STAVOVI MLADIH PREMA OSOBAMA S INVALDI TETOM
U ovom članku govorit ćemo o stavovima mladih prema osobama s invaliditetom.
Kako mladi shvaćaju osobe s invaliditetom, da li ih smatraju kao ravnopravne sudionike društva i kako misle da bi oni potaknuli njihovo uključivanje u aktivnosti svakodnevnog života.
Odnos društva prema osobama s invaliditetom jedno je od važnih pitanja suvremenog društva, osobito kada se govori o jednakim mogućnostima, uključivanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava. Način na koji zajednica promatra invaliditet značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom, njihovo sudjelovanje u društvu, pristup obrazovanju i zapošljavanju, mogućnost stvaranja socijalnih odnosa te osjećaj pripadnosti zajednici.
U tom kontekstu posebno je važno ispitivati stavove mladih jer oni predstavljaju generaciju koja će u budućnosti oblikovati društvene odnose, institucije i vrijednosti zajednice.
Mladi odrastaju u vremenu u kojem se sve više govori o različitostima, ljudskim pravima, jednakosti i socijalnoj uključenosti. Istodobno, njihov odnos prema osobama s invaliditetom može biti pod utjecajem brojnih čimbenika, uključujući obitelj, obrazovni sustav, medije, društvene mreže, osobna iskustva i neposredni kontakt s osobama s invaliditetom. Stavovi se pritom ne oblikuju samo kroz formalno obrazovanje.
Jednako važnu ulogu imaju svakodnevna iskustva, način na koji se u društvu govori o invaliditetu te prilike koje mladi imaju za upoznavanje osoba različitih sposobnosti i životnih iskustava.
Invaliditet se danas sve manje promatra isključivo kroz medicinsku perspektivu, odnosno kao osobno zdravstveno stanje pojedinca.
Suvremeni pristup naglašava međudjelovanje osobe i njezina okruženja.
Prema takvom razumijevanju, teškoće s kojima se osobe s invaliditetom susreću nisu nužno posljedica samog oštećenja ili zdravstvenog stanja, nego često proizlaze iz prepreka koje postoje u društvu. Arhitektonske barijere, nepristupačan javni prijevoz, nedostupne informacije, diskriminacija, stereotipi i nedostatak podrške mogu značajno ograničiti sudjelovanje osobe u svakodnevnom životu. Upravo zato stavovi drugih ljudi imaju veliku važnost jer mogu biti izvor podrške i uključivanja, ali i dodatna prepreka ravnopravnom sudjelovanju.
Kada se govori o stavovima mladih prema osobama s invaliditetom, potrebno je izbjeći pretpostavku da postoji jedinstven stav cijele generacije. Mladi nisu homogena skupina i među njima postoje značajne razlike povezane s osobnim iskustvima, obiteljskim okolnostima, mjestom stanovanja, razinom obrazovanja, društvenim okruženjem i drugim čimbenicima.
Neki mladi mogu imati vrlo razvijenu svijest o pravima osoba s invaliditetom i potrebi njihova uključivanja, dok drugi mogu pokazivati određenu nesigurnost, nedovoljno razumijevanje ili prihvaćati stereotipe koji postoje u njihovoj okolini. Stoga je korisnije govoriti o različitim obrascima stavova nego o jedinstvenom odnosu mladih prema invaliditetu.
Jedan od najvažnijih čimbenika u oblikovanju stavova jest neposredni kontakt s osobama s invaliditetom. Osobno iskustvo može pridonijeti boljem razumijevanju
različitosti i smanjenju predrasuda, osobito kada se ostvaruje u ravnopravnim uvjetima. Kada mladi imaju priliku zajedno učiti, raditi, sudjelovati u sportskim i kulturnim aktivnostima ili volontirati, osoba s invaliditetom prestaje biti promatrana prvenstveno kroz kategoriju invaliditeta. U prvi plan dolaze njezine osobine, interesi, sposobnosti, znanja i individualnost.
Takva iskustva mogu pomoći u stvaranju realističnije slike o životu osoba s invaliditetom i smanjiti socijalnu distancu.
S druge strane, nedostatak kontakta može pridonijeti održavanju stereotipa.
Ako mlada osoba tijekom odrastanja rijetko dolazi u kontakt s osobama s invaliditetom, svoje predodžbe može oblikovati na temelju posrednih izvora. Pritom važnu ulogu imaju mediji i društvene mreže. Način prikazivanja osoba s invaliditetom može biti izrazito različit.
Ponekad se osobe s invaliditetom prikazuju isključivo kao osobe kojima je potrebna pomoć i zaštita, dok se u drugim slučajevima predstavljaju kao iznimni pojedinci koji su „nadjačali“ vlastiti invaliditet.
Oba pristupa mogu biti
problematična ako zanemaruju činjenicu da osobe s invaliditetom imaju pravo biti prikazane kao ravnopravni članovi društva, sa svim uobičajenim životnim ulogama, uspjesima, izazovima i pogreškama.
Posebno je važno razlikovati suosjećanje od stvarnog uključivanja. Iako suosjećanje može proizlaziti iz pozitivne namjere, ono samo po sebi nije dovoljno za ostvarivanje ravnopravnosti.
Pretjerano sažaljenje može čak dodatno naglašavati razliku između osoba s invaliditetom i ostatka društva. Umjesto pristupa u kojem se osobu promatra prvenstveno kao nekoga kome treba pomoć, potrebno je razvijati kulturu u kojoj se pomoć pruža kada je potrebna, ali se istodobno poštuju samostalnost, dostojanstvo i pravo osobe na donošenje vlastitih odluka.
Takav pristup osobito je važan među mladima jer se upravo u razdoblju adolescencije i rane odrasle dobi intenzivno razvijaju vrijednosti, identitet i odnos prema društvenim skupinama.
Obrazovni sustav ima iznimno važnu ulogu u tom procesu.
Škola i visoko školske ustanove nisu samo mjesta stjecanja znanja, nego i prostori u kojima mladi razvijaju socijalne vještine i uče o različitostima. Inkluzivno obrazovanje može omogućiti da učenici s invaliditetom i učenici bez invaliditeta odrastaju zajedno, surađuju i razvijaju međusobno razumijevanje. Međutim, sama fizička prisutnost učenika s invaliditetom u redovitom obrazovnom sustavu nije dovoljna. Prava inkluzija podrazumijeva uklanjanje prepreka, prilagodbu nastavnih metoda, dostupnost podrške i stvaranje okruženja u kojem svaki učenik može ravnopravno sudjelovati.
Važnu ulogu pritom imaju nastavnici, stručni suradnici i drugi obrazovni djelatnici.
Način na koji odrasli govore o osobama s invaliditetom i način na koji reagiraju na različitosti često služi kao model ponašanja mladima. Ako se invaliditet predstavlja kao prirodni dio ljudske različitosti i ako se naglašavaju prava, sposobnosti i potencijali pojedinca, veća je mogućnost razvoja uključivih stavova.
Ako se, međutim, invaliditet prikazuje isključivo kao problem ili razlog za izdvajanje, mogu se neizravno učvršćivati postojeće predrasude.
Obitelj također predstavlja važan kontekst socijalizacije.
Stavovi koje djeca usvajaju uranom djetinjstvu često su povezani s porukama koje dobivaju od roditelja i drugih bliskih osoba.
Djeca promatraju kako odrasli reagiraju kada susretnu osobu s invaliditetom, koriste li prikladan jezik, pokazuju li poštovanje i prihvaćaju li različitosti kao normalan dio društva. Zbog toga razvoj pozitivnih stavova nije odgovornost samo obrazovnih institucija.
Riječ je o zajedničkom procesu koji uključuje obitelj, školu, lokalnu zajednicu, medije, institucije i same mlade.
Posebnu pozornost potrebno je posvetiti jeziku koji se koristi kada se govori o osobama s invaliditetom.
Jezik nije samo sredstvo komunikacije; on oblikuje način na koji razmišljamo o određenim društvenim skupinama. Izrazi koji naglašavaju ograničenje, ovisnost ili bespomoćnost mogu pridonijeti stvaranju negativnih predodžbi, dok je primjereno koristiti izraze kojima se osoba stavlja ispred njezina invaliditeta i poštuje njezin identitet. Ipak, važno je naglasiti da ne postoji jedan univerzalni izraz koji odgovara svakoj osobi.
Najvažnije je poštovati način na koji osoba sama želi biti imenovana i predstavljena.
Stavovi mladih mogu se promatrati i kroz njihovu spremnost na socijalno uključivanjeosoba s invaliditetom.
Pitanje nije samo bi li mladi prihvatili osobu s invaliditetom kao poznanika ili prijatelja, nego i kako bi reagirali u različitim svakodnevnim situacijama. Bi li osobu uključili u zajedničke aktivnosti? Bi li joj omogućili ravnopravno sudjelovanje u grupnom radu? Bi li joj ponudili pomoć kada je potrebna, ali bez nametanja? Bi li reagirali na neprimjerene komentare ili diskriminatorno ponašanje drugih? Upravo takve situacije pokazuju koliko je određeni stav stvarno povezan s ponašanjem.
Društvene mreže dodatno mijenjaju način na koji mladi oblikuju stavove. One omogućavaju osobama s invaliditetom da same govore o svojim iskustvima i da zaobiđu tradicionalne načine predstavljanja u kojima su o njima govorili drugi. Putem društvenih mreža mogu se širiti informacije o pravima osoba s invaliditetom, iskustvima diskriminacije, pristupačnosti, obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom životu. Istodobno, digitalni prostor može biti mjesto širenja stereotipa, ismijavanja i diskriminacije.
Zbog toga je medijska i digitalna pismenost važan dio obrazovanja mladih.
Važno je također razumjeti da pozitivan stav prema osobama s invaliditetom nijesamo pitanje osobne tolerancije. Ravnopravnost se ne može temeljiti isključivo nadobroj volji pojedinaca. Potrebno je stvarati društvene uvjete u kojima su sudjelovanje i dostupnost omogućeni svima. Ako je javna zgrada nepristupačna, ako informacije nisu dostupne u prilagođenim formatima ili ako osoba nema mogućnost pristupa obrazovanju i zapošljavanju, pozitivan stav okoline sam po sebi neće ukloniti prepreku. Upravo zbog toga stavove treba promatrati zajedno sa širim društvenim i institucionalnim uvjetima.
Mladi u tom procesu mogu imati posebno značajnu ulogu. Oni nisu samo budući nositelji društvenih promjena nego i aktivni sudionici sadašnjeg društva.
Sudjelovanjem u volontiranju, udrugama, studentskim i učeničkim inicijativama,sportskim i kulturnim aktivnostima mogu pridonijeti stvaranju uključivijeg okruženja. Međutim, važno je da aktivnosti koje uključuju osobe s invaliditetom ne budu organizirane tako da ih se promatra samo kao primatelje pomoći. Osobe s invaliditetom trebaju imati mogućnost sudjelovati u planiranju i donošenju odluka koje se odnose na njihov život i zajednicu.
Jedan od ključnih izazova jest prijelaz s modela „brige o osobama s invaliditetom“ na model u kojem se naglasak stavlja na njihovu autonomiju, prava i sudjelovanje.
Takav pristup mijenja i očekivanja koja društvo ima od mladih. Od njih se ne očekujesamo da budu tolerantni, nego da prepoznaju prepreke i pridonose njihovom uklanjanju.
To znači reagirati na diskriminaciju, zagovarati pristupačnost, poštovati različite potrebe i stvarati prostore u kojima svi mogu sudjelovati.
Istraživanja stavova mladih prema osobama s invaliditetom stoga imaju važnu društvenu vrijednost. Ona mogu pokazati postoje li predrasude, u kojim se područjima pojavljuju i koji čimbenici pridonose njihovu smanjivanju.
Takva saznanja mogu biti korisna obrazovnim institucijama, organizacijama civilnog društva, lokalnim zajednicama i donositeljima javnih politika. Međutim, istraživanje stavova ne bi trebalo biti samo akademsko pitanje.
Njegova vrijednost posebno dolazi do izražajakada rezultati posluže za oblikovanje konkretnih programa edukacije, aktivnostimeđusobnog povezivanja i mjera kojima se unapređuje društvena uključenost.
Pritom treba imati na umu da promjena stavova nije kratkotrajan proces. Predrasudei stereotipi mogu biti duboko ukorijenjeni i često se ne mijenjaju samo iznošenjemčinjenica. Potrebno je omogućiti iskustvo, dijalog i ravnopravnu suradnju. Mladi trebaju imati priliku postavljati pitanja o invaliditetu, razgovarati o vlastitim nedoumicama i učiti od samih osoba s invaliditetom. Takav pristup može biti učinkovitiji od jednostranog prenošenja informacija jer omogućuje razvoj razumijevanja kroz osobno iskustvo i međusobnu interakciju.
Na kraju, odnos mladih prema osobama s invaliditetom potrebno je promatrati kaodio šire slike odnosa društva prema različitostima. Društvo koje prihvaća različitost neznači društvo u kojem se svi međusobno doživljavaju na isti način, nego zajednicu ukojoj različitosti ne predstavljaju razlog za isključivanje. Osoba s invaliditetom ne bitrebala biti definirana isključivo svojim invaliditetom.
Ona je učenik, student, radnik,roditelj, prijatelj, sportaš, umjetnik, susjed ili član zajednice, a invaliditet je samo jedan dio njezina identiteta.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da stavovi mladih prema osobama sinvaliditetom važan su pokazatelj društvene uključenosti i kulture zajednice. Iako semeđu mladima mogu uočiti pozitivni pomaci u prihvaćanju različitosti, istodobnopostoji potreba za kontinuiranim obrazovanjem, neposrednim kontaktom iuklanjanjem stereotipa i društvenih prepreka. Ključnu ulogu u tom procesu imajuobitelj, obrazovni sustav, mediji, organizacije civilnog društva i šira zajednica, ali isami mladi koji svojim ponašanjem svakodnevno oblikuju društveno okruženje.
Stvaranje uključivog društva ne počinje samo donošenjem zakona i institucionalnihmjera.
Ono se ostvaruje i u svakodnevnim odnosima: načinom na koji razgovaramo s osobama s invaliditetom, načinom na koji ih uključujemo u aktivnosti, spremnošću da uklonimo prepreke i poštovanjem njihova prava na samostalnost i izbor.
Ako mladeučimo da različitost nije nedostatak nego sastavni dio ljudskog društva, stvaramotemelje za zajednicu u kojoj će se vrijednost pojedinca procjenjivati prema njegovim ljudskim kvalitetama, sposobnostima i doprinosu, a ne prema fizičkim, senzornim, intelektualnim ili drugim obilježjima.
Upravo zato pitanje stavova mladih prema osobama s invaliditetom nije samo pitanjeodnosa jedne društvene skupine prema drugoj. To je pitanje kakvo društvo želimo graditi.
Društvo u kojem se različitosti toleriraju samo kada ne predstavljaju prepreku većini nije u potpunosti uključivo. Istinska uključenost podrazumijeva spremnost da se društveno okruženje prilagodi različitim ljudskim potrebama i da svatko ima stvarnu mogućnost sudjelovati. U tom procesu mladi imaju važnu ulogu jer svojim stavovima, izborima i svakodnevnim ponašanjem mogu pridonijeti stvaranju društva u kojem ravnopravnost nije samo deklarativna vrijednost, nego iskustvo dostupno svakoj osobi.
