VRŠNJAČKO NASILJE NAD DJECOM S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U SREDNJIM ŠKOLAMA

Nakon što smo u prošlom članku pod nazivom             „ Vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćama u razvoju u osnovnim školama“ govorili o tome koji su najčešći uzroci vršnjačkog nasilja u osnovnim školama i kako ga prevenirati u ovom članku ćemo govoriti o prevenciji i sprječavanju vršnjačkog nasilja nad djecom s teškoćama u razvoju u srednjim školama.

Vršnjačko nasilje predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova suvremenog odgojno-obrazovnog sustava. Iako se posljednjih desetljeća sve više govori o problemu nasilja među djecom i mladima, pojedine skupine učenika i dalje ostaju posebno ranjive i izložene povećanom riziku viktimizacije. Među njima se osobito izdvajaju djeca i mladi s teškoćama u razvoju, koji se tijekom školovanja često suočavaju s različitim oblicima diskriminacije, socijalnog isključivanja i vršnjačkog nasilja. U srednjoškolskom razdoblju, koje samo po sebi predstavlja vrijeme intenzivnih emocionalnih, socijalnih i razvojnih promjena, učenici s teškoćama u razvoju nerijetko postaju mete negativnih ponašanja svojih vršnjaka zbog svoje različitosti, specifičnih potreba ili otežane sposobnosti samozaštite. Posljedice takvih iskustava mogu biti dugotrajne i značajno utjecati na psihološko zdravlje, obrazovna postignuća, socijalni razvoj i kvalitetu života mladih osoba.

Vršnjačko nasilje može se definirati kao namjerno, opetovano i štetno ponašanje koje se događa između vršnjaka, pri čemu postoji neravnoteža moći između počinitelja i žrtve. Takva neravnoteža može proizlaziti iz fizičke snage, društvenog statusa, popularnosti, komunikacijskih vještina ili drugih karakteristika koje pojedincu omogućuju dominaciju nad drugom osobom. Nasilje može biti fizičko, verbalno, psihološko, socijalno ili elektroničko, a često se pojavljuje u kombiniranim oblicima. U školskom okruženju ono može uključivati vrijeđanje, ismijavanje, širenje glasina, prijetnje, izolaciju iz vršnjačkih skupina, uništavanje osobnih stvari, fizičke napade te različite oblike elektroničkog uznemiravanja putem društvenih mreža i komunikacijskih platformi.

Učenici s teškoćama u razvoju posebno su izloženi vršnjačkom nasilju zbog niza čimbenika. Brojna istraživanja pokazuju da su djeca i mladi s intelektualnim teškoćama, poremećajima iz spektra autizma, motoričkim teškoćama, oštećenjima vida ili sluha, poremećajima pažnje i hiperaktivnosti te drugim razvojnim teškoćama značajno češće žrtve nasilja od svojih vršnjaka bez teškoća. Jedan od razloga leži u činjenici da se njihova različitost često primjećuje i postaje predmet negativnih komentara ili stereotipa. Mladi ljudi koji se ne uklapaju u dominantne obrasce ponašanja, komunikacije ili izgleda ponekad bivaju označeni kao „drugačiji“, što ih može učiniti metom vršnjačkog odbacivanja.

Poseban problem predstavlja nedovoljna informiranost vršnjaka o prirodi razvojnih teškoća. Kada učenici ne razumiju zašto se njihov vršnjak ponaša drugačije, sporije usvaja gradivo, koristi prilagođene metode rada ili ima asistenta u nastavi, mogu razviti predrasude i negativne stavove. Nerazumijevanje često dovodi do ismijavanja, stigmatizacije i socijalnog udaljavanja. U takvim okolnostima učenik s teškoćama može biti sustavno isključen iz aktivnosti razreda, školskih događanja ili neformalnih druženja, što predstavlja oblik socijalnog nasilja koji je ponekad teže prepoznati od fizičkih napada, ali može imati jednako ozbiljne posljedice.

Srednjoškolsko razdoblje obilježeno je snažnom potrebom za pripadanjem vršnjačkoj skupini. Prihvaćenost među vršnjacima ima važnu ulogu u oblikovanju identiteta, samopoštovanja i emocionalne stabilnosti adolescenata. Kada mlada osoba s teškoćama u razvoju doživljava odbacivanje ili ismijavanje, njezin osjećaj pripadnosti može biti ozbiljno narušen. Posljedično se mogu razviti osjećaji usamljenosti, nesigurnosti, srama i bezvrijednosti. Dugotrajna izloženost vršnjačkom nasilju povezana je s povećanim rizikom od anksioznosti, depresivnosti, socijalnog povlačenja, školskog neuspjeha i drugih psiholoških teškoća.

Verbalno nasilje jedan je od najčešćih oblika nasilja kojem su izloženi učenici s teškoćama u razvoju. Ono uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, ruganje, davanje pogrdnih nadimaka te komentare usmjerene na teškoću ili invaliditet učenika. Takve poruke mogu biti iznimno štetne jer kontinuirano narušavaju samopouzdanje i stvaraju osjećaj manje vrijednosti. Mnogi mladi ljudi s teškoćama tijekom školovanja razvijaju negativnu sliku o sebi upravo zbog učestalih negativnih reakcija okoline.

Socijalno nasilje često ostaje nevidljivo odraslima, ali predstavlja jedan od najtežih oblika viktimizacije. Isključivanje iz zajedničkih aktivnosti, ignoriranje, odbijanje komunikacije, širenje glasina ili namjerno izostavljanje iz vršnjačkih grupa mogu kod učenika stvoriti osjećaj izoliranosti i nepripadanja. U suvremenom društvu, gdje su društveni odnosi važan dio adolescentnog razvoja, takva iskustva mogu ostaviti duboke emocionalne posljedice.

Posljednjih godina posebnu zabrinutost izaziva porast elektroničkog nasilja. Razvoj digitalnih tehnologija i društvenih mreža omogućio je da nasilje više nije ograničeno na školske hodnike ili učionice. Učenici mogu biti izloženi uvredama, prijetnjama, ponižavanju i ismijavanju putem interneta u bilo koje doba dana. Fotografije ili videozapisi učenika s teškoćama ponekad se dijele bez pristanka, uz podrugljive komentare ili namjeru javnog ponižavanja. Elektroničko nasilje dodatno je opasno jer sadržaj može biti dostupan velikom broju ljudi, a žrtva se često osjeća bespomoćno i nezaštićeno.

Posljedice vršnjačkog nasilja ne odražavaju se samo na emocionalno stanje učenika već i na njihovo obrazovanje. Učenici koji doživljavaju nasilje često gube motivaciju za školovanje, izbjegavaju nastavu, imaju poteškoće s koncentracijom i postižu slabije akademske rezultate. Kod nekih se razvija strah od dolaska u školu, a u težim slučajevima može doći do potpunog odbijanja pohađanja nastave. Takve posljedice posebno su zabrinjavajuće za učenike s teškoćama u razvoju jer se uz postojeće obrazovne izazove suočavaju i s dodatnim psihološkim opterećenjima.

Važnu ulogu u prevenciji i suzbijanju vršnjačkog nasilja imaju škole. Sigurno i uključivo školsko okruženje temeljni je preduvjet uspješnog obrazovanja svih učenika. Škole trebaju razvijati jasne protokole za prepoznavanje, prijavljivanje i intervenciju u slučajevima nasilja. Ključno je da nastavnici, stručni suradnici i ostali djelatnici budu educirani za prepoznavanje različitih oblika nasilja te da pravodobno reagiraju na svaki oblik diskriminacije ili uznemiravanja.

Osim reakcije na već postojeće incidente, jednako je važna sustavna prevencija. Edukacija učenika o različitostima, invaliditetu, ljudskim pravima i inkluziji može značajno doprinijeti smanjenju predrasuda i stereotipa. Kada mladi ljudi bolje razumiju izazove s kojima se suočavaju njihovi vršnjaci s teškoćama u razvoju, veća je vjerojatnost da će razviti empatiju, toleranciju i spremnost na pružanje podrške. Programi vršnjačke podrške, zajedničke aktivnosti i projekti koji promiču suradnju među učenicima mogu doprinijeti stvaranju pozitivne školske klime.

Obitelj također ima važnu ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja. 

Roditelji trebaju biti upoznati sa znakovima koji mogu upućivati na to da njihovo dijete doživljava nasilje, poput naglih promjena raspoloženja, povlačenja iz društvenih aktivnosti, pada školskog uspjeha ili odbijanja odlaska u školu. Otvorena komunikacija između roditelja i djece omogućuje pravodobno prepoznavanje problema i pružanje potrebne podrške. Jednako je važno da roditelji djece bez teškoća razvijaju kod svoje djece vrijednosti poštovanja, prihvaćanja različitosti i nenasilnog rješavanja sukoba.

Stručni suradnici, uključujući psihologe, pedagoge, edukacijske rehabilitatore i socijalne pedagoge, imaju ključnu ulogu u pružanju podrške učenicima koji su doživjeli nasilje. Njihov rad uključuje procjenu potreba učenika, pružanje savjetodavne pomoći, osnaživanje socijalnih vještina te suradnju s roditeljima i nastavnicima. U slučajevima težih posljedica nasilja potrebno je osigurati i odgovarajuću psihološku ili psihoterapijsku pomoć.

Važno je naglasiti da odgovornost za sprječavanje vršnjačkog nasilja ne snose samo škole i obitelji. Cjelokupno društvo ima obvezu stvarati okruženje u kojem se poštuju ljudska prava, dostojanstvo i jednakost svih osoba. 

Mediji, organizacije civilnog društva, stručnjaci i donositelji politika mogu značajno doprinijeti podizanju svijesti o problemu nasilja nad djecom s teškoćama u razvoju. Promicanje pozitivnih primjera inkluzije i uspješnog sudjelovanja osoba s teškoćama u svim područjima društvenog života pomaže u razbijanju predrasuda i smanjenju stigmatizacije.

Inkluzivno obrazovanje ne podrazumijeva samo fizičku prisutnost učenika s teškoćama u razvoju u redovitim školama. Njegov je cilj osigurati aktivno sudjelovanje, prihvaćenost i jednake mogućnosti za razvoj svakog učenika. 

To nije moguće ostvariti u okruženju obilježenom nasiljem, diskriminacijom i socijalnom isključenošću. Stoga je nužno kontinuirano ulagati napore u razvoj školske kulture koja promiče međusobno poštovanje, empatiju i suradnju.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćama u razvoju u srednjim školama predstavlja ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavan, koordiniran i dugoročan pristup. Posljedice nasilja mogu biti duboke i dugotrajne te značajno utjecati na mentalno zdravlje, obrazovne ishode i kvalitetu života mladih osoba. Istodobno, pravovremena prevencija, edukacija i podrška mogu značajno smanjiti rizik od nasilja i doprinijeti stvaranju sigurnijeg i pravednijeg školskog okruženja. Društvo koje prihvaća različitosti i aktivno štiti najranjivije članove stvara temelje za zdrav razvoj svih mladih ljudi. Ulaganje u prevenciju vršnjačkog nasilja stoga nije samo obrazovno pitanje, već pitanje zaštite ljudskih prava, socijalne pravde i odgovornosti prema budućim generacijama.