U ovom članku govorit ćemo o problemu dugotrajnom čekanju na ostvarivanje mnogih zakonskih prava, neovisno o tome radi li se o pravima na novčane naknade, ortopedska pomagala, prilagodbe u obrazovanju. Ovim člankom želimo potaknuti one koji odlučuju o pravima osoba s invaliditetom da razmisle o skraćivanju spornih procedura za ostvarivanje mnogih prava, jer će time osobama s invaliditetom život biti kvalitetniji.
Osobe s invaliditetom i njihove obitelji godinama upozoravaju na jedno te isti problema to je ostvarivanje zakonom zagarantiranih prava osoba s invaliditetom koje se je pretvorilo u mukotrpan proces koji je obilježen dugotrajnim čekanjem, neujednačenim tumačenjima propisa i sporim reakcijama institucija. Iako se često u javnosti spominje pojmu inkluzije, jednakim mogućnostima i socijalnoj osjetljivosti, stvarnost mnogih osoba s invaliditetom daleko je od idealne.
Za mnoge osobe s invaliditetom – ostvarivanje prava poput prava na uslugu osobne asistencije, prava na ortopedska pomagala, prilagođeni smještaj, inkluzivni dodatak ili bilo koje drugo pravo – postaje bitka koja je iscrpljujuća gotovo jednako kao i borba sa mnogim drugim preprekama s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom.
Administrativni labirint bez izlaza
Put do ostvarivanja mnogih oblika prava za osobe s invaliditetom često započinje u trenutku kada osoba s invaliditetom ili član njezine obitelji mora prikupiti brojne potvrde, liječničke nalaze i mišljenja različitih stručnih tijela.
U praksi to za obitelj znači hodanje od ureda do ureda, višemjesečno čekanje nalaza vještačenja i ponovno dokumenata koji su već poslani drugim institucijama. Poseban problem u ostvarivanju prava predstavlja sporost Zavoda za socijalnu skrb. Zavodi za socijalnu skrb vrlo često rade s malim brojem kadra, što dodatno produžuje rokove.
Neki korisnici čekaju i više od godinu dana na donošenje rješenja ,i to za prava koja bi im trebala omogućiti osnovne uvjete za dostojanstven život.
Posljedice neefikasnosti
Posljedice takvog sustava su višestruke. Osobe s invaliditetom ostaju bez potrebne podrške – bez osobnih asistenata, pomagala ili financijske pomoći. Mnogi zbog toga gube pravo na zapošljavanje, obrazovanje ili neovisan odnosno samostalan život. Roditelji djece s teškoćama u razvoju često moraju napustiti posao kako bi brinuli osvojoj djeci, što dodatno ugrožava obiteljske prihode. Starije osobe i one s višestrukim oštećenjima suočavaju se s osjećajem napuštenosti i obespravljenosti.
Neusklađenost propisa i neujednačena praksa
Još jedan problem koji se često spominje u javnosti je neujednačenost u promjeni zakona i propisa – ista prava za iste vrste invaliditeta tumače se različito od ustanove do ustanove. Dok jedna osoba s invaliditetom u Zagrebu u roku od nekoliko mjeseci, druga osoba s invaliditetom koja živi u nekoj od manjih sredina čeka i više od godine dana. Takva situacija stvara dojam nepravde i gubi se povjerenje u institucije, koje bi trebale biti potpora osobama s invaliditetom, a ne prepreka u ostvarivanju mnogih vrsta prava.
Glasovi koji se ne čuju
Mnoge udruge osoba s invaliditetom upozoravaju na potrebu reforme sustava. Traže bolju digitalizaciju prilikom ostvarivanja prava, skraćivanje rokova, jedinstvenu bazu podataka i uvođenje sustava praćenja rokova odlučivanja. Nažalost kao to obično bude prijedlozi predstavnika udruga osoba s invaliditetom najčešće ostaju na marginama, dok se promjene odvijaju sporo i parcijalno.
Mnogi predstavnici udruga osoba s invaliditetom ističu da u svom radu moraju za svoje članove „ prosjačiti“ kako bi se one koji odlučuju o pravima osoba s invaliditetom potaknulo na izmjene određenih zakona i propisa. Ono što je važno za naglasiti je da je potrebno uvažavati prijedloge za izmjene i dopune određenih zakona i propisa koje predlažu udruge i druge ustanove koje se zalažu za ostvarivanje prava u što kraćem roku.
Mnoge osobe s invaliditetom često ističu da sustav često ne prepoznaje individualne potrebe svake osobe – briga o kvaliteti ostvarivanja prava osoba s invaliditetom treba biti jedan od uvjeta da bi se prava na razna pomagala, financijske potpore i druge oblike pomoći osobama s invaliditetom, jer samo na taj način gradimo sustav koji će biti brži, efikasniji i samim time na usluzi svakoj osobi s invaliditetom i njezinoj obitelj
Iz svega navedenog možemo zaključiti da dugotrajno čekanje na ostvarivanje mnogih prava za osobe s invaliditetom nije samo administrativni problem, već pitanje dostojanstva i poštovanja ljudskih prava svakog pojedinca, pa tako i osobe s invaliditetom.
Kada sustav zakazuje, osobe koje bi trebale imati najviše podrške ostaju prepuštene same sebi. Da bi sustav ostvarivanja prava kvalitetno funkcionirao potrebno je provesti mnoge promjene – unaprijediti digitalizaciju sustava odnosno bolje međusobno umrežavanje, bolja međusobna koordinacija institucija, veći broj stručnih djelatnika i transparentnost u radu.
U društvu koje teži jednakosti i uključivosti , ne smijemo dopustiti da osobe s invaliditetom budu taoci neučinkovitog sustava, jer mjerilo humanosti i svakog društva nije u riječima, već u načinu na koji se odnosi prema svojim najranjivijim članovima.
