ULOGA ZAVODA ZA SOCIJALNU SKRB U ODREĐI VANJU ZAJEDNIČKE SKRBI UKONTEKSTU DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o ulozi Zavoda za socijalnu skrb u određivanju zajedničke skrbi u kontekstu djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Zašto je važno da se kvalitetno odredi hoće li oba roditelja moći sudjelovati u zajedničkoj skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

U suvremenom sustavu zaštite prava djece jedno od najosjetljivijih područja odnosi se na postupke donošenja odluka o roditeljskoj skrbi nakon prekida zajedničkog života roditelja. Takvi postupci posebno su zahtjevni kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju ili situacijama u kojima je jedan ili oba roditelja osoba s invaliditetom. 

U tim okolnostima potrebno je uskladiti niz pravnih, socijalnih, zdravstvenih i razvojnih aspekata kako bi se osigurala zaštita najboljeg interesa djeteta, što predstavlja temeljno načelo obiteljsko pravne zaštite. 

U Republici Hrvatskoj značajnu ulogu u tim procesima ima Zavod za socijalnu skrb, odnosno stručne službe koje djeluju u okviru sustava socijalne skrbi i koje sudjeluju u procjeni obiteljskih okolnosti, roditeljskih kapaciteta te potreba djeteta.

Pitanje zajedničke skrbi posljednjih je godina sve prisutnije u javnom prostoru.

Zajednička roditeljska skrb podrazumijeva nastavak zajedničkog ostvarivanja roditeljske odgovornosti i nakon prestanka bračne ili izvanbračne zajednice roditelja.

Takav model temelji se na pretpostavci da je za dijete, kada god je to moguće i kada ne postoje ozbiljni razlozi protiv toga, korisno održavati bliske i redovite odnose s oba roditelja. Međutim, kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, složenost procjene značajno se povećava jer je potrebno uzeti u obzir specifične potrebe djeteta, kontinuitet stručnih tretmana, zdravstvenu skrb, obrazovne potrebe te opću stabilnost životnog okruženja.

Djeca s teškoćama u razvoju predstavljaju izrazito heterogenu skupinu. Njihove teškoće mogu biti intelektualne, senzorne, motoričke, komunikacijske, emocionalne ili višestruke prirode. Neka djeca zahtijevaju svakodnevnu intenzivnu podršku i rehabilitacijske postupke, dok druga uz odgovarajuće prilagodbe mogu samostalno funkcionirati u velikom broju životnih situacija. Upravo zbog te raznolikosti ne postoji univerzalno rješenje koje bi bilo primjenjivo na sve slučajeve zajedničke skrbi. Svaka odluka mora se temeljiti na individualnoj procjeni potreba konkretnog djeteta i mogućnosti roditelja da na te potrebe odgovore.

Uloga Zavoda za socijalnu skrb proizlazi iz zakonske obveze zaštite prava i dobrobiti djece te pružanja stručne podrške sudovima i roditeljima u donošenju odluka koje se odnose na roditeljsku skrb. 

Stručnjaci Zavoda ne odlučuju samostalno o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti niti određuju model zajedničke skrbi umjesto suda. Njihova je zadaća provesti stručnu procjenu, prikupiti relevantne informacije, razgovarati s roditeljima i djetetom, analizirati obiteljske okolnosti te izraditi stručno mišljenje koje predstavlja važan element u procesu donošenja odluke.

U postupcima koji uključuju djecu s teškoćama u razvoju stručna procjena Zavoda dobiva dodatnu važnost. 

Stručni radnici procjenjuju na koji način roditelji razumiju potrebe djeteta, koliko aktivno sudjeluju u njegovu liječenju, rehabilitaciji i obrazovanju te jesu li sposobni osigurati kontinuitet potrebne podrške. 

Posebna pozornost posvećuje se svakodnevnim aktivnostima koje mogu biti ključne za funkcioniranje djeteta, poput provođenja terapija, organiziranja medicinskih pregleda, suradnje sa školom, prijevoza do stručnih ustanova te osiguravanja emocionalne podrške.

Procjena roditeljskih kapaciteta ne temelji se na subjektivnim dojmovima, već nastručnim metodama socijalnog rada, psihologije i drugih relevantnih disciplina.

Tijekom postupka stručnjaci prikupljaju podatke iz različitih izvora. Razgovaraju s roditeljima, djetetom kada je to moguće s obzirom na njegovu dob i razvojne mogućnosti, odgojno-obrazovnim ustanovama, zdravstvenim djelatnicima te drugim stručnjacima uključenima u život djeteta. Na temelju tako prikupljenih podataka nastoji se stvoriti cjelovita slika obiteljskog funkcioniranja.

Kod procjene zajedničke skrbi za dijete s teškoćama u razvoju važno je utvrditi moguli roditelji učinkovito surađivati.

 Zajednička roditeljska skrb pretpostavlja određenu razinu komunikacije i sposobnosti donošenja zajedničkih odluka. 

U slučajevima visoko konfliktnih odnosa među roditeljima postoji opasnost da dijete postane izloženo dodatnom stresu i nesigurnosti. 

Za djecu s teškoćama u razvoju takve okolnosti mogu imati još izraženije negativne posljedice jer često teže podnose promjene rutine, konflikte i emocionalnu napetost u obitelji.

Zavod za socijalnu skrb u takvim situacijama nastoji procijeniti ne samo postojeću razinu suradnje roditelja nego i njihovu spremnost na razvoj konstruktivne komunikacije. Roditeljima se mogu ponuditi različiti oblici stručne pomoći, savjetovanja i podrške s ciljem smanjenja sukoba i jačanja roditeljskih kompetencija.

Naglasak nije na utvrđivanju „boljeg“ roditelja, već na pronalaženju modela koji će omogućiti ostvarivanje prava djeteta na stabilan razvoj i kvalitetne odnose s oba roditelja.

Posebnu dimenziju predstavljaju slučajevi u kojima je jedan ili oba roditelja osoba s invaliditetom. 

U javnosti još uvijek postoje određene predrasude prema roditeljstvu osoba s invaliditetom, premda brojna istraživanja pokazuju da invaliditet sam po sebi ne određuje kvalitetu roditeljskih sposobnosti. Suvremeni pristup temelji se na načelu jednakosti, zabrane diskriminacije i poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom.

Stoga se roditeljske kompetencije ne procjenjuju kroz činjenicu postojanja invaliditeta, nego kroz stvarne sposobnosti roditelja da zadovolji potrebe svog djeteta.

U takvim postupcima Zavod za socijalnu skrb ima važnu odgovornost osigurati da procjena bude oslobođena stereotipa i predrasuda. 

Stručnjaci su dužni sagledati konkretne okolnosti života roditelja, dostupnost podrške, prilagodbe koje koristi u svakodnevnom funkcioniranju te njegovu sposobnost organizacije skrbi o djetetu.

Primjerice, osoba s tjelesnim invaliditetom može uz odgovarajuće prilagodbe i podršku u potpunosti kvalitetno obavljati roditeljsku ulogu. Slično tome, osobe s oštećenjem vida ili sluha mogu razviti učinkovite strategije roditeljstva koje ni na koji način ne umanjuju kvalitetu skrbi o djetetu.

Prilikom procjene roditelja s invaliditetom stručnjaci Zavoda moraju voditi računa o međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava, posebno o pravima zajamčenima Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom. 

Ova konvencija naglašava pravo osoba s invaliditetom na osnivanje obitelji, roditeljstvo i ravnopravno sudjelovanje u obiteljskom životu. Sukladno tome, invaliditet ne može biti razlog za ograničavanje roditeljskih prava bez postojanja konkretnih i objektivno utvrđenih okolnosti koje bi upućivale na ugroženost dobrobiti djeteta.

U postupcima određivanja zajedničke skrbi Zavod također procjenjuje organizacijske mogućnosti roditelja. Kod djece s teškoćama u razvoju često je potrebno osigurati učestale odlaske liječnicima, rehabilitatorima, logopedima, edukacijskim rehabilitatorima, psiholozima i drugim stručnjacima. 

Važno je utvrditi mogu li oba roditelja preuzimati odgovornost za te aktivnosti te postoji li koordinacija između njih. Kontinuitet terapijskih postupaka često predstavlja jedan od ključnih čimbenika uspješnog razvoja djeteta, pa se svaki model zajedničke skrbi mora prilagoditi toj potrebi.

Jednako je važna procjena emocionalne povezanosti djeteta s roditeljima. Stručnjaci analiziraju kvalitetu odnosa, osjećaj sigurnosti koji dijete razvija u kontaktu s roditeljima te sposobnost roditelja da prepoznaju i zadovolje emocionalne potrebe djeteta. 

Kod djece s određenim razvojnim teškoćama komunikacija može biti otežana, zbog čega je potrebno koristiti prilagođene metode procjene kako bi se što bolje razumjela perspektiva djeteta i njegovi stvarni interesi.

Važan segment rada Zavoda odnosi se i na prevenciju dodatne traumatizacije djeteta tijekom postupka. 

Razvod ili prekid zajedničkog života roditelja predstavlja stresan događaj za većinu djece. 

Kada dijete istodobno živi s teškoćama u razvoju ili kroničnim zdravstvenim stanjem, rizik od negativnih posljedica može biti veći. Stoga stručnjaci nastoje osigurati da postupci budu provedeni na način koji će maksimalno zaštititi dijete od nepotrebnog izlaganja sukobima, višestrukim ispitivanjima i emocionalnom opterećenju.

Osim procjene, Zavod za socijalnu skrb ima važnu savjetodavnu i preventivnu funkciju. 

Roditeljima se pružaju informacije o pravima i obvezama koje proizlaze iz zajedničke roditeljske skrbi, kao i podrška u izradi planova koji uređuju svakodnevni život djeteta. 

Takvi planovi mogu obuhvatiti raspored boravka kod roditelja, način donošenja važnih odluka, organizaciju zdravstvene skrbi, obrazovanja i slobodnog vremena te načine rješavanja mogućih nesuglasica.

Posebno je značajna suradnja Zavoda s drugim institucijama. 

U slučajevima djece s teškoćama u razvoju nužna je koordinacija sa zdravstvenim ustanovama, školama, dječjim vrtićima, centrima za rehabilitaciju i drugim pružateljima usluga. Samo interdisciplinarni pristup omogućuje donošenje odluka koje u potpunosti uzimaju u obzir potrebe djeteta. 

Stručna mišljenja liječnika, edukacijskih rehabilitatora, psihologa i drugih stručnjaka često predstavljaju važan izvor informacija u procesu procjene.

Potrebno je naglasiti da zajednička skrb ne znači nužno jednako vremenskoraspoređivanje boravka djeteta kod oba roditelja. 

U praksi se često pogrešnopoistovjećuje zajednička roditeljska skrb s modelom u kojem dijete jednaku količinu
vremena provodi kod svakog roditelja. Međutim, zajednička skrb prije svegapodrazumijeva zajedničko sudjelovanje u donošenju važnih odluka koje se odnosena život djeteta. 

Konkretna organizacija svakodnevnog života može biti prilagođenapotrebama djeteta, uključujući njegove razvojne teškoće, zdravstveno stanje i individualne okolnosti.

Kod djece s izraženijim teškoćama ponekad će stabilnost i kontinuitet okruženja imativeću važnost od čestih promjena mjesta boravka. 

U drugim slučajevima dijete možeuspješno funkcionirati u modelu koji uključuje značajno vrijeme provedeno s obaroditelja. Upravo zato Zavod ne polazi od unaprijed zadanih rješenja, već odindividualne procjene svakog pojedinog slučaja.

Važno je razumjeti da je najbolji interes djeteta dinamičan pojam koji se ne možesvesti na jedan kriterij. On obuhvaća fizičku sigurnost, emocionalnu dobrobit,razvojne potrebe, pravo na obiteljski život, pravo na sudjelovanje u donošenju odlukaprimjereno dobi i zrelosti te pravo na očuvanje važnih odnosa. Uloga Zavoda za socijalnu skrb sastoji se upravo u tome da kroz stručnu procjenu objedini sve te elemente i pomogne u pronalaženju rješenja koje će najbolje odgovarati konkretnom djetetu.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da postupci određivanja zajedničke skrbi ukontekstu djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom predstavljaju jedno odnajsloženijih područja obiteljsko-pravne i socijalne zaštite. 

U takvim okolnostima Zavod za socijalnu skrb ima višestruku i iznimno odgovornu ulogu. 

Njegova funkcijane svodi se samo na izradu stručnog mišljenja za potrebe sudskog postupka, već obuhvaća cjelokupni proces procjene potreba djeteta, procjene roditeljskih kapaciteta, pružanja stručne podrške roditeljima, koordinacije s drugim 

institucijama te zaštite prava i dobrobiti djeteta. 

Posebna vrijednost rada Zavoda ogleda se u interdisciplinarnom pristupu koji omogućuje povezivanje socijalnih, psiholoških, zdravstvenih i obrazovnih aspekata života djeteta u jedinstvenu stručnu cjelinu.

U slučajevima djece s teškoćama u razvoju stručnjaci Zavoda imaju zadatak osiguratida odluke o zajedničkoj skrbi budu prilagođene individualnim potrebama svakogdjeteta, vodeći računa o kontinuitetu rehabilitacije, zdravstvene skrbi, obrazovanja i emocionalne stabilnosti. 

Istodobno, kada su roditelji osobe s invaliditetom, Zavod mora jamčiti da procjena bude utemeljena na stvarnim roditeljskim sposobnostima i dostupnim oblicima podrške, a ne na predrasudama ili stereotipima vezanim uz invaliditet. Takav pristup doprinosi ostvarivanju načela ravnopravnosti ,nediskriminacije i poštivanja ljudskih prava.

U konačnici, uspjeh zajedničke skrbi ne ovisi isključivo o formalnoj odluci suda ili stručnom mišljenju Zavoda, nego o spremnosti svih uključenih sudionika da djeluju u najboljem interesu djeteta. Upravo zbog toga Zavod za socijalnu skrb predstavljaključnu stručnu poveznicu između obitelji, pravosudnog sustava, zdravstvenih i obrazovnih institucija. Njegov rad omogućuje da se složene životne okolnostisagledaju cjelovito te da se donesu odluke koje neće biti usmjerene samo na rješavanje aktualnog obiteljskog spora, nego i na dugoročnu zaštitu razvoja, dostojanstva i kvalitete života djeteta. 

U društvu koje teži inkluziji i poštivanju prava svakog pojedinca, takva uloga Zavoda predstavlja jedan od najvažnijih mehanizama
zaštite djece i podrške obiteljima suočenima s izazovima razvoja, invaliditeta ipromijenjenih obiteljskih okolnosti.