Postoje osjećaji koje roditelj ne zna objasniti ni sebi ni drugima. Dijete je tu, raste, smije se, igra se, a opet negdje duboko u srcu postoji tiha zabrinutost koja ne prolazi. Ne zato što roditelj želi tražiti problem, nego zato što jednostavno osjeća da nešto nije kako bi trebalo biti.

Ponekad su to sitnice koje drugi ni ne primjećuju. Dijete ne reagira kada ga zovete imenom. Pogled nekako “prođe kroz vas”. Govor kasni. Igra nije kao kod druge djece. Nešto vam govori da vaše dijete treba pomoć, ali ne znate odakle krenuti ni kome se obratiti.

I onda počinje ono što mnogi roditelji dobro poznaju – preispitivanje samoga sebe. 

“Možda umišljam.” 

“Možda samo previše brinem.” 

“Možda će stvarno proći samo od sebe.” 

A okolina često dodatno zbuni roditelja: 

“Ma svako dijete je drugačije.” 

“I moj je progovorio kasno.” 

“Nemoj odmah misliti na najgore.”

I dok svi oko vas pokušavaju umanjiti ono što osjećate, roditeljsko srce i dalje šuti, promatra i ne odustaje od tog osjećaja da nešto treba provjeriti.

* RODITELJ NE TRAŽI PROBLEM – NEGO ODGOVOR

Nijedan roditelj ne želi čuti da njegovo dijete ima teškoće. Nitko ne odlazi na pretrage i procjene zato što to želi. Roditelj odlazi jer voli svoje dijete i jer želi razumjeti kako mu pomoći.

- To nije panika.

-To nije dramatiziranje. 

-To je ljubav.

Ponekad upravo roditelji prvi primijete ono što će stručnjaci tek kasnije potvrditi. Zato je važno da ih se sluša, a ne odmah uvjerava da “pretjeruju”. Možda će se pokazati da je sve u redu. I to je prekrasno. Ali ako dijete ipak treba podršku, tada vrijeme postaje jako važno.

* NAJTEŽI DIO JE ČEKANJE 

Mnogi roditelji ne pričaju dovoljno o tome koliko boli neizvjesnost. O mjesecima čekanja pregleda, nalaza i odgovora. O noćima kada gledaju svoje dijete dok spava i pitaju se: “Hoće li biti dobro?”

“Hoće li ga drugi prihvatiti?” “Hoću li znati biti dovoljno jak roditelj za sve što dolazi?” 

Izvana često djeluju sabrano jer moraju funkcionirati. Vode dijete liječnicima, terapijama, igraju se, kuhaju, rade, smiju se pred drugima… a iznutra vode potpuno drugačiju borbu. 

Borbu između nade i straha.

* DJETETU JE POTREBNA PODRŠKA, A RODITELJU RAZUMIJEVANJE

Kada se razvojne teškoće prepoznaju na vrijeme, dijete može dobiti podršku koja mu može puno pomoći. Nekada su to male stvari koje s vremenom naprave veliku razliku – logopedske vježbe, fizikalna terapija, rad s edukacijskim rehabilitatorom, podrška psihologa ili jednostavno praćenje razvoja.

Ali jednako kao što podršku treba dijete, treba ju i roditelj. Roditeljima često ne trebaju velike riječi.      Treba im netko tko će ih saslušati bez osuđivanja. Netko tko neće odmah reći:

“Nije to ništa.” “Previše si osjetljiva.” “Nemoj čitati po internetu.” Jer roditelj koji je zabrinut ne traži sažaljenje. Traži osjećaj da nije sam.

*DIJETE NIJE DIJAGNOZA 

Bez obzira na nalaze, mišljenja liječnika ili ime dijagnoze, svako dijete ostaje dijete koje želi ljubav, sigurnost i prihvaćanje.       

- Dijagnoza ne može opisati nečiji osmijeh.

- Ne može izmjeriti toplinu zagrljaja. 

- Ne može odrediti koliko jedno dijete vrijedi. 

Djeca koja trebaju dodatnu podršku nisu manje vrijedna djeca. Ona samo trebaju društvo koje će ih vidjeti srcem, a ne kroz etikete i predrasude.

Na kraju članka važno je naglasiti kad roditeljsko srce osjeća da nešto nije u redu, taj osjećaj ne treba ignorirati. 

Ne zbog straha, nego zbog ljubavi prema djetetu. Ponekad je dovoljno samo napraviti prvi korak, postaviti pitanje i potražiti mišljenje stručnjaka. 

Jer rana podrška može promijeniti puno toga. 

A možda najvažnije od svega jest da svaki roditelj zna jedno – nije slab zato što je zabrinut. 

I nije sam u toj borbi.