ZNAČENJE PRIVRŽENOSTI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDIETTOM S OBA RODITELJA NAKON RAZVODA BRAKA
U ovom članku govorit ćemo o značenju privrženosti djece s teškoćama u razvoju iosoba s invaliditetom nakon razvoda braka. Zašto je važna privrženost za život djeces teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom s oba roditelja te kakvo ona ulogumože imati na kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Razvod braka predstavlja jedan od emocionalno i psihološki najzahtjevnijih životnihdogađaja za sve članove obitelji. Iako se razvod danas sve češće promatra kaodruštveno prihvatljiv način prekida partnerske zajednice koja više ne funkcionira,njegove posljedice na djecu ostaju duboke i dugotrajne. Kada je riječ o djeci steškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, pitanje razvoda roditelja dobivadodatnu složenost jer se uz emocionalne promjene javljaju i specifične razvojne,komunikacijske, zdravstvene, socijalne i egzistencijalne potrebe. Upravo zbog togaposebno mjesto zauzima pitanje privrženosti djeteta s oba roditelja nakon razvodabraka te očuvanje stabilnih emocionalnih odnosa koji predstavljaju temelj sigurnosti,razvoja i kvalitete života djeteta ili osobe s invaliditetom.
Privrženost predstavlja duboku emocionalnu povezanost između djeteta i roditelja koja se razvija od najranije dobi. Ona omogućava osjećaj sigurnosti, povjerenja i emocionalne stabilnosti te predstavlja osnovu zdravog psihološkog razvoja. Dijete koje razvija sigurnu privrženost uči vjerovati sebi, drugima i svijetu oko sebe. Kada roditelji prolaze kroz razvod, upravo taj osjećaj sigurnosti često biva ozbiljno narušen. Djeca se suočavaju s promjenama svakodnevne rutine, osjećajem gubitka, strahom od napuštanja, konfliktima među roditeljima i neizvjesnošću budućnosti. Kod djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom ove promjene mogu imati još snažnije posljedice zbog njihove povećane potrebe za predvidljivošću, kontinuitetom i emocionalnom stabilnošću.
Mnoga djeca s teškoćama u razvoju imaju izraženu potrebu za rutinom i jasnostrukturiranim okruženjem.
Promjene koje razvod donosi mogu izazvati pojačanuanksioznost, regresiju u ponašanju, probleme sa spavanjem, emocionalne ispade ilipovlačenje u sebe.
Djeca s poremećajima iz spektra autizma, intelektualnimteškoćama, komunikacijskim poremećajima ili višestrukim teškoćama često težerazumiju razloge promjena koje se događaju u obitelji. Ukoliko roditelji ne uspijuosigurati osjećaj emocionalne sigurnosti i kontinuiteta odnosa, dijete može razvitisnažan osjećaj nesigurnosti i emocionalne dezorganizacije.
Važnost očuvanja privrženosti s oba roditelja nakon razvoda proizlazi iz činjenice dadijete ne prestaje emocionalno trebati ni jednog roditelja samim prekidom bračnezajednice. Roditeljstvo traje i nakon razvoda, a kvaliteta roditeljskih odnosa premadjetetu često ima mnogo veći utjecaj na razvoj djeteta od samog razvoda. Dijete steškoćama u razvoju posebno treba osjećaj da ga oba roditelja vole, prihvaćaju iaktivno sudjeluju u njegovom životu. Održavanje emocionalne povezanosti s obaroditelja doprinosi razvoju samopoštovanja, emocionalne otpornosti i socijalnestabilnosti.
Nakon razvoda često dolazi do situacija u kojima jedan roditelj postaje dominantanskrbnik, dok drugi roditelj postupno gubi aktivnu ulogu u životu djeteta. Takveokolnosti mogu biti osobito štetne za djecu s teškoćama u razvoju jer njihova svakodnevica često uključuje intenzivnu podršku, terapije, zdravstvenu skrb i specifične odgojne pristupe. Kada jedan roditelj bude isključen iz procesa skrbi i donošenja odluka, dijete gubi važan izvor emocionalne i socijalne podrške. Istovremeno, roditelj koji ostaje primarni skrbnik može doživjeti preopterećenost ,emocionalno iscrpljivanje i osjećaj usamljenosti u roditeljskoj ulozi.
Posebno je važno naglasiti da privrženost nije samo pitanje fizičke prisutnostiroditelja, nego kvalitete emocionalnog odnosa. Dijete treba osjećati da ga roditeljrazumije, prihvaća i emocionalno podržava. U slučaju djece s teškoćama u razvoju točesto uključuje dodatnu razinu senzibiliteta, strpljenja i prilagodbe komunikacije. Roditelji nakon razvoda trebaju pronaći načine kako unatoč međusobnim nesuglasicama održati stabilnu i suradničku roditeljsku komunikaciju usmjerenu na potrebe djeteta.
Djeca vrlo jasno osjećaju međuroditeljske sukobe. Kada su izložena stalnimkonfliktima, omalovažavanju drugog roditelja ili pritiscima da biraju stranu, razvijajuosjećaj unutarnje podijeljenosti i emocionalne nesigurnosti. Za dijete s teškoćama urazvoju takve situacije mogu biti posebno zbunjujuće i emocionalno opterećujuće.Neka djeca zbog teškoća u komunikaciji ne mogu jasno izraziti vlastite osjećaje paemocionalnu patnju iskazuju kroz promjene ponašanja, agresivnost, povlačenje ilipsihosomatske simptome.
Osobe s invaliditetom koje su već odrasle također mogu biti snažno pogođenerazvodom roditelja, osobito ako zbog prirode invaliditeta i dalje značajno ovise oroditeljskoj skrbi i podršci. U društvu često postoji pogrešna pretpostavka da odrasleosobe s invaliditetom ne proživljavaju obiteljske promjene jednako intenzivno kaodruge osobe. Međutim, emocionalna povezanost s roditeljima ostaje važna tijekomcijelog života. Razvod roditelja može kod osobe s invaliditetom izazvati osjećajnesigurnosti, straha od gubitka podrške, zabrinutost za budućnost ili osjećaj krivnje.Posebno je osjetljivo pitanje promjene mjesta stanovanja, organizacije skrbi ifinancijske sigurnosti.
Kod osoba s težim invaliditetom često postoji izrazita emocionalna povezanost s obaroditelja kao primarnim osobama sigurnosti. Ako nakon razvoda dođe do udaljavanjajednog roditelja ili prekida redovitih kontakata, posljedice mogu biti ozbiljne zaemocionalno funkcioniranje osobe. Održavanje kontinuiranih odnosa s oba roditeljadoprinosi osjećaju stabilnosti, pripadnosti i sigurnosti, što je ključno za mentalnozdravlje i kvalitetu života osobe s invaliditetom.
U procesu razvoda roditelji nerijetko budu zaokupljeni vlastitim emocionalnim sukobima, pravnim postupcima i međusobnim povredama. U takvim okolnostima postoji opasnost da potrebe djeteta postanu sekundarne. Međutim, najbolji interesdjeteta mora ostati središnje načelo svih odluka. To posebno vrijedi za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom čije su potrebe često složenije i dugoročnije. Sudovi, centri za socijalnu skrb, stručnjaci mentalnog zdravlja i obrazovne institucije imaju važnu ulogu u zaštiti prava djeteta na odnos s oba roditelja.
Važno je razvijati svijest da razvod ne znači prestanak obitelji, nego promjenu njezinaoblika. Dijete i dalje ima pravo na oba roditelja, na njihovu ljubav, podršku iprisutnost. Kvalitetno zajedničko roditeljstvo nakon razvoda moguće je čak i kadapartnerski odnos više ne postoji.
Ono podrazumijeva međusobno poštovanjeroditelja, suradnju u donošenju odluka vezanih uz dijete te spremnost da se potrebedjeteta stave ispred osobnih sukoba.
Djeca s teškoćama u razvoju često ovise o usklađenosti roditelja u provođenjuterapijskih i odgojnih postupaka.
Ako roditelji nakon razvoda imaju potpuno različitepristupe ili odbijaju suradnju, dijete može doživjeti dodatnu zbunjenost i nesigurnost.Kontinuitet odgojnih metoda, pravila i emocionalne podrške važan je za osjećaj stabilnosti. Zato je nužno da roditelji, unatoč razvodu, nastoje razviti partnerski odnosu roditeljskoj ulozi.
Jednako je važno omogućiti djetetu slobodu izražavanja emocija.
Djeca čestoosjećaju tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost zbog razvoda roditelja. Kada je riječ o djeci s komunikacijskim teškoćama, roditelji i stručnjaci trebaju dodatno pažljivo promatrati emocionalne reakcije i ponašanja koja mogu ukazivati na unutarnju patnju. Emocionalna podrška, razgovor prilagođen razvojnoj razini djeteta i dosljedna prisutnost roditelja pomažu djetetu da lakše prođe kroz proces prilagodbe.
Jednako je važno omogućiti djetetu slobodu izražavanja emocija. Djeca često osjećaju tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost zbog razvoda roditelja. Kada je riječ o djeci s komunikacijskim teškoćama, roditelji i stručnjaci trebaju dodatno pažljivo promatrati emocionalne reakcije i ponašanja koja mogu ukazivati na unutarnju patnju. Emocionalna podrška, razgovor prilagođen razvojnoj razini djeteta i dosljedna prisutnost roditelja pomažu djetetu da lakše prođe kroz proces prilagodbe.
Veliku važnost ima i šira društvena podrška obiteljima nakon razvoda. Roditelji djeces teškoćama u razvoju često su već prije razvoda izloženi povećanom stresu,financijskim opterećenjima i emocionalnom iscrpljivanju. Nakon razvoda ti izazovimogu postati još izraženiji. Dostupnost psihološke pomoći, obiteljskog savjetovanja,edukacija o roditeljstvu nakon razvoda i podrške stručnjaka može značajno doprinijetiočuvanju kvalitetnih odnosa između roditelja i djeteta.
Društvo također treba razvijati veću osjetljivost prema pravima djece s teškoćama urazvoju i osoba s invaliditetom u kontekstu obiteljskih odnosa. Nerijetko se odluke oskrbi donose prvenstveno prema praktičnim ili administrativnim kriterijima, dok seemocionalne potrebe djeteta zanemaruju. Međutim, pravo na emocionalnupovezanost s oba roditelja predstavlja jedno od temeljnih prava svakog djeteta.
To pravo ne smije biti umanjeno zbog invaliditeta ili razvojnih teškoća.
Potrebno je naglasiti i da kvaliteta odnosa s roditeljima značajno utječe na dugoročnipsihološki razvoj djece s teškoćama u razvoju. Djeca koja nakon razvoda uspijuodržati sigurne i stabilne odnose s oba roditelja češće razvijaju bolje socijalnevještine, veću emocionalnu otpornost i pozitivniju sliku o sebi. Suprotno tome,dugotrajni sukobi roditelja, emocionalno udaljavanje ili prekid odnosa s jednimroditeljem mogu povećati rizik za razvoj anksioznosti, depresivnosti, problema uponašanju i socijalne izolacije.
Uloga roditelja nakon razvoda nije samo organizacija svakodnevnog života djeteta,nego i očuvanje emocionalnog prostora u kojem se dijete osjeća voljeno iprihvaćeno. Dijete treba znati da nije odgovorno za razvod roditelja te da ljubavroditelja prema njemu ostaje nepromijenjena. Kod djece s teškoćama u razvoju ovuporuku često treba ponavljati na različite načine, prilagođeno njihovim mogućnostimarazumijevanja i komunikacije.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da privrženost djece s teškoćama u razvoju iosoba s invaliditetom s oba roditelja nakon razvoda braka predstavlja jedno odključnih pitanja njihove emocionalne sigurnosti i kvalitete života.
Razvod roditelja nesmije značiti gubitak jednog roditelja niti narušavanje prava djeteta na ljubav, podrškui prisutnost oba roditelja. Upravo su stabilni, sigurni i kontinuirani odnosi s roditeljimatemelj zdravog razvoja, emocionalne otpornosti i osjećaja pripadnosti.
Djeca steškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom često imaju povećanu potrebu zasigurnošću, predvidljivošću i podrškom, zbog čega je očuvanje privrženosti s obaroditelja od iznimne važnosti. Odgovornost roditelja, stručnjaka i društva u cjelini jestosigurati da interesi i emocionalne potrebe djeteta ostanu u središtu svih odluka, čaki onda kada partnerski odnos roditelja prestane postojati.