VOLONTERSTVO U RADU S OSOBAMA S INVALDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o volonterstvu u radu s osobama s invaliditetom. Kakva je uloga volonterstva u radu s osobama s invaliditetom, kakva je njegova prava vrijednost u radu s osobama s invaliditetom i razvijanju društvenih odnosa.

Volonterstvo u radu s osobama s invaliditetom predstavlja važan oblik društvenog angažmana kojimse neposredno pridonosi izgradnji uključivog, solidarnog i pravednijeg društva. 

Iako se volontiranje često promatra prvenstveno kroz prizmu pomaganja drugima, njegova je vrijednost znatno šira.Volonterski angažman omogućuje stvaranje novih društvenih odnosa, smanjivanje socijalne isključenosti, razvoj međusobnog razumijevanja i poticanje aktivnog sudjelovanja osoba s invaliditetom u životu zajednice. Istodobno, volontiranje obogaćuje i same volontere jer im pruža mogućnost stjecanja novih znanja i iskustava, razvijanja komunikacijskih i socijalnih vještina te boljeg razumijevanja različitosti među ljudima.

Osobe s invaliditetom čine heterogenu društvenu skupinu čije se potrebe, mogućnosti, interesi i životne okolnosti međusobno značajno razlikuju. Invaliditet sam po sebi ne određuje osobu niti bi trebao biti temelj za pretpostavke o njezinim sposobnostima, potrebama ili životnim ciljevima. Upravo zbog toga rad volontera u ovom području zahtijeva odgovoran, individualiziran i profesionalan pristup. 

U središtu volonterskog angažmana treba biti osoba, njezino dostojanstvo,autonomija, pravo na izbor i aktivno sudjelovanje u donošenju odluka koje se odnose na njezin život.Volonter nije osoba koja odlučuje umjesto korisnika, nego osoba koja pruža podršku tamo gdje je onapotrebna i na način koji je dogovoren s osobom kojoj se pomoć pruža.

U suvremenom razumijevanju invaliditeta naglasak se sve više pomiče s individualnog modela, koji je invaliditet promatrao prvenstveno kao osobni problem pojedinca, prema socijalnom i bio psihosocijalnom pristupu. Prema takvom razumijevanju, teškoće s kojima se osobe s invaliditetom susreću nisu posljedica isključivo njihovih zdravstvenih ili funkcionalnih ograničenja, nego i prepreka koje postoje u društvu. Nepristupačan prostor, nedostatak informacija u pristupačnim formatima, komunikacijske barijere, predrasude, nedostatak podrške i ograničene mogućnosti sudjelovanja mogu znatno utjecati na kvalitetu života. Volonterski rad može biti jedan od načina uklanjanja ili ublažavanja takvih prepreka, osobito kada se provodi promišljeno i u suradnji sa stručnjacima, organizacijama i samim osobama s invaliditetom.

Volonteri se mogu uključiti u različite aktivnosti, ovisno o potrebama pojedinca i ciljevimaorganizacije u kojoj djeluju. 

Njihova pomoć može obuhvaćati podršku pri sudjelovanju u kulturnim,sportskim, obrazovnim i društvenim aktivnostima, pratnju na događanja, pomoć u korištenju određenih usluga, sudjelovanje u organizaciji slobodnog vremena, podršku u učenju i razvijanju novih vještina, pomoć pri uključivanju u lokalnu zajednicu te različite oblike društvene i emocionalne podrške. 

U pojedinim situacijama volonter može pomoći osobi da ostvari određenu aktivnost koju bi bez podrške teško mogla ostvariti. Pritom cilj nije stvaranje ovisnosti o volonteru, nego povećavanje mogućnosti osobe da bude što samostalnija i aktivnija.

Posebno je važna uloga volonterstva u području socijalne uključenosti. Osobe s invaliditetom mogubiti izložene riziku društvene izolacije zbog različitih okolnosti, uključujući nepristupačnost sadržaja iprostora, ograničene mogućnosti kretanja, nedostatak osobne podrške ili društvene predrasude.

Dugotrajna izolacija može negativno utjecati na kvalitetu života, osjećaj pripadnosti i mogućnost ostvarivanja osobnih potencijala. Volonter svojim angažmanom može pridonijeti otvaranju prostora za sudjelovanje, druženje i stvaranje društvenih kontakata. Pritom je posebno vrijedno kada se aktivnosti ne organiziraju samo za osobe s invaliditetom, nego kada omogućuju njihovo ravnopravno sudjelovanje u aktivnostima koje su dostupne cijeloj zajednici.

Jedna od važnih vrijednosti volonterstva jest upravo mogućnost neposrednog susreta ljudi kojise možda u svakodnevnom životu ne bi susreli. Takvi susreti mogu pridonijeti smanjivanju predrasuda i stereotipa. Kada se osobu promatra prvenstveno kroz njezin invaliditet, postoji opasnost da se zanemare njezine druge osobine, interesi, znanja, sposobnosti i životna iskustva. Volonterski odnos koji se temelji na ravnopravnosti omogućuje upoznavanje osobe izvan pojednostavljenih predodžbi o invaliditetu. Time se ne mijenja samo perspektiva volontera, nego se postupno mijenja i kultura zajednice.

Važno je pritom naglasiti da volontiranje u radu s osobama s invaliditetom nije isto što ipružanje stručne pomoći. 

Volonter nije zamjena za fizioterapeuta, radnog terapeuta,psihologa, socijalnog radnika, edukacijskog rehabilitatora, medicinsku sestru ili drugog stručnjaka. Njegova se uloga treba jasno definirati, osobito u situacijama kada korisnik ima složenije potrebe. Granice odgovornosti i kompetencija potrebno je unaprijed dogovoriti kako bi se zaštitili i korisnik i volonter. Kvalitetan volonterski program stoga podrazumijeva jasne opise zadataka, odgovarajuću pripremu, edukaciju, mentorstvo i mogućnost konzultacije sa stručnom osobom.

Priprema volontera posebno je važna jer dobra namjera sama po sebi nije dovoljna zakvalitetan rad. Volonter treba razumjeti osnovna obilježja različitih oblika invaliditeta, ali inaučiti kako komunicirati na primjeren način. 

Pri tome nije potrebno poznavati sve moguće dijagnoze ili funkcionalne teškoće. Mnogo je važnije razviti sposobnost slušanja, postavljanja pitanja i uvažavanja individualnih potreba. 

Umjesto pretpostavljanja što osobi treba, potrebnoje pitati je li pomoć potrebna i na koji način je najbolje pružiti je. Takav pristup čuvaautonomiju osobe i sprječava pretjeranu zaštitničku ulogu koja, iako često proizlazi iz dobrenamjere, može ograničiti samostalnost korisnika.

Komunikacija je jedan od ključnih elemenata kvalitetnog volonterskog odnosa. Ona treba bitijasna, izravna, poštujuća i prilagođena osobi. 

Kada volonter razgovara s osobom s invaliditetom, treba se obraćati izravno njoj, a ne pratnji ili drugoj osobi koja je prisutna. 

Ako osoba koristi komunikacijsku podršku, potrebno je ostaviti dovoljno vremena za njezinodgovor. Kod osoba s oštećenjem sluha ili vida mogu biti potrebne određene prilagodbe, dokće kod osoba s intelektualnim teškoćama ili teškoćama komunikacije možda biti korisnokoristiti jednostavnije rečenice, konkretne informacije ili dodatna vizualna objašnjenja.

Prilagodba komunikacije ne znači umanjivanje sposobnosti osobe, nego stvaranje uvjeta ukojima ona može ravnopravno sudjelovati.

U radu s osobama s invaliditetom važno je izbjegavati sažaljenje kao temelj odnosa.

Sažaljenje osobu može nehotice postaviti u položaj pasivnog primatelja pomoći, dokravnopravnost podrazumijeva prepoznavanje njezinih prava, sposobnosti i osobnog izbora.

Volonterski odnos ne bi trebao počivati na ideji da je jedna osoba „sposobna“ i da zatospašava ili pomaže „nemoćnoj“ osobi. 

Takav pristup može dodatno učvrstiti stereotipe.Primjereniji je odnos suradnje u kojem obje osobe imaju svoje uloge, iskustva i vrijednosti.

Volonter pruža određenu vrstu podrške, ali istodobno i sam prima nova iskustva, znanja i perspektive.

Jednako je važna zaštita privatnosti i dostojanstva korisnika. 

Osobe s invaliditetom, kao i svi drugigrađani, imaju pravo na privatnost, povjerljivost osobnih podataka i poštovanje osobnih granica.
Volonter se tijekom svojega angažmana može susresti s informacijama o zdravstvenom stanju, obiteljskim okolnostima ili drugim osobnim pitanjima. Takve informacije ne smiju se neformalno dijeliti s drugim osobama niti koristiti za stvaranje sadržaja na društvenim mrežama bez odgovarajućeg pristanka. Posebnu pažnju potrebno je posvetiti fotografiranju i objavljivanju fotografija korisnika. Pristanak osobe treba biti stvaran, informiran i dobrovoljan, a ne pretpostavljen samo zato što se fotografiranje odvija u okviru aktivnosti organizacije.

Volonterstvo ima važnu ulogu i u osnaživanju osoba s invaliditetom. Osnaživanje podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može razvijati vlastite sposobnosti, donositi odluke i sudjelovati u zajednici. Volonter u tom procesu može biti podrška, ali ne bi trebao preuzimati aktivnosti koje osoba može sama obaviti. Ako volonter uvijek govori umjesto korisnika, bira aktivnosti umjesto njega ili automatski obavlja zadatke koje bi osoba mogla izvršiti samostalno, pomoć može imati suprotan učinak od željenoga. Kvalitetna podrška prepoznaje granicu između pomoći i preuzimanja kontrole.

Upravo je zbog toga individualizacija jedan od ključnih principa rada. 

Dvije osobe s istom vrstom invaliditeta ne moraju imati iste potrebe. Jedna osoba može trebati fizičku pomoć, druga pomoć pri komunikaciji, treća podršku pri organizaciji vremena, dok četvrta možda prvenstveno želi društvo i mogućnost sudjelovanja u aktivnostima zajednice. Volonterski programi koji polaze od stvarnih potreba korisnika mogu biti znatno učinkovitiji od unaprijed definiranih modela pomoći koji se primjenjuju na sve osobe na jednak način.

Volonterski rad istodobno donosi koristi i samim volonterima. 

Kroz neposredan rad s ljudima razvijaju se komunikacijske, organizacijske i interpersonalne kompetencije. Volonteri mogu steći iskustvotimskog rada, odgovornosti, rješavanja problema i prilagodbe različitim situacijama. Za mlade osobe volontiranje može predstavljati vrijedan oblik neformalnog učenja i pomoć pri profesionalnom usmjeravanju. Za druge može biti način aktivnog sudjelovanja u zajednici, širenja socijalne mreže i ostvarivanja osobnih interesa. Međutim, motivacija za volontiranje trebala bi uključivati poštovanje prema korisnicima i spremnost na odgovoran odnos, a ne samo osobnu korist ili stjecanje iskustva.

Organizacije koje uključuju volontere imaju važnu odgovornost u stvaranju uvjeta za kvalitetan isiguran rad. To podrazumijeva definiranje potreba, odabir i pripremu volontera, određivanje njihovih zadataka, osiguravanje stručne podrške i praćenje provedbe aktivnosti. 

Dobro organiziran volonterski program treba predvidjeti i prostor za povratne informacije. Volonter bi trebao imati mogućnost razgovarati o situacijama koje su mu bile zahtjevne, postaviti pitanja i zatražiti pomoć kada procijeni da određeni zadatak prelazi njegove kompetencije. Na taj se način smanjuje mogućnost pogrešaka i povećava kvaliteta podrške korisnicima.

Važan aspekt predstavlja i prevencija profesionalnog i emocionalnog opterećenja volontera.

Iako volontiranje nije profesionalni rad u klasičnom smislu, odnosi s ljudima mogu biti emocionalno zahtjevni. Volonter se može susresti s teškim životnim okolnostima, frustracijama, konfliktima ili situacijama u kojima ne može neposredno riješiti problem korisnika. Zato je važno razvijati realna očekivanja i razumjeti granice vlastite uloge.

Volonter nije odgovoran za rješavanje svih teškoća osobe kojoj pruža podršku. Njegova jeodgovornost izvršavati dogovorene zadatke, poštovati pravila organizacije i prema korisniku se odnositi profesionalno i dostojanstveno.

Volonterstvo u području invaliditeta ima i širu društvenu dimenziju. 

Ono može pridonijetirazvoju kulture pristupačnosti i uključivosti u lokalnoj zajednici. 

Kada se volonteri, organizacije i osobe s invaliditetom zajednički uključuju u organizaciju događanja, javnih aktivnosti ili različitih projekata, postaje vidljivije da pristupačnost nije pitanje jedne društvene skupine, nego pitanje kvalitete života cijele zajednice. Pristupačan prostor koristi osobama s invaliditetom, ali i starijim osobama, roditeljima s dječjim kolicima, osobama s privremenim ozljedama i mnogim drugim građanima. Slično tome, jasna i razumljiva komunikacija koristi širokom krugu ljudi.

Posebno je značajno poticati uključivanje osoba s invaliditetom i u samo volonterstvo. Osobe s invaliditetom ne trebaju biti promatrane isključivo kao korisnici volonterskih usluga. One mogu biti volonteri, članovi organizacija, edukatori, savjetnici, organizatori aktivnosti i aktivni sudionici različitih društvenih inicijativa. Takav pristup dodatno pridonosi promjeni perspektive jer pokazuje da društvena vrijednost pojedinca nije određena time treba li mu pomoć u određenom području života. Osoba može istodobno primati određenu vrstu podrške i pružati podršku drugima.

U tom smislu, budućnost volonterstva u radu s osobama s invaliditetom treba graditi na načelima ravnopravnosti, participacije, pristupačnosti i poštovanja ljudskih prava. Volonterske aktivnosti trebale bi se razvijati u suradnji s osobama s invaliditetom, njihovim obiteljima, organizacijama civilnog društva i stručnjacima. Posebno je važno slušati iskustva samih osoba s invaliditetom jer upravo one najbolje mogu ukazati na prepreke s kojima se susreću i na oblike podrške koji im doista koriste.

Volonterstvo ne može samo riješiti sve društvene probleme povezane s invaliditetom niti može zamijeniti odgovornost države, lokalne zajednice i sustava javnih usluga. Međutim, ono može biti važan dio šireg sustava podrške. 

Njegova posebna vrijednost proizlazi iz neposrednog ljudskog kontakta i mogućnosti stvaranja odnosa koji nadilaze formalne uloge. 

Kada je pravilno organizirano, volontiranje može povezivati pojedince i institucije, otvarati mogućnosti za sudjelovanje te pridonositi stvaranju zajednice u kojoj se različitost ne promatra kao prepreka, nego kao sastavni dio društva.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da volonterstvo u radu s osobama s invaliditetom predstavlja vrijedan oblik društvenog djelovanja koji može imati višestruke učinke – za korisnike, volontere, organizacije i čitavu zajednicu. Njegova kvaliteta ne mjeri se samo brojem odrađenih volonterskih sati ili brojem provedenih aktivnosti, nego prije svega kvalitetom odnosa koji se pritom stvaraju i stupnjem u kojem oni pridonose većoj samostalnosti, uključenosti i ravnopravnom sudjelovanju osoba s invaliditetom. 

Odgovoran volonterski rad temelji se na poštovanju dostojanstva, autonomije i individualnih potreba svake osobe, uz jasne granice volonterske uloge i odgovarajuću stručnu podršku.

Društvo koje potiče volontiranje istodobno razvija vlastiti kapacitet za solidarnost i aktivno građanstvo.

 Međutim, solidarnost nije samo pružanje pomoći onima za koje pretpostavljamo da je trebaju. Ona podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima svaka osoba može sudjelovati, birati, doprinositi i ostvarivati svoje potencijale. 

Upravo u tome leži jedna od najvažnijih vrijednosti volonterstva u radu s osobama s invaliditetom: ono ne bi trebalo graditi odnos između onoga koji pomaže i onoga kome se pomaže, nego odnos suradnje među ravnopravnim članovima zajednice.

Kada se takav pristup dosljedno primjenjuje, volontiranje postaje više od povremenog angažmana –postaje način izgradnje društva u kojem su uključivost, pristupačnost i međusobno poštovanje dio svakodnevnog života.