UMJETNA INTELIGEN CIJA KAO PODRŠKA OSOBAMA S INVALDI TETOM
U ovom članku govorit ćemo o umjetnoj inteligenciji kao podršci osobama sinvaliditetom. Koliko je umjetna inteligencija pomogla u poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom i samim time potaknula lakše uključivanje u društvo.
Umjetna inteligencija posljednjih je godina od tehnološke novosti prerastala u alat koji sve snažnije oblikuje svakodnevni život, način rada, obrazovanje, komunikaciju i pristup informacijama.
Iako se o umjetnoj inteligenciji često govori kroz prizmu automatizacije, razvoja poslovanja ili novih digitalnih usluga, njezin potencijal posebno dolazi do izražaja u području uključivanja osoba s invaliditetom. Tehnologije temeljene na umjetnoj inteligenciji mogu pridonijeti većoj samostalnosti, dostupnosti informacija, lakšoj komunikaciji i ravnopravnijem sudjelovanju u društvu.
Za milijune ljudi koji se svakodnevno susreću s različitim fizičkim, senzornim, komunikacijskim, intelektualnim ili drugim preprekama, takav razvoj može značiti mnogo više od tehnološkog napretka – može predstavljati konkretan korak prema većoj kvaliteti života i ostvarivanju jednakih mogućnosti.
Invaliditet nije samo pitanje individualnih sposobnosti pojedinca.
Na mogućnostsudjelovanja u društvu snažno utječu fizičke, komunikacijske, informacijske i društvene prepreke. Osoba koja ne može pristupiti određenoj informaciji zato što nije dostupna u odgovarajućem formatu, osoba koja ne može samostalno koristiti digitalnu uslugu zbog nepristupačnog sučelja ili osoba koja zbog komunikacijskih teškoća ne može jednostavno izraziti svoje potrebe suočava se s preprekama koje nisu nužno posljedica samog invaliditeta, nego načina na koji je društvo organizirano.
Upravo se u tom prostoru otvara važna mogućnost primjene umjetne inteligencije.
Umjetna inteligencija obuhvaća širok raspon tehnologija koje računalnim sustavimaomogućuju izvršavanje zadataka koji su tradicionalno povezani s ljudskim sposobnostima, poput razumijevanja jezika, prepoznavanja slike i zvuka, učenja iz podataka, predviđanja određenih obrazaca i stvaranja novog sadržaja.
Razvoj generativne umjetne inteligencije dodatno je proširio mogućnosti jer sustavi danasmogu stvarati tekst, slike, zvuk i druge oblike sadržaja te s korisnikom komunicirati prirodnim jezikom. U kontekstu osoba s invaliditetom posebno je značajna činjenica da se takve tehnologije mogu prilagođavati različitim načinima komunikacije i interakcije.
Jedno od najvažnijih područja primjene umjetne inteligencije odnosi se na osobe soštećenjem vida. Računalni vid, optičko prepoznavanje znakova i sustavi za obraduprirodnog jezika mogu omogućiti uređajima da prepoznaju i opisuju objekte, osobe,tekstove i situacije iz neposrednog okruženja. Kamera pametnog telefona ili drugog uređaja može, primjerice, snimiti dokument, a sustav umjetne inteligencije prepoznati tekst i pretvoriti ga u govor. Na sličan se način mogu analizirati fotografije, prepoznati prometni znakovi, opisati predmeti u prostoru ili pružiti osnovne informacije o vizualnom sadržaju digitalnih dokumenata.
Takve mogućnosti mogu biti osobito važne u situacijama u kojima osoba treba brzodobiti informaciju bez pomoći druge osobe. Čitanje jelovnika u restoranu,
prepoznavanje oznake na proizvodu, razumijevanje dokumenta ili dobivanje opisa fotografije samo su neki od primjera. Iako umjetna inteligencija pritom ne uklanja potrebu za drugim pomagalima i profesionalnom podrškom, ona može proširiti mogućnosti samostalnog djelovanja. Važan je upravo koncept asistivne tehnologije –tehnologije koja ne zamjenjuje osobu, nego joj omogućuje da određeni zadatak obavi samostalnije ili uz manje prepreka.
Velik potencijal postoji i u području podrške osobama s oštećenjem sluha. Sustavi za automatsko prepoznavanje govora mogu govor pretvarati u tekst gotovo u stvarnom vremenu, čime se olakšava praćenje razgovora, predavanja, sastanaka ili drugih situacija u kojima je komunikacija prvenstveno auditivna.
U nekim slučajevima umjetna inteligencija može pomoći i u pretvaranju pisanih ili drugih informacija ugovor. Razvoj tehnologija za automatsko prepoznavanje i obradu znakovnih jezika također otvara perspektivu za naprednije komunikacijske sustave, iako je riječ o području koje još uvijek zahtijeva značajan razvoj i prilagodbu različitim jezicima i znakovnim sustavima.
Posebno je važno naglasiti da automatsko prepoznavanje govora nije jednakoučinkovito u svim okolnostima. Akustika prostora, buka u pozadini, naglasak govornika, brzina govora i kvaliteta mikrofona mogu utjecati na točnost sustava. Kod osoba s različitim govornim karakteristikama dodatni problem može predstavljati činjenica da su mnogi modeli umjetne inteligencije trenirani prvenstveno na standardiziranim primjerima govora. Zbog toga razvoj pristupačnih rješenja mora uključivati podatke i iskustva osoba s različitim oblicima invaliditeta. Tehnologija koja je tehnički napredna, ali ne prepoznaje način govora određenog korisnika, nije uistinu uključiva.
Umjetna inteligencija može biti korisna i osobama s motoričkim teškoćama. Glasovno upravljanje uređajima omogućuje izvršavanje niza radnji bez korištenja tipkovnice, miša ili zaslona osjetljivog na dodir. Korisnik može diktirati tekst, pokrenuti određenu funkciju, upravljati pametnim uređajima ili dobiti informacije putem glasovnog sučelja.
U kombinaciji s pametnim domom takva tehnologija može pridonijeti većoj samostalnosti u svakodnevnim aktivnostima. Upravljanje rasvjetom, temperaturom, vratima, uređajima ili drugim elementima doma može se prilagoditi individualnim potrebama osobe.
Za osobe koje imaju ograničenu pokretljivost ruku ili teškoće u preciznom izvođenju pokreta, tehnologije prediktivnog unosa i generativne umjetne inteligencije također mogu olakšati pisanu komunikaciju. Sustav može predlagati riječi i rečenice, ispravljati pogreške ili omogućiti stvaranje teksta na temelju kraćih verbalnih uputa.
Time se smanjuje količina fizičkog unosa potrebnog za postizanje određenog komunikacijskog cilja. Slične mogućnosti mogu biti korisne i osobama koje se zbog drugih razloga sporije služe standardnim digitalnim alatima.
Posebno osjetljivo, ali vrlo perspektivno područje jest podrška osobama s intelektualnim teškoćama, teškoćama u učenju ili određenim komunikacijskim teškoćama. Generativni sustavi mogu složene informacije preoblikovati u jednostavniji jezik, ponuditi sažetak duljeg teksta, objasniti određeni pojam na više načina ili strukturirati informacije korak po korak. Takva prilagodba može biti važna u obrazovanju, zapošljavanju i svakodnevnom snalaženju.
Primjerice, službeni dokument može sadržavati velik broj stručnih izraza i složenih rečenica. Sustav umjetne inteligencije može pomoći da se njegov sadržaj preoblikuje u jednostavniji i razumljiviji oblik. To ne znači da bi umjetna inteligencija trebala donositi odluke umjesto korisnika, nego da može pomoći u uklanjanju komunikacijskih prepreka. Informacija tada postaje dostupnija, a osoba dobiva veću mogućnost samostalnog razumijevanja i donošenja vlastitih odluka.
U obrazovanju umjetna inteligencija može imati posebno važnu ulogu. Učenici istudenti s invaliditetom često trebaju individualiziranu podršku koja nije uvijekdostupna u potrebnom opsegu.
Digitalni alati mogu pomoći u prilagodbi nastavnih materijala, stvaranju sažetaka, pretvaranju teksta u govor ili govora u tekst, objašnjavanju nastavnih sadržaja i organizaciji učenja. Za učenika koji teško prati dulji tekst može biti korisno da se sadržaj podijeli na manje cjeline.
Za osobu koja ima teškoće u čitanju može biti važna mogućnost slušanja teksta. Za učenika koji ima teškoće s pisanjem korisna može biti glasovna komunikacija ili pomoć pri strukturiranju odgovora.
Takva primjena može pridonijeti individualizaciji obrazovanja, ali ne smije dovesti dosmanjenja očekivanja prema učenicima s invaliditetom. Cilj asistivne tehnologije nijeučiniti zadatak umjesto osobe, nego omogućiti da osoba svoje znanje i sposobnosti izrazi na način koji joj je pristupačan.
To je važna razlika. Ako učenik zbog motoričkih teškoća ne može brzo pisati, omogućavanje diktiranja odgovora ne umanjuje njegove intelektualne sposobnosti. Naprotiv, uklanja prepreku koja nije povezana sa znanjem koje se procjenjuje.
Sličan se princip može primijeniti i u svijetu rada. Zapošljavanje osoba s invaliditetom i dalje je povezano s brojnim izazovima, među kojima su nepristupačna radna mjesta, predrasude, nedovoljna prilagodba radnih procesa i digitalnih sustava te nedostatak razumijevanja potreba zaposlenika. Umjetna inteligencija može biti jedan od alata za stvaranje fleksibilnijeg radnog okruženja.
Diktiranje i transkripcija sastanaka, automatsko sažimanje dokumenata, prilagodba sadržaja, glasovno upravljanje računalom i automatizacija rutinskih zadataka mogu zaposleniku omogućiti da se više usredotoči na sadržaj rada, a manje na prepreke povezane s načinom izvršavanja zadataka. U određenim zanimanjima generativna umjetna inteligencija može pomoći i u pisanju nacrta, organizaciji informacija, analizi podataka ili pripremi komunikacijskih materijala.
Međutim, primjena umjetne inteligencije u zapošljavanju zahtijeva poseban oprez.Algoritamski sustavi koji se koriste za odabir kandidata, procjenu radnog učinka ili donošenje drugih odluka mogu reproducirati postojeće društvene nejednakosti ako su razvijeni na pristranim podacima. Ako sustav u procesu zapošljavanja preferira obrasce ponašanja karakteristične za osobe bez invaliditeta, kandidati s invaliditetom mogu biti nepravedno procijenjeni, čak i kada imaju potrebne kompetencije.
To pokazuje da umjetna inteligencija sama po sebi nije ni uključiva ni isključiva.
Njezin učinak ovisi o načinu razvoja, podacima na kojima se sustav trenira, kriterijima prema kojima radi, načinu primjene i ljudskom nadzoru. Tehnologija može ukloniti prepreku, ali je može i stvoriti.
Zato se pristupačnost mora uzeti u obzir već u fazi projektiranja, a ne tek nakon što je proizvod ili usluga završena.
Jedan od temeljnih pojmova u tom kontekstu jest univerzalni dizajn. Umjesto da se određena usluga prvo razvije za većinsku populaciju, a potom naknadno prilagođava osobama s invaliditetom, univerzalni dizajn nastoji od početka razvijati proizvode i usluge tako da ih može koristiti što širi krug ljudi. Umjetna inteligencija može dodatno proširiti taj koncept jer omogućuje dinamičku prilagodbu sadržaja i načina interakcije.
Korisnik može, primjerice, preferirati tekstualni prikaz, govor, veći kontrast,jednostavniji jezik ili određeni način upravljanja.
Sustav koji prepoznaje individualnepotrebe može se prilagoditi tim preferencijama.
U budućnosti bi takvi sustavi moglipostati još fleksibilniji i omogućiti korisnicima da gotovo neprimjetno mijenjaju način interakcije ovisno o situaciji.
Veliku ulogu umjetna inteligencija može imati i u povećanju pristupačnosti digitalnog sadržaja.
Internet je postao jedan od glavnih izvora informacija, obrazovanja, javnihusluga i društvene komunikacije. Ako digitalni sadržaj nije pristupačan, osobe s invaliditetom mogu biti isključene iz brojnih aktivnosti koje su drugima dostupne. Automatsko stvaranje alternativnih tekstualnih opisa slika, transkripcija video sadržaja, titlovanje, pojednostavljivanje teksta i pretvaranje sadržaja između različitih formata samo su neki od načina na koje umjetna inteligencija može pomoći.
Ipak, automatska prilagodba ne smije biti izlika za izostanak odgovornosti autora ipružatelja usluge. Automatski generirani opis slike može biti netočan, titl može pogrešno interpretirati izgovorenu rečenicu, a sustav za pojednostavljivanje teksta može izostaviti važan dio informacije. Zato je kod sadržaja od posebne važnosti potreban ljudski nadzor. To se osobito odnosi na zdravstvene, pravne, obrazovne i druge informacije koje mogu imati ozbiljne posljedice ako su pogrešno interpretirane.
Pitanje privatnosti predstavlja još jedan važan aspekt. Mnogi alati umjetneinteligencije obrađuju velike količine podataka, uključujući glasovne snimke, slike,tekstualne poruke, lokacijske podatke ili informacije o ponašanju korisnika.
Kada se tehnologija koristi kao podrška osobama s invaliditetom, može doći u kontakt i s vrlo osjetljivim osobnim podacima.
Zbog toga korisnici moraju znati koje se informacije prikupljaju, u koju se svrhu koriste, koliko se dugo čuvaju i tko im može pristupiti.
Poseban oprez potreban je kada se umjetna inteligencija koristi u području zdravstvaili rehabilitacije.
Sustav može pomoći u praćenju određenih obrazaca, podsjećanju naaktivnosti, organizaciji informacija ili komunikaciji s pružateljima usluga, ali ne bi smiobez odgovarajuće stručne kontrole zamijeniti liječnika, terapeuta ili drugogkvalificiranog stručnjaka.
Pogrešna preporuka može imati ozbiljne posljedice, posebno kada korisnik zbog prirode svog invaliditeta ima ograničene mogućnosti provjere dobivenih informacija.
Upravo je zbog toga potrebno razvijati kulturu odgovorne uporabe umjetne inteligencije. Korisnici trebaju razumjeti što određeni sustav može, a što ne može
učiniti. Stručnjaci koji rade s osobama s invaliditetom trebaju biti upoznati s prednostima i ograničenjima novih tehnologija, dok proizvođači moraju osigurati transparentnost, sigurnost i pristupačnost svojih rješenja.
Važno je pritom izbjeći tehnološki determinizam, odnosno pretpostavku da će razvojtehnologije sam po sebi riješiti društvene probleme.
Osoba s invaliditetom ne treba samo aplikaciju koja prepoznaje tekst ako je zgrada u kojoj živi fizički nepristupačna.
Ne pomaže mnogo ni napredni digitalni asistent ako osoba nema pristup kvalitetnom internetu, odgovarajućem uređaju ili edukaciji za njegovo korištenje. Tehnologija je samo jedan element šireg sustava podrške.
Digitalni jaz stoga predstavlja ozbiljan izazov. Napredni alati umjetne inteligencije često zahtijevaju moderne uređaje, stabilnu internetsku vezu i određenu razinu digitalne pismenosti. Ako su takvi alati dostupni samo dijelu osoba s invaliditetom, njihova primjena može nenamjerno produbiti postojeće nejednakosti. Pristupačnost mora zato uključivati i pitanje dostupnosti tehnologije, njezine cijene, jednostavnosti korištenja i mogućnosti dobivanja podrške.
Jednako je važno uključiti osobe s invaliditetom u sam proces razvoja tehnologije.
Rješenja koja se razvijaju bez izravnog sudjelovanja korisnika mogu biti tehničkisofisticirana, ali praktično neprikladna. Osobe koje će koristiti određeni alat najboljemogu objasniti s kojim se problemima susreću, koje su funkcije za njih korisne i kojebi im mogle stvarati dodatne poteškoće.
Načelo „ništa o nama bez nas“, koje jesnažno prisutno u području prava osoba s invaliditetom, trebalo bi imati svoje mjesto i u razvoju umjetne inteligencije.
Sudjelovanje korisnika potrebno je u različitim fazama razvoja – od definiranjaproblema i dizajna proizvoda do testiranja, evaluacije i praćenja nakon uvođenja sustava. Pri tome nije dovoljno uključiti samo jednu skupinu osoba s invaliditetom.
Potrebe osobe s oštećenjem vida mogu se znatno razlikovati od potreba osobe s motoričkim teškoćama, a iskustva osoba s istom vrstom invaliditeta također mogu biti vrlo različita. Pristupačnost stoga ne bi trebala biti shvaćena kao jedna univerzalna značajka, nego kao kontinuirani proces prilagodbe različitim korisnicima.
Važno je govoriti i o emocionalnoj i društvenoj dimenziji.
Umjetna inteligencija možepomoći u komunikaciji i smanjiti određene oblike ovisnosti o drugima, ali ne smije bitishvaćena kao zamjena za ljudski kontakt. Osobe s invaliditetom, kao i svi drugi ljudi,trebaju pripadnost, prijateljstvo, podršku i mogućnost sudjelovanja u zajednici.
Tehnologija može olakšati komunikaciju, ali ne može sama stvoriti uključivo društvo.
S druge strane, digitalni asistenti mogu biti korisni u situacijama u kojima osoba trebapomoć pri organizaciji svakodnevnih aktivnosti. Podsjetnici, strukturiranje zadataka,glasovne upute i pomoć pri planiranju mogu pridonijeti većoj samostalnosti. Kod osoba koje imaju teškoće s organizacijom ili izvršavanjem složenijih aktivnosti, mogućnost razlaganja zadatka na manje korake može biti vrlo korisna. Takva podrška može se prilagođavati korisnikovim navikama i potrebama, ali uvijek treba ostati pod njegovom kontrolom.
