RAZVOJNE TEŠKOĆE I INVALIDITET KOD DJECE –GDJE JE POVEZNICA?

RAZVOJNE TEŠKOĆE I INVALIDITET KOD DJECE –GDJE JE POVEZNICA?

Kada govorimo o djeci s izazovima u razvoju, često se susrećemo s pojmovima razvojne teškoće i invaliditet. Iako se ponekad koriste kao sinonimi, oni ne znače isto. Razumijevanje njihove povezanosti pomaže roditeljima da lakše shvate situaciju svog djeteta i pravovremeno potraže podršku.

ŠTO SU RAZVOJNE TEŠKOĆE ? 

Razvojne teškoće odnose se na odstupanja ili kašnjenja u razvoju djeteta u odnosu na očekivane razvojne faze. 

Mogu zahvatiti:

- motoriku (sjedenje, hodanje, koordinacija) 

- govor i jezik - kognitivne sposobnosti (učenje, pažnja, pamćenje) 

- socijalne i emocionalne vještine 

- ponašanje

Razvojne teškoće mogu biti blage, prolazne ili trajne. 

Kod neke djece, uz ranu intervenciju i podršku, odstupanja se značajno ublaže.

KADA RAZVOJNE TEŠKOĆE PRELAZE U INVALIDITET ? 

Invaliditet podrazumijeva dugotrajno ili trajno oštećenje tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih funkcija koje, u interakciji s okolinom, može ograničavati puno i ravnopravno sudjelovanje djeteta u društvu. 

Drugim riječima, svako dijete s invaliditetom ima određene razvojne teškoće, ali svaka razvojna teškoća ne znači nužno invaliditet. 

Primjerice:

- dugotrajno motoričko oštećenje može rezultirati tjelesnim invaliditetom, 

-značajno intelektualno odstupanje može dovesti do intelektualnog invaliditeta, 

- trajno oštećenje sluha ili vida može biti osjetilni invaliditet. 

Značajno intelektualno odstupanje može dovesti do intelektualnog invaliditeta, trajno oštećenje sluha ili vida može biti osjetilni invaliditet. 

Ključna razlika je u trajanju, opsegu i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje djeteta.

- ULOGA RANE DIJAGNOSTIKE  

Rano prepoznavanje razvojnih odstupanja izuzetno je važno. 

Što se ranije započne s terapijama i stručnom podrškom, veće su šanse da se teškoće ublaže i da dijete razvije svoje potencijale. 

Rana razvojna intervencija ne znači samo terapiju – ona uključuje: 

- podršku roditeljima 

- prilagodbu okoline 

- suradnju sa stručnjacima (pedijatar, fizijatar, logoped, edukacijski rehabilitator , psiholog) 

- poticanje razvoja kroz igru i svakodnevne aktivnosti. 

Važno je znati

Dijagnoza nije definicija djeteta. 

Ona je alat koji pomaže razumjeti njegove potrebe i osigurati mu odgovarajuću podršku. Svako dijete ima svoje mogućnosti, snage i tempo razvoja. 

Uz pravovremenu pomoć, razumijevanje i inkluzivno okruženje, djeca s razvojnim teškoćama i invaliditetom mogu napredovati, učiti i sudjelovati u zajednici .

Čitaj više  
5 min čitanja
PRVI ZNAKOVI  RAZVOJNIH  ODSTUPANJA    KOJE RODITELJI ČESTO PRVI PRIMJETE

PRVI ZNAKOVI RAZVOJNIH ODSTUPANJA KOJE RODITELJI ČESTO PRVI PRIMJETE

 Roditelji su najčešće prve osobe koje primijete da se dijete razvija drugačije od svojih vršnjaka. Nekada je riječ o sitnicama koje se teško mogu objasniti riječima – osjećaju da dijete ne reagira kao druga djeca, da kasni u određenim vještinama ili da nešto jednostavno „nije kao prije“. Upravo je taj roditeljski osjećaj često prvi i vrlo važan korak prema pravovremenoj podršci djetetu.

Važno je naglasiti kako svako dijete ima svoj tempo razvoja. Neka djeca prohodaju ranije, neka kasnije, neka brže progovore, dok drugima treba više vremena. Međutim, postoje određeni znakovi koji mogu upućivati na razvojna odstupanja i koje ne treba zanemariti.

* Kada roditelji najčešće počinju primjećivati razlike? 

Kod neke djece prvi znakovi vidljivi su već tijekom prve godine života, dok kod druge postaju izraženiji tek u vrtićkoj ili školskoj dobi. Roditelji najčešće primjećuju: 

- da dijete slabije uspostavlja kontakt pogledom 

- da ne reagira na svoje ime - da kasni u govoru 

- da ne pokazuje interes za igru s drugom djecom 

- da ima neuobičajene pokrete ili ponašanja 

- da teško prihvaća promjene 

- da je izrazito osjetljivo na zvukove, dodire ili svjetlost - da ima poteškoće s hranjenjem, spavanjem ili smirivanjem 

- da sporije razvija motoričke vještine 

Ponekad roditelji primijete i regresiju – dijete izgubi vještine koje je već imalo, primjerice prestane koristiti riječi koje je ranije izgovaralo ili izgubi interes za komunikaciju.

Znakovi u najranijoj dobi 

*Tijekom prve godine života 

Roditelji mogu primijetiti: 

- slab ili rijedak osmijeh prema roditeljima 

- izostanak gukanja i glasanja 

- slabo praćenje pogleda ili lica 

- pretjeranu mirnoću ili izrazitu razdražljivost 

- teškoće hranjenja 

- slab interes za okolinu 

- ukočenost ili mlitavost tijela 


*Između prve i druge godine

Mogući znakovi uključuju:

- dijete ne pokazuje prstom što želi

- ne odaziva se na ime 

- ne koristi jednostavne riječi 

- ne pokušava oponašati odrasle

- ne pokazuje interes za zajedničku igru

- često ponavlja iste pokrete 

- izrazito se uznemiri pri promjeni rutine

* Predškolska dob 

U vrtićkoj dobi roditelji i odgojitelji često primjećuju: 

- poteškoće u komunikaciji s vršnjacima 

- teško razumijevanje uputa - izražene emocionalne reakcije 

- teškoće koncentracije 

- nespretnost u pokretima 

- kašnjenje u govorno

-jezičnom razvoju 

- povlačenje ili pretjeranu impulzivnost

Roditeljska intuicija nije beznačajna

*Vrlo često roditelji čuju rečenice poput:

„Ma progovorit će.“ 

„I drugi dječaci kasnije pričaju.“

 „Samo je tvrdoglav.“ 

„Nemoj odmah tražiti problem.“

Iako ponekad doista nema razloga za zabrinutost, roditeljski osjećaj ne treba ignorirati. Nitko ne poznaje dijete bolje od roditelja. 

Ako osjećate da nešto odstupa od uobičajenog razvoja, važno je potražiti stručni savjet bez straha i osjećaja krivnje. Rano prepoznavanje razvojnih teškoća može značajno pomoći djetetu. Pravovremena podrška često omogućava bolji razvoj komunikacije, socijalnih vještina, motorike i samostalnosti.

* Što učiniti ako roditelj primijeti odstupanja? 

Prvi korak je razgovor s pedijatrom. Pedijatar može procijeniti razvoj djeteta i po potrebi preporučiti dodatne preglede ili uključivanje stručnjaka poput: 

- neuropedijatra 

- logopeda 

- edukacijskog rehabilitatora 

- psihologa 

- fizioterapeuta 

- radnog terapeuta

Važno je ne čekati predugo „da dijete preraste problem“. 

Rana intervencija ne znači da je dijete unaprijed obilježeno dijagnozom, već da mu se pruža podrška u razvoju onda kada mu je najpotrebnija.

* Emocije roditelja su potpuno razumljive Suočavanje sa sumnjom na razvojne teškoće kod djeteta može izazvati strah, tugu, zbunjenost i osjećaj bespomoćnosti. 

Mnogi roditelji prolaze kroz razdoblje preispitivanja i traženja odgovora.       Važno je znati da traženje pomoći nije znak slabosti, već brige i ljubavi prema djetetu. Dijete nije definirano svojom teškoćom. Ono je prije svega dijete sa svojim emocijama, osobnošću, mogućnostima, talentima i pravom na razumijevanje, podršku i prihvaćanje.

* Društvo treba više razumijevanja, a manje osuđivanja 

Roditelji djece s razvojnim teškoćama često se susreću s nerazumijevanjem okoline, neprimjerenim komentarima ili usporedbama s drugom djecom. 

Upravo zato važno je graditi društvo koje će pružati podršku umjesto osude. Rano prepoznavanje razvojnih odstupanja nije traženje problema tamo gdje ih nema. 

To je pružanje prilike djetetu da dobije podršku koja mu može pomoći u svakodnevnom životu, učenju, komunikaciji i uključivanju u zajednicu. 

Na kraju možemo  zaključiti kako su često prvi koji primijete da razvoj njihova djeteta odstupa od očekivanog. 

Njihova opažanja i intuicija imaju veliku vrijednost i ne treba ih zanemarivati. 

Pravovremeno prepoznavanje teškoća i rana podrška mogu značajno utjecati na kvalitetu života djeteta i cijele obitelji. 

Najvažnije je zapamtiti da svako dijete zaslužuje priliku za razvoj u okruženju punom razumijevanja, podrške i ljubavi.

Čitaj više  
5 min čitanja