Život osoba s invaliditetom u manjim sredinama često je obilježen brojnim izazovima koji nisu uvijek vidljivi na prvi pogled. Iako pravo na zdravstvenu zaštitu pripada svima jednako, stvarnost pokazuje da dostupnost zdravstvenih usluga u manjim gradovima, ruralnim područjima i udaljenim sredinama često značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Kada zdravstveni sustav nije dovoljno dostupan, prilagođen i povezan s drugim oblicima podrške, posljedice ne ostaju samo na području zdravlja. One utječu na obrazovanje, zapošljavanje, socijalni život, financijsku stabilnost i svakodnevno funkcioniranje osobe.
* Zdravstvena dostupnost nije jednaka u svim sredinama
Osobe koje žive u velikim gradovima češće imaju pristup:
- specijalistima
- rehabilitacijskim centrima - logopedima
- fizikalnoj terapiji
- psihološkoj podršci
- dijagnostičkim pretragama - ortopedskim i drugim pomagalima
S druge strane, osobe s invaliditetom u manjim sredinama često se suočavaju s:
- dugim čekanjem na preglede
- nedostatkom stručnjaka
- velikim udaljenostima do bolnica i centara
- otežanim prijevozom
- nedostatkom prilagođenih usluga
- manjkom informacija o pravima i mogućnostima podrške.
Za mnoge obitelji odlazak na jedan specijalistički pregled znači organizaciju prijevoza, uzimanje slobodnog dana, dodatne troškove i višesatna putovanja.
*Financijski teret često pada na obitelj
Kada zdravstveni sustav nije dovoljno dostupan lokalno, troškovi života osoba s invaliditetom rastu. Obitelji često same financiraju:
- privatne terapije
- dodatne rehabilitacije
- putovanja u veće gradove
- smještaj tijekom liječenja
- ortopedska pomagala koja nisu u potpunosti pokrivena
- prilagodbu doma i prijevoza.
U manjim sredinama dodatni je problem što mnoge usluge jednostavno ne postoje.
Roditelji djece s teškoćama često su prisiljeni putovati nekoliko puta tjedno kako bi dijete dobilo terapiju koja mu je potrebna.
Takva situacija dugoročno utječe na financijsku sigurnost cijele obitelji, ali i na psihičko zdravlje roditelja i skrbnika. Nedostatak stručnjaka povećava nejednakosti
*U brojnim manjim sredinama nedostaju:
- neuropedijatri dječji
- psihijatri edukacijski
- rehabilitatori logopedi
- fizioterapeuti
- stručnjaci za mentalno zdravlje Zbog toga mnoge osobe s invaliditetom ne dobivaju pravovremenu dijagnostiku ni potrebnu podršku. Rana intervencija, koja je ključna za razvoj djece s teškoćama, često nije jednako dostupna svima. Djeca koja žive u manjim sredinama nerijetko dolaze do stručne pomoći kasnije od djece iz urbanih područja, što može utjecati na njihov razvoj, obrazovanje i uključivanje u društvo.
* Problem prijevoza i pristupačnosti
Jedan od najvećih problema u manjim sredinama je prijevoz. Mnoge osobe s invaliditetom ovise o članovima obitelji jer:
- javni prijevoz nije prilagođen
- linije su rijetke ili nepostojeće
- prijevoz do bolnice traje satima
- sanitetski prijevoz nije uvijek dostupan kada je potreban.
Za osobe s težim oblicima invaliditeta i njihove obitelji to često znači potpunu ovisnost o drugima.
Kada osoba ne može doći do liječnika, terapije ili rehabilitacije, njezino zdravstveno stanje može se dodatno pogoršati.
*Zdravstveni sustav utječe i na socijalnu uključenost
Kada zdravstvena podrška nije dostupna, osobe s invaliditetom češće ostaju izolirane.
Nedostatak rehabilitacije, terapija i podrške može dovesti do:
-povlačenja iz društvenog
- života smanjenja
- samostalnosti problema mentalnog zdravlja
- otežanog obrazovanja i zapošljavanja osjećaja bespomoćnosti i iscrpljenosti
Osobe s invaliditetom u manjim sredinama često imaju osjećaj da su „zaboravljene“ i da sustav ne prepoznaje njihove stvarne potrebe.
*Teret skrbi često ostaje na obitelji
Kada sustav nema dovoljno usluga, obitelj postaje glavni i često jedini oslonac. Roditelji, partneri ili djeca osoba s invaliditetom preuzimaju ulogu:
- njegovatelja
- vozača
- terapeuta
- administrativne podrške
- emocionalne podrške
Takav kontinuirani teret može dovesti do iscrpljenosti, financijskih problema i narušavanja zdravlja članova obitelji.
* Što bi se trebalo mijenjati?
Kako bi osobe s invaliditetom u manjim sredinama imale dostojanstveniji život, potrebno je:
- povećati dostupnost stručnjaka u lokalnim zajednicama
- razvijati mobilne timove i terenske usluge
- osigurati bolju dostupnost rehabilitacije
- unaprijediti pristupačan prijevoz
- smanjiti liste čekanja
- jačati telemedicinu i online savjetovanja
- pružiti veću podršku obiteljima i njegovateljima
- ravnomjernije rasporediti zdravstvene usluge između urbanih i ruralnih područja.
Osobe s invaliditetom ne bi smjele imati manju kvalitetu zdravstvene skrbi samo zato što žive izvan velikih gradova.
Zdravstveni sustav ima izravan utjecaj na kvalitetu života i životni standard osoba s invaliditetom.
U manjim sredinama taj je utjecaj često još izraženiji zbog nedostatka stručnjaka, otežane dostupnosti usluga i financijskog opterećenja obitelji.
Dostupna i pravovremena zdravstvena skrb nije privilegij, već osnovno pravo svakog čovjeka. Društvo koje želi biti uključivo mora prepoznati potrebe osoba s invaliditetom bez obzira na to žive li u velikom gradu ili malom mjestu.
Jer kvaliteta života ne bi smjela ovisiti o poštanskom broju.