ČLANCI NA TEME IZ ŽIVOTA OSOBA  SINVALIDITETOM  #OSI

U ovom članku osvrnut ćemo se na jednu od čestih situacija s kojom se mnogiroditelji odraslih osoba s invaliditetom suočavaju nakon njihove punoljetnostiodnosno navršene 18. – te godine života. U članku ćemo se dotaknuti prije svegasituacija kada se roditelji ne mogu za svoju odraslu djecu s invaliditetom izboriti zanjihova zagarantirana zakonska i druga prava.

S ovim se problemom najčešće suočavaju roditelje djece odnosno odraslih osoba s invaliditetom koji imaju neke složene oblike teškoća u razvoju, i za koje roditelji moraju danonoćno skrbiti o njima.              Ono što je najteže u ovoj situaciji, a važno je za spomenuti da država takve osobe s težim oblicima invaliditeta smatra nakon navršene 18. – te godine života poslovno sposobnima, bez obzira na to što su navršili 18 godina neke osobe s invaliditetom mogu samostalno odlučivati, donositi odlučivati i slično, a ne razmišlja se o tome kako pomoći odraslim osobama s invaliditetom koje zbog težih oštećenja zdravlja, raznih oblika intelektualnih teškoća ,ako boluju od nekih psihičkih bolesti i slično kako i njima omogućiti ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu a da roditelji imaju neki oblik podrške bio to osobni asistent ili bilo koji oblik podrške na koji osobe s invaliditetom imaju zakonska i druga prava.

S obzirom da prema člancima 241,242 i 243 obiteljskog zakona roditelji automatski prestaju biti zakonski zastupnici djece, iako su jedini koji poznaju svoje dijete odnosno odraslu osobu s invaliditetom a na primjer ne mogu oni potpisati suglasnost za medicinske zahvate, pristupiti ili otvoriti bankovni račun bez prisutnosti osobe s invaliditetom niti zastupati njihova osnovna prava. Samim time postavlja se pitanje KAKO ĆE ONDA RODITELJI BRINUTI O SVOM DJETETU KADA NE MOGU DONOSITI ODLUKE U NJEGOVO IME.

Također se primjećuje da sustav koji bi trebao štiti prava osoba s invaliditetom povlači i ostavlja roditelje same da traže informacije oko ostvarivanja određenih prava. 

Onda se trebamo zapitati kako pomoći roditeljima koji ne mogu dobiti pomoć od institucija ili ako ih sustavno odbijaju jer nemaju iii ne znaju kako odgovoriti roditelju na pitanje koje ga zanima, neovisno o tome da li roditelj treba informacije o načinu ostvarivanja prava npr. na neki oblik financijske pomoći, rehabilitacijskih usluga (ostvarivanje prava na toplice, dolazak liječnika u kućnu posjetu i slično), ali je najbitnije da oni koji trebaju pomoći roditeljima u takvim situacijama znaju reći na npr.ne možete ostvariti pravo na tu uslugu ili rehabilitaciju, a najčešće nemaju volje ili želje roditelju dati točne informacije ili upute kako se može ostvariti određeno pravo ili usluga i kome uputiti roditelje ako oni u institucijama ne znaju točne informacije o ostvarivanju određenih prava na novčane naknade rehabilitacije ili usluge.

Još jedan primjer nedostatka poštovanja institucija prema roditeljima odraslih OSI – a koji možemo navesti je taj kada roditelj osobe s invaliditetom vodi osobu s invaliditetom na rehabilitacijske programe u razne ustanove na primjer kao što su razini centri za odgoj i obrazovanje ili ustanove koje pružaju bilo kakav oblik rehabilitacije (neovisno o tome radi li se o usluzi logopeda, usluzi fizikalne terapije i slično) i na kada nakon nekog vremena roditelj izgubi pravo na neku od navedenih usluga bilo zbog nemarnosti sustava ili iz nekog drug razloga, postavlja se onda pitanje kako će onda roditelj koji se je za svoje dijete kroz život borio da ima pravo na određene usluge te iste nastaviti koristiti ako sustav nije zainteresiran o tome voditi računa da u sustavu ima dovoljno logopeda, fizijatara i drugih vrsta osoblja koje su važne sa kvalitetu života osoba s invaliditetom.

Majčinstvo žena s invaliditetom u hrvatskom je društvu još uvijek tema o kojoj se rijetko govori, a često je opterećena predrasudama i stereotipima. Iako žene s invaliditetom imaju jednaka reproduktivna prava kao i ostale žene, u praksi se suočavaju s nizom prepreka koje otežavaju ili obeshrabruju ostvarenje majčinstva. Ovaj članak temelji se na istraživanju ‘Majčinstvo i žene s invaliditetom’, koje je provela udruga Roditelji u akciji– RODA tijekom 2015. i 2016. Članak daje pregled ključnih problema s kojima se žene s invaliditetom susreću tijekom trudnoće, porođaja i roditeljstva te ukazuje na potrebu razvoja sustavne društvene i institucionalne podrške.

Društvene predrasude i položaj žena s invaliditetom

 U Hrvatskom društvu i dalje prevladava stav da je invaliditet nespojiv s majčinstvom. Žene s invaliditetom često se percipiraju kao osobe koje nisu sposobne brinuti se o sebi, a kamoli o djetetu. Takvi stavovi proizlaze iz neznanja i nedostatka vidljivosti majki s invaliditetom u javnom prostoru. Iako značajan broj žena s invaliditetom postaje majkama, njihova se iskustva rijetko uzimaju u obzir pri oblikovanju javnih politika. Pristupačnost ginekoloških usluga i univerzalni dizajn Pristupačnost ginekoloških ordinacija jedan je od ključnih preduvjeta za ostvarivanje prava žena s invaliditetom na reproduktivno zdravlje i majčinstvo. Kada govorimo o pristupačnosti, ne mislimo isključivo na fizički ulaz u zdravstvenu ustanovu, već na cjelokupno okruženje koje mora omogućiti samostalan, siguran i dostojanstven pristup zdravstvenoj skrbi. To uključuje ulaz u ustanovu bez stepenica i visokih pragova ,postojanje lifta ako se ambulanta nalazi na katu, kao i sanitarni čvor koji je dovoljno velik, opremljen pomagalima i funkcionalan u praksi. 

Posebnu važnost ima opremljenost same ginekološke ambulante. Prilagodljivi ginekološki stol koji se može spuštati i podizati, dovoljan prostor za pristup kolicima sa svih strana te mogućnost prisustva pratnje kada je potrebna, osnovni su preduvjeti kvalitetnog pregleda.   Takva oprema ne služi isključivo ženama s invaliditetom, veću unapređuje kvalitetu zdravstvene skrbi za sve žene.                              U tom kontekstu posebno se ističe koncept univerzalnog dizajna.                           

 Univerzalni dizajn podrazumijeva planiranje i uređenje prostora na način da budu jednako dostupni i funkcionalni za sve korisnike, bez potrebe za naknadnim prilagodbama. Primjerice, jedan toalet prilagođen osobama s invaliditetom može koristiti svaka žena, jednako kao i
prilagodljivi ginekološki stol.          Time se izbjegava stigmatizacija, a pristupačnost postaje standard, a ne iznimka. Važno je naglasiti da stupanj samostalnosti osobe s invaliditetom uvelike ovisi o tome koliko je okolina prilagođena njezinim potrebama.    Što je manje arhitektonskih, komunikacijskih i organizacijskih barijera, to je manja ovisnost o pomoći drugih. Drugim riječima, invaliditet se često ne očituje u samoj osobi, već u preprekama koje joj društvo postavlja. Informiranost o pravima i dostupnost podrške. 

Jedan od ključnih problema s kojima se žene s invaliditetom suočavaju jest nedostatna informiranost o vlastitim pravima. Mnoge žene nisu upoznate s pravima iz područja reproduktivnog zdravlja, socijalne skrbi i roditeljstva. Informacije najčešće dobivaju putem interneta ili udruga civilnog društva, dok institucije rijetko preuzimaju aktivnu ulogu u informiranju i savjetovanju.

Prepreke ostvarenju majčinstva Financijske poteškoće i nesigurna egzistencija predstavljaju jednu od najvećih prepreka ostvarenju majčinstva.                                          Uz financijske izazove, žene s invaliditetom često se suočavaju s nedostatnom i neprilagođenom zdravstvenom skrbi. Dodatni teret predstavljaju i medicinski potpomognute  oplodnje, koje mogu biti financijski zahtjevne i zdravstveno opterećujuće, što je osobito izazovno za žene koje već imaju dodatne zdravstvene ili socijalne poteškoće. Iskustva u zdravstvenom sustavu. Iskustva žena s invaliditetom u zdravstvenom sustavu izrazito su raznolika. Dok neke žene ističu profesionalnost i podršku zdravstvenog osoblja, druge navode primjere needuciranosti, nerazumijevanja i neprimjerenih komentara. Takvi primjeri dodatno otežavaju pristup pregledima i mogu obeshrabriti žene u ostvarivanju njihovih reproduktivnih prava.       Uloga osobne asistencije i obiteljske podrške Osobna asistencija ima ključnu ulogu u svakodnevnom životu majki s invaliditetom. Unatoč tome, mali broj žena ima pristup osobnom asistentu zbog restriktivnih uvjeta, dugotrajnih postupaka i nedostatka dostupnih asistenata. U praksi se žene najčešće oslanjaju na pomoć partnera, roditelja ili šire obitelji, što dodatno opterećuje privatne odnose. 

Iskustva žena s invaliditetom jasno pokazuju da invaliditet sam po sebi nije prepreka kvalitetnom i odgovornom roditeljstvu. Ključni problem leži u nedostatku sustavne podrške, neprilagođenim institucionalnim rješenjima i prisutnim društvenim predrasudama.    Zaključne preporuke:                          - razviti sustavan i koordiniran model podrške trudnicama i majkama s invaliditetom; 

- osigurati fizičku i organizacijsku pristupačnost ginekoloških ordinacija prema načelima univerzalnog dizajna; 

- unaprijediti edukaciju zdravstvenih djelatnika o radu sa ženama s invaliditetom;                                       -  poboljšati informiranost žena s invaliditetom o njihovim pravima;         - osigurati dostupnost osobne asistencije u razdoblju trudnoće i roditeljstva;                                          - kontinuirano raditi na suzbijanju društvenih predrasuda o majčinstvu žena s invaliditetom.

Autor: Ana Galić, mag. iur., objavljeno: 16.12.2025.

U ovom članku govorit ćemo o tome zašto je važno ulagati u osobe s invaliditetom, koliko je isto važno za poboljšanje njihove kvalitete života kao uključivanja u zajednicu s obzirom na to da su osobe s invaliditetom najranjivija skupina društva. 

Društvo se ne mjeri isključivo ekonomskim rastom, tehnološkim napretkom ili infrastrukturnim razvojem. Njegova stvarna vrijednost ogleda se u načinu na koji se odnosi prema svojim najranjivijim članovima. Osobe s invaliditetom čine značajan dio populacije, no unatoč tome često su suočene s preprekama koje nadilaze njihove stvarne sposobnosti – od fizičkih barijera do društvenih predrasuda.

Ulaganje u osobe s invaliditetom nije čin milosrđa niti isključivo socijalna obveza. Riječ je o strateškom, etičkom i dugoročno isplativom pristupu koji doprinosi stvaranju uključivijeg, pravednijeg i humanijeg društva. U ovom članku razmotrit ćemo zašto je takvo ulaganje ključno, koje koristi donosi cijeloj zajednici te kako se može sustavno provoditi.

Razbijanje predrasuda i izgradnja uključivosti 

Jedna od najvećih prepreka s kojom se osobe s invaliditetom susreću nisu njihova ograničenja, već percepcija društva. Stereotipi i predrasude često ih svode na pasivne primatelje pomoći, zanemarujući njihove sposobnosti, talente i potencijal za doprinos zajednici. Ulaganjem u obrazovanje, zapošljavanje i vidljivost osoba s invaliditetom aktivno se mijenja društveni narativ. Kada ljudi imaju priliku surađivati, učiti i raditi zajedno, nestaju barijere neznanja i straha. 

Takvo okruženje potiče empatiju, razumijevanje i međusobno poštovanje – temeljne vrijednosti svakog humanog društva.

Ekonomska korist i održivi razvoj 

Često se zanemaruje činjenica da osobe s invaliditetom predstavljaju značajan, ali nedovoljno iskorišten ljudski kapital. Uključivanjem u tržište rada, uz odgovarajuću podršku i prilagodbe, one mogu postati aktivni sudionici gospodarstva. 

Investicije u pristupačnost, edukaciju i zapošljavanje ne predstavljaju trošak, već ulaganje s višestrukim povratom. 

Smanjuju se izdaci za socijalne naknade, povećava se produktivnost, a organizacije koje njeguju inkluzivnost često postižu bolje rezultate zahvaljujući raznolikosti perspektiva i iskustava.

 Pravo na dostojanstven život 

Svaka osoba ima pravo na dostojanstvo, autonomiju i mogućnost sudjelovanja u društvu. Za osobe s invaliditetom to često znači borbu za osnovne uvjete – pristupačne javne prostore, obrazovanje prilagođeno njihovim potrebama ili jednake prilike za zapošljavanje. Ulaganje u inkluzivne politike i infrastrukturu omogućuje ostvarivanje tih prava. Pristupačni prijevoz, digitalna inkluzija i podrška u obrazovanju nisu luksuz, već nužnost. Kada društvo osigurava jednake uvjete za sve, ono postaje ne samo pravednije, već i funkcionalnije.

Inovacije potaknute inkluzijom 

Zanimljivo je da mnoge inovacije koje danas koristimo imaju korijene u rješenjima razvijenima za osobe s invaliditetom. Primjeri uključuju tehnologije poput glasovnih asistenata, titlova ili prilagođenih korisničkih sučelja. 

Kada se ulaže u prilagodbe i pristupačnost, potiče se kreativnost i razvoj rješenja koja koriste svima. Inkluzija tako postaje pokretač inovacija, a ne prepreka razvoju.

Jačanje društvene kohezije Društvo koje uključuje sve svoje članove stabilnije je i otpornije. Isključenost i marginalizacija stvaraju podjele, dok uključivost gradi povjerenje i osjećaj pripadnosti. Osobe s invaliditetom, kada su aktivno uključene, doprinose zajednici svojim iskustvima, znanjima i perspektivama. 

Njihova prisutnost obogaćuje društveni dijalog i pomaže u oblikovanju politika koje su pravednije i realnije.

Obveza modernog društva 

U suvremenom svijetu, inkluzija nije izbor već standard. Međunarodni dokumenti i konvencije jasno naglašavaju prava osoba s invaliditetom i obvezu država da osiguraju njihovu punu integraciju. Međutim, stvarna promjena ne događa se samo kroz zakone, već kroz njihovu provedbu i promjenu društvene svijesti. 

Ulaganje u osobe s invaliditetom stoga predstavlja i moralnu obvezu – pokazatelj razine civilizacijskog razvoja jednog društva. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ulaganje u osobe s invaliditetom nije samo pitanje socijalne politike, već pitanje vrijednosti koje društvo njeguje. 

Ono odražava našu sposobnost da prepoznamo potencijal u svakom pojedincu i da stvorimo uvjete u kojima svi mogu doprinositi i napredovati. Humanije društvo nije ono koje eliminira razlike, već ono koje ih prihvaća i pretvara u snagu. 

Kada ulažemo u osobe s invaliditetom, ulažemo u pravednost, inovacije, ekonomsku stabilnost i društvenu koheziju. 

Na kraju, pitanje nije možemo li si priuštiti takva ulaganja – već možemo li si priuštiti da ih zanemarimo.