškoćama imaju jednako pravo na privatni prostor i osobne granice kao i svi drugi ljudi. U nekim tradicionalnim oblicima skrbi privatnost može biti ograničena organizacijom života većeg broja korisnika. Stanovanje u manjim zajednicama ili individualnim stambenim jedinicama omogućuje jasnije razgraničavanje privatnog i zajedničkog prostora. Time se stvaraju uvjeti za razvoj osobnih odnosa, samopoštovanja i osjećaja sigurnosti.
Društvena uključenost još je jedna ključna dimenzija stanovanja. Osoba može imati kvalitetan stambeni prostor, ali ako je izolirana od ostatka zajednice, njezina uključenost ostaje ograničena. Zato je pri planiranju stanovanja potrebno razmišljati o lokaciji i dostupnosti sadržaja. Stanovanje u području u kojemu postoje trgovine, javni prijevoz, zdravstvene i obrazovne usluge, kulturni sadržaji, parkovi, sportski objekti i druga mjesta okupljanja povećava mogućnost sudjelovanja u životu zajednice.
S druge strane, izolirano stanovanje može dodatno produbiti društvenu isključenost. Ako osoba živi na udaljenoj lokaciji bez odgovarajućeg prijevoza i podrške, njezine mogućnosti za susrete s drugim ljudima postaju ograničene. U tom slučaju čak i dobro opremljen stambeni prostor može postati svojevrsna nova izolacija. Stoga pitanje stanovanja ne smije biti odvojeno od pitanja mobilnosti, zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvene skrbi, slobodnog vremena i društvenih odnosa.
Život u zajednici omogućuje stvaranje prirodnih socijalnih mreža. Osoba može upoznati susjede, razviti prijateljstva, sudjelovati u lokalnim događanjima ili ostvariti kontakte kroz svakodnevne aktivnosti. Takvi odnosi imaju posebno značenje jer nisu nužno organizirani kroz sustav socijalne skrbi.
Kada osobu poznaju trgovac u lokalnoj trgovini, susjed, knjižničar ili djelatnik u kafiću, ona postaje prepoznatljiv član zajednice, a ne samo korisnik određene usluge.
Upravo zato društvena uključenost ne bi trebala biti shvaćena kao obveza osobe sintelektualnim teškoćama da se prilagodi već postojećem društvu. Uključivanje podrazumijeva i promjenu zajednice. Potrebno je razvijati okruženja koja su pristupačna različitim ljudima, uključujući one koji imaju teškoće u razumijevanju složenih informacija, komunikaciji ili snalaženju u svakodnevnim situacijama. Pristupačnost stoga nije samo pitanje rampi, dizala i fizičkog prostora. Ona uključuje i razumljiv jezik, jasne informacije, jednostavne procedure i spremnost drugih ljudi da pruže primjerenu podršku.
Osobe s intelektualnim teškoćama često se suočavaju s predrasudama kojeproizlaze iz pogrešne pretpostavke da su trajno nesposobne za donošenje odluka isamostalan život. Takve pretpostavke mogu imati snažan utjecaj na mogućnosti kojeim se nude. Ako obitelj, stručnjaci ili šira zajednica unaprijed vjeruju da osoba neštone može, moguće je da joj se nikada neće pružiti prilika da pokaže što može. Zbogtoga je važno promijeniti perspektivu: umjesto pitanja „Može li osoba živjeti samostalno?”, korisnije je pitati „Koja je podrška osobi potrebna da bi mogla živjeti u zajednici na način koji joj odgovara?”
Takav pristup mijenja i ulogu stručnjaka. Stručni rad više se ne svodi samo na procjenjivanje ograničenja, nego uključuje prepoznavanje sposobnosti, interesa, potencijala i ciljeva osobe. Plan podrške treba nastajati zajedno s osobom, njezinom obitelji i relevantnim stručnjacima. Pri tome je potrebno uzeti u obzir ne samo trenutne sposobnosti nego i mogućnosti razvoja. Procjena ne bi trebala predstavljati konačnu presudu o tome što osoba može ili ne može, nego polazište za oblikovanje odgovarajuće podrške.
Obitelj u cijelom procesu ima važnu ulogu. Roditelji i drugi članovi obitelji često suključni izvor emocionalne i praktične podrške, ali istodobno mogu biti suočeni s velikim strahovima. Briga o članu obitelji s intelektualnim teškoćama može trajati desetljećima, a roditelji se prirodno pitaju što će se dogoditi kada više ne budu mogli pružati svakodnevnu pomoć. Zbog toga razvoj kvalitetnih stambenih modela nije važan samo za osobe s intelektualnim teškoćama nego i za njihove obitelji.
Pritom je razumljivo da obitelji ponekad imaju dvojbe oko preseljenja osobe izobiteljskog doma. Strah od nesigurnosti, nepoznatog okruženja ili mogućeg zanemarivanja može biti snažan. Zbog toga proces osamostaljivanja treba biti postupan i transparentan. Obitelji trebaju dobiti jasne informacije o modelu podrške, osobama koje će pružati pomoć, načinu reagiranja u kriznim situacijama i mogućnostima kontakta s korisnikom. Povjerenje se ne može izgraditi samo formalnim odlukama; potrebno je kontinuirano partnerstvo između osobe, obitelji i pružatelja podrške.
Posebnu pozornost treba posvetiti sigurnosti. Zagovaranje samostalnog života neznači zanemarivanje rizika. Osobe s intelektualnim teškoćama mogu biti izloženerazličitim oblicima iskorištavanja, financijskog nasilja, manipulacije ili drugih oblika zlostavljanja. Upravo zato individualizirana podrška mora uključivati razvoj vještina sigurnog ponašanja, prepoznavanja rizičnih situacija i traženja pomoći. Sigurnost se najbolje postiže kombinacijom odgovarajuće podrške, edukacije, jasnih procedura i poštovanja osobe, a ne potpunim ograničavanjem njezine slobode.
Uloga tehnologije također postaje sve značajnija. Različita digitalna i asistivnarješenja mogu osobama olakšati organizaciju svakodnevnog života. Podsjetnici,jednostavne aplikacije, vizualni rasporedi, uređaji za lakšu komunikaciju i drugapomagala mogu pomoći osobi da izvršava zadatke s manje neposredne pomoćidruge osobe. Međutim, tehnologija treba biti sredstvo podrške, a ne zamjena zaljudski kontakt. Njezina primjena treba biti individualno procijenjena i prilagođenasposobnostima osobe.
Za uspješno stanovanje u zajednici važna je i dostupnost stručne podrške. Osoba nebi trebala dobiti stan, a zatim biti prepuštena sama sebi. Model podrške mora bitidovoljno fleksibilan da se može mijenjati u skladu s potrebama. U nekim razdobljima osobi će možda trebati više pomoći, primjerice tijekom bolesti, promjene posla, preseljenja ili drugih životnih okolnosti. U drugim razdobljima podrška može biti smanjena. Fleksibilnost je stoga jedno od temeljnih obilježja kvalitetnog sustava.
Jednako je važno osigurati kontinuitet podrške. Česte promjene osoba koje pružaju podršku mogu kod nekih korisnika stvarati osjećaj nesigurnosti i otežavati izgradnju povjerenja. Kvalitetan odnos između osobe i pružatelja podrške temelji se na predvidivosti, poštovanju i razumijevanju osobnih potreba. Stručnjaci i asistenti trebaju biti educirani ne samo o tehničkim aspektima pružanja pomoći nego i o komunikaciji, pravima osoba s invaliditetom, podržanom odlučivanju i zaštiti od diskriminacije.
Kvalitetno stanovanje zahtijeva i odgovarajuće financijske i društvene uvjete. Nijedovoljno deklarativno podržavati život u zajednici ako osoba nema mogućnostpristupa odgovarajućem stanu, podršci i javnim uslugama. Stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama zato treba promatrati u širem kontekstu stambene politike,
socijalne politike i politike uključivanja osoba s invaliditetom. Potrebno je razvijatirazličite modele, od individualnog stanovanja uz povremenu podršku do intenzivnijihoblika podrške u manjim stambenim zajednicama, ovisno o potrebama pojedinca.
Pri tome treba izbjeći stvaranje novih oblika institucionalizacije pod nazivom stanovanja u zajednici. Sama činjenica da se određeni objekt nalazi izvan velike ustanove ne znači automatski da osoba živi neovisno i uključeno. Ako velik broj osoba živi zajedno, ako imaju zajednički raspored, stroga pravila i malo mogućnosti izbora, model može zadržati obilježja institucionalnog života. Ključno pitanje s toga nije samo veličina objekta, nego razina individualne kontrole, privatnosti, izbora i povezanosti sa zajednicom.
Pravo na vlastiti dom povezano je i s pravom na dostojanstvo. Kada društvo osobi sintelektualnim teškoćama omogućuje da ima vlastiti životni prostor i donosi odluke onjemu, šalje jasnu poruku da je riječ o ravnopravnom članu zajednice. Suprotnotome, sustavi koji osobama sustavno uskraćuju mogućnost izbora mogu dodatno učvrstiti društvenu percepciju da su one trajno ovisne i manje vrijedne. Način na koji organiziramo stanovanje stoga istodobno govori mnogo o tome kako kao društvo razumijemo ljudsko dostojanstvo.
Promjena stambenih modela može imati i šire društvene koristi. Kada osoba postanevidljiviji član lokalne zajednice, mijenjaju se i stavovi ljudi koji je okružuju. Susret sosobom s intelektualnim teškoćama u svakodnevnom životu može smanjiti strah odnepoznatog i pomoći u rušenju stereotipa. Građani imaju priliku upoznati osobu kaosusjeda, prijatelja, kolegu ili korisnika istih usluga, a ne samo kao „osobu s invaliditetom“. Na taj način uključivanje postaje dvosmjeran proces u kojem se mijenja i osoba i zajednica.
Ipak, uključivanje se neće dogoditi automatski samim preseljenjem osobe u stan uzajednici. Potrebno je stvarati prilike za sudjelovanje.
To može uključivati radnoangažiranje, volontiranje, kulturne i sportske aktivnosti, obrazovanje, aktivnosti ulokalnim udrugama i druge oblike društvenog života. Pritom je važno da se osoba neograniči samo na aktivnosti namijenjene osobama s intelektualnim teškoćama. Takviprogrami mogu biti vrijedni i potrebni, ali stvarna inkluzija podrazumijeva mogućnostsudjelovanja i u općim društvenim sadržajima.
Zapošljavanje je posebno povezano sa stanovanjem. Osoba koja ima posao ili drugioblik radnog angažmana ima jasniju dnevnu strukturu, više mogućnosti za ostvarivanje prihoda, razvoj socijalnih kontakata i osjećaj korisnosti. Stanovanje u zajednici može olakšati pristup poslu ako se osoba nalazi blizu javnog prijevoza idrugih sadržaja.
S druge strane, radno uključivanje može dodatno pridonijetisamostalnosti u stanovanju. Ove se dvije dimenzije stoga ne bi trebale razvijati odvojeno.
Važan je i odnos prema slobodnom vremenu. Kvaliteta života nije određena samoradom i obvezama. Osoba treba imati mogućnost odmora, zabave, druženja i razvojavlastitih interesa.
Ako voli glazbu, sport, kuhanje, vrtlarstvo, filmove ili neku druguaktivnost, stanovanje treba omogućiti prostor i vrijeme za ostvarivanje tih interesa.Upravo slobodno vrijeme često predstavlja područje u kojem se najjasnije vidi razlika
između života koji je organiziran oko potreba institucije i života koji je organiziran okopotreba pojedinca.
Za širu javnost važno je razumjeti da prilagođeno stanovanje nije privilegija, nego dionastojanja da se osobama s intelektualnim teškoćama omogući ostvarivanjeosnovnih ljudskih prava.
Društvo koje razvija takve modele ne čini uslugu samojednoj skupini građana. Ono istodobno razvija fleksibilnije, pristupačnije i humanije sustave koji mogu koristiti i drugim osobama kojima je tijekom života potrebna određena razina podrške.
Starenje osoba s intelektualnim teškoćama dodatno naglašava važnost dugoročnogplaniranja. Potrebe osobe mogu se mijenjati tijekom života, a model podrške koji jebio odgovarajući u mlađoj dobi možda neće biti dovoljan u starijoj dobi. Zbog toga stanovanje treba planirati kao dugoročni proces, a ne kao jednokratno rješenje. Potrebno je razmišljati o dostupnosti zdravstvenih usluga, pristupačnosti prostora, mogućnostima povećanja podrške i očuvanju socijalnih kontakata.
Jednako tako, potrebno je razvijati modele koji uzimaju u obzir različite razinepotreba. Nije realno očekivati da će isti oblik stanovanja odgovarati svima. Nekimosobama može odgovarati potpuno individualni stan uz povremenu podršku. Drugima može više odgovarati zajedničko stanovanje s nekoliko osoba uzdostupnost stručnih djelatnika tijekom dijela ili cijelog dana. Trećima može bitipotrebna intenzivnija podrška. Različitost potreba ne treba biti prepreka uključivanju,nego razlog za razvoj raznovrsnijih i fleksibilnijih modela.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da uspješnost određenog stambenog modelane bi se trebala procjenjivati samo prema tome je li osoba sigurna i zbrinuta. Potrebno je pitati može li osoba birati, ima li privatnost, ima li odnose s drugim ljudima, može li sudjelovati u zajednici, razvija li nove vještine, osjeća li se sigurno iza dovoljno te ima li mogućnost ostvarivati vlastite ciljeve. Drugim riječima, potrebno je procjenjivati stvarnu kvalitetu života.
U tom procesu glas same osobe mora imati posebno mjesto. Osobe s intelektualnim teškoćama često su tijekom života izložene situacijama u kojima drugi govore u njihovo ime. Roditelji, stručnjaci i institucije mogu imati najbolju namjeru, ali najbolja namjera ne bi smjela biti razlog za zanemarivanje osobne perspektive. Čak i kada osoba teško verbalizira svoje želje, moguće je njezine preferencije prepoznati kroz komunikacijska pomagala, ponašanje, izbor između mogućnosti i dugoročno poznavanje osobe. Sudjelovanje u odlučivanju treba biti stvarno, a ne samo formalno.
Važno je pritom prihvatiti i pravo osobe na pogrešku. Život bez ikakvog rizika nepostoji. Svi ljudi ponekad donose loše odluke, troše novac na nepotrebne stvari, zaboravljaju obveze ili pogriješe u svakodnevnim aktivnostima. Ako osobama s intelektualnim teškoćama želimo omogućiti stvarnu samostalnost, moramo prihvatiti da će i one ponekad pogriješiti. Uloga podrške nije ukloniti svaki mogući rizik, nego pomoći osobi da razumije rizike i razvije načine sigurnijeg suočavanja s njima.
Takav pristup zahtijeva promjenu profesionalne kulture, ali i društvenih stavova.Potrebno je prijeći s logike „brige za osobu“ prema logici „podrške osobi da živi vlastiti život“. To ne znači umanjivanje važnosti stručne pomoći, nego njezino drugačije usmjeravanje. Stručnjaci ostaju važni, ali njihov je zadatak prije svega omogućiti osobi da razvije i koristi vlastite kapacitete, a ne preuzimati kontrolu nad njezinim životom.
Za razvoj kvalitetnog stanovanja potrebna je i suradnja različitih sustava. Socijalnaskrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, lokalna samouprava iorganizacije civilnog društva moraju djelovati povezano.
Ako se riješi samo pitanjestambenog prostora, a ne postoji prijevoz ili dostupna podrška, osoba će i dalje bitiograničena. Ako postoji podrška, ali nema mogućnosti zapošljavanja ili društvenogsudjelovanja, njezina će uključenost biti nepotpuna. Cjelovit pristup stogapodrazumijeva povezivanje različitih usluga oko konkretnih potreba pojedinca.
Lokalna zajednica u tome ima posebno važnu ulogu. Gradovi i općine mogupridonijeti stvaranju pristupačnog okruženja kroz razvoj javnog prijevoza, dostupnihjavnih usluga, informacija u razumljivom obliku, poticanje pristupačnog stanovanja ipodršku lokalnim inicijativama. Uključivanje nije moguće ostvariti samo unutarinstitucija socijalne skrbi. Ono se ostvaruje upravo u ulici, susjedstvu, trgovini, naradnom mjestu, u javnom prijevozu, kulturnim ustanovama i drugim prostorima svakodnevnog života.
Šira javnost također ima važnu ulogu.
Ponekad je najveća prepreka uključivanju upravo neznanje. Ljudi koji nikada nisu imali kontakt s osobom s intelektualnim teškoćama mogu imati pogrešne predodžbe o njihovim sposobnostima. Informiranje i neposredni kontakt mogu pomoći u stvaranju realnije slike. Osoba s intelektualnim teškoćama nije samo korisnik socijalne usluge niti skup svojih ograničenja.
Ona ima osobnost, interese, odnose, želje, talente i pravo na život koji ima osobno značenje.
Promjena načina stanovanja stoga ima potencijal promijeniti i način na koji društvovidi osobe s intelektualnim teškoćama. Kada osoba dobije priliku živjeti u vlastitomdomu, donositi odluke i sudjelovati u zajednici, postaje vidljivo da sposobnosti nisustatične i da odgovarajuća podrška može napraviti veliku razliku. Ono što se ujednom okruženju činilo nemogućim može u drugom postati ostvarivo.
Posebno je važno naglasiti da se uspjeh ne mjeri time koliko je osoba „normalizirana“ ili koliko se približila obrascu života većine stanovništva. Cilj nije prisiliti osobu da živina isti način kao svi drugi, nego joj omogućiti da živi život koji odgovara njezinim željama i mogućnostima. Netko će željeti živjeti sam, netko s partnerom, netko s prijateljima, a netko u manjoj stambenoj zajednici. Različiti izbori nisu znak neuspjeha.
Upravo mogućnost izbora predstavlja jedan od pokazatelja stvarne slobode.
Stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama stoga treba promatrati kao pitanjedruštvene odgovornosti, ali i kao pitanje kvalitete života pojedinca. Dobro osmišljen stambeni model može povećati samostalnost, razvijati praktične vještine, unaprijediti emocionalno blagostanje, povećati mogućnost stvaranja odnosa i otvoriti prostor za aktivnije sudjelovanje u zajednici. Loše osmišljen model, s druge strane, može održavati ovisnost, izolaciju i osjećaj da osoba nema kontrolu nad vlastitim životom.
Najvažnija promjena koju treba poticati jest promjena perspektive.
Osobe sintelektualnim teškoćama ne bi se trebalo prvenstveno pitati što ne mogu, nego štoim je potrebno da bi mogle. Takvo pitanje vodi prema individualiziranoj podršci,prilagodbi prostora, razvoju životnih vještina i stvaranju mogućnosti za sudjelovanje.Ono istodobno priznaje da potreba za podrškom ne umanjuje ljudsko dostojanstvo niti pravo na izbor.
Stanovanje u zajednici nije samo arhitektonsko ili organizacijsko pitanje. Ono je odraz vrijednosti društva. Ako želimo društvo u kojemu svaka osoba ima mogućnost živjeti dostojanstveno, tada moramo stvarati uvjete u kojima osobe s intelektualnim teškoćama mogu biti vidljivi, aktivni i ravnopravni članovi zajednice. To podrazumijeva dostupne stanove, kvalitetne usluge podrške, educirane stručnjake, uključene obitelji, pristupačne javne sadržaje i zajednicu spremnu prihvatiti različitosti.
Konačni cilj nije samo premjestiti osobu iz jedne vrste smještaja u drugu. Cilj je omogućiti joj da ima dom, a ne samo adresu; da ima izbor, a ne samo ponuđenu mogućnost; da ima podršku, a ne kontrolu drugih; da bude član zajednice, a ne osoba koja živi pokraj nje. Kada se stanovanje organizira na taj način, ono postaje snažan alat za ostvarivanje samostalnosti, dostojanstva i društvene uključenosti.
Društvo koje potiče prilagođeno stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama ulažeu mnogo više od stambene infrastrukture. Ulaže u ljudsko dostojanstvo,ravnopravnost i mogućnost da svaka osoba razvije svoj životni potencijal. Kvalitetastanovanja izravno je povezana s kvalitetom života, a kvaliteta života ne može seostvariti bez mogućnosti izbora, odnosa s drugim ljudima i osjećaja pripadnosti. Zatobudućnost skrbi i podrške osobama s intelektualnim teškoćama treba graditi okoosobe, njezinih potreba i njezinih životnih ciljeva.
Pravo na život u zajednici u tom smislu nije samo pitanje socijalne politike.
To jepitanje temeljnih društvenih vrijednosti. Kada omogućimo osobi s intelektualnim teškoćama da živi u sigurnom i prilagođenom domu, da razvija svoje sposobnosti, odlučuje o svakodnevnim stvarima i sudjeluje u životu zajednice, ne činimo samo njezin život kvalitetnijim. Istodobno gradimo zajednicu u kojoj različitost nije razlog za izdvajanje, nego sastavni dio društvenog života. Upravo u tome leži najvažniji smisao razvoja suvremenih modela stanovanja: ne samo osigurati gdje će osoba živjeti, nego stvoriti uvjete da ondje doista može živjeti svoj život.
