ČLANCI NA TEME IZ ŽIVOTA OSOBA  SINVALIDITETOM  #PRAVO

U ovom članku ćemo govoriti o ulozi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, zašto je ona važna i kakav je njezin značaj kada govorimo o načinu na koji osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoja temeljna zakonska prava u Republici Hrvatskoj.Konvencija ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava u 21. stoljeću. Republika Hrvatska ju je usvojila 2007. godine, Konvencija označava temeljni zaokretu pristupu invaliditetu – od medicinskog i karitativnog modela prema modelu ljudskih prava. Umjesto promatranja osoba s invaliditetom kao objekata skrbi i zaštite, Konvencija ih prepoznaje kao nositelje prava, ravnopravne članove društva s pravom na vlastito dostojanstvo, autonomiju i punu uključenost u sve aspekte života.Republika Hrvatska među prvima je priznala i potpisala i ratificirala Konvenciju, čime je preuzela obvezu usklađivanja zakonodavstva, javnih politika i prakse s njezinim propisanim standardima. Ovaj članak analizira sadržaj i temeljna načela Konvencije te detaljno razmatra njezin značaj za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.                                        

Temeljna načela i sadržaj konvencije

Konvencija se temelj na nekoliko ključnih načela: poštovanje urođenog dostojanstva i individualne autonomije, zabrana diskriminacije, puno i učinkovito sudjelovanje u društvu, poštovanje različitosti, jednakost, mogućnosti, pristupačnost, ravnopravnost spolova te poštovanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju.   Jedna od najvažnijih novina jest redefiniranje pojma invaliditeta. Konvencija invaliditet promatra kao rezultat između osobe s određenim oštećenjem odnosno invaliditetom i prepreka u okruženju – fizičkih, komunikacijskih, društvenih ili institucionalnih.          Drugim riječima, prepreke u društvu, a ne samo zdravstveno stanje, stvaraju invaliditet. Konvencija obuhvaća širok spektar prava kao što su: pravo na jednakost pred zakonom, pristupačnost, obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu neovisno življenje i uključenost u zajednici, političko i javno sudjelovanje te zaštitu od nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja. 

Države potpisnice obvezne su poduzimati zakonodavne, administrativne i druge mjere kako bi osigurale stvarnu, a ne formalnu jednakost osoba s invaliditetom u društvu.

Ratifikacija i pravni učinak Konvencije u Republici Hrvatskoj

Republika Hrvatska potpisala je 2007. godine te ju je iste godine i ratificirala, čime je postala dio unutarnjeg pravnog poretka. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su ratificirani i objavljeni imaju pravnu snagu iznad zakona. To samim time znači da su odredbe Konvencije obvezujuće za sva državna tijela, sudove i javne institucije.
Ratifikacija je predstavljala snažan poticaj za normativno usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s međunarodnim standardima zaštite prava osoba s invaliditetom. 

Ona je također nametnula obvezu redovitog izvještavanja Odboru UN – a o provedbi  Konvencije, čime se osigurava međunarodni nadzor i potiče kontinuirano unapređenje sustava.

Utjecaj Konvencije na zakonodavni okvir u Hrvatskoj

Nakon ratifikacije Konvencije, Hrvatska je intenzivirala reforme u području zaštite prava osoba s invaliditetom. Značajan je razvoj anti diskriminacijskog zakonodavstva, osobito kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji invaliditet prepoznaje kao jednu od zaštićenih osnova. Time je osigurana pravna zaštita od izravne i ne izravne diskriminacije u području rada, obrazovanja, pristupima dobrima i uslugama te drugim područjima društvenog života. 

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom dodatno je oživotvoreno  pravo na rad, uvevši sustav kvotnog zapošljavanja te poticajne mjere za poslodavce.    

Time se nastoji smanjiti strukturna nezaposlenost osoba s invaliditetom i osigurati njihova veća uključenost na tržište rada. U području socijalne skrbi provedene su reforme s ciljem de institucionalizacije i razvoj izvaninstitucionalnih oblika podrške. Konvencija posebno naglašava pravo na neovisan život  i uključenost u zajednicu,što je utjecalo na razvoj usluga osobne asistencije, organiziranog stanovanja i drugih oblika podrške u lokalnoj zajednici. 

Važnu ulogu ima i institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koja prati provedbu zakona, upozorava na povrede prava i daje preporuke za unapređenje sustava.       

 Pristupačnost kao preduvjet za ostvarivanje prava

Jedan od temeljnih doprinosa u hrvatskom kontekstu jest snažnije naglašavanje pristupačnosti kao univerzalnog načela. Pristupačnost se ne odnosi samo na arhitektonske barijere, već i na pristup informacijama, komunikacijama, prijevozu, digitalnim sadržajima i javnim uslugama.                U Republici Hrvatskoj postupno se unapređuju standardi pristupačnosti u javnim zgradama, prometnoj infrastrukturi i obrazovnim ustanovama. Također, sve veći naglasak stavlja se na digitalnu pristupačnost, osobito u kontekstu e – uprave i javnih mrežnih stranica. Ipak, praksa pokazuje da normativni okvir često nadilazi stvarno stanje na terenu. Brojne fizičke i komunikacijske barijere i dalje ograničavaju puno sudjelovanje osoba s invaliditetom, što jasno upućuje na potrebu sustavnije provedbe i učinkovitijeg nadzora.         

Obrazovanje i inkluzija

Konvencija posebno ističe pravo na inkluzivno obrazovanje. Hrvatska je u proteklim godinama razvijala sustav potpore učenicima s teškoćama u razvoju kroz asistente u nastavi, prilagodbu nastavnih sadržaja i stručnu podršku.
Cilj inkluzivnog obrazovanja nije samo fizička integracija učenika u redovne škole, već osiguravanje jednakih obrazovnih ishoda i punog sudjelovanja. U tom smislu, Konvencija potiče transformaciju obrazovnog sustava kako bi odgovorio na raznolikost učenika, umjesto da učenici budu prisiljeni prilagođavati se često neučinkovitom i neprilagođenom sustavu potrebama svakog djeteta s teškoćama u razvoju u školskom sustavu.                          

 Primjena društvene percepcije

Možda najbolji utjecaj Konvencije u Hrvatskoj nije samo pravne već je i društvene naravi. Konvencija je pridonijela promjeni diskursa o invaliditetu – od paternalističkog pristupa prema pristupu temeljenom na pravima i ravnopravnosti.                  Sve je snažnija uloga organizacija odnosno udruga osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika, što je u skladu s načelom „ Ništa o nama bez nas“. Sudjelovanje u procesima donošenja odluka postalo je standard koji proizlazi iz Konvencije, a nesemo pitanje dobre volje pojedinca.                                          

Izazovi u provedbi

Unatoč značajnom napretku, provedba Konvencije u Hrvatskoj suočava se s brojnim izazovima. To uključuje nedostatak financijskih i ljudskih resursa, sporost u uklanjanju arhitektonskih barijera, neujednačenu primjenu pojedinih zakona te nedovoljnu koordinaciju između različitih oblika sustava – socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i rada.Poseban izazov predstavlja prelazak s formalne na suštinsku jednakost. Donošenje zakona samo je prvi korak; ključno je osigurati njihovu kvalitetnu i dosljednu primjenu i promjenu institucionalnih praksi.         

Iz svega navedenog možemo zaključiti da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom predstavlja i smatra se kao temeljni dokument suvremene zaštite prava osoba s invaliditetom. Republiku Hrvatsku nije samo međunarodno obvezi, već i normativni i vrijednosni okvir za izgradnju inkluzivnog društva.     Njezin značaj očituje se u reformama zakonodavstva, razvoju sustava podrške, jačanju anti diskriminacijskih mehanizama i promjeni društvene percepcije invaliditeta. Ipak, ostvarivanje ciljeva Konvencije zahtjeva kontinuirani angažman države, lokalne zajednice, stručnjaka i samih osoba s invaliditetom. 

Stvarna ravnopravnost ne postiže se isključivo pravnim normama, već uklanjanjem prepreka i osiguravanjem uvjeta u kojima svaka osoba može ostvariti svoj puni potencijal. Upravo u tome leži trajna vrijednost i značaj Konvencije – u njezinoj sposobnosti da transformira društvo prema načelima dostojanstva, jednakosti i uključenosti u osoba s invaliditetom u društvo

U ovom članku govorit ćemo o ustavnom okviru ostvarivanja prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, zašto je on obuhvaća te kako n otječe na rokove ostvarivanja pojedinih prava za osobe s invaliditetom, s obzirom da se Ustav Republike Hrvatska smatra kao temeljni akt u Republici Hrvatskoj.

Zaštita prava osoba s invaliditetom jedno je od temeljnih pitanja suvremenog demokratskog društva.   

Ona ne predstavlja samo socijalno ili humanitarno pitanje, nego prije svega pitanje ljudskih prava, jednakosti i dostojanstva svakog pojedinca, pa tako i osoba s invaliditetom. 

U Republici Hrvatskoj pravni temelj zaštite prava osoba s invaliditetom nalazi se u Ustavu Republike Hrvatske, najvišem pravnom aktu države, ali i u međunarodnim ugovorima koji su dio unutarnjeg pravnog poretka.

Ustavni okvir određuje temeljna načela na kojima se gradi zakonodavstvo, javne politike i sudska praksa u području zaštite osoba s invaliditetom. Stoga je važno  razumjeti koje ustavne odredbe jamče njihova prava, kako se one tumače i na koji način se provode kroz zakone i praksu državnih tijela.

Cilj ovog članka je približiti javnosti ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, objasniti njegov sadržaj i značaj te ukazati na izazove u njegovoj primjeni.

Ustav Republike Hrvatske kao temelj zaštite

Ustav Republike Hrvatske utvrđuje temeljne vrednote ustavnog poretka, među kojima su slobode, jednakosti, nacionalne ravnopravnost, poštivanje prava čovjeka, socijalna pravda i vladavina prava. Ove vrednote predstavljaju polazišnu točku za razumijevanje položaja osoba s invaliditetom u pravnom sustavu.

Načelo jednakosti i zabrana diskriminacije.Jedno od ključnih ustavnih načela jest načelo jednakosti svih pred zakonom. Usta propisuje da su svi u Republici Hrvatskoj jednaki pred zakonom da svatko ima prava i slobode bez obzira na rasu, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, obrazovanje, društveni položaj ili druge osobine.

Iako se invaliditet ne navodi strogo u svakom članku Ustava, on nedvojbeno spada u kategoriju „ drugih osobina“. Ustavna zabrana diskriminacije time obuhvaća i zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta. Ova odredba ima izravan učinak i obvezuje sva državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te prava osoba s javnim ovlastima.

Načelo jednakosti ne znači samo formalnu jednakost, odnosno jednaku primjenu zakona za sve, već i materijalnu jednakost. U praksi to znači da je dopušteno – pa i nužno – uvesti posebne mjere radi uklanjanja stvarnih nejednakosti s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Takve mjere ne predstavljaju diskriminaciju, već
legitimnu ustavnu politiku koja je usmjerena na postizanju stvarne ravnopravnosti osoba s invaliditetom.

Posebna zaštita osoba s invaliditetom

Ustav Republike Hrvatske izrijekom propisuje da država treba posvećivati osobama s invaliditetom i njihovom uključivanju u društveni život.        Ova odredba ima snažan normativni značaj: ona ne predstavlja samo deklaraciju, već ustavnu obvezu države da aktivno djeluje.            Pojam „ osobita skrb“ podrazumijeva:

1. osiguravanje pristupa obrazovanju

2. poticanje zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije

3. pristupačnost javnih prostora i usluga

4. dostupnost zdravstvene zaštite i socijalnih usluga5. uklanjanje arhitektonskih i komunikacijskih barijera.     

Time Ustav postavlja temelj za donošenje zakona i politika koje su usmjerene na položaju osoba s invaliditetom.

Socijalna država i pravo na socijalnu sigurnost 

Republika Hrvatska definirana je kao socijalna država. Ovo sustavno određenje ima izravan utjecaj na položaj osoba s invaliditetom. 

Pojam socijalne države podrazumijeva obvezu države da osigura minimalne uvjete za dostojanstven život svim građanima, osobito onima kojima iz objektivnih okolnosti, poput invaliditeta, nisu u mogućnosti samostalno svoje prihode ili ravnopravno sudjelovati na tržištu rada.

U tom kontekstu važna su sljedeća jamstva:

1. prava na socijalnu sigurnost   

2. prava na zdravstvenu zaštitu 

 3. prava na rad i slobodu rada  

 4. prava na obrazovanje

Za osobe s invaliditetom ova prava često zahtijevaju prilagodbu sustava – primjerice razumnu prilagodbu radnog mjesta, individualizirane obrazovne programe ili specifične oblike zdravstvene i rehabilitacijske skrbi.

Međunarodni pravni okvir kao dio ustavnog poretka

Posebnu važnost u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom ima činjenica da su međunarodni ugovori koji su ratificirani i objedinjeni u dio unutarnjeg pravnog poretka .            Republike Hrvatske te imaju pravnu snagu iznad samih zakona. Ključni dokument u ovom području je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska ratificirala.       Ova konvencija predstavlja prekretnicu jer invaliditet promatra kroz prizmu ljudskih prava, a ne isključivo iz medicinskog i socijalnog modela. Spomenuta konvencija obvezuje Republiku Hrvatsku na:

1. zabranu diskriminacije
 2. osiguravanje pristupačnosti           3. poštivanje autonomije i samostalnog života                            4. uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere društva                               5. zaštitu od nasilja i zlostavljanja6. sudjelovanje u političkom i javnom životu. 

S obzirom na njezin pravni status, sudovi i druga tijela dužni su tumačiti zakonodavstvo u skladu s Konvencijom.

Ustavni sud i sudska zaštita Ustavni sud Republike Hrvatske ima ključnu ulogu u zaštiti ustavnih prava. Svaka osoba koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava, može nakon iscrpljivanja redovitih pravnih sredstava podnijeti i ustavnu tužbu. 

U kontekst prava osoba s invaliditetom, Ustavni sud može ispitivati:

 1. ustavnost zakona i drugih propisa

 2. pojedinačne odluke tijela javne vlasti 

3. povrede načela jednakosti i zabrane diskriminacije

Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu. Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi. Najčešći problemi uključuju:

1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora. 

2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava 

3. sporost samih postupaka                                                      

4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija

Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu.

Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi.

Najčešći problemi uključuju:

1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora.

  2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava                    

3. sporost samih postupaka               

4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija            

5. neujednačenu primjenu propisa na lokalnoj razini 

Ustavna jamstva sama po sebi nisu dovoljna ako se ne osigura njihova dosljedna i učinkovita primjena u svakodnevnom životu.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj postavlja čvrste temelje za ostvarivanje društvene jednakosti, dostojanstva i socijalne uključenosti. Načelo jednakosti, zabrana diskriminacije, posebna ustavna zaštita te uključenost međunarodnih standarda čine sustav koji je normativno usklađen s modernim pristupom ljudskim pravima. 

Međutim, stvarna vrijednost ustavnih odredbi mjeri se njihovom kvalitetnom primjenom u praksi. Izazov ne leži toliko u nedostatku normi, koliko u potrebi za njihovim dosljednim provođenjem, osiguravanju resursa i jačanju svijesti o pravima osoba s invaliditetom.

Zaštita prava osoba s invaliditetom nije samo pitanje pravne regulative – ona jepokazatelj razine demokratske zrelosti društva. Ustav daje okvir, ali je odgovornost
svih institucija i cijele zajednice da taj okvir ispuni stvarnim sadržajem i omogući osobama s invaliditetom punu i ravnopravnu participaciju u društvu.

Prava i obveze radnika s kroničnim bolestima u radnom odnosu  

• Davanje informacija poslodavcu o zdravstvenom stanju
• Bolovanje
• Rad na izdvojenom mjestu rada/rad na daljinu
• Prenošenje neiskorištenog godišnjeg odmora
• Tijek otkaznog roka
• Različiti razlozi opravdanog izostanka s posla.

Obveze radnika u davanju podataka o zdravstvenom stanju poslodavcu 

Prilikom sklapanja ugovora o radu i tijekom trajanja radnog odnosa radnik je dužan obavijestiti poslodavca o: bolesti ili drugoj okolnosti, koja ga onemogućuje ili bitno ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje osoba s kojima u izvršenju ugovora o radu dolazi u obzir. Poslodavac može radnika uputiti na liječnički pregled radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za neke poslove, ali o svom trošku. Prilikom postupka odabira kandidata odnosno pri selekcijskom postupku za radno mjesto i sklapanja ugovora o radu kao i tijekom trajanja radnog odnosa poslodavac ne smije tražiti od radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosnom (npr. planirate li ostati trudni, imate li djece i sl.). Radnik na takva pitanja nije dužan odgovoriti.

Postupak i obveze radnika pri korištenju bolovanja 

Radnik je dužan obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad (putem e-pošte, telefonski, porukom) i to bez odgode, čim prije može. Dodatna obveza je da radnik najkasnije u roku od tri dana mora poslodavcu dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju (Zakon o radu, »Narodne novine«, broj: 151/23 (dalje: ZOR), čl. 37. st. 1.). 

Ovisno o sustavu kod nekih poslodavaca liječnik opće prakse odrađuje to u elektroničkom sustavu, a u nekima se poslodavcu potvrda dostavlja u fizičkom obliku još uvijek.  

Ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao obavijestiti poslodavca, mora to učiniti u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao (čl. 37. st. 3. ZOR), npr. hitna medicinska intervencija.

Mogućnosti i uvjeti rada na izdvojenom mjestu rada i rada na daljinu 

Godine 2023. donesen je novi ZOR koji je uslijed pandemije Covida-19 regulirao rad na izdvojenom radnom mjestu ili rada na daljinu. 

Radnik može tražiti od poslodavca izmjenu ugovora o radu za ugovaranje rada na izdvojenom mjestu rada na određeno vrijeme, znači fiksni vremenski period, zbog zaštite zdravlja uslijed dijagnosticirane bolesti. 

Poslodavac nema obvezu na sklapanje, dužan je zahtjev radnika razmotriti, uzimajući u obzir potrebe radnika s jedne strane i potrebe organizacije rada s druge strane te u roku od 15 dana dostaviti pisani obrazloženi odgovor.

 Radnik može tražiti od poslodavca da prije isteka vremena izmijeni ugovor o radu tako da poslove ponovno obavlja u prostoru poslodavca. U slučaju spora, teret dokaza da je ugovoren rad na izdvojenom mjestu rada je na poslodavcu.

Prenošenje neiskorištenog godišnjeg odmora 

Godišnji odmor odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. 

Recimo, ako se nađemo u situaciji na nekom dugotrajnom bolovanju, da smo otišli na bolovanje sredinom ili početkom godine i nije nas bilo cijele te godine, ako recimo vratimo se iduće godine 2026. godine na posao, imamo pravo iskoristiti godišnji do 30. lipnja 2026. godine taj preostali dio godišnjeg odmora zajedno sa svim onim punim godišnjim odmorom koji bi nam pripadao za 2026. godinu.

Privremena nesposobnost za rad i otkazni rok 

Privremena nenazočnost na radu zbog bolesti ili ozljede nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Znači li to da radnik koji je bolestan ne može dobiti otkaz? NE! 

Moguće je otkazati ugovor i takvom radniku. Npr. ako je ta osoba višak na poslu – poslovno uvjetovani otkaz, osobnim uvjetovanim otkazom – npr. osoba koja obavlja fizičke građevinske radove i ta osoba pretrpi ozljedu na radu zbog koje mu se amputira noga ili ruka i više nije u mogućnosti obavljati taj posao. 

Otkaz skrivljenim ponašanjem radnika, izvanredni otkaz, bez obzira na bolest, kakva god je vrsta invaliditeta ili oboljenja, ali onda su propisane određene dodatke procedure za propisanu bolest, ozljedu na radu ili osobe s invaliditetom. 

Tijek otkaznog roka Otkazni rok radniku koji je u vrijeme dostave odluke o otkazu na bolovanju, počinje teći od dana prestanka njegove privremene nesposobnosti za rad (čl. 121. st. 2. ZOR). 

Otkazni rok teče za vrijeme bolovanja, osim ako je poslodavac dao otkaz prije odlaska na bolovanje i oslobodio ga obveze rada u otkaznom roku.                      

Ako poslodavac nije oslobodio radnika obveze rada, radni odnos tom radniku prestaje najkasnije istekom šest mjeseci od dana početka tijeka prekinutog otkaznog roka. 

Dodatna i rjeđe poznata prava iz radnog odnosa 

Radnik ima pravo na odsutnost s posla jedan dan u kalendarskoj godini, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, osim ako posebno opravdani razlozi  na strani poslodavca to onemogućuju (čl. 85. st. 5. ZOR). 

- Plaćeni dopust – radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (između ostalog) težu bolest člana obitelji. Zakon o radu propisuje tko se smatra obitelji (čl. 86. st. 3. ZOR). Ukupno maksimalno sedam dana godišnjeg, ako nije drugačije određeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom i radu ili ugovorom o radu. 

- Produljenje probnog rada – ako radnik za vrijeme probnog roka ode na bolovanje, trajanje probnog roka može se produžiti za vrijeme u kojem je radnik bio na bolovanju, do maksimalno šest mjeseci ukupno (čl. 53. st. 5. ZOR). 

- Trudna radnica ima pravo na mjesečno jedan slobodni radni dan za prenatalni pregled (čl. 9. toč. 8. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (»Narodne novine«, broj: 152/22 i 34/25).  

Prava radnika u slučaju profesionalne bolesti ili ozljede na radu  

• povratak na poslovne koje je radnik obavljao (čl. 40. st. 1. ZOR);
• 
  
• prednost pri stručnom osposobljavanju i školovanju (čl. 43. ZOR);
• 
  
• drugi odgovarajući poslovi (čl. 41. ZOR);
• 
  
• otpremnina u najmanje dvostrukom iznosu (čl. 42. ZOR);
• 
  
• otkazivanje uz savjetovanje s radničkim vijećem.

 Profesionalna bolest/ozljeda na radu ne smije štetno utjecati na napredovanje radnika i ostvarivanje drugih iz radnog odnosa. Radnik se po povratku s bolovanja (puna radna sposobnost) ima pravo vratiti na poslove na kojima je prethodno radio. 

Ako nije moguće poslodavac mora ponuditi ugovor za obavljanje drugih odgovarajućih poslova i omogućiti radniku dodatno osposobljavanje. 

Ako kod radnika postoji gubitak radne sposobnosti (ili opasnost od gubitka) poslodavac mu mora omogućiti obavljanje drugih odgovarajućih poslova. 

Mora prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored ranog vremena i sl. Radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti ima prednost pri stručnom osposobljavanju i školovanju koje organizira poslodavac. 

Radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme bolovanja tijekom liječenja, ili oporavka, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu (čl. 38. ZOR). Poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti. 

Ako poslodavac ne može osigurati radniku druge odgovarajuće poslove, radnik ima pravo na otpremninu u najmanje dvostrukom iznosu (ako je ispunio uvjete). 

 Prava osoba s invaliditetom (dalje: OSI) u radnom odnosu  

1. Zapošljavanje (profesionalna rehabilitacija, zapošljavanje s potporom/podrškom, zapošljavanje u integrativnoj/zaštitničkoj radionici, prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima); 

2. godišnji odmor i otkazni rok (računaju se drugačije), 

3. porezne olakšice. 

Profesionalna rehabilitacija

To su usluge koje može koristiti osoba s invaliditetom, a uključuje primjerice: utvrđivanje radne sposobnosti, analizu tržišta rada i mogućnosti zapošljavanja, radno osposobljavanje i usavršavanje, informiranje i podršku u izvorima financiranja, i dr. 

Nezaposlena OSI podnosi zahtjev Zavodu za zapošljavanje. Ideja je da OSI kojoj je pristup tržištu rada ionako otežaniji, da ima još neko dodatno pravo, dodatnu podršku od državnih institucija, pomoći joj da se osposobi za nekakve poslove i sl. 

Mogućnosti zapošljavanja OSI 

1. Na otvorenom tržištu (čl. 7. st. 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, »Narodne novine«, broj: 157/13, 152/14, 39/18 i 32/20, dalje: Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji): 

• zapošljavanje bez potpore ili podrške (u cijelosti osposobljena osoba);
• zapošljavanje uz (financijsku) potporu – radi prevladavanja teškoća; uz nalaz i mišljenje centra za profesionalnu rehabilitaciju;
• zapošljavanje uz stručnu podršku; uz nalaz i mišljenje centra za profesionalnu rehabilitaciju;
• zapošljavanje s kombinacijom uz potporu i podršku                         2. godišnji odmor i otkazni rok (računaju se drugačije)
• 3. porezne olakšice. Profesionalna rehabilitacija To su usluge koje može koristiti osoba s invaliditetom, a uključuje primjerice: utvrđivanje radne sposobnosti, analizu tržišta rada i mogućnosti zapošljavanja, radno osposobljavanje i usavršavanje, informiranje i podršku u izvorima financiranja, i dr.
• Nezaposlena OSI podnosi zahtjev Zavodu za zapošljavanje. Ideja je da OSI kojoj je pristup tržištu rada ionako otežaniji, da ima još neko dodatno pravo, dodatnu podršku od državnih institucija, pomoći joj da se osposobi za nekakve poslove i sl.
  
• Mogućnosti zapošljavanja OSI 1. Na otvorenom tržištu (čl. 7. st. 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, »Narodne novine«, broj: 157/13, 152/14, 39/18 i 32/20, dalje: Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji): 
• zapošljavanje bez potpore ili podrške (u cijelosti osposobljena osoba);
• zapošljavanje uz (financijsku) potporu – radi prevladavanja teškoća; uz nalaz i mišljenje centra za profesionalnu rehabilitaciju;
• zapošljavanje uz stručnu podršku; uz nalaz i mišljenje centra za profesionalnu rehabilitaciju;
• zapošljavanje s kombinacijom uz potporu i podršku

2. Posebni uvjeti za zapošljavanje (čl. 7. st. 4. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji): 

• u integrativnoj radionici (ako se OSI ne može zaposliti na otvorenom tržištu rada);
• u zaštitnoj radionici (ako se OSI ne može zaposliti u integrativnoj radionici); 
• Godišnji odmor i otkazni rok OSI OSI ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 5 tjedana. Poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku o otkazu OSI. Otkazni rok za OSI produljuje se za jedan mjesec, osim ako se otkazuje zbog skrivljenog ponašanja.
  
• Porezne olakšice za OSI Osobni odbitak (od bruto plaće) - povećani osobni odbitak u visini 1,0 osobnog odbitka (600,00 eur mjesečno u 2025. godini) za: sebe osobno, svakog uzdržavanog člana uže obitelji i svako dijete. Ako su osobe kojima je rješenjem, na temelju posebnih propisa utvrđena invalidnost ili tjelesno oštećenje po jednoj osnovi 100 %  i/ili koji zbog invalidnosti imaju temeljem posebnih propisa pravo na inkluzivni dodatak. Ako OSI nema zadovoljen neki od ova dva uvjeta primjenjuje se uobičajeni osobni odbitak od 0,3 % (180,00 eura u 2025). 
• Uvjeti pod kojima OSI ostvaruju pravo prednosti pri zapošljavanju 
• OSI ima prednost pri zapošljavanju u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti, tijelima državne vlasti i drugim državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (dalje: JLP(R)S), javne službe, javne ustanove, pravne osobe u vlasništvu Republike Hrvatske ili njezinom pretežnom vlasništvu, pravne osobe u vlasništvu ili pretežnom vlasništvu JLP(R)S i dr. (čl. 9. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji) – primjenjuje se i na interne oglase. 
• OSI mora u prijavi obavezno priložiti potvrdu o invaliditetu. OSI ima prednost samo po jednakim uvjetima. OSI mora ispunjavati sve uvjete navedene u natječaju odnosno oglasu, ali isto tako i postići jako dobar rezultat kao i drugi kandidati u postupku ocjenjivanja kandidata (pismeno testiranje i/ili intervju). Prednost pri zapošljavanju nemaju OSI kojima je prethodni radni odnos prestao: zbog nezadovoljavanja na probnom radu; skrivljenim ponašanjem; izvanrednim otkazom; po sili zakona (državna služba). 
• Zaključak Radna prava osoba s invaliditetom i bolesnih radnika temeljna su za stvaranje pravednog i uključivog društva. Iako zakoni pružaju određenu razinu zaštite, stvarnost pokazuje da se mnogi i dalje susreću s preprekama, nerazumijevanjem i prikrivenom diskriminacijom. Ključno je da poslodavci prepoznaju vrijednost prilagodbi i pružanja podrške jer takve mjere ne samo da štite prava radnika, nego i doprinose njihovoj produktivnosti, lojalnosti i dobrobiti. Napredak je moguć tek kada se uklone predrasude i kada se odgovornost za inkluziju podijeli između institucija, poslodavaca i društva. Osobe s invaliditetom i bolesni radnici ne traže privilegije, već jednaku šansu da dostojanstveno rade i žive.

Autor: Ana Galić, mag. iur. Objavljeno: 25.11.2025.