PRAVNI POLOŽAJ SLIJEPIH I SLABO  VIDNIH OSOBA

PRAVNI POLOŽAJ SLIJEPIH I SLABO VIDNIH OSOBA

Osobni osvrt urednika portala Andrije Ivankovića 


U ovom članku govorit ću o pravnom položaju slijepih i slabovidnih osoba.       

Kakav je stvarni položaj slijepih i slabovidnih osoba u kontekstu ostvarivanja prava i koliko njihov ravnopravni položaj može pomoći u razvijanju njihove kvalitetne pravne sigurnosti.

Pravni položaj slijepih i slabovidnih osoba smatram jednim od važnih pokazatelja stvarne razine zaštite ljudskih prava, demokratičnosti i socijalne osjetljivosti svakoga društva. Način na koji država uređuje prava osoba s oštećenjem vida, ali i način na koji se ta prava ostvaruju u svakodnevnom životu, govori mnogo o tome koliko uistinu poštujemo ljudsko dostojanstvo, jednakost i pravo svakoga pojedinca na samostalan život. Zbog toga ovu temu ne promatram isključivo kao pitanje socijalne politike ili posebnih pogodnosti za određenu skupinu građana, nego kao pitanje ostvarivanja temeljnih ljudskih prava i ravnopravnog sudjelovanja u svim područjima društvenog

života.

Slijepe i slabovidne osobe čine raznoliku skupinu ljudi različitih sposobnosti, potreba, životnih okolnosti i iskustava. Neke osobe oštećenje vida imaju od rođenja, dok su ga druge stekle tijekom života. Razlikuju se i njihove mogućnosti samostalnog kretanja, čitanja, pristupa informacijama i obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Upravo zbog tih razlika smatram da pravni sustav mora biti dovoljno osjetljiv i fleksibilan kako bi odgovorio na stvarne potrebe pojedinca, a istodobno dovoljno jasan kako bi svima osigurao jednakost pred zakonom. Pritom je važno naglasiti da sljepoća ili slabovidnost same po sebi ne određuju nečije intelektualne sposobnosti, stručnost, ambicije ili mogućnost doprinosa zajednici. 

Prepreke s kojima se susrećemo često ne proizlaze samo iz oštećenja vida, nego i iz neprilagođenog okruženja, nedostupnih informacija, predrasuda i nedostatka odgovarajuće podrške.




Čitaj više  
2 min čitanja
KAKO DRUGIMA OBJASNITI SVOJE FUNKCIO NALNE POTREBE

KAKO DRUGIMA OBJASNITI SVOJE FUNKCIO NALNE POTREBE

 Osobni osvrt urednika portala Andrije Ivankovića 

U ovom članku govorit ću o tome kako drugima objasniti svoje funkcionalne potrebe. Objasnit ću kako potaknuti društvo na stvarno razumijevanje funkcionalnih potreba osoba s oštećenjem vida i kako pravilno razumijevanje takvih potreba može unaprijediti njihovu stvarnu kvalitetu života.

Smatram da je jedan od važnih izazova s kojima se susrećem kao osoba koja živi s funkcionalnim teškoćama pitanje kako svoje svakodnevno funkcioniranje približiti ljudima koji nemaju isto ili slično iskustvo. Iako se na prvi pogled može činiti da je dovoljno reći koju teškoću imam kako bi me drugi razumjeli, vlastito iskustvo pokazuje mi da stvari nisu uvijek tako jednostavne. Između onoga što kažem, onoga što želim objasniti i onoga što druga osoba doista razumije može postojati znatan jaz. 

Upravo zato smatram da je važno govoriti o načinima na koje mogu objasniti svoje funkcionalne teškoće, a da pritom sačuvam svoje dostojanstvo, samostalnost i pravo da sam odlučujem o tome koliko ću osobnog iskustva podijeliti s drugima.

Kada govorim o funkcionalnim teškoćama, ne mislim samo na medicinsku dijagnozu ili na određeno oštećenje. 

Za mene su funkcionalne teškoće prije svega povezane s konkretnim situacijama u kojima obavljam svakodnevne aktivnosti, pristupam informacijama, krećem se prostorom, komuniciram s drugim ljudima i sudjelujem u društvenom životu.      One se mogu očitovati na različite načine, ovisno o okolnostima, okruženju, dostupnim pomagalima i podršci koju imam.        Zbog toga smatram da drugima nije dovoljno objasniti samo naziv svojega oštećenja. 

Mnogo je korisnije približiti im kako ono utječe na moje svakodnevne aktivnosti, s kojim se preprekama susrećem i što mi omogućuje da budem što samostalniji.

U svojem pristupu ovoj temi polazim od uvjerenja da razumijevanje ne nastaje automatski. Ono se gradi razgovorom, strpljenjem, iskustvom i spremnošću da se vlastite pretpostavke preispitaju. Pritom važnu ulogu imam i ja sam. 

Ako želim da me drugi bolje razumiju, moram pronaći način na koji ću svoje potrebe i ograničenja objasniti jasno, konkretno i bez nepotrebnog opravdavanja. 

To ne znači da sam odgovoran za svako nerazumijevanje s kojim se susrećem, nego da mogu aktivno pridonijeti kvalitetnijoj komunikaciji i većem međusobnom razumijevanju.

Jedna od prvih stvari koju sam naučio jest da ljudi često polaze od vlastitoga iskustva. 

Ako neku aktivnost mogu obaviti bez teškoća, mogu pretpostaviti da je ona jednako jednostavna i za mene.       

S druge strane, ako znaju da imam oštećenje vida ili neku drugu funkcionalnu teškoću, mogu pretpostaviti da ne mogu obavljati aktivnosti koje su meni, uz odgovarajuće prilagodbe, sasvim dostupne.           Obje pretpostavke mogu biti pogrešne. 

Zbog toga smatram važnim objasniti da funkcionalne teškoće ne određuju u potpunosti moje sposobnosti, interese, znanja i mogućnosti.  

One utječu na način na koji obavljam određene zadatke, ali ne znače nužno da ih ne mogu obaviti.

Posebno mi je važno razlikovati ono što ne mogu učiniti, ono što mogu učiniti uz prilagodbu i ono što mogu obaviti samostalno. Ta mi razlika pomaže preciznije opisati vlastito funkcioniranje, ali i drugim ljudima pruža jasniju sliku mojih potreba.

Primjerice, ako se susretnem s teškoćom pri čitanju tiskanog teksta, to ne znači dane mogu pristupiti njegovu sadržaju. Možda mi je potreban digitalni dokument koji
mogu čitati pomoću čitača zaslona, tekst u pristupačnom formatu ili dovoljno kvalitetno pripremljen elektronički materijal. U takvoj situaciji problem nije nužno u mojoj sposobnosti razumijevanja pročitanoga, nego u načinu na koji mi je informacija predstavljena.

Upravo zato nastojim svoje teškoće opisivati kroz konkretne primjere. Umjesto da ostanem na općenitoj tvrdnji da mi je nešto teško, mogu objasniti što se događa ,zašto se javlja prepreka i koja bi prilagodba pomogla. 

Takav pristup smatram korisnim jer drugoj osobi omogućuje da lakše poveže ono što govorim s vlastitim iskustvom. Istodobno smanjuje mogućnost pogrešnog tumačenja i usmjerava razgovor prema rješenju, umjesto da se zadržava samo na teškoći.

Kada objašnjavam svoje funkcionalne teškoće, važno mi je da pritom ne moram dokazivati njihovo postojanje. Postoje situacije u kojima se prepreke ne vide na prvi pogled, a postoje i okolnosti u kojima moje funkcioniranje može znatno varirati.

Ponekad mogu neku aktivnost obaviti bez većih poteškoća, dok mi u drugoj situaciji za istu aktivnost treba više vremena, drukčiji pristup ili dodatna pomoć. Takva promjenjivost ne znači da pretjerujem ili da moje teškoće nisu stvarne. Ona pokazuje da sposobnost obavljanja neke aktivnosti ovisi i o uvjetima u kojima se ona odvija.

Zbog toga nastojim biti što konkretniji kada opisujem okolnosti koje mi otežavaju funkcioniranje. 

Ako mi je teško snalaziti se u nepoznatom prostoru, korisnije je objasniti da mi pomažu jasne verbalne upute, dostupne informacije o rasporedu prostora ili mogućnost da se unaprijed upoznam s okruženjem nego jednostavno reći da imam problem s orijentacijom. Ako mi je otežan pristup nekom dokumentu, mogu objasniti koji format mogu koristiti i što je potrebno promijeniti kako bih sadržaju mogao pristupiti samostalno. 

Na taj način ne govorim samo o ograničenju nego i o mogućnostima koje postoje kada se prepreka ukloni ili ublaži.

Smatram da je važno govoriti i o emocijama koje mogu pratiti takve razgovore.                        Nije uvijek jednostavno iznova objašnjavati vlastite potrebe, osobito kada imam osjećaj dame druga osoba ne sluša, da me pogrešno razumije ili da se prema meni odnosi na temelju unaprijed stvorenih predodžbi. Ponekad mogu osjetiti nelagodu jer ne želim da me se promatra isključivo kroz moje teškoće. 

U drugim situacijama mogu osjetiti umor od ponavljanja istih objašnjenja ili frustraciju zato što se prepreka koja bi se mogla jednostavno ukloniti ponovno pojavljuje.

Ipak, s vremenom sam shvatio da je važno pronaći ravnotežu između spremnosti na objašnjavanje i prava na osobne granice. Ne moram svakoj osobi ispričati cijelu svoju životnu priču niti detaljno opisivati sve aspekte svojega funkcioniranja.              Imam pravo odlučiti što ću podijeliti, kada ću to učiniti i s kim ću razgovarati o osobnim pitanjima.

Ponekad je dovoljno objasniti praktičnu potrebu, bez ulaženja u medicinske pojedinosti. U poslovnom okruženju, primjerice, može biti važnije objasniti koja mi je prilagodba potrebna za kvalitetno obavljanje zadatka nego iznositi podatke o svojem zdravstvenom stanju koji nisu nužni za dogovor.

Tu razliku smatram posebno važnom jer se funkcionalne teškoće često pogrešno poistovjećuju s obvezom osobe da stalno objašnjava i opravdava svoje postojanje.                Ja svoje potrebe ne doživljavam kao nešto zbog čega se moram ispričavati. Kada tražim pristupačnu informaciju, odgovarajuću prilagodbu ili jasno objašnjenje, ne
tražim povlasticu, nego uvjete koji mi omogućuju ravnopravnije sudjelovanje. Želim da se moje zahtjeve promatra u kontekstu konkretne situacije, a ne kao dokaz da sam manje sposoban ili da očekujem poseban tretman.

U komunikaciji s drugim ljudima nastojim biti jasan i izravan. Naučio sam da neodređene poruke mogu dovesti do nesporazuma, osobito kada druga osoba nema iskustva s teškoćama o kojima govorim. Ako mi je potrebna pomoć, nastojim objasniti kakva mi je pomoć potrebna i na koji mi način može biti pružena.           Ako mogu nešto učiniti samostalno, važno mi je to također jasno reći.          Time drugoj osobi olakšavam da pronađe odgovarajući način suradnje, a sebi omogućujem da zadržim što veću kontrolu nad vlastitim odlukama i aktivnostima.

Pritom mi je važno da pomoć ne bude nametnuta. Dobra namjera sama po sebi nije jamstvo da će ponuđena pomoć doista biti korisna. Netko mi može željeti pomoći, ali pritom ne znati što mi je potrebno ili pretpostaviti da ne mogu sam odlučiti što je za mene najbolje. 

Zato smatram da je korisno poticati jednostavnu komunikaciju u kojoj druga osoba najprije pita trebam li pomoć, a zatim prihvaća moj odgovor. 

Ako pomoć prihvatim, mogu objasniti kako mi je najbolje pomoći. Ako je odbijem, to ne znači da ne cijenim nečiju susretljivost, nego da u toj situaciji mogu ili želim postupiti samostalno.

Posebno mi je važno objasniti da samostalnost ne znači nužno obavljanje svega bez ičije pomoći. Samostalnost za mene podrazumijeva mogućnost da donosim odluke o vlastitom životu, upravljam svojim aktivnostima i biram način na koji ću nešto obaviti. Pritom mogu koristiti tehnička pomagala, digitalne alate, podršku drugih osoba ili prilagodbe okruženja. Takva podrška ne umanjuje moju samostalnost, nego je može povećati. Smatram da društvo treba napustiti pojednostavljeno shvaćanje prema kojem je osoba samostalna samo ako sve obavlja bez pomoći, jer takvo shvaćanje zanemaruje činjenicu da se svi ljudi u različitim životnim situacijama oslanjaju na druge ljude i dostupne resurse.

Kada razgovaram s osobama koje nemaju neposredno iskustvo funkcionalnih teškoća, pokušavam izbjeći pretjerano stručan jezik ako on nije potreban. Stručni izrazi mogu biti korisni u određenim okolnostima, ali u svakodnevnoj komunikaciji jasni primjeri često imaju veću vrijednost. Želim da osoba s kojom razgovaram razumije kako neka prepreka izgleda u praksi, a ne samo da zapamti naziv teškoće.

Zato nastojim povezati svoje objašnjenje sa situacijama koje su drugima poznate, pritom ne pretpostavljajući da moje iskustvo mora biti jednako iskustvu svake druge osobe s istom vrstom oštećenja.

Upravo je ta individualnost još jedna važna poruka koju želim prenijeti. Osobe s istom dijagnozom ili sličnim oštećenjem ne moraju imati jednake funkcionalne mogućnosti, potrebe i strategije. Razlike mogu proizlaziti iz osobnih sposobnosti, iskustva, načina života, dostupnosti pomagala, uvjeta u okolini i mnogih drugih čimbenika. Zbog toga ne mogu govoriti u ime svih osoba s invaliditetom niti očekujem da će moje iskustvo odgovarati iskustvu svake druge osobe. Mogu govoriti o vlastitom funkcioniranju, podijeliti ono što sam naučio i objasniti što meni pomaže, uz svijest da će netko drugi možda trebati drugačiju podršku.

Takav pristup smatram važnim i zbog suzbijanja stereotipa. U javnosti se osobe s invaliditetom često prikazuju kroz dvije krajnosti: kao osobe koje su potpuno ovisne o drugima ili kao osobe koje moraju neprestano dokazivati iznimnu sposobnost kako bi bile prihvaćene. 

Oba pristupa zanemaruju činjenicu da sam prije svega osoba sa svojim interesima, odgovornostima, znanjima, slabostima i ciljevima. 

Ne moram biti iznimno uspješan u nekom području da bih zaslužio poštovanje, kao što ni moje teškoće ne znače da sam unaprijed nesposoban za određene zadatke. Želim da me se procjenjuje na temelju stvarnih sposobnosti i konkretnih okolnosti, a ne na temelju pretpostavki povezanih s mojim oštećenjem.

Veliku važnost pridajem i načinu na koji govorim o sebi. Smatram da imam pravo izabrati izraze koji mi odgovaraju i koji najbolje opisuju moje iskustvo. Istodobno sam svjestan da se jezik mijenja te da određeni izrazi različitim ljudima mogu imati različito značenje. Zato mi je važno da komunikacija bude obilježena poštovanjem, a ne inzistiranjem na unaprijed zadanim formulacijama. 

Kada želim objasniti svoje teškoće, usredotočujem se na ono što je potrebno razumjeti u konkretnoj situaciji i nastojim potaknuti razgovor u kojem obje strane mogu postavljati pitanja i razjasniti nedoumice.

Pitanja drugih ljudi pritom ne doživljavam nužno kao nešto negativno. 

Ako su postavljena s iskrenim zanimanjem i poštovanjem, mogu biti prilika za bolje razumijevanje. 

Ipak, smatram da postoji razlika između pitanja koja služe razumijevanju i pitanja kojima se zadire u privatnost ili osobu svodi na njezino oštećenje.

 Mogu biti spreman objasniti kako obavljam neku aktivnost, a da pritom ne želim govoriti o svim pojedinostima svojega zdravstvenog stanja. 

U takvim situacijama važno mi je da mogu postaviti granicu bez osjećaja krivnje i da druga osoba tu granicu prihvati.

Jednako tako, smatram da odgovornost za kvalitetnu komunikaciju ne pripada samo osobi koja objašnjava svoje teškoće. Potrebno je da i sugovornik bude spreman slušati, postavljati pitanja na primjeren način i prihvatiti mogućnost da njegovo dosadašnje razumijevanje nije potpuno. Ponekad će biti potrebno ponoviti objašnjenje, pojasniti neki izraz ili pronaći drukčiji primjer. 

To ne bi trebalo biti shvaćeno kao neuspjeh, nego kao uobičajen dio procesa učenja i međusobnog razumijevanja. Ipak, otvorenost za razgovor ne znači da sam dužan beskonačno objašnjavati nešto osobi koja ne želi slušati ili koja uporno zanemaruje ono što sam joj rekao.

Osim u osobnim odnosima, ovu temu smatram posebno važnom u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenim ustanovama, javnim službama i drugim prostorima u kojima ostvarujem svoja prava.     U takvim okolnostima objašnjavanje funkcionalnih teškoća može biti povezano s potrebom za razumnom prilagodbom, pristupačnim informacijama ili drukčijom organizacijom određene aktivnosti. 

Ako želim ravnopravno sudjelovati, važno je da mogu jasno izraziti što mi predstavlja prepreku ikoja bi promjena omogućila da zadatak obavim kvalitetno.

Primjerice, u obrazovnom ili radnom okruženju mogu objasniti da mi je potrebno da materijali budu dostupni u obliku koji mogu koristiti uz asistivnu tehnologiju. Takav zahtjev nije samo pitanje osobne udobnosti. On može biti preduvjet da uopće pristupim sadržaju, obavim zadatak u predviđenom roku i pokažem svoje stvarno
znanje ili radne sposobnosti. Ako materijal nije pristupačan, moja izvedba ne mora odražavati moje znanje, nego teškoću pristupa informacijama. Zato je važno prepoznati razliku između sposobnosti osobe i prepreka koje proizlaze iz načina na koji je određena aktivnost organizirana.

Slično vrijedi i za javne prostore i usluge. 

Kada se suočim s nejasnim oznakama, nedostupnim informacijama, neprilagođenim digitalnim sadržajima ili nedostatkom razumljivih uputa, nastojim objasniti kakve posljedice to ima za mene. 

Pritom smatram da nije dovoljno očekivati kako će se svaka osoba s invaliditetom samostalno izboriti za odgovarajuće uvjete. Potrebno je razvijati okruženje koje unaprijed uzima u obzir različite ljudske potrebe. Pristupačnost ne bi trebala ovisiti isključivo o tome hoću li u određenom trenutku imati dovoljno vremena, energije i mogućnosti da nekome objasnim problem.

U tom smislu prepoznajem važnost univerzalnog dizajna i pristupačnosti kao načela koja koriste mnogo širem krugu ljudi. 

Jasne informacije, čitljivi dokumenti, razumljiva komunikacija, dobro organiziran prostor i dostupni digitalni sadržaji ne olakšavaju život samo osobama s invaliditetom. Oni mogu koristiti starijim osobama, ljudima s privremenim teškoćama, osobama koje se prvi put susreću s određenim sustavom te svima koji se u nekoj situaciji trebaju osloniti na jednostavne i pouzdane informacije.

Kada se pristupačnost promatra kao sastavni dio kvalitete usluge, a ne kao iznimka, smanjuje se potreba da svaka osoba iznova objašnjava zašto joj je potrebna određena prilagodba.

Ipak, svjestan sam da se razumijevanje ne može postići samo pravilima, tehničkim rješenjima ili formalnim postupcima. Važni su i stavovi, navike i međuljudski odnosi.

Mogu imati pristupačnu tehnologiju, ali se i dalje susretati s osobama koje unaprijed zaključuju što mogu, a što ne mogu učiniti. Mogu imati pravo na prilagodbu, ali naići na nerazumijevanje kada pokušavam objasniti zašto je ona potrebna. 

Zato smatram da je edukacija javnosti važan dio promjene. Što ljudi više razumiju različite načine funkcioniranja, to je veća mogućnost da će u svakodnevnim situacijama reagirati prirodno, primjereno i bez nepotrebnih predrasuda.

Pritom mi se čini važnim ne očekivati da se svaka prepreka ukloni jednim razgovorom. Ponekad je potrebno vrijeme da osoba promijeni način razmišljanja, a ponekad je potrebno uključiti odgovorne institucije ili dogovoriti konkretnu prilagodbu. Važno mi je da pritom ostanem usmjeren na ono što želim postići. Ako mi je cilj omogućiti pristup informaciji, nastojim razgovor usmjeriti prema načinu na koji se to može ostvariti. Ako želim objasniti svoje granice, nastojim ih izreći mirno i jasno. Ako se susretnem s nerazumijevanjem, pokušavam procijeniti ima li smisla nastaviti razgovor ili je primjerenije potražiti drugi put do rješenja.

Ne smatram da uvijek moram biti savršeno strpljiv, smiren i spreman na objašnjavanje. I ja imam pravo na umor, nezadovoljstvo i trenutke u kojima mi je teško ponovno prolaziti kroz isto iskustvo. Život s funkcionalnim teškoćama ne znači da sam neprestano dužan biti edukator, predstavnik osoba s invaliditetom ili primjer drugima. 

Ponekad jednostavno želim obaviti ono što sam naumio, bez dodatnog razgovora i bez potrebe da objašnjavam zašto mi je određena aktivnost zahtjevnija. Smatram da bi upravo prihvaćanje te činjenice bilo važan korak prema stvarnoj ravnopravnosti.

S druge strane, kada imam mogućnost i želju govoriti o svojem iskustvu, vjerujem da time mogu pridonijeti promjeni. Osobna priča može pomoći drugima da razumiju ono što im je dotad bilo nepoznato, prepoznaju vlastite predrasude i nauče kako primjerenije komunicirati. 

Pritom ne očekujem da će svi nakon jednog razgovora razumjeti svaki aspekt mojega funkcioniranja. Dovoljno je da razgovor otvori prostor za novo pitanje, drukčiji pogled ili konkretnu promjenu ponašanja. Takve promjene mogu se činiti malima, ali upravo kroz svakodnevne susrete često nastaje društvo u kojem se različitosti prihvaćaju kao sastavni dio ljudskog iskustva.

Za mene je posebno važno da objašnjavanje funkcionalnih teškoća ne bude shvaćeno kao isticanje slabosti. Kada govorim o onome što mi otežava određenu aktivnost, ne govorim o cijeloj svojoj osobnosti niti o svim svojim mogućnostima. 

Govorim o konkretnom aspektu svojega života koji je potrebno razumjeti kako bi komunikacija bila kvalitetnija, suradnja uspješnija, a sudjelovanje ravnopravnije.

Takvo objašnjenje može biti čin odgovornosti prema sebi i drugima, ali ne bi smjelopostati obveza kojom se stalno moram dokazivati.

U konačnici, smatram da je sposobnost objašnjavanja vlastitih funkcionalnih teškoća važna vještina, ali još važnija od nje jest spremnost društva da različite potrebe prihvati bez predrasuda. 

Mogu naučiti jasnije komunicirati, odabrati primjeren primjer, izraziti svoje potrebe i postaviti granice. Mogu objasniti kako mi određena prilagodba pomaže i zašto je važna. No, ne mogu sam ukloniti sve prepreke koje postoje u okruženju, niti mogu preuzeti punu odgovornost za tuđe nerazumijevanje. 

Za stvarnu promjenu potrebna je obostrana spremnost: moja spremnost da, kada to želim i mogu, objasnim svoje iskustvo te spremnost drugih da me saslušaju, prihvate moje riječi i postupaju u skladu s onim što su razumjeli.

Iz svega navedenog mogu zaključiti da svoje funkcionalne teškoće nastojimpromatrati kao jedan dio svojega iskustva, a ne kao definiciju svoje osobnosti iligranicu svih svojih mogućnosti. 

Kada ih objašnjavam drugima, želim biti konkretan,otvoren i iskren, ali istodobno sačuvati pravo na privatnost, samostalno odlučivanje i vlastite granice. Važno mi je da ljudi razumiju ne samo što mi je teško nego i što mi omogućuje da određenu aktivnost obavim, kako mogu sudjelovati i kakva mi je podrška uistinu potrebna. Na taj način razgovor prestaje biti usmjeren isključivo na ograničenja i postaje prilika za pronalaženje rješenja.

Vjerujem da se kvalitetno društvo ne prepoznaje po tome koliko su pojedinci sposobni prilagoditi se svim postojećim preprekama, nego po tome koliko je spremno prepoznati i ukloniti prepreke koje se mogu izbjeći. 

Zato želim živjeti u okruženju ukojem neću morati neprestano dokazivati da sam sposoban, ali ću imati mogućnostobjasniti svoje potrebe kada to smatram važnim. Želim da se pomoć nudi spoštovanjem, da se samostalnost razumije kao pravo na izbor i da se različiti načinifunkcioniranja ne promatraju kao razlog za isključivanje. Vjerujem da takvorazumijevanje počinje jednostavnim, ali važnim korakom: spremnošću da druguosobu saslušam i da dopustim da i ona meni objasni svoje iskustvo.

Kada uspijem svoje potrebe izraziti jasno, a druga osoba ih prihvati bez predrasuda,otvara se prostor za suradnju u kojoj nitko ne mora umanjivati sebe niti seopravdavati zbog svojih različitosti. Upravo takvu komunikaciju smatram temeljem međusobnog poštovanja i stvarne uključivosti. 

Ne očekujem da svi ljudi imaju jednako iskustvo kao ja, ali očekujem da budu spremni razumjeti ga. Jednako tako, spreman sam saslušati druge i prihvatiti da se i njihova iskustva mogu razlikovati od mojega. U tom uzajamnom razumijevanju vidim mogućnost da funkcionalne teškoće prestanu biti razlog za udaljavanje i postanu povod za razgovor, učenje i izgradnju društva u kojem svatko ima priliku sudjelovati na način koji odgovara njegovim mogućnostima i potrebama.




Čitaj više  
25 min čitanja
NEIZRAVNA DISKRIMINACIJA OSOBA S OŠTEĆENJME VIDA

NEIZRAVNA DISKRIMINACIJA OSOBA S OŠTEĆENJME VIDA

 Osobni osvrt urednika portala Andrije Ivankovića 

NEIZRAVNA DISKRIMINACIJA OSOBA S OŠTEĆENJME VIDA

U ovom članku govorit ću o neizravnoj diskriminaciji osoba s oštećenjem vida. Što je neizravna diskriminacija u kontekstu osoba s oštećenjem vida i kako ona utječe na njihovu kvalitetu života te kako se njezin utjecaj odražava o na osobe s oštećenjem vida same.

Kada govorim o diskriminaciji osoba s oštećenjem vida, najčešće najprije pomislimna situacije u kojima je nekoj osobi nešto izravno uskraćeno upravo zato što je slijepaili slabovidna. Takvi su slučajevi relativno lako prepoznatljivi: primjerice, kada poslodavac odbije zaposliti osobu samo zato što je slijepa, kada joj se onemogući pristup određenoj usluzi zbog njezina invaliditeta ili kada joj se kaže da određeni sadržaj ne može dobiti u pristupačnom obliku. Međutim, diskriminacija ne mora uvijek izgledati tako otvoreno i očito. 

Ponekad pravilo, kriterij ili praksa na prvi pogledvrijede jednako za sve, ali u stvarnosti osobe s oštećenjem vida stavljaju u nepovoljniji položaj. Upravo takvu pojavu nazivam ne izravnom diskriminacijom.

Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksastavlja ili bi mogla staviti osobu u nepovoljniji položaj zbog invaliditeta u odnosu nadruge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksamogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njegovo ostvarivanjeprimjerena su i nužna. Takvu definiciju sadržava hrvatski Zakon o suzbijanjudiskriminacije, koji invaliditet izričito navodi među osnovama diskriminacije. Kada tu pravnu definiciju promatram iz perspektive osobe s oštećenjem vida, postaje mi jasno da neizravnu diskriminaciju ne mogu promatrati samo kao pitanje nečije loše namjere. 

Ona često nastaje zato što je neko pravilo oblikovano prema potrebamavećine, bez razmišljanja o tome kako će ga moći primijeniti osoba koja ne vidi ili vidiznatno slabije. Upravo zbog toga smatram važnim razlikovati namjeru od posljedice.

Netko može imati namjeru postupati jednako prema svima, a ipak svojim pravilom ili praksom proizvesti nejednakost.

Oblici neizravne diskriminacije osoba s oštećenjem vida mogu biti različiti. Najprije je riječ o naizgled neutralnim pravilima i propisima koji se jednako primjenjuju na sve, ali u praksi otežavaju ili onemogućavaju ravnopravno sudjelovanje slijepih i slabovidnih osoba. Drugi oblik predstavljaju kriteriji koji su formalno jednaki za sve, ali nisuprilagođeni različitim načinima funkcioniranja. Treći oblik jesu ustaljene prakse ipostupci institucija, poslodavaca, obrazovnih ustanova, pružatelja usluga i drugihorganizacija koji se provode rutinski, bez namjere diskriminiranja, ali stvarajuneravnopravan položaj. Posebno važnim smatram i situacije u kojima se neosigurava potrebna razumna prilagodba, jer hrvatski Zakon o suzbijanjudiskriminacije propust omogućavanja osobama s invaliditetom pristupa javnodostupnim resursima, sudjelovanja u javnom i društvenom životu te pristupa radnommjestu i odgovarajućim uvjetima rada, kada se prilagodba može osigurati beznerazmjernog tereta, također prepoznaje kao diskriminaciju.

Čitaj više  
5 min čitanja
PRAVO OSOBA S OŠTEĆENJEM VIDA NA INFORMI RANJE PUTEM MEDIJA

PRAVO OSOBA S OŠTEĆENJEM VIDA NA INFORMI RANJE PUTEM MEDIJA

U ovom članku govorit ču o pravo osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija. 

Zašto su mediji važni za osobe s oštećenjem vida važni, kako kvalitetna prilagodba medijskih sadržaja može pomoći da bi osobe s oštećenjem vida mogle lakše razumjeti medijski sadržaj, a samim time ga i pravilno koristiti.

Informacija je temelj slobode, samostalnosti i ravnopravnog sudjelovanja svakog pojedinca u društvu. Svakodnevno se oslanjam na informacije kako bih razumio događaje oko sebe, donosio odluke, planirao svoje obveze i sudjelovao u život u              zajednice. Putem medija upoznajem političke, društvene, gospodarske i kulturne prilike, pratim događaje u svojoj sredini i svijetu te oblikujem vlastite stavove o  pitanjima koja utječu na moj život. 

Upravo zato smatram da pravo na informiranje nije samo mogućnost primanja vijesti, nego jedno od temeljnih ljudskih prava koje svakom pojedincu omogućuje ostvarivanje drugih prava i sloboda. 

To pravo mora pripadati svima, bez obzira na njihove osobne okolnosti, zdravstveno stanje ili eventualni invaliditet.

Kada govorim o pravu osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija, ne govorim o posebnoj povlastici niti o zahtjevu da se za nas uspostavi zaseban informacijski sustav. 

Govorim o mogućnosti da ravnopravno s drugim građanima pristupamo sadržajima koji su namijenjeni cijeloj javnosti. 

Želim moći pročitati novinski članak, poslušati radijsku emisiju, pratiti televizijske vijesti, pregledavati internetske portale i koristiti društvene mreže, a da pritom ne ovisim o tuđoj pomoći više nego što je to potrebno. 

Želim samostalno odabrati što ću čitati ili slušati, kada ću to učiniti i kojim ću se izvorima informacija koristiti. Smatram da je upravo ta mogućnost slobodnog izbora jedan od najvažnijih pokazatelja stvarne ravnopravnosti.

U suvremenom društvu informacije imaju sve veću vrijednost. 

Njima pristupamo gotovo neprekidno, putem televizije, radija, tiska, internetskih portala, mobilnih aplikacija i različitih digitalnih platformi. Dok se za većinu građana podrazumijeva da su takvi sadržaji dostupni, osobe s oštećenjem vida još se uvijek susreću s preprekama koje im otežavaju ili potpuno onemogućuju njihovo korištenje. 

Problem nije nužno u nedostatku informacija, nego u načinu na koji su one oblikovane, objavljene i predstavljene korisnicima. Informacija može biti javno objavljena, ali ako je ne mogu samostalno pročitati ili razumjeti, njezina dostupnost za mene ostaje samo formalna.

Zato smatram da je potrebno razlikovati postojanje informacije od njezine stvarne pristupačnosti. 

Tek kada je sadržaj dostupan u obliku koji mogu koristiti, mogu govoriti o ostvarenom pravu na informiranje. 

Ta razlika posebno dolazi do izražaja u digitalnom okruženju, u kojem se velik dio društvenog života odvija putem interneta.

Razvoj tehnologije otvorio je brojne mogućnosti osobama s oštećenjem vida, ali istodobno je stvorio i nove prepreke. 

Ako želim koristiti neku uslugu, pročitati važnu obavijest ili doznati pojedinosti o događaju, ne bi se smjelo dogoditi da me u tome spriječi nepristupačna internetska stranica, slika bez tekstualnog opisa ili aplikacija koja ne podržava čitač zaslona.

Pravo na pristup informacijama prepoznato je i u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Posebno važnom smatram Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja u članku 21. naglašava pravo osoba s invaliditetom na slobodu izražavanja i mišljenja te na primanje i širenje informacija i ideja ravnopravno s drugima. Konvencija predviđa i pružanje informacija namijenjenih široj javnosti u pristupačnim oblicima, pravodobno i bez dodatnih troškova, kao i poticanje medija na pristupačnost njihovih usluga. 

Članak 9. iste Konvencije dodatno naglašava važnost pristupa informacijskim i komunikacijskim tehnologijama. 

Te odredbe pokazuju da pristupačnost nije pitanje dobre volje pojedinca ili ustanove, nego važan dio zaštite ljudskih prava.

Smatram da je važno da se načela iz međunarodnih dokumenata prepoznaju i u svakodnevnoj praksi hrvatskih medija i institucija. Hrvatski Zakon o elektroničkim medijima prepoznaje javni interes u ostvarivanju prava građana na informiranje te u sadržajima koji se odnose na osobe s invaliditetom. Europski propisi također pridonose razvoju pristupačnijeg digitalnog okruženja. 

Primjerice, Europski akt o pristupačnosti uređuje zahtjeve pristupačnosti za određene proizvode i usluge, među kojima su i usluge povezane s audiovizualnim medijima te elektroničke knjige. 

Ipak, smatram da pravni okvir svoju punu vrijednost ostvaruje tek kada se njegova načela dosljedno provode i kada osoba s oštećenjem vida u svakodnevnom životu može osjetiti konkretne koristi od njih.

Kada razmišljam o ulozi tradicionalnih medija, posebno mjesto pripisujem radiju. Radio je za mnoge osobe s oštećenjem vida važan izvor vijesti, obrazovnih sadržaja, kulturnih informacija i zabave. Njegova se vrijednost ne sastoji samo u tome što informacije prenosi zvukom, nego i u mogućnosti da slušatelju pruži kontekst, objašnjenja i različite perspektive. Kvalitetna radijska emisija može mi omogućiti da pratim aktualna zbivanja, čujem mišljenja stručnjaka i sudjelujem u javnom razgovoru. Radio zato vidim kao važan medij pristupa informacijama, ali ne i kao zamjenu za sve druge medije. 

Osoba s oštećenjem vida mora imati mogućnost izbora među različitim izvorima, baš kao i svaki drugi građanin.

Televizija ima jednako važnu ulogu u informiranju javnosti, no njezin sadržaj često se temelji na vizualnim prikazima. 

U informativnim emisijama gledatelju se prikazuju fotografije, grafikoni, natpisi, karte, dokumenti i različiti snimljeni prizori. 

Ako voditelj samo pokaže grafikon i nastavi govoriti o drugim temama, dio informacije za mene ostaje nedostupan. Ako se na ekranu pojavi važna obavijest koja nije pročitana naglas, mogu propustiti podatak koji je drugim gledateljima odmah vidljiv. Smatram da bi novinari i urednici trebali voditi računa o tome da se ključne vizualne informacije opisuju riječima kada je to potrebno za razumijevanje sadržaja.

Posebno važnu ulogu ima audio deskripcija, odnosno zvučni opis vizualnih elemenata televizijskog programa i drugih audiovizualnih sadržaja. Ona omogućuje da se riječima prenesu informacije koje se inače primaju gledanjem, primjerice izgled prostora, radnja u prizoru, pokreti osoba ili važni detalji na ekranu. 

Iako se audio deskripcija često povezuje s filmovima i serijama, smatram da je širu pozornost potrebno posvetiti pristupačnosti različitih audiovizualnih sadržaja, ovisno o njihovoj svrsi i potrebama publike. 

U informativnom programu važno je i jednostavno pravilo: kada je neki vizualni podatak bitan za razumijevanje vijesti, potrebno ga je jasno izgovoriti ili na drugi način učiniti dostupnim.

S druge strane, tiskani mediji suočavaju se s posebnim izazovima jer se novine i časopisi tradicionalno oslanjaju na tiskani tekst, raspored stranica i fotografije.

Unatoč tome, razvoj digitalnog izdavaštva otvorio je mogućnost da se novinski sadržaji objavljuju u formatima koji su prikladni za čitanje pomoću čitača zaslona, povećavanje teksta ili pretvaranje teksta u govor. Digitalna inačica časopisa ne bi trebala biti samo fotografija tiskane stranice spremljena u PDF dokumentu, jer takav oblik često nije moguće jednostavno čitati uz pomoć asistivne tehnologije. Potrebno je objaviti stvarni tekst koji se može označavati, pretraživati i čitati, uz logičan redoslijed sadržaja i odgovarajuću strukturu dokumenta.

Posebnu važnost pridajem pristupačnosti internetskih portala, koji su postali jedan od najčešćih izvora aktualnih informacija. Očekujem da mogu otvoriti članak, pročitati naslov, razumjeti strukturu teksta, pronaći poveznice i koristiti izbornike bez nepotrebnih prepreka. 

U praksi to znači da stranica mora biti izrađena tako da je mogu koristiti tipkovnicom i čitačem zaslona, da su njezini elementi jasno označeni i da se sadržaj može pregledavati logičnim redoslijedom. 

Fotografije koje prenose važne informacije trebale bi imati odgovarajuće tekstualne opise, a obrasci i interaktivni elementi trebali bi imati jasne nazive. 

Ako je gumb označen samo slikom bez tekstualnog opisa, možda neću znati koju radnju mogu izvršiti. 

Ako se sadržaj stalno mijenja ili se otvaraju prozori kojima ne mogu upravljati, korištenje portala može postati vrlo zahtjevno.

Suvremeni čitači zaslona i druga asistivna tehnologija znatno su unaprijed ili mogućnosti samostalnog pristupa digitalnim sadržajima. Takvi programi pretvaraju tekst i informacije o elementima sučelja u govor ili brajični prikaz, čime mi omogućuju da koristim računalo i pametni telefon. 

Međutim, učinkovitost tih pomagala uvelike ovisi o tome kako je sadržaj izrađen. 

Čitač zaslona ne može pouzdano prenijeti tekst koji je objavljen isključivo kao neprepoznata slika, a ne može mi ni objasniti sadržaj fotografije ako uz nju nije dodan opis. 

Zbog toga smatram da odgovornost za pristupačnost ne smije biti prebačena isključivo na osobu s oštećenjem vida i tehnologiju kojom se koristi. Pristupačnost se mora uzeti u obzir već prilikom oblikovanja i objavljivanja sadržaja.

Društvene mreže također su postale važan kanal informiranja. 

Putem njih pratim vijesti, objave javnih institucija, kulturne događaje, aktivnosti udruga i informacije koje me zanimaju. One omogućuju brzu razmjenu sadržaja i neposrednu komunikaciju, ali istodobno mogu predstavljati prepreku kada se važne obavijesti objavljuju samo kao fotografije, plakati ili grafički prikazi s tekstom koji čitač zaslona ne može prepoznati.

Smatram da bi svaka važna objava trebala sadržavati i tekstualne informacije, a slike koje prenose bitan sadržaj trebale bi imati smislen opis. Automatski generirani opisi slika mogu pomoći, ali ne mogu uvijek pouzdano prenijeti sve važne pojedinosti.

Stoga je potrebno odgovorno oblikovati objave i provjeriti jesu li razumljive različitim skupinama korisnika.

Upravo u digitalnom prostoru osobito je vidljiva razlika između formalne i stvarne uključenosti. 

Mogu imati uređaj, internetsku vezu i odgovarajući program za čitanje zaslona, a ipak ne mogu pristupiti sadržaju koji je objavljen na nepristupačan način.

To pokazuje da tehnološki napredak sam po sebi ne jamči ravnopravnost. Potrebno je razvijati svijest o tome da se informacije ne smiju oblikovati samo za korisnike koji ih primaju vidom. 

Kada se pristupačnost ugradi u početni proces izrade sadržaja, ona
je u pravilu učinkovitija i jednostavnija nego kada se problemi pokušavaju rješavati tek nakon objave.

Za mene pristup informacijama ima i vrlo konkretnu društvenu vrijednost. Pravodobna i razumljiva informacija omogućuje mi da samostalno planiram svakodnevne obveze, pratim javne rasprave, donosim odluke i ostvarujem svoja građanska prava. Ako ne mogu pristupiti informacijama o izborima, radu javnih tijela, promjenama propisa ili važnim događajima u zajednici, moj je položaj nepovoljniji u odnosu na položaj drugih građana. 

Ako ne mogu samostalno pregledati ponudu obrazovnih programa, oglase za posao ili kulturna događanja, smanjuju se moje mogućnosti za osobni i profesionalni razvoj. 

Zato pravo na informiranje ne smatram izdvojenim pitanjem, nego preduvjetom ravnopravnog sudjelovanja u svim područjima života.

Pristupačnost je osobito važna u kriznim situacijama. Tijekom prirodnih nepogoda, zdravstvenih kriza, prometnih poremećaja ili drugih izvanrednih događaja građanima su potrebne pravodobne, točne i razumljive informacije. Obavijest objavljena samo na vizualnom prikazu ili karti bez dostupnog tekstualnog objašnjenja može biti nedovoljna za osobu koja ne vidi. 

Smatram da informacije o opasnostima, evakuaciji, promjenama u prometu i dostupnosti osnovnih usluga moraju biti oblikovane tako da ih mogu koristiti i osobe s oštećenjem vida. Pristupačnost u takvim okolnostima nije samo pitanje udobnosti ili lakšeg korištenja medija, nego može biti izravno povezana sa sigurnošću, zdravljem i zaštitom ljudskog života.

Odgovornost za poboljšanje pristupačnosti ne pripada samo medijskim kućama.

Važnu ulogu imaju i državna tijela, lokalna i regionalna samouprava, obrazovne ustanove, knjižnice, kulturne institucije, organizacije civilnog društva i svi drugi koji javnosti pružaju informacije. Smatram da javne ustanove trebaju biti primjer dobre prakse te svoje obavijesti, dokumente i digitalne usluge oblikovati tako da budu pristupačni što većem broju građana. 

Kada se važna informacija objavi u obliku koji osoba s oštećenjem vida ne može samostalno koristiti, potrebno je osigurati odgovarajuću pristupačnu inačicu, bez nepotrebnog odgađanja i dodatnog financijskog opterećenja za korisnika.

Važno mjesto u tom procesu pripada i novinarima. Njihov posao nije samo prenijeti činjenice nego i osigurati da javnost može razumjeti informacije od javnog interesa.

Smatram da bi pristupačnost trebala postati sastavni dio profesionalnih novinarskih standarda, jednako kao što su to točnost, jasnoća, odgovornost i poštovanje dostojanstva osoba o kojima se izvještava. Novinari mogu pridonijeti pristupačnosti jednostavnim postupcima: opisivanjem važnih vizualnih podataka, pisanjem jasnih naslova, izbjegavanjem nepotrebno složenih struktura digitalnog sadržaja i suradnjom sa stručnjacima za pristupačnost. 

Takve promjene ne umanjuju kvalitetu novinarskog rada, nego povećavaju njegovu vrijednost za cijelu zajednicu.

Smatram da je posebno važno uključiti osobe s oštećenjem vida u planiranje, testiranje i vrednovanje medijskih usluga. Nitko ne može bolje opisati stvarne prepreke u svakodnevnom korištenju nekog sadržaja od osobe koja se s njima susreće. Zato je potrebno razvijati suradnju medijskih djelatnika, stručnjaka za digitalnu pristupačnost i organizacija koje zastupaju osobe s oštećenjem vida. Takva suradnja ne bi trebala biti povremena ili simbolična, nego kontinuirana. 

Ako se pristupačnost provjerava tek nakon što je portal ili aplikacija dovršena, ispravci mogu biti složeniji i skuplji. 

Ako se korisnike uključi od početka, lakše je prepoznati prepreke i pronaći praktična rješenja.

Ne smijem zanemariti ni važnost medijske pismenosti. 

Pravo na informiranje podrazumijeva ne samo mogućnost pristupa sadržaju nego i sposobnost kritičkog vrednovanja informacija. 

U vremenu kada se lažne vijesti, manipulativni sadržaji i neprovjerene tvrdnje šire velikom brzinom, svima nam je potrebno znanje koje nam pomaže razlikovati pouzdane izvore od nepouzdanih. 

Osobe s oštećenjem vida moraju imati ravnopravnu mogućnost pristupa obrazovnim sadržajima o medijskoj pismenosti, provjere izvora i korištenja digitalnih alata. Smatram da pristupačnost i pouzdanost informacija moraju ići zajedno jer dostupna, ali netočna informacija ne omogućuje donošenje kvalitetnih odluka.

Jednako tako, želim naglasiti da osobe s oštećenjem vida ne trebaju biti prikazane samo kao korisnici kojima je potrebna pomoć. Mi smo i čitatelji, slušatelji, gledatelji, autori, novinari, komentatori i aktivni sudionici javnog života. Imamo pravo iznositi mišljenja, sudjelovati u raspravama i stvarati vlastite medijske sadržaje. Kada su mediji pristupačni, otvara se više prostora za različite glasove i iskustva, a javnost dobiva potpuniju sliku društva u kojem živi. Zato smatram da je važno povećati vidljivost osoba s oštećenjem vida u medijima, ne samo u prilozima koji govore o invaliditetu nego i u svim drugim područjima društvenog, kulturnog, političkog i gospodarskog života.

Posebno podržavam razvoj sadržaja koji su namijenjeni osobama s oštećenjem vida, uključujući pristupačne časopise, digitalne publikacije, zvučne knjige i druge oblike informiranja. Takvi sadržaji imaju važnu ulogu jer odgovaraju na konkretne potrebe i omogućuju razmjenu iskustava unutar zajednice. Ipak, ne smatram da oni trebaju biti jedini izvor informacija koji nam je dostupan. Potrebno je istodobno graditi medijsko okruženje u kojem su opći informativni, kulturni i obrazovni sadržaji pristupačni svima. 

Želim da mogu birati između specijaliziranih i općih medija, jer pravo na informiranje uključuje pravo na raznovrsnost, izbor i sudjelovanje u zajedničkom javnom prostoru.

U ostvarivanju tog cilja važnu ulogu ima i obrazovanje budućih medijskih djelatnika.

Smatram da bi se pitanja pristupačnosti, uključivog komuniciranja i prava osoba s invaliditetom trebala obrađivati u obrazovanju novinara, urednika, dizajnera, programera i drugih stručnjaka koji sudjeluju u stvaranju medijskih sadržaja. Osnovno razumijevanje načina na koji osobe s oštećenjem vida pristupaju informacijama može spriječiti mnoge uobičajene pogreške. 

Jednako je važno kontinuirano stručno usavršavanje jer se tehnologije, standardi i navike korisnika mijenjaju. Pristupačnost ne bi trebala ovisiti o znanju ili dobroj volji pojedinog zaposlenika, nego biti sastavni dio organizacijske kulture i poslovnih postupaka.

Ne očekujem da se sve prepreke mogu ukloniti preko noći, ali očekujem da se pristupačnost prepozna kao prioritet i da se napredak sustavno planira. Potrebno je redovito provjeravati dostupnost digitalnih sadržaja, osigurati jasne postupke za prijavu problema i ozbiljno razmotriti povratne informacije korisnika. Medijske organizacije i javne ustanove trebale bi odrediti odgovornosti, osigurati potrebna znanja i sredstva te pratiti ostvarene rezultate. Kada naiđem na nepristupačan sadržaj, važno mi je da mogu jednostavno prijaviti problem i dobiti odgovor. Takav pristup pokazuje da se potrebe korisnika ne promatraju kao smetnja, nego kao vrijedan izvor informacija za unapređenje usluga.

Iz svega navedenog mogu zaključiti da pravo osoba s oštećenjem vida na informiranje putem medija promatram kao pitanje ljudskog dostojanstva, jednakih mogućnosti i demokratskog sudjelovanja. Ne tražim da se informacije prilagođavaju na način koji bi umanjio njihovu kvalitetu ili ograničio prava drugih korisnika. Tražim da se sadržaji od javnog interesa oblikuju tako da ih mogu koristiti i osobe koje informacije ne primaju vidom. Pristupačnost ne znači snižavanje standarda, nego uklanjanje prepreka koje nekim građanima onemogućuju da ostvare ono što je drugima već dostupno.

Na kraju želim istaknuti da se stvarna vrijednost prava na informiranje ne mjeribrojem objavljenih vijesti, dostupnih internetskih stranica ili donesenih propisa, negomogućnošću svakog pojedinca da te informacije doista primi, razumije i koristi. Kao osoba kojoj je važno ravnopravno sudjelovanje u društvu, smatram da pristup informacijama mora biti prepoznat kao neizostavan dio neovisnog života. 

Želim živjeti u društvu u kojem neću morati tražiti posebnu uslugu svaki put kada želim saznati nešto što je dostupno drugim građanima, nego ću informacije moći pronaći samostalno, pravodobno i na način koji mi odgovara.

Vjerujem da je pristupačan medijski prostor odgovornost cijele zajednice. Mediji koji uvažavaju različite potrebe svojih korisnika postaju kvalitetniji, vjerodostojniji i otvoreniji, a društvo koje svima omogućuje pristup informacijama pokazuje da doista poštuje jednakost i ljudska prava. 

Zato smatram da ostvarivanje prava osoba soštećenjem vida na informiranje ne bi smjelo biti shvaćeno kao izdvojeni zahtjevjedne skupine građana, nego kao zajednički cilj kojem trebamo težiti. 

Tek kada budemo mogli ravnopravno primati, razumjeti i dijeliti informacije, moći ćemo reći dasmo napravili važan korak prema društvu jednakih mogućnosti, u kojem nitko nije isključen iz javnog života zbog načina na koji doživljava svijet.






Čitaj više  
20 min čitanja