KOMUNIKA CIJSKA PODRŠKA OSOBAMA S AUTIZMOM

KOMUNIKA CIJSKA PODRŠKA OSOBAMA S AUTIZMOM

U ovom članku govorit ćemo o komunikacijskoj podršci osobama s autizmom. Zašto je važna komunikacijska podrška osobama s autizmom, kako može potaknuti njihovo razumijevanje i samim time aktivno uključivanje u društvo prema njihovim mogućnostima.

Komunikacija je jedna od temeljnih ljudskih potreba i jedan od ključnih načina na koji ostvarujemo odnose s drugima, izražavamo svoje potrebe, dijelimo iskustva, donosimo odluke i sudjelujemo u zajednici. Iako se komunikacija često poistovjećuje s govorom, ona je mnogo širi i složeniji proces. Ljudi komuniciraju riječima, pogledom, gestama, izrazom lica, pokretom tijela, pisanjem, slikama, simbolima,  tehnologijom i brojnim drugim načinima. Upravo je razumijevanje komunikacije kao višedimenzionalnog procesa od posebne važnosti kada govorimo o osobama s poremećajem iz spektra autizma. 

Način na koji osoba s autizmom prima, obrađuje iizražava informacije može se značajno razlikovati od uobičajenih komunikacijskih obrazaca, zbog čega je odgovarajuća komunikacijska podrška jedan od važnih preduvjeta njezina sudjelovanja u obitelji, obrazovanju, radu i društvenom životu.

Autizam, odnosno poremećaj iz spektra autizma, neurorazvojno je stanje koje karakteriziraju različitosti u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji te ograničeni, repetitivni obrasci ponašanja, interesa ili aktivnosti, uz mogućnost različitih senzornih osobitosti. Važno je naglasiti da se radi o spektru, što znači da među osobama s autizmom postoje velike individualne razlike. Neke osobe razvijaju fluentan govor i koriste vrlo složene rečenice, dok druge koriste ograničen govor ili uopće ne koriste govor kao primarni način komunikacije. Neke osobe mogu dobro razumjeti izgovorene informacije, ali imati teškoće u razumijevanju društvenog konteksta, ironije, prenesenog značenja ili neizravnih poruka.        Druge mogu imati teškoće u samom razumijevanju jezika, osobito kada su informacije duge, apstraktne ili izrečene brzo.

Zbog toga komunikacijska podrška osobama s autizmom ne bi trebala biti usmjerena isključivo na razvoj govora. 

Njezin je temeljni cilj omogućiti osobi da razumije druge i da se može izraziti na način koji joj je funkcionalan, učinkovit i prihvatljiv. 

To podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može izraziti svoje potrebe, želje, osjećaje, mišljenje, neslaganje, izbor i odluke. Jednako je važno omogućiti joj da postavlja pitanja, započinje i završava interakciju, traži pomoć, odbija nešto što joj ne odgovara te sudjeluje u razgovorima i aktivnostima koje su joj važne. Drugim riječima, komunikacija nije samo sredstvo za upravljanje ponašanjem osobe, nego temelj njezine autonomije, dostojanstva i uključivanja u društvo.

U praksi se još uvijek može susresti pogrešna pretpostavka da osoba koja ne govori nužno ne razumije govor ili nema potrebu komunicirati. 

Takav je pristup stručnjacima i okolini posebno važan izazov. Izostanak govora ne znači izostanak komunikacijskih sposobnosti, inteligencije, emocija ili želje za povezivanjem s drugima. Osoba može imati vrlo razvijene sposobnosti razumijevanja i razmišljanja, a istodobno imati velike teškoće u pretvaranju svojih misli u govor. U takvim je situacijama potrebno tražiti
druge komunikacijske kanale, a ne pretpostaviti da komunikacijska sposobnost ne postoji.

Komunikacijske teškoće kod osoba s autizmom mogu se pojavljivati na različitim razinama. 

Kod nekih osoba prisutne su teškoće u razumijevanju govornog jezika, osobito kada je govor brz, opsežan ili nejasno strukturiran. 

Kod drugih su izraženije teškoće u pragmatičkim aspektima komunikacije, odnosno u korištenju jezika u društvenom kontekstu. Osoba može, primjerice, dobro poznavati riječi i gramatička pravila, ali imati teškoće u procjeni kada treba započeti razgovor, koliko dugo govoriti o određenoj temi, kako prepoznati da sugovornik više nije zainteresiran ili kako prilagoditi način obraćanja različitim osobama. 

Može imati teškoće s razumijevanjem sarkazma, šale, metafora ili neizravnih zahtjeva. Ponekad može doslovno protumačiti poruku koja je u svakodnevnom govoru zamišljena preneseno.

Takve razlike ne bi trebalo promatrati samo kao nedostatke osobe. Komunikacija je uvijek interakcijski proces koji uključuje najmanje dvije strane. 

Ako jedna osoba komunicira na način koji druga osoba teško razumije, odgovornost za uspješnost komunikacije ne može se automatski pripisati samo jednoj strani. Stoga je važno prilagoditi komunikacijsko okruženje i način obraćanja potrebama osobe s autizmom. To može značiti korištenje kraćih i jasnijih rečenica, davanje dovoljno vremena za odgovor, smanjivanje nepotrebnih podražaja, vizualno prikazivanje važnih informacija ili omogućavanje alternativnog načina izražavanja.

Jedno od osnovnih načela komunikacijske podrške jest individualizacija. 

Ne postoji jedan komunikacijski pristup koji odgovara svim osobama s autizmom. 

Ono što jednoj osobi omogućuje bolje razumijevanje može drugoj biti neučinkovito ili čak dodatno opterećujuće. Zbog toga je potrebno upoznati konkretne komunikacijske sposobnosti, potrebe, interese i preferencije osobe. Važno je utvrditi kako osoba najbolje prima informacije, kojim se načinima najlakše izražava, koliko joj je vremena potrebno za obradu informacija, koji su joj komunikacijski partneri najvažniji te u kojim situacijama nastaju najveće teškoće.

U tom je kontekstu posebno važno razlikovati govor od komunikacije. 

Govor je samo jedan od mogućih oblika komunikacijskog izražavanja. Osoba može komunicirati pokazivanjem, gestama, pogledom, pokretima tijela, fotografijama, crtežima, simbolima, pisanim jezikom, komunikacijskim knjigama, pločama sa simbolima ili elektroničkim uređajima koji generiraju govor. 

Takvi se pristupi objedinjuju podpojmom augmentativne i alternativne komunikacije, odnosno komunikacije koja nadopunjuje postojeći govor ili ga zamjenjuje kada govor nije dovoljan za funkcionalno sporazumijevanje.

Augmentativna i alternativna komunikacija, često označavana kraticom AAK, ima važnu ulogu u podršci osobama s različitim komunikacijskim potrebama, uključujući dio osoba s autizmom. Njezina je svrha omogućiti osobi funkcionalan komunikacijski sustav. To može uključivati vrlo jednostavne oblike, primjerice izbor između dvije fotografije ili simbola, ali i složene komunikacijske sustave na tabletima ili drugim elektroničkim uređajima. 

Važno je naglasiti da korištenje AAK-a ne znači odustajanje od razvoja govora. Naprotiv, komunikacijski sustav može osobi omogućiti da bude aktivnija u komunikaciji dok se govorne sposobnosti razvijaju ili kada govor nije dovoljan za izražavanje složenijih poruka.

Uvođenje alternativnog ili augmentativnog načina komunikacije ne bi trebalo čekati do trenutka kada postane očito da govor neće biti dovoljan. Komunikacijske potrebe      postoje neovisno o tome hoće li osoba u budućnosti razviti govor. Ako osoba nema učinkovit način za izražavanje svojih potreba, frustracije i teškoće mogu se povećati.

Kada osoba ne može reći da je gladna, da je nešto boli, da joj je preglasno, da želi prestati s nekom aktivnosti ili da joj je potrebna pomoć, njezino ponašanje može postati jedini raspoloživi način izražavanja. 

Zbog toga je osiguravanje funkcionalne komunikacije važno i za emocionalnu regulaciju te kvalitetu života.

U svakodnevnom životu odrasli često nastoje „pogoditi” što osoba želi ili treba. Iako takav pristup može izgledati brižno, dugoročno može smanjiti potrebu i mogućnost osobe da sama komunicira. 

Ako roditelj, učitelj ili druga bliska osoba automatski prepoznaje svaku potrebu prije nego što osoba ima priliku izraziti je, osoba dobiva manje prilika za vježbanje komunikacijskih vještina. Zato je korisno stvarati situacije u kojima osoba ima stvarnu potrebu za komunikacijom, ali pritom ne stvarati nepotrebne frustracije. Umjesto da se uvijek unaprijed ponudi ono što osoba želi, može joj se omogućiti izbor i dati dovoljno vremena da odgovori.

Vrijeme je jedan od često zanemarenih elemenata komunikacijske podrške. Osobi s autizmom može biti potrebno više vremena da obradi izgovorenu informaciju, razumije pitanje, oblikuje odgovor i započne komunikacijski čin. Ako sugovornik postavi pitanje i odmah ga ponovi ili ponudi vlastiti odgovor, osoba možda neće dobiti priliku pokazati što može. Stoga je nakon postavljanja pitanja korisno napraviti stanku i omogućiti osobi dovoljno vremena za obradu. Šutnja u komunikaciji ne mora značiti da osoba ne razumije ili da nije zainteresirana. Ona može biti dio procesa obrade informacije.

Važna je i jasnoća jezika.   U komunikaciji s osobama koje imaju teškoće u razumijevanju jezika korisno je izbjegavati nepotrebno složene rečenice, višestruke upute i neodređene izraze.  Umjesto da se kaže: „Možda bismo sada mogli polako spremiti stvari jer ćemo uskoro morati krenuti, pa bi bilo dobro da sve bude na svom mjestu”, jasnije je reći: 

„Spremamo stvari.         Zatim idemo.” Jednostavnost pritom ne znači govoriti djetinjasto niti pretpostavljati da osoba ima smanjene intelektualne sposobnosti. 

Jasna komunikacija znači smanjiti jezičnu složenost ondje gdje ona nije potrebna.

Posebno mjesto u komunikacijskoj podršci ima vizualna podrška. 

Mnoge osobe s autizmom lakše obrađuju vizualno prezentirane informacije nego informacije koje su predstavljene isključivo govorom. Vizualna podrška može uključivati rasporede, fotografije, simbole, pisane upute, kartice, liste koraka, oznake prostora ili vizualne prikaze slijeda događaja. 

Primjerice, umjesto da se osoba više puta verbalno podsjeća što slijedi tijekom dana, može joj se ponuditi vizualni raspored koji prikazuje aktivnosti određenim redoslijedom. Takav pristup može povećati predvidljivost i smanjiti nesigurnost.

Predvidljivost je osobito važna kada osoba teško podnosi neočekivane promjene.

Najava promjene može se provesti riječima, slikom, simbolom ili kombinacijom različitih načina. 

Ako se uobičajeni raspored mijenja, korisno je jasno pokazati što se mijenja i što će se dogoditi umjesto uobičajene aktivnosti. 

Time se komunikacija ne
koristi samo za prijenos informacija nego i za stvaranje osjećaja sigurnosti i kontrole nad situacijom.

Komunikacijska podrška također mora uzeti u obzir senzorne osobitosti osobe. Neke osobe s autizmom mogu biti izrazito osjetljive na zvukove, svjetlost, dodir, mirise ili druge podražaje.   U okruženju koje je senzorno pre opterećujuća komunikacija može postati znatno teža. Osoba možda neće moći učinkovito pratiti verbalnu uputu ako istodobno pokušava obraditi intenzivne zvukove ili druge podražaje.        Zbog toga je u određenim situacijama najvažnija komunikacijska intervencija zapravo prilagodba okruženja. Smanjivanje buke, omogućavanje mirnijeg prostora, smanjivanje broja istodobnih zahtjeva ili korištenje vizualnih informacija može značajno poboljšati mogućnost sudjelovanja.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti ponašanjima koja se u svakodnevnom govoru često nazivaju „problematičnima”. 

Kod osobe koja ima ograničene mogućnosti komunikacije ponašanje može imati komunikacijsku funkciju. 

Plač, povlačenje, vikanje, bacanje predmeta, udaranje ili odbijanje aktivnosti ne treba automatski tumačiti kao neposluh ili namjerno izazivanje problema. 

Takvo ponašanje može biti povezano s preopterećenošću, boli, umorom, promjenom rutine, ne razumijevanjem situacije, željom za nečim, pokušajem izbjegavanja neugodnog podražaja ili nemogućnošću izražavanja određene poruke.

To ne znači da svako ponašanje treba opravdavati ili ignorirati. Potrebno je pokušati razumjeti njegovu funkciju i osobi omogućiti prihvatljiviji način izražavanja iste potrebe. Ako osoba, primjerice, vrišti kada želi završiti određenu aktivnost, korisno je razvijati komunikacijski način kojim može reći „gotovo”, „ne želim” ili „pauza”.             Ako odbija određenu prostoriju zato što joj je ondje preglasno, važno je omogućiti joj način da izrazi „previše buke” ili „želim otići”. Na taj se način komunikacijska podrška povezuje s prevencijom kriznih situacija i razvojem samoregulacije.

Upravo je mogućnost izražavanja odbijanja jedan od važnih, a ponekad zanemarenih aspekata komunikacije.               Funkcionalna komunikacija ne sastoji se samo od traženja željenog predmeta ili aktivnosti. Osoba treba imati pravo reći „ne”, „ne želim”, „prestani”, „trebam pomoć”, „ne razumijem” ili „želim biti sama”. Uvažavanje takvih poruka temelj je poštovanja autonomije. Ako osoba nauči da njezino „ne” nema nikakvu vrijednost, može izgubiti motivaciju za korištenje komunikacijskog sustava.                            Stoga komunikacijska podrška mora biti povezana s poštovanjem prava osobe da sudjeluje u donošenju odluka o vlastitom životu.

Jednako je važno poticati komunikaciju koja nije samo vezana uz neposredne potrebe. Osoba s autizmom treba imati mogućnost komentirati, dijeliti interes, postavljati pitanja, izražavati emocije, razgovarati o događajima i održavati socijalne odnose. Ako se komunikacija stalno svodi na zahtjeve poput „daj”, „hoću”, „još” ili„ idi”, njezin potencijal ostaje ograničen. Cilj je razvijati komunikacijski sustav koji omogućuje što širi raspon poruka i funkcija.

Uloga obitelji u tome je iznimno važna. Roditelji i drugi članovi obitelji najbolje poznaju svakodnevne navike, interese i reakcije osobe, ali istodobno mogu biti izloženi velikom emocionalnom i organizacijskom opterećenju.

Zbog toga im je
potrebna stručna podrška, jasne informacije i praktične strategije koje mogu primijeniti u svakodnevnim situacijama. Komunikacijska podrška ne bi se trebala odvijati samo u terapijskom kabinetu, nego u svim prirodnim okruženjima u kojima osoba živi i sudjeluje.

To je osobito važno zato što se komunikacijske vještine razvijaju kroz svakodnevnu upotrebu. 

Ako osoba određeni simbol ili komunikacijski uređaj koristi samo tijekom terapije, a ne može ga koristiti kod kuće, u školi, trgovini, javnom prijevozu ili na drugim mjestima, njegova će funkcionalna vrijednost biti ograničena. Potrebno je stoga osigurati kontinuitet između različitih okruženja i komunikacijskih partnera.

Roditelji, odgojitelji, učitelji, pomoćnici, terapeuti i drugi stručnjaci trebali bi, kada je moguće, koristiti usklađene komunikacijske pristupe.

Obrazovni sustav ima posebnu odgovornost u stvaranju komunikacijski pristupačnog okruženja. Učeniku s autizmom treba omogućiti da razumije što se od njega očekuje, da može zatražiti pomoć, odgovoriti na pitanje, sudjelovati u nastavi i pokazati znanje na način koji mu odgovara. 

Ako se procjena znanja temelji isključivo na verbalnom odgovaranju, može se dogoditi da se procjenjuju komunikacijske teškoće, a nestvarno znanje učenika. 

Prilagodbe u načinu postavljanja pitanja, vremenu za odgovor, korištenju vizualnih materijala ili alternativnim načinima odgovaranja mogu omogućiti pravedniju procjenu.

Slično vrijedi i za odrasle osobe s autizmom. 

Na radnom mjestu komunikacijsketeškoće mogu predstavljati prepreku ako se očekuje da svi zaposlenici informacije primaju i prenose na potpuno jednak način. Jasne pisane upute, strukturirani sastanci, unaprijed poznat raspored, konkretno definirani zadaci i mogućnost postavljanja dodatnih pitanja mogu značajno povećati pristupačnost radnog          okruženja. 

Takve prilagodbe često ne koriste samo osobama s autizmom, nego mogu poboljšati komunikaciju i za druge zaposlenike.

Digitalna tehnologija danas pruža dodatne mogućnosti komunikacijske podrške.

Tablet, računalo ili namjenski komunikacijski uređaj mogu omogućiti osobi da odabire simbole ili riječi koje se zatim pretvaraju u sintetizirani govor. Takvi sustavi mogu biti posebno vrijedni osobama koje ne mogu pouzdano koristiti govor ili kojima je govor nedostatan u određenim situacijama. Međutim, tehnologiju ne treba promatrati kao cilj samu po sebi. 

Najvažnije je da komunikacijski sustav odgovara potrebama osobe,da je dostupan kada je potreban i da komunikacijski partneri znaju kako ga koristiti.

Pri odabiru komunikacijskog sustava važno je uključiti samu osobu u najvećoj mogućoj mjeri. 

Ako osoba može pokazati svoje preferencije, potrebno ih je uvažiti. Komunikacijski sustav mora biti praktičan, razumljiv i dostupan. 

Ne smije biti toliko složen da ga osoba ne može koristiti u svakodnevnim situacijama. Također, potrebno je voditi računa o tome da osoba ima pristup komunikacijskom sredstvu i kada se nalazi u emocionalno zahtjevnoj situaciji, jer upravo tada potreba za komunikacijom može biti najveća.

Komunikacijska podrška ne bi trebala biti usmjerena na „normaliziranje” osobe.    

Cilj nije prisiliti osobu s autizmom da komunicira na način koji većina smatra uobičajenim ,nego joj omogućiti učinkovitu komunikaciju i sudjelovanje. Primjerice, kontakt očima
često se smatra pokazateljem pažnje, no nedostatak kontakta očima sam po sebi ne znači da osoba ne sluša ili ne razumije. Za neke osobe direktan pogled može bitineugodan ili ometajući. Stoga zahtijevanje kontakta očima ne bi trebalo biti važnijeod stvarnog razumijevanja i komunikacije.

Slično tome, potrebno je biti oprezan s forsiranjem određenih oblika ponašanja koji nemaju izravnu komunikacijsku vrijednost. Ako osoba može učinkovito izraziti poruku bez kontakta očima, nije opravdano komunikaciju smatrati neuspješnom samo zato što ne odgovara očekivanoj društvenoj normi. 

Stručni pristup treba biti usmjeren na funkcionalnost, autonomiju i kvalitetu života, a ne na površinsko usklađivanje ponašanja s većinskim obrascima.

Važno je govoriti i o ulozi komunikacijskog partnera. Dobra komunikacija ne znači samo da osoba s autizmom mora naučiti nove vještine. I komunikacijski partneri moraju učiti kako prilagoditi svoj način komunikacije. To uključuje aktivno slušanje, promatranje neverbalnih znakova, poštivanje vremena za odgovor, korištenje vizualnih potpora, provjeravanje razumijevanja i prihvaćanje alternativnih oblika izražavanja. Komunikacijski partner mora biti spreman promijeniti vlastiti pristup ako postojeći način ne daje dobre rezultate.



Čitaj više  
18 min čitanja
KOMUNIKA CIJSKA PODRŠKA OSOBAMA S AUTIZMOM

KOMUNIKA CIJSKA PODRŠKA OSOBAMA S AUTIZMOM

U ovom članku govorit ćemo o komunikacijskoj podršci osobama s autizmom.    Zašto je važna komunikacijska podrška osobama s autizmom, kako može potaknuti njihovo razumijevanje i samim time aktivno uključivanje u društvo prema njihovim mogućnostima. 

Komunikacija je jedna od temeljnih ljudskih potreba i jedan od ključnih načina na koji ostvarujemo odnose s drugima, izražavamo svoje potrebe, dijelimo iskustva, donosimo odluke i sudjelujemo u zajednici.    Iako se komunikacija često poistovjećuje s govorom, ona je mnogo širi i složeniji proces. Ljudi komuniciraju riječima, pogledom, gestama, izrazom lica, pokretom tijela, pisanjem, slikama, simbolima, tehnologijom i brojnim drugim načinima. Upravo je razumijevanje komunikacije kao višedimenzionalnog procesa od posebne važnosti kada govorimo o osobama s poremećajem iz spektra autizma. Način na koji osoba s autizmom prima, obrađuje i izražava informacije može se značajno razlikovati od uobičajenih komunikacijskih obrazaca, zbog čega je odgovarajuća komunikacijska podrška jedan od važnih preduvjeta njezina sudjelovanja u obitelji, obrazovanju, radu i društvenom životu.

Autizam, odnosno poremećaj iz spektra autizma, neurorazvojno je stanje kojekarakteriziraju različitosti u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji te ograničeni,repetitivni obrasci ponašanja, interesa ili aktivnosti, uz mogućnost različitih senzornih osobitosti. Važno je naglasiti da se radi o spektru, što znači da među osobama s autizmom postoje velike individualne razlike. Neke osobe razvijaju fluentan govor i koriste vrlo složene rečenice, dok druge koriste ograničen govor ili uopće ne koriste govor kao primarni način komunikacije. 

Neke osobe mogu dobro razumjetiizgovorene informacije, ali imati teškoće u razumijevanju društvenog konteksta,ironije, prenesenog značenja ili neizravnih poruka. 

Druge mogu imati teškoće usamom razumijevanju jezika, osobito kada su informacije duge, apstraktne iliizrečene brzo.

Zbog toga komunikacijska podrška osobama s autizmom ne bi trebala biti usmjerenaisključivo na razvoj govora. 

Njezin je temeljni cilj omogućiti osobi da razumije druge ida se može izraziti na način koji joj je funkcionalan, učinkovit i prihvatljiv. 

To podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može izraziti svoje potrebe, želje,osjećaje, mišljenje, neslaganje, izbor i odluke. Jednako je važno omogućiti joj dapostavlja pitanja, započinje i završava interakciju, traži pomoć, odbija nešto što joj neodgovara te sudjeluje u razgovorima i aktivnostima koje su joj važne. Drugim riječima, komunikacija nije samo sredstvo za upravljanje ponašanjem osobe, nego temelj njezine autonomije, dostojanstva i uključivanja u društvo.

Autizam, odnosno poremećaj iz spektra autizma, neuro-razvojno je stanje koje karakteriziraju različitosti u socijalnoj komunikaciji i socijalnoj interakciji te ograničeni, repetitivni obrasci ponašanja, interesa ili aktivnosti, uz mogućnost različitih senzornih osobitosti. Važno je naglasiti da se radi o spektru, što znači da među osobama s autizmom postoje velike individualne razlike. Neke osobe razvijaju fluentan govor i koriste vrlo složene rečenice, dok druge koriste ograničen govor ili uopće ne koriste govor kao primarni način komunikacije.

 Neke osobe mogu dobro razumjeti izgovorene informacije, ali imati teškoće u razumijevanju društvenog konteksta, ironije, prenesenog značenja ili neizravnih poruka. 

Druge mogu imati teškoće u samom razumijevanju jezika, osobito kada su informacije duge, apstraktne ili izrečene brzo.

Zbog toga komunikacijska podrška osobama s autizmom ne bi trebala biti usmjerena isključivo na razvoj govora. Njezin je temeljni cilj omogućiti osobi da razumije druge i da se može izraziti na način koji joj je funkcionalan, učinkovit i prihvatljiv. 

To podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može izraziti svoje potrebe, želje, osjećaje, mišljenje, neslaganje, izbor i odluke. Jednako je važno omogućiti joj da postavlja pitanja, započinje i završava interakciju, traži pomoć, odbija nešto što joj ne odgovara te sudjeluje u razgovorima i aktivnostima koje su joj važne. 

Drugim riječima, komunikacija nije samo sredstvo za upravljanje ponašanjem osobe, nego temelj njezine autonomije, dostojanstva i uključivanja u društvo.

U praksi se još uvijek može susresti pogrešna pretpostavka da osoba koja ne govorinužno ne razumije govor ili nema potrebu komunicirati. Takav je pristup stručnjacimai okolini posebno važan izazov. Izostanak govora ne znači izostanak komunikacijskihsposobnosti, inteligencije, emocija ili želje za povezivanjem s drugima. Osoba može imati vrlo razvijene sposobnosti razumijevanja i razmišljanja, a isto dobno imati velike teškoće u pretvaranju svojih misli u govor. U takvim je situacijama potrebno tražiti
druge komunikacijske kanale, a ne pretpostaviti da komunikacijska sposobnost ne postoji.

U praksi se još uvijek može susresti pogrešna pretpostavka da osoba koja ne govori nužno ne razumije govor ili nema potrebu komunicirati. Takav je pristup stručnjacima i okolini posebno važan izazov. Izostanak govora ne znači izostanak komunikacijskih sposobnosti, inteligencije, emocija ili želje za povezivanjem s drugima. Osoba može imati vrlo razvijene sposobnosti razumijevanja i razmišljanja, a istodobno imati velike teškoće u pretvaranju svojih misli u govor. U takvim je situacijama potrebno tražiti druge komunikacijske kanale, a ne pretpostaviti da komunikacijska sposobnost ne postoji.  

Zbog toga komunikacijska podrška osobama s autizmom ne bi trebala biti usmjerena isključivo na razvoj govora. Njezin je temeljni cilj omogućiti osobi da razumije druge i da se može izraziti na način koji joj je funkcionalan, učinkovit i prihvatljiv.            

To podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima osoba može izraziti svoje potrebe, želje, osjećaje, mišljenje, neslaganje, izbor i odluke. Jednako je važno omogućiti joj da postavlja pitanja, započinje i završava interakciju, traži pomoć, odbija nešto što joj ne odgovara te sudjeluje u razgovorima i aktivnostima koje su joj važne. 

Drugim riječima, komunikacija nije samo sredstvo za upravljanje ponašanjem osobe, nego temelj njezine autonomije, dostojanstva i uključivanja u društvo.

Komunikacijske teškoće kod osoba s autizmom mogu se pojavljivati na različitim razinama. 

Kod nekih osoba prisutne su teškoće u razumijevanju govornog jezika, osobito kada je govor brz, opsežan ili nejasno strukturiran. 

Kod drugih su izraženije teškoće u pragmatičkim aspektima komunikacije, odnosno u korištenju jezika u društvenom kontekstu. 

Osoba može, primjerice, dobro poznavati riječi i gramatička pravila, ali imati teškoće u procjeni kada treba započeti razgovor, koliko dugo govoriti o određenoj temi, kako prepoznati da sugovornik više nije zainteresiran ili kako prilagoditi način obraćanja različitim osobama. 

Može imati teškoće s razumijevanjem sarkazma, šale, metafora ili neizravnih zahtjeva. Ponekad može doslovno protumačiti poruku koja je u svakodnevnom govoru zamišljena preneseno.

Takve razlike ne bi trebalo promatrati samo kao nedostatke osobe. Komunikacija je uvijek interakcijski proces koji uključuje najmanje dvije strane. Ako jedna osoba komunicira na način koji druga osoba teško razumije, odgovornost za uspješnost komunikacije ne može se automatski pripisati samo jednoj strani. Stoga je važno prilagoditi komunikacijsko okruženje i način obraćanja potrebama osobe s autizmom. To može značiti korištenje kraćih i jasnijih rečenica, davanje dovoljno vremena za odgovor, smanjivanje nepotrebnih podražaja, vizualno prikazivanje važnih informacija ili omogućavanje alternativnog načina izražavanja.

Jedno od osnovnih načela komunikacijske podrške jest individualizacija. Ne postoji jedan komunikacijski pristup koji odgovara svim osobama s autizmom. Ono što jednoj osobi omogućuje bolje razumijevanje može drugoj biti neučinkovito ili čak dodatno opterećujuće.

 Zbog toga je potrebno upoznati konkretne komunikacijske sposobnosti, potrebe, interese i preferencije osobe. 

Važno je utvrditi kako osoba najbolje prima informacije, kojim se načinima najlakše izražava, koliko joj je vremena potrebno za obradu informacija, koji su joj komunikacijski partneri najvažniji te u kojim situacijama nastaju najveće teškoće.

U tom je kontekstu posebno važno razlikovati govor od komunikacije. Govor je samo jedan od mogućih oblika komunikacijskog izražavanja. Osoba može komunicirati pokazivanjem, gestama, pogledom, pokretima tijela, fotografijama, crtežima, simbolima, pisanim jezikom, komunikacijskim knjigama, pločama sa simbolima ili elektroničkim uređajima koji generiraju govor. Takvi se pristupi objedinjuju pod pojmom augmentativne i alternativne komunikacije, odnosno komunikacije koja nadopunjuje postojeći govor ili ga zamjenjuje kada govor nije dovoljan za funkcionalno sporazumijevanje.

Augmentativna i alternativna komunikacija, često označavana kraticom AAK, ima važnu ulogu u podršci osobama s različitim komunikacijskim potrebama, uključujući dio osoba s autizmom. Njezina je svrha omogućiti osobi funkcionalan komunikacijski sustav. 

To može uključivati vrlo jednostavne oblike, primjerice izbor između dvije fotografije ili simbola, ali i složene komunikacijske sustave na tabletima ili drugim elektroničkim uređajima. Važno je naglasiti da korištenje AAK-a ne znači odustajanje od razvoja govora. 

Naprotiv, komunikacijski sustav može osobi omogućiti da bude aktivnija u komunikaciji dok se govorne sposobnosti razvijaju ili kada govor nije dovoljan za izražavanje složenijih poruka.

Uvođenje alternativnog ili augmentativnog načina komunikacije ne bi trebalo čekati do trenutka kada postane očito da govor neće biti dovoljan. Komunikacijske potrebe postoje neovisno o tome hoće li osoba u budućnosti razviti govor. 

Ako osoba nema učinkovit način za izražavanje svojih potreba, frustracije i teškoće mogu se povećati. 

Kada osoba ne može reći da je gladna, da je nešto boli, da joj je preglasno, da želi prestati s nekom aktivnosti ili da joj je potrebna pomoć, njezino ponašanje može postati jedini raspoloživi način izražavanja. Zbog toga je osiguravanje funkcionalne komunikacije važno i za emocionalnu regulaciju te kvalitetu života.

U svakodnevnom životu odrasli često nastoje „pogoditi” što osoba želi ili treba. Iako takav pristup može izgledati brižno, dugoročno može smanjiti potrebu i mogućnost osobe da sama komunicira. 

Ako roditelj, učitelj ili druga bliska osoba automatski prepoznaje svaku potrebu prije nego što osoba ima priliku izraziti je, osoba dobiva manje prilika za vježbanje komunikacijskih vještina. 

Zato je korisno stvarati situacije u kojima osoba ima stvarnu potrebu za komunikacijom, ali pritom ne stvarati nepotrebne frustracije. Umjesto da se uvijek unaprijed ponudi ono što osoba želi, može joj se omogućiti izbor i dati dovoljno vremena da odgovori.

Vrijeme je jedan od često zanemarenih elemenata komunikacijske podrške. Osobi s autizmom može biti potrebno više vremena da obradi izgovorenu informaciju, razumije pitanje, oblikuje odgovor i započne komunikacijski čin. 

Ako sugovornik postavi pitanje i odmah ga ponovi ili ponudi vlastiti odgovor, osoba možda neće dobiti priliku pokazati što može. 

Stoga je nakon postavljanja pitanja korisno napraviti stanku i omogućiti osobi dovoljno vremena za obradu. Šutnja u komunikaciji ne mora značiti da osoba ne razumije ili da nije zainteresirana. 

Ona može biti dio procesa obrade informacije.

Važna je i jasnoća jezika.      U komunikaciji s osobama koje imaju teškoće u razumijevanju jezika korisno je izbjegavati nepotrebno složene rečenice, višestruke upute i neodređene izraze. Umjesto da se kaže: „Možda bismo sada mogli polako spremiti stvari jer ćemo uskoro morati krenuti, pa bi bilo dobro da sve bude na svom mjestu”, jasnije je reći: „Spremamo stvari. 

Zatim idemo.” Jednostavnost pritom ne znači govoriti djetinjasto niti pretpostavljati da osoba ima smanjene intelektualne sposobnosti. Jasna komunikacija znači smanjiti jezičnu složenost ondje gdje ona nije potrebna.

Posebno mjesto u komunikacijskoj podršci ima vizualna podrška. 

Mnoge osobe s autizmom lakše obrađuju vizualno prezentirane informacije nego informacije koje su predstavljene isključivo govorom. Vizualna podrška može uključivati rasporede, fotografije, simbole, pisane upute, kartice, liste koraka, oznake prostora ili vizualne prikaze slijeda događaja. Primjerice, umjesto da se osoba više puta verbalno podsjeća što slijedi tijekom dana, može joj se ponuditi vizualni raspored koji prikazuje aktivnosti određenim redoslijedom. Takav pristup može povećati predvidljivost i smanjiti nesigurnost.

Predvidljivost je osobito važna kada osoba teško podnosi neočekivane promjene. Najava promjene može se provesti riječima, slikom, simbolom ili kombinacijom različitih načina. Ako se uobičajeni raspored mijenja, korisno je jasno pokazati što se mijenja i što će se dogoditi umjesto uobičajene aktivnosti. 

Time se komunikacija ne koristi samo za prijenos informacija nego i za stvaranje osjećaja sigurnosti i kontrole nad situacijom.

Komunikacijska podrška također mora uzeti u obzir senzorne osobitosti osobe. Neke osobe s autizmom mogu biti izrazito osjetljive na zvukove, svjetlost, dodir, mirise ili druge podražaje. 

U okruženju koje je senzorno preopterećujuće komunikacija može postati znatno teža. Osoba možda neće moći učinkovito pratiti verbalnu uputu ako istodobno pokušava obraditi intenzivne zvukove ili druge podražaje. Zbog toga je u određenim situacijama najvažnija komunikacijska intervencija zapravo prilagodba okruženja. Smanjivanje buke, omogućavanje mirnijeg prostora, smanjivanje broja istodobnih zahtjeva ili korištenje vizualnih informacija može značajno poboljšati mogućnost sudjelovanja.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti ponašanjima koja se u svakodnevnom govoru često nazivaju „problematičnima”. Kod osobe koja ima ograničene mogućnosti komunikacije ponašanje može imati komunikacijsku funkciju. Plač, povlačenje, vikanje, bacanje predmeta, udaranje ili odbijanje aktivnosti ne treba automatski tumačiti kao neposluh ili namjerno izazivanje problema. 

Takvo ponašanje može biti povezano s preopterećenošću, boli, umorom, promjenom rutine, nerazumijevanjem situacije, željom za nečim, pokušajem izbjegavanja neugodnog podražaja ili nemogućnošću izražavanja određene poruke.

To ne znači da svako ponašanje treba opravdavati ili ignorirati. Potrebno je pokušati razumjeti njegovu funkciju i osobi omogućiti prihvatljiviji način izražavanja iste potrebe. Ako osoba, primjerice, vrišti kada želi završiti određenu aktivnost, korisno je razvijati komunikacijski način kojim može reći „gotovo”, „ne želim” ili „pauza”. 

Ako odbija određenu prostoriju zato što joj je ondje preglasno, važno je omogućiti joj način da izrazi „previše buke” ili „želim otići”. Na taj se način komunikacijska podrška povezuje s prevencijom kriznih situacija i razvojem samoregulacije.

Upravo je mogućnost izražavanja odbijanja jedan od važnih, a ponekad zanemarenih aspekata komunikacije. Funkcionalna komunikacija ne sastoji se samo od traženja željenog predmeta ili aktivnosti. Osoba treba imati pravo reći „ne”, „ne želim”, „prestani”, „trebam pomoć”, „ne razumijem” ili „želim biti sama”. Uvažavanje takvih poruka temelj je poštovanja autonomije. Ako osoba nauči da njezino „ne” nema nikakvu vrijednost, može izgubiti motivaciju za korištenje komunikacijskog sustava. 

Stoga komunikacijska podrška mora biti povezana s poštovanjem prava osobe da sudjeluje u donošenju odluka o vlastitom životu. 

Jednako je važno poticati komunikaciju koja nije samo vezana uz neposredne potrebe. Osoba s autizmom treba imati mogućnost komentirati, dijeliti interes, postavljati pitanja, izražavati emocije, razgovarati o događajima i održavati socijalne odnose. Ako se komunikacija stalno svodi na zahtjeve poput „daj”, „hoću”, „još” ili „idi”, njezin potencijal ostaje ograničen. 

Cilj je razvijati komunikacijski sustav koji omogućuje što širi raspon poruka i funkcija.

Uloga obitelji u tome je iznimno važna. Roditelji i drugi članovi obitelji najbolje poznaju svakodnevne navike, interese i reakcije osobe, ali istodobno mogu biti izloženi velikom emocionalnom i organizacijskom opterećenju. Zbog toga im je potrebna stručna podrška, jasne informacije i praktične strategije koje mogu primijeniti u svakodnevnim situacijama. Komunikacijska podrška ne bi se trebala odvijati samo u terapijskom kabinetu, nego u svim prirodnim okruženjima u kojima osoba živi i sudjeluje.

To je osobito važno zato što se komunikacijske vještine razvijaju kroz svakodnevnu upotrebu. 

Ako osoba određeni simbol ili komunikacijski uređaj koristi samo tijekom terapije, a ne može ga koristiti kod kuće, u školi, trgovini, javnom prijevozu ili na drugim mjestima, njegova će funkcionalna vrijednost biti ograničena. Potrebno je stoga osigurati kontinuitet između različitih okruženja i komunikacijskih partnera. Roditelji, odgojitelji, učitelji, pomoćnici, terapeuti i drugi stručnjaci trebali bi, kada je moguće, koristiti usklađene komunikacijske pristupe.

Obrazovni sustav ima posebnu odgovornost u stvaranju komunikacijski pristupačnog okruženja. Učeniku s autizmom treba omogućiti da razumije što se od njega očekuje, da može zatražiti pomoć, odgovoriti na pitanje, sudjelovati u nastavi i pokazati znanje na način koji mu odgovara. 

Ako se procjena znanja temelji isključivo na verbalnom odgovaranju, može se dogoditi da se procjenjuju komunikacijske teškoće, a ne stvarno znanje učenika. Prilagodbe u načinu postavljanja pitanja, vremenu za odgovor, korištenju vizualnih materijala ili alternativnim načinima odgovaranja mogu omogućiti pravedniju procjenu.

Slično vrijedi i za odrasle osobe s autizmom.               

Na radnom mjestu komunikacijske teškoće mogu predstavljati prepreku ako se očekuje da svi zaposlenici informacije primaju i prenose na potpuno jednak način. Jasne pisane upute, strukturirani sastanci, unaprijed poznat raspored, konkretno definirani zadaci i mogućnost postavljanja dodatnih pitanja mogu značajno povećati pristupačnost radnog okruženja.                     

 Takve prilagodbe često ne koriste samo osobama s autizmom, nego mogu poboljšati komunikaciju i za druge zaposlenike.

Digitalna tehnologija danas pruža dodatne mogućnosti komunikacijske podrške. Tablet, računalo ili namjenski komunikacijski uređaj mogu omogućiti osobi da odabire simbole ili riječi koje se zatim pretvaraju u sintetizirani govor. 

Takvi sustavi mogu biti posebno vrijedni osobama koje ne mogu pouzdano koristiti govor ili kojima je govor nedostatan u određenim situacijama. Međutim, tehnologiju ne treba promatrati kao cilj samu po sebi. 

Najvažnije je da komunikacijski sustav odgovara potrebama osobe, da je dostupan kada je potreban i da komunikacijski partneri znaju kako ga koristiti.

Pri odabiru komunikacijskog sustava važno je uključiti samu osobu u najvećoj mogućoj mjeri. Ako osoba može pokazati svoje preferencije, potrebno ih je uvažiti. Komunikacijski sustav mora biti praktičan, razumljiv i dostupan. Ne smije biti toliko složen da ga osoba ne može koristiti u svakodnevnim situacijama. 

Također, potrebno je voditi računa o tome da osoba ima pristup komunikacijskom sredstvu i kada se nalazi u emocionalno zahtjevnoj situaciji, jer upravo tada potreba za komunikacijom može biti najveća.

Komunikacijska podrška ne bi trebala biti usmjerena na „normaliziranje” osobe. 

Cilj nije prisiliti osobu s autizmom da komunicira na način koji većina smatra uobičajenim, nego joj omogućiti učinkovitu komunikaciju i sudjelovanje. Primjerice, kontakt očima često se smatra pokazateljem pažnje, no nedostatak kontakta očima sam po sebi ne znači da osoba ne sluša ili ne razumije. Za neke osobe direktan pogled može biti neugodan ili ometajući. 

Stoga zahtijevanje kontakta očima ne bi trebalo biti važnije od stvarnog razumijevanja i komunikacije.

Slično tome, potrebno je biti oprezan s forsiranjem određenih oblika ponašanja koji nemaju izravnu komunikacijsku vrijednost. Ako osoba može učinkovito izraziti poruku bez kontakta očima, nije opravdano komunikaciju smatrati neuspješnom samo zato što ne odgovara očekivanoj društvenoj normi. 

Stručni pristup treba biti usmjeren na funkcionalnost, autonomiju i kvalitetu života, a ne na površinsko usklađivanje ponašanja s većinskim obrascima.

Važno je govoriti i o ulozi komunikacijskog partnera. Dobra komunikacija ne znači samo da osoba s autizmom mora naučiti nove vještine.     I komunikacijski partneri moraju učiti kako prilagoditi svoj način komunikacije.       To uključuje aktivno slušanje, promatranje neverbalnih znakova, poštivanje vremena za odgovor, korištenje vizualnih potpora, provjeravanje razumijevanja i prihvaćanje alternativnih oblika izražavanja. Komunikacijski partner mora biti spreman promijeniti vlastiti pristup ako postojeći način ne daje dobre rezultate.

U tome se očituje važna promjena perspektive: umjesto pitanja 

„Kako ćemo naučiti osobu da bolje komunicira?”, korisnije je postaviti pitanje 

„Što možemo učiniti da komunikacija između osobe i njezina okruženja bude uspješnija?”. 

Takav pristup smanjuje fokus na nedostatke pojedinca i povećava pozornost prema komunikacijskim barijerama koje stvara okruženje.

Komunikacija je također povezana s emocionalnim zdravljem i osjećajem pripadnosti. Osoba koja može izraziti svoje potrebe, razumjeti što se događa i sudjelovati u donošenju odluka ima veći osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Suprotno tome, stalna nemogućnost izražavanja može dovesti do frustracije, povlačenja, povećane ovisnosti o drugima i teškoća u regulaciji emocija. Stoga komunikacijsku podršku treba promatrati kao dio šire podrške dobrobiti osobe, a ne kao izolirano područje terapijskog rada.

U javnosti još uvijek postoje brojne predrasude o autizmu i komunikaciji. Jedna od njih jest uvjerenje da osoba koja malo govori ili ne govori nema što reći. 

Druga je pretpostavka da korištenje komunikacijskog uređaja ili simbola predstavlja „lakši put” i da će zbog toga osoba izgubiti motivaciju za razvoj govora. 

Takva pojednostavljena tumačenja mogu biti štetna jer mogu odgoditi uvođenje potrebne komunikacijske podrške. Svaka osoba ima pravo na komunikacijski sustav koji joj omogućuje da bude razumljiva i da sudjeluje u vlastitom životu.

Važno je također naglasiti da komunikacijska podrška nije samo pitanje stručnjaka. Društvo u cjelini može biti pristupačnije. 

Zdravstvene ustanove mogu koristiti jasnije pisane informacije, javne službe mogu osigurati jednostavnije načine davanja informacija, obrazovne ustanove mogu razvijati inkluzivne komunikacijske prakse, a mediji mogu odgovorno izvještavati o autizmu. 

Što je društvo bolje upoznato s različitim načinima komunikacije, to je manji rizik da će osobe s autizmom biti isključene zato što ne komuniciraju na većinski očekivan način.

U zdravstvenom sustavu komunikacijska pristupačnost može biti od osobite važnosti. Pregled kod liječnika, boravak u bolnici ili odlazak stomatologu mogu biti stresni i zbog nepoznatog okruženja i zbog senzorne preopterećenosti. 

Ako osoba teško razumije što će se dogoditi, može postati izrazito uznemirena. 

Vizualni prikaz postupka, jednostavne pisane informacije, najava pojedinih koraka i mogućnost korištenja osobnog komunikacijskog sustava mogu znatno olakšati situaciju. Zdravstveni djelatnici pritom trebaju razgovarati izravno s osobom, a ne automatski usmjeravati svu komunikaciju prema roditelju ili pratitelju.

Poštivanje izravne komunikacije s osobom posebno je važno kod odraslih. Dijagnoza autizma ne znači da osoba nije sposobna donositi odluke ili sudjelovati u razgovoru o vlastitom zdravlju, obrazovanju, poslu ili drugim važnim pitanjima. Kada osoba koristi alternativni način komunikacije, potrebno je omogućiti joj dovoljno vremena da odgovori i ne donositi zaključke o njezinim sposobnostima samo na temelju načina na koji komunicira.

Komunikacijska podrška stoga treba biti povezana s pravom na samoodređenje. 

Osoba treba imati mogućnost izraziti što želi, što ne želi, s kim želi razgovarati i na koji način želi primati informacije. Uključivanje osobe u donošenje odluka ne treba biti ograničeno na odluke koje su jednostavne. Ovisno o njezinim sposobnostima i potrebama, osoba može sudjelovati u donošenju složenih odluka uz odgovarajuću podršku. Komunikacijska pristupačnost jedan je od preduvjeta takvog sudjelovanja.

Stručnjaci koji rade s osobama s autizmom imaju važnu ulogu u procjeni i razvoju komunikacijskih sustava. Logopedi, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, radni terapeuti, odgojno-obrazovni djelatnici i drugi stručnjaci mogu pridonijeti različitim aspektima komunikacijske podrške. 

Međutim, najbolji rezultati obično se postižu kada se stručna znanja povezuju s iskustvom obitelji i, prije svega, s perspektivom same osobe. Nije dovoljno odabrati određenu metodu ili uređaj; potrebno je pratiti kako osoba stvarno komunicira u različitim životnim situacijama i prema tome prilagođavati podršku.

Procjena komunikacije također treba biti funkcionalna. Nije dovoljno utvrditi koliko riječi osoba izgovara ili koliko simbola može imenovati. Važnije je utvrditi može li osoba tim komunikacijskim sredstvima stvarno utjecati na okolinu, izraziti potrebe, započeti interakciju, odbiti nešto, postaviti pitanje, prenijeti informaciju i sudjelovati u donošenju odluka. 

Broj riječi ili simbola sam po sebi ne govori dovoljno o kvaliteti komunikacije.

Jedan od ključnih ciljeva treba biti razvoj komunikacijske neovisnosti. To znači da osoba ne ovisi stalno o tome hoće li netko drugi razumjeti njezine geste, pogoditi što želi ili joj ponuditi ograničen izbor. Što osoba ima više načina za samostalno izražavanje, to ima veće mogućnosti sudjelovanja u svakodnevnom životu. Komunikacijska neovisnost ne znači nužno potpunu samostalnost u svim situacijama, nego mogućnost da osoba ima učinkovita sredstva za izražavanje i da njezin komunikacijski sustav bude dostupan kada joj je potreban.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da komunikacija s osobama s autizmom zahtijeva strpljenje, fleksibilnost i spremnost na promjenu vlastitih očekivanja. Potrebno je odustati od ideje da postoji samo jedan „ispravan” način komunikacije. 

Govor je važan oblik komunikacije, ali nije jedini. Kontakt očima može biti dio socijalne interakcije, ali nije uvjet za razumijevanje. Tišina ne mora značiti nezainteresiranost. Ponavljanje riječi ne mora biti besmisleno. Pokret, gesta, simbol, slika ili uređaj mogu predstavljati jednako važnu poruku kao izgovorena riječ.

Komunikacijska podrška osobama s autizmom stoga nije samo skup tehnika koje stručnjaci primjenjuju u radu. Ona je pitanje pristupačnosti, jednakih mogućnosti, ljudskih prava i kvalitete života. 

Osobi treba omogućiti da bude saslušana i onda kada njezin način komunikacije nije uobičajen većini. Potrebno je osigurati da ima način na koji može izraziti svoje potrebe, mišljenje, osjećaje, želje i granice. Jednako je važno da ljudi oko nje nauče prepoznavati i poštovati različite oblike komunikacije.

Najkvalitetniji pristup polazi od osobe, a ne od dijagnoze. Autizam sam po sebi ne određuje nečije komunikacijske mogućnosti. Svaka osoba ima vlastiti profil sposobnosti, potreba i preferencija. 

Nekome će biti dovoljne manje prilagodbe u načinu komunikacije, dok će drugome biti potreban složen sustav augmentativne i alternativne komunikacije. Nekome će najveću korist pružiti vizualni raspored, drugome komunikacijski uređaj, trećemu pisane informacije, a četvrtome kombinacija više pristupa. Zadaća stručnjaka i društva nije pronaći jedan univerzalni odgovor, nego omogućiti da svaka osoba dobije podršku koja joj odgovara.

Kada osoba može učinkovito komunicirati, mijenja se i njezin odnos prema okolini. Povećava se mogućnost donošenja odluka, sudjelovanja u obrazovanju i radu, razvijanja odnosa, izražavanja emocija i ostvarivanja vlastitih interesa. Istodobno se smanjuje potreba da se njezine poruke „pogađaju” na temelju ponašanja. Komunikacija tako postaje sredstvo veće autonomije i ravnopravnijeg sudjelovanja u zajednici.

Društvo koje razumije različite načine komunikacije društvo je koje pruža više prostora za uključivanje. To znači da ne očekujemo da se osoba uvijek prilagodi okolini, nego i sami preuzimamo odgovornost za uklanjanje komunikacijskih prepreka. U konačnici, cilj komunikacijske podrške nije da osoba s autizmom komunicira kao većina, nego da može biti razumljiva, da može razumjeti druge i da može imati stvaran utjecaj na vlastiti život.

Komunikacija je temelj ljudske povezanosti, a pravo na komunikaciju ne bi smjelo ovisiti o tome govori li osoba tečno, koristi li geste, slike, simbole ili tehnologiju. 

Svaka osoba ima nešto za reći, a odgovornost društva jest stvarati uvjete u kojima će ta poruka moći biti izražena i prihvaćena . Upravo zato komunikacijska podrška osobama s autizmom treba biti sastavni dio inkluzivnog pristupa, od ranog djetinjstva do odrasle dobi, u obitelji, obrazovanju, zdravstvu, radu i svim drugim područjima života. 

Kada komunikaciju shvatimo kao pravo, a ne samo kao vještinu koju treba usavršiti, stvaramo društvo u kojem različitost komunikacijskih načina više nije prepreka sudjelovanju, nego dio prirodne raznolikosti ljudskog iskustva.


Čitaj više  
36 min čitanja
STANOVANJE OSOBA S INTELEK   TUALNIM TEŠKOĆAMA

STANOVANJE OSOBA S INTELEK TUALNIM TEŠKOĆAMA

U ovom članku govorit ćemo o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama. Zašto je važno poticati stanovanje prilagođeno osoba s intelektualnim teškoćama te kako takva prilagodba može utjecati na njihovu kvalitetu života i uključenosti u društvo .

Stanovanje je jedna od temeljnih životnih potreba,   ali istodobno i mnogo više od pitanja prostora u kojemu čovjek živi. Dom predstavlja mjesto sigurnosti, privatnosti, pripadanja i osobnog identiteta. Način na koji osoba živi uvelike određuje njezine svakodnevne mogućnosti, odnose s drugim ljudima, razinu samostalnosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i mogućnost sudjelovanja u zajednici. Zbog toga pitanje stanovanja osoba s intelektualnim teškoćama nije moguće promatrati isključivo kroz prizmu osiguravanja smještaja. Riječ je o važnom području ljudskih prava, socijalne uključenosti i kvalitete života koje zahtijeva promjenu načina razmišljanja o podršci osobama s intelektualnim teškoćama.

Dugo je prevladavao pristup prema kojemu se potrebe osoba s intelektualnim teškoćama najbolje mogu zadovoljiti njihovim smještanjem u velike ustanove ili druge oblike kolektivnog stanovanja. 

Takav model polazio je od pretpostavke da osoba zbog svojih teškoća nije sposobna živjeti u zajednici bez stalnog nadzora i pomoći. Međutim, suvremeni pristupi invaliditetu i socijalnim uslugama sve više naglašavaju upravo suprotno: uz odgovarajuću razinu individualizirane podrške, velik broj osoba s intelektualnim teškoćama može živjeti u zajednici, razvijati svoje sposobnosti, donositi odluke o vlastitom životu i ostvarivati odnose s ljudima iz svojeg neposrednog okruženja.

Stanovanje u zajednici pritom ne znači da osoba mora živjeti potpuno sama niti da se od nje očekuje neovisnost bez ikakve podrške. Samostalnost nije isto što i odsutnost pomoći.               Za osobu s intelektualnim teškoćama samostalnost može značiti mogućnost izbora gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će organizirati svoje vrijeme, što će jesti, kada će izlaziti iz doma, kako će uređivati svoj prostor i kome će se obratiti kada joj je potrebna pomoć. Takav oblik samostalnosti temelji se na podršci koja je prilagođena osobi, a ne na zahtjevu da se osoba prilagodi sustavu koji je za nju unaprijed oblikovan.

Pravo na dostojanstven život u zajednici podrazumijeva da osobe s intelektualnim teškoćama imaju mogućnost sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njihov život. Stanovanje je jedno od najvažnijih područja u kojem se to pravo ostvaruje. Ako osoba može birati svoje životno okruženje, razvijati svakodnevne vještine i biti dio lokalne zajednice, povećava se mogućnost da svoj život doživljava kao vlastiti, a ne kao život kojim upravljaju drugi. 

Upravo zato prilagođeno stanovanje treba promatrati kao instrument osnaživanja, a ne samo kao socijalnu uslugu.

Pojam prilagođenog stanovanja pritom obuhvaća više različitih elemenata. Prilagodba se može odnositi na fizičke karakteristike prostora, ali i na organizaciju podrške, komunikaciju, način pružanja pomoći i dostupnost usluga u zajednici. 

Za neke osobe bit će potrebne fizičke prilagodbe prostora, jasne oznake, jednostavan raspored prostorija ili sigurnosna rješenja. Za druge će važnija biti pomoć pri organiziranju svakodnevnih aktivnosti, upravljanju novcem, pripremi hrane, održavanju higijene, korištenju javnog prijevoza ili ostvarivanju kontakata s institucijama. 

Stoga univerzalni model stanovanja nije moguć. Potrebe osoba s intelektualnim teškoćama međusobno se razlikuju, a podrška mora biti individualizirana.

Upravo individualizacija predstavlja jedno od temeljnih načela suvremenog pristupa stanovanju. Osobu se ne bi trebalo definirati isključivo njezinom dijagnozom ili stupnjem intelektualnih teškoća. Dvije osobe s istom dijagnozom mogu imati potpuno različite sposobnosti, interese, potrebe i životne ciljeve. Jedna osoba može samostalno upravljati većinom svakodnevnih aktivnosti uz povremenu podršku, dok će druga trebati svakodnevnu pomoć u više područja. Sustav stanovanja koji nudi samo nekoliko unaprijed određenih modela teško može odgovoriti na takvu raznolikost.

Kada se govori o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama, posebno je važno razlikovati smještaj od doma. Smještaj prvenstveno odgovara na pitanje gdje će osoba biti zbrinuta, dok dom uključuje mnogo širi koncept: sigurnost, privatnost, emocionalnu povezanost, mogućnost izbora i osjećaj pripadnosti. U velikom institucionalnom sustavu osoba može imati osigurane osnovne životne potrebe, ali istodobno imati vrlo malo mogućnosti odlučivati o vlastitoj svakodnevici.  Vrijeme obroka, aktivnosti, izlasci, kontakti i brojni drugi aspekti života mogu biti određeni pravilima ustanove. Kada se govori o stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama, posebno je važno razlikovati smještaj od doma. Smještaj prvenstveno odgovara na pitanje gdje će osoba biti zbrinuta, dok dom uključuje mnogo širi koncept: sigurnost, privatnost, emocionalnu povezanost, mogućnost izbora i osjećaj pripadnosti. U velikom institucionalnom sustavu osoba može imati osigurane osnovne životne potrebe, ali istodobno imati vrlo malo mogućnosti odlučivati o vlastitoj svakodnevici.  Vrijeme obroka, aktivnosti, izlasci, kontakti i brojni drugi aspekti života mogu biti određeni pravilima ustanove.

Suprotno tome, život u manjem stambenom okruženju ili vlastitom domu u zajednici otvara prostor za individualizaciju. Osoba može imati svoj prostor, osobne stvari, vlastite rutine i neposredan kontakt s ljudima iz susjedstva. Može otići u trgovinu, knjižnicu, park, kafić, na posao ili neku drugu aktivnost. Takve se aktivnosti mogu činiti svakodnevnima i nevažnima, ali upravo one čine život u zajednici stvarnim. Uključivanje se ne ostvaruje samo sudjelovanjem u posebno organiziranim programima za osobe s teškoćama, nego i mogućnošću da osoba bude prisutna u uobičajenim životnim situacijama u kojima sudjeluju i drugi građani.

Kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama stoga je usko povezana s njihovim životnim okruženjem. Kvaliteta života ne može se mjeriti samo dostupnošću zdravstvene skrbi, prehrane i osnovne materijalne sigurnosti. 

Važni su i emocionalno blagostanje, međuljudski odnosi, osobni razvoj, pravo na izbor, društvena participacija, materijalna sigurnost, fizička sigurnost i mogućnost ostvarivanja osobnih ciljeva. 

Stanovanje koje podržava navedene dimenzije može imati značajan učinak na cjelokupno funkcioniranje osobe.

Posebno je važan osjećaj autonomije. Mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu jedan je od ključnih elemenata dostojanstva. Osoba koja svakodnevno ima priliku birati između različitih mogućnosti razvija iskustvo osobne učinkovitosti. Ako može odlučiti što će odjenuti, što će kupiti, kako će urediti svoju sobu ili kada će otići u šetnju, uči da njezine odluke imaju posljedice i da može utjecati na vlastiti život. 

Takva iskustva mogu poticati razvoj samopouzdanja i odgovornosti.

Naravno, pravo na izbor ne znači da se od osobe očekuje da donosi odluke bez podrške. Kod nekih osoba potrebno je primijeniti različite oblike podržanog odlučivanja. To znači da se osobi pomaže da razumije informacije, sagleda mogućnosti i posljedice te izrazi vlastitu volju i preferencije.         

Cilj nije odlučivati umjesto osobe, nego stvoriti uvjete u kojima ona može sudjelovati u donošenju odluka u najvećoj mogućoj mjeri. Upravo takav pristup predstavlja važan odmak od paternalističkog modela prema kojemu drugi automatski odlučuju što je najbolje za osobu.

Naravno, pravo na izbor ne znači da se od osobe očekuje da donosi odluke bez podrške. Kod nekih osoba potrebno je primijeniti različite oblike podržanog odlučivanja. To znači da se osobi pomaže da razumije informacije, sagleda mogućnosti i posljedice te izrazi vlastitu volju i preferencije. Cilj nije odlučivati umjesto osobe, nego stvoriti uvjete u kojima ona može sudjelovati u donošenju odluka u najvećoj mogućoj mjeri. Upravo takav pristup predstavlja važan odmak od paternalističkog modela prema kojemu drugi automatski odlučuju što je najbolje za osobu.

Prilagodba stanovanja može značajno pridonijeti i razvoju praktičnih životnih vještina. Osoba može postupno učiti pripremati jednostavne obroke, održavati osobnu higijenu, pospremati prostor, prati rublje, koristiti kućanske uređaje, planirati kupnju i raspolagati novcem. Važno je pritom razumjeti da učenje nije jednokratan proces.  Neke će osobe određenu vještinu usvojiti brzo, dok će drugima trebati više vremena, ponavljanja i podrške. Pružanje pomoći treba biti usmjereno na razvoj sposobnosti, a ne na trajno obavljanje aktivnosti umjesto osobe.

Prevelika zaštita može, paradoksalno, smanjiti samostalnost. Kada drugi neprestano obavljaju zadatke umjesto osobe zato što ih mogu obaviti brže ili učinkovitije, osoba gubi priliku za učenje. Primjerice, ako osoba nikada ne sudjeluje u kupnji zato što netko drugi uvijek kupuje umjesto nje, teško će razviti vještine potrebne za samostalno snalaženje u trgovini. Ako joj se uvijek priprema hrana bez njezina sudjelovanja, neće imati priliku razvijati vještine povezane s pripremom obroka. Podrška stoga treba biti odmjerena: dovoljno snažna da osobi omogući sigurnost, ali dovoljno fleksibilna da joj ostavi prostor za aktivno sudjelovanje.

U tom je smislu pogrešno samostalnost promatrati kao konačno stanje koje osoba ili ima ili nema. Samostalnost je proces. Osoba može biti samostalna u jednom području, a trebati intenzivnu podršku u drugom. Može primjerice sama održavati osobnu higijenu i brinuti o svojoj odjeći, ali trebati pomoć pri upravljanju financijama. Može samostalno koristiti javni prijevoz na poznatoj relaciji, ali trebati podršku pri putovanju na novo mjesto. Individualizirani pristup omogućuje da se podrška usmjeri upravo tamo gdje je potrebna.

Prilagođeno stanovanje ima važnu ulogu i u emocionalnom blagostanju. Predvidivo i sigurno okruženje može smanjiti stres i osjećaj nesigurnosti. Osoba koja zna gdje se nalaze njezine stvari, tko joj pruža podršku i kako izgleda njezin svakodnevni raspored može lakše razvijati osjećaj stabilnosti. Istodobno, mogućnost uređivanja vlastitog prostora prema vlastitim interesima doprinosi osjećaju identiteta i pripadnosti. Osobni predmeti, fotografije, namještaj, boje i drugi elementi prostora nisu samo dekoracija; oni omogućuju osobi da svoj životni prostor doživljava kao vlastiti.

Važna je i privatnost. Osobe s intelektualnim teškoćama imaju jednako pravo na privatni prostor i osobne granice kao i svi drugi ljudi. U nekim tradicionalnim oblicima skrbi privatnost može biti ograničena organizacijom života većeg broja korisnika. Stanovanje u manjim zajednicama ili individualnim stambenim jedinicama omogućuje jasnije razgraničavanje privatnog i zajedničkog prostora. Time se stvaraju uvjeti za razvoj osobnih odnosa, samopoštovanja i osjećaja sigurnosti.

Društvena uključenost još je jedna ključna dimenzija stanovanja. Osoba može imati kvalitetan stambeni prostor, ali ako je izolirana od ostatka zajednice, njezina uključenost ostaje ograničena. Zato je pri planiranju stanovanja potrebno razmišljati o lokaciji i dostupnosti sadržaja. Stanovanje u području u kojemu postoje trgovine, javni prijevoz, zdravstvene i obrazovne usluge, kulturni sadržaji, parkovi, sportski objekti i druga mjesta okupljanja povećava mogućnost sudjelovanja u životu zajednice.

S druge strane, izolirano stanovanje može dodatno produbiti društvenu isključenost. Ako osoba živi na udaljenoj lokaciji bez odgovarajućeg prijevoza i podrške, njezine mogućnosti za susrete s drugim ljudima postaju ograničene. U tom slučaju čak i dobro opremljen stambeni prostor može postati svojevrsna nova izolacija. Stoga pitanje stanovanja ne smije biti odvojeno od pitanja mobilnosti, zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvene skrbi, slobodnog vremena i društvenih odnosa.

Život u zajednici omogućuje stvaranje prirodnih socijalnih mreža. Osoba može upoznati susjede, razviti prijateljstva, sudjelovati u lokalnim događanjima ili ostvariti kontakte kroz svakodnevne aktivnosti. Takvi odnosi imaju posebno značenje jer nisu nužno organizirani kroz sustav socijalne skrbi. 

Kada osobu poznaju trgovac u lokalnoj trgovini, susjed, knjižničar ili djelatnik u kafiću, ona postaje prepoznatljiv član zajednice, a ne samo korisnik određene usluge.

Upravo zato društvena uključenost ne bi trebala biti shvaćena kao obveza osobe sintelektualnim teškoćama da se prilagodi već postojećem društvu. Uključivanje podrazumijeva i promjenu zajednice. Potrebno je razvijati okruženja koja su pristupačna različitim ljudima, uključujući one koji imaju teškoće u razumijevanju složenih informacija, komunikaciji ili snalaženju u svakodnevnim situacijama. Pristupačnost stoga nije samo pitanje rampi, dizala i fizičkog prostora.               Ona uključuje i razumljiv jezik, jasne informacije, jednostavne procedure i spremnost drugih ljudi da pruže primjerenu podršku.

Osobe s intelektualnim teškoćama često se suočavaju s predrasudama kojeproizlaze iz pogrešne pretpostavke da su trajno nesposobne za donošenje odluka isamostalan život. Takve pretpostavke mogu imati snažan utjecaj na mogućnosti kojeim se nude. Ako obitelj, stručnjaci ili šira zajednica unaprijed vjeruju da osoba neštone može, moguće je da joj se nikada neće pružiti prilika da pokaže što može. Zbogtoga je važno promijeniti perspektivu: umjesto pitanja „Može li osoba živjeti samostalno?”, korisnije je pitati „Koja je podrška osobi potrebna da bi mogla živjeti u zajednici na način koji joj odgovara?”

Takav pristup mijenja i ulogu stručnjaka. Stručni rad više se ne svodi samo na procjenjivanje ograničenja, nego uključuje prepoznavanje sposobnosti, interesa, potencijala i ciljeva osobe. Plan podrške treba nastajati zajedno s osobom, njezinom obitelji i relevantnim stručnjacima. Pri tome je potrebno uzeti u obzir ne samo trenutne sposobnosti nego i mogućnosti razvoja. Procjena ne bi trebala predstavljati konačnu presudu o tome što osoba može ili ne može, nego polazište za oblikovanje odgovarajuće podrške.

Obitelj u cijelom procesu ima važnu ulogu. Roditelji i drugi članovi obitelji često suključni izvor emocionalne i praktične podrške, ali istodobno mogu biti suočeni s velikim strahovima. Briga o članu obitelji s intelektualnim teškoćama može trajati desetljećima, a roditelji se prirodno pitaju što će se dogoditi kada više ne budu mogli pružati svakodnevnu pomoć. Zbog toga razvoj kvalitetnih stambenih modela nije važan samo za osobe s intelektualnim teškoćama nego i za njihove obitelji.

Pritom je razumljivo da obitelji ponekad imaju dvojbe oko preseljenja osobe izobiteljskog doma. Strah od nesigurnosti, nepoznatog okruženja ili mogućeg zanemarivanja može biti snažan. Zbog toga proces osamostaljivanja treba biti postupan i transparentan. Obitelji trebaju dobiti jasne informacije o modelu podrške, osobama koje će pružati pomoć, načinu reagiranja u kriznim situacijama i mogućnostima kontakta s korisnikom. Povjerenje se ne može izgraditi samo formalnim odlukama; potrebno je kontinuirano partnerstvo između osobe, obitelji i pružatelja podrške.

Posebnu pozornost treba posvetiti sigurnosti. Zagovaranje samostalnog života neznači zanemarivanje rizika. Osobe s intelektualnim teškoćama mogu biti izloženerazličitim oblicima iskorištavanja, financijskog nasilja, manipulacije ili drugih oblika zlostavljanja.        Upravo zato individualizirana podrška mora uključivati razvoj vještina sigurnog ponašanja, prepoznavanja rizičnih situacija i traženja pomoći. Sigurnost se najbolje postiže kombinacijom odgovarajuće podrške, edukacije, jasnih procedura i poštovanja osobe, a ne potpunim ograničavanjem njezine slobode.

Uloga tehnologije također postaje sve značajnija. Različita digitalna i asistivnarješenja mogu osobama olakšati organizaciju svakodnevnog života. Podsjetnici,jednostavne aplikacije, vizualni rasporedi, uređaji za lakšu komunikaciju i drugapomagala mogu pomoći osobi da izvršava zadatke s manje neposredne pomoćidruge osobe. Međutim, tehnologija treba biti sredstvo podrške, a ne zamjena zaljudski kontakt. Njezina primjena treba biti individualno procijenjena i prilagođenasposobnostima osobe.

Za uspješno stanovanje u zajednici važna je i dostupnost stručne podrške. Osoba nebi trebala dobiti stan, a zatim biti prepuštena sama sebi. Model podrške mora bitidovoljno fleksibilan da se može mijenjati u skladu s potrebama.                         U nekim razdobljima osobi će možda trebati više pomoći, primjerice tijekom bolesti, promjene posla, preseljenja ili drugih životnih okolnosti.       U drugim razdobljima podrška može biti smanjena. Fleksibilnost je stoga jedno od temeljnih obilježja kvalitetnog sustava.

Jednako je važno osigurati kontinuitet podrške.        Česte promjene osoba koje pružaju podršku mogu kod nekih korisnika stvarati osjećaj nesigurnosti i otežavati izgradnju povjerenja. Kvalitetan odnos između osobe i pružatelja podrške temelji se na predvidivosti, poštovanju i razumijevanju osobnih potreba. Stručnjaci i asistenti trebaju biti educirani ne samo o tehničkim aspektima pružanja pomoći nego i o komunikaciji, pravima osoba s invaliditetom, podržanom odlučivanju i zaštiti od diskriminacije.

Kvalitetno stanovanje zahtijeva i odgovarajuće financijske i društvene uvjete. Nijedovoljno deklarativno podržavati život u zajednici ako osoba nema mogućnostpristupa odgovarajućem stanu, podršci i javnim uslugama. Stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama zato treba promatrati u širem kontekstu stambene politike,
socijalne politike i politike uključivanja osoba s invaliditetom. Potrebno je razvijatirazličite modele, od individualnog stanovanja uz povremenu podršku do intenzivnijihoblika podrške u manjim stambenim zajednicama, ovisno o potrebama pojedinca.

Pri tome treba izbjeći stvaranje novih oblika institucionalizacije pod nazivom stanovanja u zajednici.                         Sama činjenica da se određeni objekt nalazi izvan velike ustanove ne znači automatski da osoba živi neovisno i uključeno.         Ako velik broj osoba živi zajedno, ako imaju zajednički raspored, stroga pravila i malo mogućnosti izbora, model može zadržati obilježja institucionalnog života. Ključno pitanje s toga nije samo veličina objekta, nego razina individualne kontrole, privatnosti, izbora i povezanosti sa zajednicom.

Pravo na vlastiti dom povezano je i s pravom na dostojanstvo. Kada društvo osobi sintelektualnim teškoćama omogućuje da ima vlastiti životni prostor i donosi odluke onjemu, šalje jasnu poruku da je riječ o ravnopravnom članu zajednice. Suprotnotome, sustavi koji osobama sustavno uskraćuju mogućnost izbora mogu dodatno učvrstiti društvenu percepciju da su one trajno ovisne i manje vrijedne.   Način na koji organiziramo stanovanje stoga istodobno govori mnogo o tome kako kao društvo razumijemo ljudsko dostojanstvo.

Promjena stambenih modela može imati i šire društvene koristi. Kada osoba postanevidljiviji član lokalne zajednice, mijenjaju se i stavovi ljudi koji je okružuju. Susret sosobom s intelektualnim teškoćama u svakodnevnom životu može smanjiti strah odnepoznatog i pomoći u rušenju stereotipa. Građani imaju priliku upoznati osobu kaosusjeda, prijatelja, kolegu ili korisnika istih usluga, a ne samo kao „osobu s invaliditetom“.        Na taj način uključivanje postaje dvosmjeran proces u kojem se mijenja i osoba i zajednica.

Ipak, uključivanje se neće dogoditi automatski samim preseljenjem osobe u stan uzajednici. Potrebno je stvarati prilike za sudjelovanje. 

To može uključivati radnoangažiranje, volontiranje, kulturne i sportske aktivnosti, obrazovanje, aktivnosti ulokalnim udrugama i druge oblike društvenog života. Pritom je važno da se osoba neograniči samo na aktivnosti namijenjene osobama s intelektualnim teškoćama. Takviprogrami mogu biti vrijedni i potrebni, ali stvarna inkluzija podrazumijeva mogućnostsudjelovanja i u općim društvenim sadržajima.

Zapošljavanje je posebno povezano sa stanovanjem. Osoba koja ima posao ili drugioblik radnog angažmana ima jasniju dnevnu strukturu, više mogućnosti za ostvarivanje prihoda, razvoj socijalnih kontakata i osjećaj korisnosti. Stanovanje u zajednici može olakšati pristup poslu ako se osoba nalazi blizu javnog prijevoza idrugih sadržaja. 

S druge strane, radno uključivanje može dodatno pridonijetisamostalnosti u stanovanju. Ove se dvije dimenzije stoga ne bi trebale razvijati odvojeno.

Važan je i odnos prema slobodnom vremenu. Kvaliteta života nije određena samoradom i obvezama. Osoba treba imati mogućnost odmora, zabave, druženja i razvojavlastitih interesa. 

Ako voli glazbu, sport, kuhanje, vrtlarstvo, filmove ili neku druguaktivnost, stanovanje treba omogućiti prostor i vrijeme za ostvarivanje tih interesa.Upravo slobodno vrijeme često predstavlja područje u kojem se najjasnije vidi razlika
između života koji je organiziran oko potreba institucije i života koji je organiziran okopotreba pojedinca.

Za širu javnost važno je razumjeti da prilagođeno stanovanje nije privilegija, nego dionastojanja da se osobama s intelektualnim teškoćama omogući ostvarivanjeosnovnih ljudskih prava. 

Društvo koje razvija takve modele ne čini uslugu samojednoj skupini građana. Ono istodobno razvija fleksibilnije, pristupačnije i humanije sustave koji mogu koristiti i drugim osobama kojima je tijekom života potrebna određena razina podrške.

Starenje osoba s intelektualnim teškoćama dodatno naglašava važnost dugoročnogplaniranja. Potrebe osobe mogu se mijenjati tijekom života, a model podrške koji jebio odgovarajući u mlađoj dobi možda neće biti dovoljan u starijoj dobi.                    Zbog toga stanovanje treba planirati kao dugoročni proces, a ne kao jednokratno rješenje. Potrebno je razmišljati o dostupnosti zdravstvenih usluga, pristupačnosti prostora, mogućnostima povećanja podrške i očuvanju socijalnih kontakata.

Jednako tako, potrebno je razvijati modele koji uzimaju u obzir različite razinepotreba. Nije realno očekivati da će isti oblik stanovanja odgovarati svima. Nekimosobama može odgovarati potpuno individualni stan uz povremenu podršku. Drugima može više odgovarati zajedničko stanovanje s nekoliko osoba uzdostupnost stručnih djelatnika tijekom dijela ili cijelog dana. Trećima može bitipotrebna intenzivnija podrška. Različitost potreba ne treba biti prepreka uključivanju,nego razlog za razvoj raznovrsnijih i fleksibilnijih modela.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da uspješnost određenog stambenog modelane bi se trebala procjenjivati samo prema tome je li osoba sigurna i zbrinuta.   Potrebno je pitati može li osoba birati, ima li privatnost, ima li odnose s drugim ljudima, može li sudjelovati u zajednici, razvija li nove vještine, osjeća li se sigurno iza dovoljno te ima li mogućnost ostvarivati vlastite ciljeve. Drugim riječima, potrebno je procjenjivati stvarnu kvalitetu života.

U tom procesu glas same osobe mora imati posebno mjesto. Osobe s intelektualnim teškoćama često su tijekom života izložene situacijama u kojima drugi govore u njihovo ime. Roditelji, stručnjaci i institucije mogu imati najbolju namjeru, ali najbolja namjera ne bi smjela biti razlog za zanemarivanje osobne perspektive.                      Čak i kada osoba teško verbalizira svoje želje, moguće je njezine preferencije prepoznati kroz komunikacijska pomagala, ponašanje, izbor između mogućnosti i dugoročno poznavanje osobe. Sudjelovanje u odlučivanju treba biti stvarno, a ne samo formalno.

Važno je pritom prihvatiti i pravo osobe na pogrešku. Život bez ikakvog rizika nepostoji. Svi ljudi ponekad donose loše odluke, troše novac na nepotrebne stvari, zaboravljaju obveze  ili pogriješe u svakodnevnim aktivnostima. Ako osobama s intelektualnim teškoćama želimo omogućiti stvarnu samostalnost, moramo prihvatiti da će i one ponekad pogriješiti.      Uloga podrške nije ukloniti svaki mogući rizik, nego pomoći osobi da razumije rizike i razvije načine sigurnijeg suočavanja s njima.

Takav pristup zahtijeva promjenu profesionalne kulture, ali i društvenih stavova.Potrebno je prijeći s logike „brige za osobu“ prema logici „podrške osobi da živi vlastiti život“.            To ne znači umanjivanje važnosti stručne pomoći, nego njezino drugačije usmjeravanje. Stručnjaci ostaju važni, ali njihov je zadatak prije svega omogućiti osobi da razvije i koristi vlastite kapacitete, a ne preuzimati kontrolu nad njezinim životom.

Za razvoj kvalitetnog stanovanja potrebna je i suradnja različitih sustava. Socijalnaskrb, zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, lokalna samouprava iorganizacije civilnog društva moraju djelovati povezano. 

Ako se riješi samo pitanjestambenog prostora, a ne postoji prijevoz ili dostupna podrška, osoba će i dalje bitiograničena. Ako postoji podrška, ali nema mogućnosti zapošljavanja ili društvenogsudjelovanja, njezina će uključenost biti nepotpuna. Cjelovit pristup stogapodrazumijeva povezivanje različitih usluga oko konkretnih potreba pojedinca.

Lokalna zajednica u tome ima posebno važnu ulogu. Gradovi i općine mogupridonijeti stvaranju pristupačnog okruženja kroz razvoj javnog prijevoza, dostupnihjavnih usluga, informacija u razumljivom obliku, poticanje pristupačnog stanovanja ipodršku lokalnim inicijativama. Uključivanje nije moguće ostvariti samo unutarinstitucija socijalne skrbi. Ono se ostvaruje upravo u ulici, susjedstvu, trgovini, naradnom mjestu, u javnom prijevozu, kulturnim ustanovama i drugim prostorima svakodnevnog života.

Šira javnost također ima važnu ulogu. 

Ponekad je najveća prepreka uključivanju upravo neznanje. Ljudi koji nikada nisu imali kontakt s osobom s intelektualnim teškoćama mogu imati pogrešne predodžbe o njihovim sposobnostima. Informiranje i neposredni kontakt mogu pomoći u stvaranju realnije slike. Osoba s intelektualnim teškoćama nije samo korisnik socijalne usluge niti skup svojih ograničenja. 

Ona ima osobnost, interese, odnose, želje, talente i pravo na život koji ima osobno značenje.

Promjena načina stanovanja stoga ima potencijal promijeniti i način na koji društvovidi osobe s intelektualnim teškoćama. Kada osoba dobije priliku živjeti u vlastitomdomu, donositi odluke i sudjelovati u zajednici, postaje vidljivo da sposobnosti nisustatične i da odgovarajuća podrška može napraviti veliku razliku. Ono što se ujednom okruženju činilo nemogućim može u drugom postati ostvarivo.

Posebno je važno naglasiti da se uspjeh ne mjeri time koliko je osoba „normalizirana“ ili koliko se približila obrascu života većine stanovništva.        Cilj nije prisiliti osobu da živina isti način kao svi drugi, nego joj omogućiti da živi život koji odgovara njezinim željama i mogućnostima. Netko će željeti živjeti sam, netko s partnerom, netko s prijateljima, a netko u manjoj stambenoj zajednici. Različiti izbori nisu znak neuspjeha.                       

Upravo mogućnost izbora predstavlja jedan od pokazatelja stvarne slobode.

Stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama stoga treba promatrati kao pitanjedruštvene odgovornosti, ali i kao pitanje kvalitete života pojedinca. Dobro osmišljen stambeni model može povećati samostalnost, razvijati praktične vještine, unaprijediti emocionalno blagostanje, povećati mogućnost stvaranja odnosa i otvoriti prostor za aktivnije sudjelovanje u zajednici. Loše osmišljen model, s druge strane, može održavati ovisnost, izolaciju i osjećaj da osoba nema kontrolu nad vlastitim životom.

Najvažnija promjena koju treba poticati jest promjena perspektive. 

Osobe sintelektualnim teškoćama ne bi se trebalo prvenstveno pitati što ne mogu, nego štoim je potrebno da bi mogle. Takvo pitanje vodi prema individualiziranoj podršci,prilagodbi prostora, razvoju životnih vještina i stvaranju mogućnosti za sudjelovanje.Ono istodobno priznaje da potreba za podrškom ne umanjuje ljudsko dostojanstvo niti pravo na izbor.

Stanovanje u zajednici nije samo arhitektonsko ili organizacijsko pitanje.    Ono je odraz vrijednosti društva. Ako želimo društvo u kojemu svaka osoba ima mogućnost živjeti dostojanstveno, tada moramo stvarati uvjete u kojima osobe s intelektualnim teškoćama mogu biti vidljivi, aktivni i ravnopravni članovi zajednice.                           To podrazumijeva dostupne stanove, kvalitetne usluge podrške, educirane stručnjake, uključene obitelji, pristupačne javne sadržaje i zajednicu spremnu prihvatiti različitosti.

Konačni cilj nije samo premjestiti osobu iz jedne vrste smještaja u drugu.  Cilj je omogućiti joj da ima dom, a ne samo adresu; da ima izbor, a ne samo ponuđenu mogućnost; da ima podršku, a ne kontrolu drugih; da bude član zajednice, a ne osoba koja živi pokraj nje. Kada se stanovanje organizira na taj način, ono postaje snažan alat za ostvarivanje samostalnosti, dostojanstva i društvene uključenosti.

Društvo koje potiče prilagođeno stanovanje osoba s intelektualnim teškoćama ulažeu mnogo više od stambene infrastrukture.                Ulaže u ljudsko dostojanstvo,ravnopravnost i mogućnost da svaka osoba razvije svoj životni potencijal. Kvalitetastanovanja izravno je povezana s kvalitetom života, a kvaliteta života ne može seostvariti bez mogućnosti izbora, odnosa s drugim ljudima i osjećaja pripadnosti. Zatobudućnost skrbi i podrške osobama s intelektualnim teškoćama treba graditi okoosobe, njezinih potreba i njezinih životnih ciljeva.

Pravo na život u zajednici u tom smislu nije samo pitanje socijalne politike. 

To jepitanje temeljnih društvenih vrijednosti.  Kada omogućimo osobi s intelektualnim teškoćama da živi u sigurnom i prilagođenom domu, da razvija svoje sposobnosti, odlučuje o svakodnevnim stvarima i sudjeluje u životu zajednice, ne činimo samo njezin život kvalitetnijim. Istodobno gradimo zajednicu u kojoj različitost nije razlog za izdvajanje, nego sastavni dio društvenog života.      Upravo u tome leži najvažniji smisao razvoja suvremenih modela stanovanja: ne samo osigurati gdje će osoba živjeti, nego stvoriti uvjete da ondje doista može živjeti svoj život.


Čitaj više  
34 min čitanja
PRILAGODBA OSOBE NA NOVO NASTALI INVALIDI     TET

PRILAGODBA OSOBE NA NOVO NASTALI INVALIDI TET

U ovom članku govorit ćemo o prilagodbi osobe na novonastali invaliditet. Zašto jevažno poticati osobu na kvalitetnu prilagodbu na novonastali invaliditet te kakokvalitetna prilagodba može utjecati na njezin način života i odnos prema invaliditetu.

Novonastali invaliditet predstavlja jednu od najzahtjevnijih životnih situacija s kojomse osoba može suočiti. Bez obzira na to je li nastao kao posljedica bolesti, ozljede,prometne ili druge nesreće, neurološkog događaja, kronične bolesti ili nekog drugog zdravstvenog stanja, invaliditet u pravilu ne mijenja samo tjelesno funkcioniranje osobe. Njegove posljedice često zahvaćaju gotovo sve aspekte života – emocionalno i psihološko funkcioniranje, obiteljske odnose, profesionalni život, društvene kontakte, financijsku sigurnost, osjećaj neovisnosti, identitet i planove za budućnost. Upravo zbog toga prilagodbu na novonastali invaliditet nije primjereno promatrati isključivo kao proces fizičkog oporavka ili učenja novih načina obavljanja svakodnevnih aktivnosti. 

Riječ je o složenom, višedimenzionalnom procesu u kojem osoba postupno ponovno uspostavlja osjećaj kontrole nad vlastitim životom i razvija nove načine funkcioniranja u promijenjenim okolnostima.

Kada invaliditet nastupi iznenada, osoba se često suočava s naglim prekidom dotadašnjeg načina života. Ono što je do jučer bilo uobičajeno i gotovo automatsko –hodanje, vožnja automobila, odlazak na posao, briga o djeci, bavljenje sportom, druženje s prijateljima ili samostalno obavljanje osobne higijene – može postati otežano ili privremeno odnosno trajno onemogućeno. 

U takvoj situaciji osoba ne gubisamo određenu tjelesnu funkciju, nego se mora suočiti s promjenom životnih mogućnosti i očekivanja. 

Ponekad se mijenja i način na koji osoba doživljava samu sebe. Netko tko se prije doživljavao kao potpuno samostalna, aktivna i produktivna osoba može nakon nastanka invaliditeta početi sebe promatrati prvenstveno kroz prizmu ograničenja.

Prve reakcije nakon nastanka invaliditeta mogu biti vrlo različite. 

Neke osobe doživljavaju šok, nevjericu i emocionalnu otupljenost, druge snažnu tugu, ljutnju, strah, bespomoćnost ili osjećaj nepravde. Mogu se pojaviti pitanja poput: „Zašto se to dogodilo upravo meni?“, „Hoću li ikada ponovno moći živjeti normalnim životom?“, „Hoće li me drugi prihvatiti?“, „Hoću li moći raditi?“, „Hoću li biti teret svojoj obitelji?“ 

Takve reakcije nisu znak slabosti, nego očekivani odgovor na veliku i čestoneočekivanu životnu promjenu. Proces prilagodbe nije linearan i ne odvija se prema
unaprijed određenom rasporedu. Osoba može u jednom trenutku pokazivati prihvaćanje i optimizam, a već sljedećeg osjećati tugu, frustraciju ili ljutnju. Povratak ranijih emocionalnih reakcija ne znači nužno da je osoba „nazadovala“. Prilagodba je dinamičan proces u kojem se emocije, potrebe i načini suočavanja mijenjaju ovisno o životnim okolnostima.

U početnoj fazi osobito je važno osigurati osjećaj sigurnosti, jasne informacije iodgovarajuću zdravstvenu skrb. Osoba koja se suočava s novo nastalim invaliditetom često se nalazi u situaciji velike neizvjesnosti. 

Informacije o zdravstvenom stanju,mogućnostima liječenja, rehabilitacije, pomagala, ostvarivanja prava i budućeg funkcioniranja mogu biti složene i teško razumljive, osobito kada je osoba emocionalno iscrpljena. Zbog toga stručnjaci trebaju informacije pružati postupno, razumljivim jezikom i uz provjeru je li ih osoba doista razumjela. Istodobno je potrebno omogućiti osobi da postavlja pitanja, izražava strahove i sudjeluje u donošenju odluka koje se tiču njezina života.

Jedan od ključnih elemenata prilagodbe jest prihvaćanje činjenice da se životpromijenio. Prihvaćanje pritom ne znači pomirenje s bespomoćnošću, odustajanje od ciljeva ili pasivno podvrgavanje okolnostima. 

Naprotiv, prihvaćanje podrazumijevarealno sagledavanje novonastale situacije i postupno usmjeravanje pažnje prema onome što osoba može učiniti kako bi ponovno uspostavila kvalitetan i smislen život. 

Osoba može istodobno žaliti za nekim ranijim mogućnostima i aktivno graditi nove.Ta dva procesa nisu međusobno isključiva.

Gubitak određenih sposobnosti može se doživjeti kao oblik životnog gubitka, zbogčega je proces prilagodbe u određenoj mjeri sličan procesu žalovanja. 

Osoba možetugovati za ranijim načinom života, tjelesnim sposobnostima, profesionalnom ulogom,društvenim statusom ili predodžbom budućnosti koju je prije imala. Međutim, nijekorisno očekivati da će sve osobe prolaziti kroz iste faze ili da će prilagodba nužnozavršiti potpunim „prihvaćanjem“ invaliditeta. Takvi modeli mogu biti korisni za razumijevanje pojedinih emocionalnih reakcija, ali ljudsko iskustvo je složenije i individualno. Neke osobe brzo razviju strategije suočavanja, dok drugima treba znatno više vremena i stručne podrške.

Posebno mjesto u procesu prilagodbe ima psihološka podrška.Psiholog,psihoterapeut ili drugi stručnjak za mentalno zdravlje može pomoći osobi da razumije vlastite emocionalne reakcije, razvije učinkovitije strategije suočavanja, radi na promijenjenoj slici o sebi i ponovno uspostavi osjećaj osobne vrijednosti. Psihološka pomoć nije potrebna samo osobama koje razviju ozbiljne psihičke teškoće. Ona može biti korisna i kao preventivna podrška tijekom razdoblja velikih životnih promjena. Potrebno je razlikovati očekivane emocionalne reakcije na stres od stanja koja zahtijevaju intenzivniju stručnu intervenciju. Dugotrajna depresivnost, izražena anksioznost, socijalno povlačenje, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, ozbiljni poremećaji spavanja ili apetita te misli o samoozljeđivanju ili smrti zahtijevaju pravodobnu stručnu procjenu i pomoć.

Uz psihološku podršku, rehabilitacija ima presudnu ulogu u procesu prilagodbe.

Suvremena rehabilitacija ne bi trebala biti usmjerena samo na vraćanje određenih funkcija, nego na postizanje što veće moguće razine samostalnosti i sudjelovanja
osobe u svakodnevnom životu. U rehabilitacijskom procesu mogu sudjelovati liječnici različitih specijalnosti, fizioterapeuti, radni terapeuti, logopedi, psiholozi, medicinske sestre, socijalni radnici, stručnjaci za rehabilitaciju i drugi profesionalci, ovisno o potrebama osobe. 

Takav interdisciplinarni pristup omogućuje sagledavanje osobe izviše perspektiva i izradu individualiziranog plana rehabilitacije.

Važno je da osoba ne bude samo objekt rehabilitacijskih postupaka, nego aktivni sudionik procesa. Ciljevi se trebaju definirati zajedno s njom, uzimajući u obzir njezine stvarne potrebe, interese, životne okolnosti i prioritete. Za jednu osobu najvažniji cilj može biti ponovno samostalno kretanje, za drugu povratak na posao, za treću mogućnost brige o djeci, a za četvrtu ponovna uspostava društvenog života. Uspjeh rehabilitacije stoga nije moguće mjeriti samo medicinskim pokazateljima. Važno je procijeniti u kojoj mjeri osoba može sudjelovati u životu na način koji je njoj smislen i važan.

Pomagala i prilagodbe također mogu imati značajan utjecaj na kvalitetu života.

Invalidska kolica, proteze, ortoze, slušna pomagala, komunikacijska pomagala, prilagođena računala i drugi oblici asistivne tehnologije ne bi se trebali promatrati kao simbol ovisnosti, nego kao sredstva koja osobi omogućuju veću samostalnost. 

U početku prihvaćanje pomagala može biti emocionalno zahtjevno. Neki ljudi ga doživljavaju kao vidljiv podsjetnik na invaliditet ili se boje reakcija okoline. Međutim, odgovarajuće pomagalo može značajno proširiti prostor slobode i omogućiti osobi da ponovno preuzme aktivnosti koje su joj važne.

Proces prilagodbe posebno je povezan s osjećajem autonomije.                Gubitak samostalnosti jedan je od najtežih aspekata novonastalog invaliditeta. Osoba koja je prije sama donosila odluke i organizirala svoj život može se odjednom naći u situaciji u kojoj o njezinim potrebama odlučuju liječnici, članovi obitelji ili druge osobe. Zato je važno razlikovati pomoć od preuzimanja kontrole. Pružanje pomoći trebalo bi osnaživati osobu, a ne je dodatno učiniti ovisnom. Članovi obitelji često iz najbolje namjere počnu obavljati sve umjesto osobe, no pretjerana zaštita može dugoročno smanjiti njezino samopouzdanje i motivaciju. 

Mnogo je korisnije omogućiti osobi da samostalno učini ono što može, čak i kada joj za to treba više vremena ili drugačiji način izvođenja aktivnosti.

Obitelj pritom ima iznimno važnu ulogu. Nastanak invaliditeta ne mijenja samo život pojedinca nego često i cijelog obiteljskog sustava. Partner, roditelji, djeca ili drugi članovi obitelji mogu preuzeti nove obveze, primjerice pomoć u svakodnevnim aktivnostima, organizaciji liječenja, prijevozu ili financijskom planiranju. 

I oni mogu doživjeti strah, tugu, ljutnju, iscrpljenost ili neizvjesnost. Zbog toga podrška treba biti usmjerena i na obitelj, a ne samo na osobu s invaliditetom. Obitelj koja dobije dovoljno informacija i stručne podrške lakše će pronaći ravnotežu između pružanje pomoći i očuvanja autonomije člana obitelji.

Komunikacija unutar obitelji jedan je od ključnih čimbenika prilagodbe. Pokušaj skrivanja emocija ili izbjegavanja razgovora o invaliditetu može kratkoročno izgledati kao način zaštite, ali dugoročno često povećava napetost i osjećaj izoliranosti. 

Važno je omogućiti svakom članu obitelji da izrazi ono što osjeća. Istodobno treba
izbjegavati komunikaciju koja osobu svodi isključivo na njezine teškoće. 

Osoba s novonastalim invaliditetom i dalje ostaje partner, roditelj, prijatelj, stručnjak, susjed, kolega i osoba s vlastitim interesima i osobnošću. Invaliditet je jedan dio njezina životnog iskustva, a ne njezin potpuni identitet.

Društvena podrška također ima značajnu zaštitnu funkciju. 

Nakon nastanka invaliditeta neki ljudi počinju se povlačiti iz društvenog života jer osjećaju nelagodu, strah od sažaljenja ili odbacivanja. Ponekad se i njihovi prijatelji počnu udaljavati jer ne znaju kako reagirati. Društvo često nesvjesno šalje poruku da je osoba s invaliditetom „drugačija“, što može dodatno otežati proces uključivanja. Umjesto sažaljenja potrebni su poštovanje, ravnopravnost i spremnost na prilagodbu. Osoba ne treba biti tretirana kao objekt tuđe pomoći, nego kao ravnopravni član zajednice.

Važan dio prilagodbe jest ponovno uspostavljanje društvenih i profesionalnih uloga. Za mnoge osobe posao nije samo izvor prihoda, nego i važan dio identiteta, strukture svakodnevnog života, društvenih kontakata i osjećaja korisnosti.    Gubitak posla ili dugotrajna nezaposlenost mogu zato imati ozbiljne psihološke posljedice. 

Povratak na posao, kada je moguć, može biti snažan korak prema ponovnom uspostavljanju osjećaja kompetentnosti i neovisnosti. 

Međutim, povratak ne mora nužno značiti povratak na potpuno isto radno mjesto ili isti način rada. Prilagodba radnog mjesta, fleksibilno radno vrijeme, rad na daljinu, promjena radnih zadataka ili korištenje odgovarajuće tehnologije mogu omogućiti nastavak profesionalne aktivnosti.

Poslodavci imaju važnu odgovornost u stvaranju uključivog radnog okruženja. 

Pritom je potrebno izbjeći dvije krajnosti: zanemarivanje stvarnih potreba zaposlenika i pretjeranu zaštitu koja automatski pretpostavlja da osoba s invaliditetom ne može obavljati određene zadatke. Najbolji pristup temelji se na individualnoj procjeni sposobnosti i potrebnih razumnih prilagodbi.

 Osoba s invaliditetom ne treba biti procjenjivana samo prema onome što više ne može učiniti, nego prema svojim znanjima, iskustvu i preostalim sposobnostima.

Poseban izazov predstavlja promjena tjelesne slike. Invaliditet koji je vidljiv drugima, primjerice korištenje invalidskih kolica, proteze ili nekog drugog pomagala, može snažno utjecati na način na koji osoba doživljava vlastito tijelo. 

Osoba se može osjećati nesigurno, manje privlačno ili izloženo tuđim pogledima. 

U društvu koje često naglašava fizički izgled i tjelesne sposobnosti takve teškoće mogu biti dodatno izražene. 

Važno je omogućiti osobi da postupno razvije novi odnos prema vlastitom tijelu i da ga ne promatra samo kroz ono što je promijenjeno, nego i kroz njegove funkcije, mogućnosti i sposobnosti.

Promjena tjelesnih funkcija može utjecati i na partnerske i intimne odnose.

Seksualnost je sastavni dio ljudskog života i ne prestaje postojati pojavom invaliditeta. Međutim, određena oštećenja, lijekovi, bol, promjene tjelesne slike, umor, emocionalne teškoće i strah od odbacivanja mogu utjecati na intimni život.  

O toj se temi često premalo govori, iako može biti važan dio kvalitete života. 

Kada je potrebno, osobe i njihovi partneri trebali bi imati mogućnost razgovora sa zdravstvenim i drugim stručnjacima koji mogu pružiti relevantne informacije i podršku bez stigmatiziranja.

Posebno je važno govoriti o kroničnoj boli, umoru i drugim simptomima koji mogu pratiti određene vrste invaliditeta. 

Takvi simptomi često nisu vidljivi drugima, ali mogu značajno ograničavati svakodnevno funkcioniranje. 

Osoba zbog toga može biti pogrešno percipirana kao nezainteresirana, lijena ili nedovoljno motivirana. Takve procjene mogu dodatno narušiti samopouzdanje i povećati socijalnu izolaciju.

Razumijevanje nevidljivih aspekata invaliditeta stoga je važno ne samo za stručnjake nego i za obitelj, poslodavce i širu javnost.

U procesu prilagodbe važnu ulogu ima način na koji osoba interpretira vlastitu situaciju. Strategije suočavanja razlikuju se od pojedinca do pojedinca. Neki ljudi aktivno traže informacije, sudjeluju u rehabilitaciji i postavljaju konkretne ciljeve. Drugi se u početku povlače i trebaju više vremena. 

Neki se oslanjaju na obitelj i prijatelje, dok drugima više odgovara podrška osoba koje imaju vlastito iskustvo invaliditeta.

Nijedan od tih načina nije univerzalno najbolji. Važno je procijeniti pomaže li određena strategija osobi da se nosi s realnošću i postupno ostvaruje svoje ciljeve ili je održava u stanju dugotrajne pasivnosti i izbjegavanja.

Kontakt s drugim osobama s iskustvom invaliditeta može biti posebno vrijedan.

Iskustvena podrška može osobi pružiti osjećaj da nije sama i da postoje različiti načini kvalitetnog života nakon nastanka invaliditeta. 

Osoba koja je već prošla određene faze prilagodbe može pokazati praktične načine rješavanja svakodnevnih problema koji se ponekad ne mogu naučiti samo kroz medicinski tretman. Takva podrška može pridonijeti razvoju samopouzdanja i osjećaja pripadnosti.

Važno je pritom odbaciti pretpostavku da postoji jedan „ispravan“ način života s invaliditetom. 

Neke osobe nastavljaju životne aktivnosti gotovo u potpunosti na isti način, uz određene prilagodbe. 

Druge mijenjaju profesiju, mjesto stanovanja, način provođenja slobodnog vremena ili društveni krug. Neke razvijaju nove interese i aktivnosti koje prije nisu imale priliku upoznati. Prilagodba ne znači povratak u život kakav je postojao prije invaliditeta, nego izgradnju života koji je kvalitetan i smislen u novim okolnostima.

U tom smislu važno je govoriti o kvaliteti života, a ne samo o medicinskom statusu.

Osoba može imati trajno tjelesno oštećenje, ali uz odgovarajuću podršku, pristupačno okruženje, pomagala, obrazovanje, zaposlenje i društvenu uključenost može ostvarivati visoku razinu zadovoljstva životom. 

S druge strane, osoba s manjim stupnjem oštećenja može imati velike teškoće ako se suočava s nepristupačnošću, diskriminacijom, siromaštvom, nedostatkom podrške ili socijalnom izolacijom. 

To pokazuje da invaliditet nije samo osobna karakteristika, nego i rezultat odnosa između individualnih karakteristika osobe i prepreka koje postoje u okolini.

Upravo zato pristupačnost ima iznimno važnu ulogu. Arhitektonske prepreke, nepristupačan javni prijevoz, nedostupne informacije, digitalne barijere i nefleksibilne institucije mogu značajno ograničiti sudjelovanje osobe u društvu. 

Kada se uklone prepreke, osoba često može ostvariti mnogo veći stupanj samostalnosti nego što bise moglo zaključiti samo na temelju njezina zdravstvenog stanja. Prilagodba osobe i prilagodba društva zato moraju ići paralelno.

Društveni stavovi prema invaliditetu mogu biti jednako važni kao i fizičke prepreke. Sažaljenje, stereotipi i predrasude mogu osobu dovesti u položaj društvene inferiornosti. 

S druge strane, pretjerano veličanje osobe samo zato što živi s invaliditetom također nije nužno korisno. Osoba ne treba biti predstavljena ni kao bespomoćna žrtva ni kao iznimni „junak“ samo zato što obavlja svakodnevne aktivnosti. Najprimjereniji pristup je ravnopravno i realno predstavljanje osobe, uz uvažavanje njezinih potreba, sposobnosti, prava i osobnih izbora.

Prilagodba uključuje i ponovno postavljanje životnih ciljeva. 

Nakon velikog životnog događaja osoba može imati osjećaj da su se njezini prethodni planovi raspali.   U takvoj situaciji korisno je dugoročne ciljeve razložiti na manje, ostvarive korake. Umjesto usmjerenosti isključivo na ono što osoba trenutno ne može učiniti, pažnju treba usmjeriti prema onome što može učiniti sada i prema onome što uz određenu rehabilitaciju, pomagalo ili prilagodbu može ponovno ostvariti. Mali uspjesi mogu biti iznimno važni jer postupno vraćaju osjećaj kompetentnosti i kontrole.

Pritom treba izbjegavati nerealna očekivanja. Rehabilitacija nije natjecanje i brzina oporavka nije ista za sve osobe. 

Uspoređivanje s drugima može biti obeshrabrujuće ,osobito kada osoba vidi nekoga tko se, prema njezinu dojmu, „brže“ prilagodio.

Svaka osoba ima vlastitu zdravstvenu, psihološku i socijalnu situaciju. 

Cilj nije postići određenu idealiziranu razinu funkcioniranja, nego pronaći najbolji mogući način života za konkretnu osobu.

Vrijeme također ima važnu ulogu. Prilagodba se ne završava izlaskom iz bolnice ili završetkom intenzivne rehabilitacije. Nove teškoće mogu se pojaviti nakon povratka kući, pri pokušaju povratka na posao, u partnerskom odnosu ili tijekom ostvarivanja određenih društvenih prava. 

Čak i nakon što osoba uspostavi relativno stabilan način života, nove životne okolnosti mogu ponovno otvoriti pitanja povezana s invaliditetom. Zbog toga podrška treba biti dostupna dugoročno, a ne samo u akutnoj fazi.

Važno je i da zdravstveni sustav osobu pripremi za život izvan institucije. 

U bolničkom okruženju određene potrebe mogu biti zadovoljene bez većih prepreka, dok se nakon povratka u vlastiti dom pojavljuju potpuno novi problemi. Osoba se može suočiti sa stepenicama, neprilagođenom kupaonicom, nemogućnošću korištenja javnog prijevoza ili poteškoćama pri obavljanju administrativnih obveza. Zato planiranje otpusta i nastavka rehabilitacije treba uključivati procjenu stvarnih životnih uvjeta.

Socijalni rad ima važnu ulogu u povezivanju osobe s dostupnim pravima i uslugama. Informiranje o mogućnostima ostvarivanja različitih oblika potpore može smanjiti osjećaj bespomoćnosti i pomoći osobi da aktivnije sudjeluje u planiranju vlastitog života. Sustav podrške pritom treba biti što jednostavniji i pristupačniji. Osoba koja se tek suočila s invaliditetom često nema dovoljno energije ni znanja da sama pronalazi informacije o svim dostupnim mogućnostima. Institucije bi stoga trebale djelovati koordinirano i korisniku pružati jasne informacije.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti djeci i mladim osobama kod kojih invaliditetnastane tijekom razvoja. Kod njih promjena može istodobno utjecati na razvoj identiteta, obrazovanje, odnose s vršnjacima i planiranje budućnosti. Adolescencija je sama po sebi razdoblje u kojem se osoba suočava s pitanjima identiteta, pripadanja i prihvaćenosti, pa novonastali invaliditet može dodatno povećati ranjivost. 

U takvim situacijama važna je suradnja obitelji, zdravstvenih i obrazovnih stručnjaka te same mlade osobe.

Kod odraslih osoba koje su do nastanka invaliditeta imale razvijenu profesionalnu, obiteljsku i društvenu ulogu proces može biti obilježen snažnim osjećajem prekida kontinuiteta. Osoba se može pitati tko je sada i kakvu budućnost može očekivati. Odgovor na ta pitanja ne nastaje odjednom. Identitet se tijekom vremena ponovno oblikuje kroz iskustva, odnose, aktivnosti i nove uloge. Invaliditet može postati važan dio životne priče, ali ne mora postati njezin jedini sadržaj.

Jednako tako, potrebno je prepoznati snage osobe. Usmjerenost na teškoće važna je kako bi se osigurala potrebna pomoć, 

ali pretjerano fokusiranje na deficit može dovesti do toga da se zanemare znanja, iskustva, interesi, osobine ličnosti i resursi koje osoba posjeduje. Profesionalna podrška trebala bi istodobno prepoznavati ograničenja i potencijale. 

Cilj nije uvjeravati osobu da „može sve“, nego joj pomoći da realno procijeni svoje mogućnosti i pronađe načine na koje ih može najbolje iskoristiti.

Za uspješnu prilagodbu važna je i informiranost. Znanje o vlastitom zdravstvenom stanju, mogućnostima rehabilitacije, pomagalima, pravima i dostupnim uslugama može povećati osjećaj kontrole. 

Međutim, informacije moraju biti pouzdane. Internet može biti koristan izvor, ali istodobno obiluje netočnim, senzacionalističkim i komercijalno motiviranim sadržajima. 

Osoba bi trebala moći dobiti stručne informacije od zdravstvenih i drugih relevantnih profesionalaca te naučiti razlikovati provjerene izvore od neprovjerenih tvrdnji.

U cijelom procesu potrebno je poštovati autonomiju i dostojanstvo osobe. Odluke koje se tiču njezina tijela, liječenja, rehabilitacije, stanovanja, rada i društvenog života trebaju se donositi uz njezino aktivno sudjelovanje, u skladu s njezinim sposobnostima za odlučivanje. Čak i kada osoba treba značajnu pomoć u svakodnevnom funkcioniranju, to ne znači da treba izgubiti pravo na izbor. 

Pomoć i podrška trebaju povećavati mogućnost samostalnog odlučivanja, a ne je zamjenjivati.

U konačnici, prilagodba na novonastali invaliditet može se razumjeti kao proces ponovne izgradnje ravnoteže između osobe i njezina okruženja. 

Ta ravnoteža ne nastaje samo promjenom ponašanja pojedinca. Potrebno je istodobno razvijati nove vještine, osigurati odgovarajuću rehabilitaciju, prilagoditi prostor i tehnologiju, razvijati mrežu podrške te smanjivati društvene prepreke. 

Kada se odgovornost za prilagodbu prebacuje isključivo na osobu, zanemaruje se činjenica da mnoge teškoće proizlaze iz neprilagođenog društvenog okruženja.

Šira javnost u tome ima važnu ulogu. Način na koji govorimo o invaliditetu utječe na način na koji ga društvo razumije. Potrebno je napustiti jezik koji osobu definira njezinim oštećenjem i razvijati komunikaciju koja naglašava osobu, njezina prava i individualnost. Jednako je važno razumjeti da osoba s invaliditetom ne treba uvijek pomoć. Ponekad joj je potrebna samo pristupačna infrastruktura, razumijevanje ili
mogućnost da određenu aktivnost obavi na svoj način. Najbolja podrška nije ona koja osobu čini što ovisnijom o drugima, nego ona koja joj omogućuje što veću razinu autonomije.

Novonastali invaliditet nesumnjivo predstavlja veliki životni izazov, ali način na koji će se osoba s njim nositi nije određen samo težinom zdravstvenog stanja. Na proces prilagodbe utječu osobni resursi, prethodna iskustva, psihološka otpornost, obiteljski odnosi, kvaliteta rehabilitacije, materijalni uvjeti, dostupnost usluga i podrške te stavovi društva. Zbog toga dvije osobe s istom vrstom invaliditeta mogu imati potpuno različita iskustva i različite putove prilagodbe.

Najvažnije je razumjeti da prilagodba nije jednokratan događaj, nego proces koji traje i mijenja se zajedno sa životnim okolnostima.          U početku može biti usmjerena na osnovno funkcioniranje i oporavak, zatim na samostalnost, povratak obiteljskim i profesionalnim ulogama, a kasnije na ostvarivanje novih interesa i dugoročnih životnih ciljeva. U svakom od tih razdoblja mogu biti potrebne drugačije vrste podrške.

Iz svega navedenog može se zaključiti da osoba koja doživi novonastali invaliditetne treba samo liječenje i rehabilitaciju, nego cjelovitu podršku usmjerenu na njezin život u cijelosti. Potrebno je istodobno voditi računa o tjelesnom funkcioniranju, mentalnom zdravlju, obiteljskim odnosima, profesionalnom životu, socijalnoj uključenosti, ekonomskim uvjetima i ostvarivanju prava. Najvažnije je pritom osobu promatrati kao aktivnog sudionika vlastitog života, a ne samo kao korisnika zdravstvenih ili socijalnih usluga.

Prilagodba ne znači zaboraviti život prije invaliditeta niti se odreći onoga što je osobi bilo važno. 

Ona znači pronaći nove načine ostvarivanja potreba, odnosa, interesa i ciljeva u okolnostima koje su se promijenile.

 Kada su osoba, obitelj, stručnjaci i društvo povezani u tom procesu, invaliditet ne mora značiti kraj aktivnog, dostojanstvenog i ispunjenog života. 

Naprotiv, uz odgovarajuću podršku moguće je razviti nove oblike samostalnosti, redefinirati prioritete i ponovno izgraditi osjećaj pripadnosti, kompetentnosti i smisla. 

Upravo zato odgovornost za uspješnu prilagodbu ne pripada samo pojedincu. Ona je zajednička odgovornost društva koje treba stvarati uvjete u kojima će svaka osoba, neovisno o invaliditetu, imati stvarnu mogućnost sudjelovati u životu zajednice, donositi odluke o vlastitom životu i ostvarivati svoje potencijale.




Čitaj više  
25 min čitanja
ETIČKI ASPEKTI SKRBI ZA OSOBE S INVALIDI TETOM

ETIČKI ASPEKTI SKRBI ZA OSOBE S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o etičkim aspektima skrbi za osobe s invaliditetom. Kako takav odnos utječe na skrb o osobama s invaliditetom kako pravilna skrb o osobama s invaliditetom može djelovati na kvalitetu njihovog života.

Skrb za osobe s invaliditetom jedno je od područja društvenog života u kojem se pitanje stručnosti ne može odvojiti od pitanja ljudskog dostojanstva, prava, odgovornosti i međuljudskih odnosa.  Način na koji društvo pristupa osobama s invaliditetom pokazuje koliko uistinu poštuje načela jednakosti, solidarnosti i uključivosti. Iako se skrb često promatra prvenstveno kroz prizmu zdravstvene, socijalne ili rehabilitacijske pomoći, ona je mnogo širi pojam.       

Ona obuhvaća svakodnevnu podršku, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, zdravstvenu zaštitu, komunikaciju, sudjelovanje u društvenom životu, ostvarivanje prava i mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu.   U svim tim područjima pojavljuju se etička pitanja koja zahtijevaju pažljivo promišljanje.

Osoba s invaliditetom prije svega je osoba koja ima ista temeljna prava i isto ljudsko dostojanstvo kao i svaka druga osoba. Invaliditet ne umanjuje vrijednost pojedinca, niti sam po sebi određuje njegove sposobnosti, osobnost, potrebe ili životne ciljeve.            

Upravo zato suvremeni pristup skrbi sve se manje temelji na ideji da je osoba s invaliditetom pasivni primatelj pomoći, a sve više na shvaćanju da je ona aktivni nositelj prava i sudionik u donošenju odluka koje se na nju odnose. 

Takav pristup predstavlja važnu promjenu u odnosu na tradicionalne modele skrbi, u kojima su stručnjaci, institucije ili članovi obitelji često odlučivali umjesto osobe, pretpostavljajući da znaju što je za nju najbolje.

Etički aspekti skrbi za osobe s invaliditetom odnose se na moralna načela, vrijednosti i standarde ponašanja koji trebaju usmjeravati sve osobe uključene u pružanje podrške i pomoći. 

To uključuje zdravstvene i socijalne radnike, njegovatelje, rehabilitacijske stručnjake, odgojno-obrazovne djelatnike, članove obitelji, osobe koje pružaju osobnu asistenciju, predstavnike institucija, ali i širu društvenu zajednicu.

Etički odgovorna skrb ne svodi se samo na pitanje je li određena intervencija stručna i učinkovita. Potrebno je istodobno pitati poštuje li se osoba, njezina autonomija, privatnost, dostojanstvo, pravo na izbor i pravo na sudjelovanje u odlukama. Drugim riječima, nije dovoljno učiniti nešto za osobu; potrebno je voditi računa o tome kako se to čini, zašto se čini i kakve posljedice takav postupak ima za njezin život.

Jedno od temeljnih etičkih načela jest poštovanje ljudskog dostojanstva.

Dostojanstvo pripada svakom čovjeku samom činjenicom da je ljudsko biće i ne ovisio njegovim fizičkim, intelektualnim, komunikacijskim ili drugim sposobnostima.                   

U svakodnevnoj skrbi pitanje dostojanstva može se činiti jednostavnim, ali ono se vrlo često provjerava upravo u naizgled malim situacijama. 

Osoba kojoj je potrebna pomoć pri osobnoj higijeni, odijevanju, hranjenju ili kretanju nalazi se u posebno osjetljivom položaju jer u tim aktivnostima može biti izložena pogledu i procjeni drugih ljudi. Ne etično postupanje ne mora nužno biti otvoreno vrijeđanje ili ponižavanje. Dovoljno je da se prema osobi govori kao da nije prisutna, da se njezine osobne
stvari pomiču bez pitanja, da se njezine potrebe zanemaruju ili da se o njoj raspravlja pred drugima kao da nema pravo na privatnost.

Poštovanje dostojanstva stoga podrazumijeva da se osobi obraćamo izravno, uvažavajući njezinu dob i osobnost, a ne isključivo njezin invaliditet. Posebno je važno izbjegavati infantilizaciju odraslih osoba s invaliditetom. 

Činjenica da osoba treba pomoć u određenom području života ne znači da je dijete ili da nije sposobna razumjeti što se događa. Također nije primjereno automatski pretpostaviti da osoba ne može govoriti, odlučivati ili razumjeti situaciju samo zato što ima određenu vrstu invaliditeta. Stručna i etična skrb polazi od individualne procjene sposobnosti i potreba, a ne od stereotipa povezanih s dijagnozom ili vrstom invaliditeta.

S dostojanstvom je usko povezano načelo autonomije. 

Autonomija znači pravo osobe da, u skladu sa svojim sposobnostima i okolnostima, donosi odluke o vlastitom životu. 

U skrbi za osobe s invaliditetom ovo je načelo od posebne važnosti jer se upravo njima često oduzima pravo izbora pod pretpostavkom da se time štite. Pritom je potrebno razlikovati pružanje pomoći od preuzimanja kontrole nad životom osobe.

Primjerice, osoba može trebati pomoć pri pripremi obroka, ali to ne znači da netko drugi treba odlučiti što će ona jesti. 

Može trebati pomoć pri kretanju, ali to ne znači da drugi trebaju određivati kamo će ići. Može trebati podršku pri donošenju odluke, ali podrška ne znači automatski donošenje odluke umjesto nje.

Autonomija je posebno složeno pitanje kada osoba ima intelektualne ili komunikacijske teškoće.    U takvim situacijama postoji opasnost da se sposobnost odlučivanja procijeni prenisko. 

Etički odgovoran pristup zahtijeva da se prije zaključka kako osoba nije sposobna odlučivati pokušaju pronaći odgovarajući načini komunikacije i podrške.    To može uključivati jednostavniji jezik, vizualne prikaze, dodatno vrijeme za odgovor, komunikacijska pomagala ili uključivanje osobe od povjerenja.        

Cilj nije pronaći razlog zbog kojeg osoba ne može odlučivati, nego pronaći način na koji može izraziti svoju volju i sudjelovati u odluci u najvećoj mogućoj mjeri.

S druge strane, poštovanje autonomije ne znači da osobu treba prepustiti samu sebi.

Skrb uključuje odgovornost za sigurnost i dobrobit osobe, pa se ponekad pojavljuje sukob između prava na izbor i potrebe za zaštitom. To je jedno od naj zahtjevnijih etičkih pitanja. Ako osoba donese odluku koja nosi određeni rizik, stručnjak ili član obitelji može biti u iskušenju da joj zabrani takvu odluku. Međutim, život bez i kakvog rizika nije moguć, niti bi zaštita trebala značiti trajno ograničavanje slobode. Etički pristup zahtijeva procjenu rizika, razgovor s osobom, traženje manje restriktivnih rješenja i nastojanje da se osobi omogući donošenje odluka uz odgovarajuću podršku.

Drugo važno područje jest načelo dobročinstva, odnosno obveza da se djeluje u korist osobe i pridonosi njezinoj dobrobiti. U kontekstu skrbi to znači da pružena pomoć treba imati stvarnu svrhu i biti usmjerena prema potrebama konkretne osobe.                        Međutim, ono što stručnjak smatra korisnim ne mora uvijek odgovarati onome što osoba sama smatra važnim. Dobrobit se ne može svesti samo na medicinske pokazatelje ili fizičko zdravlje. 

Za jednu osobu dobrobit može značiti smanjenje boli, za drugu mogućnost samostalnog života, za treću održavanje društvenih kontakata, a
za četvrtu mogućnost rada ili sudjelovanja u određenim aktivnostima.                        Zbog toga se dobrobit treba promatrati cjelovito i individualno.

S načelom dobročinstva povezano je načelo neškodljivosti. 

Ono podrazumijeva obvezu izbjegavanja postupaka koji mogu nepotrebno naštetiti osobi. Šteta pritom nije samo fizička. Ona može biti psihološka, emocionalna, socijalna ili financijska. Osobu se može fizički zaštititi, a istodobno joj nanijeti ozbiljnu psihološku ili socijalnu štetu ako joj se oduzme mogućnost donošenja odluka, izolira je se od drugih ljudi ilije se stalno tretira kao nesposobnu. Zato je pri donošenju odluka potrebno sagledati šire posljedice određenog postupanja.

Jedan od najvažnijih etičkih aspekata skrbi jest pravednost. 

Pravednost znači daosobe s invaliditetom trebaju imati ravnopravan pristup pravima, uslugama,zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, zapošljavanju i drugim društvenim resursima.

Međutim, jednakost ne znači uvijek da svima treba pružiti potpuno istu stvar. Akodvije osobe imaju različite potrebe, jednako postupanje prema njima može zapravoproizvesti nejednakost. Osobi koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, primjerice,formalno jednako pravo pristupa zgradi nije dovoljno ako zgrada nema pristupačan ulaz. Osobi koja ima teškoće u komunikaciji nije dovoljno omogućiti sudjelovanje u postupku ako joj nisu osigurani odgovarajući komunikacijski uvjeti.

Upravo je zato važno razlikovati formalnu jednakost od stvarne jednakosti mogućnosti. Pravednost u skrbi podrazumijeva uklanjanje prepreka koje osobama s invaliditetom onemogućuju ravnopravno sudjelovanje. Te prepreke mogu biti fizičke, komunikacijske, informacijske, financijske, institucionalne, ali i društvene. 

Ponekad najveća prepreka nije sam invaliditet, nego način na koji je organizirano okruženje. 

Ako javna institucija nema pristupačan prostor, informacije nisu dostupne u odgovarajućem obliku ili osoba nailazi na predrasude, tada problem nije samo u individualnim ograničenjima, nego i u društvenim uvjetima.

Jednako važan aspekt jest pravo na privatnost i povjerljivost. 

Osobe s invaliditetomčesto su u situaciji da velik broj ljudi zna informacije o njihovom zdravlju, terapijama,obiteljskim okolnostima ili svakodnevnom životu. Informacije koje se prikupljajutijekom zdravstvene ili socijalne skrbi mogu biti vrlo osjetljive. 

Etički odgovornopostupanje zahtijeva da se takvi podaci čuvaju i da se dijele samo kada za to postojiopravdana potreba i odgovarajuća osnova. Posebno treba paziti na razgovore oosobi u javnim prostorima, pred drugim korisnicima ili članovima šire obitelji koji nisuuključeni u skrb.

Privatnost se odnosi i na tjelesni integritet. Pomoć pri osobnoj higijeni, odijevanju, korištenju toaleta ili drugim intimnim aktivnostima mora se pružati uz maksimalno poštovanje privatnosti. Osoba ne smije izgubiti pravo na privatni prostor samo zato što joj je potrebna pomoć. 

Kada je pomoć nužna, treba nastojati da bude što manjeinvazivna, uz prethodno objašnjenje postupka i uvažavanje želja osobe.

Važno etičko pitanje predstavlja i informirani pristanak. U zdravstvenoj i socijalnojskrbi osoba treba imati mogućnost dobiti informacije o postupku, njegovoj svrsi,mogućim koristima i rizicima te mogućim alternativama. Informacija mora bitiprilagođena načinu na koji je osoba može razumjeti. 

Nije dovoljno stručne informacijeizreći složenim medicinskim jezikom i zatim zaključiti da je osoba informirana.
Informiranje je proces komunikacije, a ne samo izgovaranje podataka. 

Ako osoba nerazumije objašnjenje, odgovornost je stručnjaka da pronađe prikladniji način komunikacije.

U ovom kontekstu posebno je važno izbjeći praksu automatskog traženja pristankačlanova obitelji kada je sama osoba sposobna sudjelovati u donošenju odluke. Obiteljčesto ima iznimno važnu ulogu u životu osobe s invaliditetom, ali njezina uključenostne bi trebala značiti automatsko zanemarivanje glasa osobe. Uloga obitelji treba bitipodrška, a ne nepotrebna zamjena za osobu. Kada osoba nije u mogućnostisamostalno donijeti određenu odluku, potrebno je postupati u skladu s relevantnim pravnim i stručnim pravilima, uvijek uz nastojanje da se njezina volja i interesi što je moguće više uvaže.

Jedan od aspekata koji se često zanemaruje jest pravo osobe s invaliditetom na izbornačina života. 

Skrb ne bi trebala biti organizirana tako da institucija ili sustav postanuvažniji od osobe kojoj služe. 

Institucionalna skrb može biti potrebna u određenimokolnostima, ali etičko pitanje nastaje kada se institucionalizacija smatra jedinim ili automatskim rješenjem.    Za mnoge osobe kvalitetniji život može značiti život u vlastitom domu ili zajednici uz odgovarajuću podršku. To podrazumijeva dostupnost osobne asistencije, zdravstvenih i socijalnih usluga, rehabilitacije, prijevoza, prilagođenog stanovanja i drugih oblika podrške.

Koncept samostalnog života pritom ne znači da osoba mora sve raditi sama.Samostalnost se u suvremenom pristupu invaliditetu više odnosi na mogućnost daosoba upravlja vlastitim životom i donosi odluke, uz onu razinu pomoći koja joj jepotrebna. Osoba koja koristi osobnog asistenta može biti vrlo autonomna upravo zatošto ima podršku koja joj omogućuje da sama određuje kako će živjeti. 

S druge strane,osoba koja fizički može mnogo toga učiniti sama može biti izrazito ograničena akonema mogućnost donošenja vlastitih odluka.

Pitanje komunikacije također ima snažnu etičku dimenziju. Način na koji govorimo oosobama s invaliditetom oblikuje društvene stavove prema njima. U javnosti se jošuvijek mogu susresti izrazi koji osobu definiraju isključivo kroz njezin invaliditet, kao iizrazi koji je prikazuju kao bespomoćnu, nesposobnu ili trajno ovisnu o drugima.Takav jezik može pridonijeti stigmatizaciji. 

S druge strane, ni pretjerano idealiziranje osoba s invaliditetom nije korisno. Prikazivanje osobe kao „heroja“ samo zato što živi s invaliditetom može nenamjerno stvoriti pritisak da stalno mora nadvladavati prepreke i biti izvor inspiracije drugima.

Primjereniji je pristup promatrati osobu cjelovito. Invaliditet može biti važan dionjezina iskustva, ali nije njezin potpuni identitet. Osoba s invaliditetom možeistodobno biti roditelj, partner, prijatelj, učenik, student, radnik, umjetnik, sportaš,stručnjak ili član zajednice. 

Etički odgovorna skrb nastoji vidjeti upravo tu cjelovitost.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti zaštiti od diskriminacije i nasilja. Osobe sinvaliditetom mogu biti izložene različitim oblicima nasilja, uključujući fizičko, psihičko,seksualno, financijsko i institucionalno nasilje. 

Ovisnost o tuđoj pomoći može povećati ranjivost, osobito kada osoba nema dovoljno mogućnosti promijeniti
pružatelja skrbi ili prijaviti neprihvatljivo postupanje. Zato sustavi skrbi moraju imati jasne mehanizme zaštite, pritužbi i nadzora.

Financijska ovisnost također može stvoriti ozbiljne etičke probleme. Ako druga osobaupravlja novcem osobe s invaliditetom, potrebno je osigurati da se to činitransparentno i u njezinu interesu. Financijska zaštita ne smije postati sredstvo kontrole. Potrebno je razlikovati situacije u kojima je osobi potrebna pomoć u upravljanju financijama od situacija u kojima se njezina imovina ili novac koriste bez opravdanja. Transparentnost, dokumentiranje i odgovarajući nadzor mogu smanjiti mogućnost zlouporabe.

Skrb o osobama s invaliditetom uključuje i vrlo konkretne svakodnevne aktivnosti. 

To su osobna higijena, hranjenje, oblačenje, mobilnost, korištenje pomagala, uzimanjeterapije, odlazak liječniku, održavanje kućanstva, komunikacija, sudjelovanje uobrazovanju i radu, organizacija slobodnog vremena, održavanje društvenih odnosa imnoge druge aktivnosti. 

Međutim, svaka od tih aktivnosti ima svoju etičku dimenziju.Na primjer, pomaganje pri hranjenju nije samo tehničko pitanje unosa hrane.Potrebno je poštovati tempo osobe, njezine prehrambene navike, kulturne i osobnepreferencije te njezino pravo izbora kada je to moguće.

Kod pružanja osobne njege važno je razlikovati pomoć od nepotrebnog preuzimanja aktivnosti. 

Ako osoba može samostalno oprati lice, odjenuti dio odjeće ili obavitiodređeni zadatak, treba joj omogućiti da to učini. Preuzimanje svega „radi brzine“može kratkoročno olakšati organizaciju, ali dugoročno smanjiti samostalnost. Dobraskrb ne treba težiti tome da učini sve umjesto osobe, nego da joj omogući da učiništo više sama, uz onu pomoć koja joj je doista potrebna.

Zdravstvena skrb predstavlja posebno složeno područje. 

Osobe s invaliditetom imajupravo na zdravstvenu zaštitu jednake kvalitete kao i druge osobe.        Pritom zdravstveni sustav treba uzeti u obzir njihove specifične potrebe. Pristupačnost zdravstvene zaštite ne odnosi se samo na fizički ulazak u ordinaciju ili bolnicu.                          Ona uključuje pristupačnu komunikaciju, razumljive informacije, odgovarajuću opremu, dovoljno vremena za pregled i sposobnost zdravstvenih djelatnika da prepoznaju specifične potrebe različitih skupina osoba s invaliditetom.

Poseban problem može nastati kada se sve zdravstvene tegobe osobe pripisujunjezinu invaliditetu. Takav pristup može dovesti do zanemarivanja drugih bolesti ilisimptoma. 

Osoba koja ima određeni invaliditet ne prestaje imati pravo na temeljitu zdravstvenu obradu. 

Etički je neprihvatljivo pretpostaviti da je svaki zdravstveniproblem „posljedica invaliditeta“ bez odgovarajuće procjene.

Rehabilitacija je također važan dio skrbi. 

Njezina svrha ne bi trebala biti samoprilagoditi osobu postojećim društvenim uvjetima, nego joj omogućiti što većufunkcionalnost, sudjelovanje i kvalitetu života. 

Ciljevi rehabilitacije trebaju se, gdjegod je moguće, dogovarati zajedno s osobom. 

Nije etički opravdano postaviti cilj kojije stručnjaku važan, a osobi ne predstavlja stvarnu vrijednost. 

Ako je cilj pojedinca povratak na posao, samostalno stanovanje, mogućnost bavljenja sportom ili jednostavno veća neovisnost u svakodnevnom životu, rehabilitacijski plan treba uzeti u obzir upravo te ciljeve.

Obrazovanje predstavlja još jedno područje u kojem se etička pitanja ne mogu odvojiti od prava na ravnopravnost. 

Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom trebaju imati mogućnost sudjelovanja u obrazovanju uz potrebnu podršku. Uključivanje ne znači samo fizičku prisutnost u učionici. Potrebno je osigurati uvjete u kojima učenik ili student može stvarno sudjelovati u procesu učenja i društvenom životu obrazovne ustanove. 

To može uključivati prilagodbu nastavnih materijala, načina komunikacije, vremena za izvršavanje zadataka ili korištenje asertivne tehnologije.

Slična pitanja pojavljuju se u području zapošljavanja. Osoba s invaliditetom ne bi trebala biti procjenjivana isključivo prema ograničenjima, nego prema svojim znanjima, sposobnostima i mogućnostima.                      Etički pristup zapošljavanju uključuje uklanjanje diskriminacijskih prepreka, razumnu prilagodbu radnog mjesta i stvaranje uvjeta u kojima zaposlenik može ravnopravno doprinositi. Pritom nije riječ o „posebnoj povlastici“, nego o stvaranju jednakih mogućnosti.

Važan aspekt skrbi predstavlja i društvena uključenost. 

Čovjek ne može kvalitetno živjeti samo zato što su mu osigurane medicinske i osnovne životne potrebe.

Potrebni su mu odnosi s drugim ljudima, osjećaj pripadnosti, mogućnost sudjelovanjau kulturi, sportu, rekreaciji i javnom životu. Osobe s invaliditetom često se suočavajus društvenom izolacijom, a upravo ta izolacija može biti posljedica prepreka kojedruštvo može ukloniti. Ako osoba nema pristupačan prijevoz, teško će sudjelovati udruštvenim aktivnostima. 

Ako nema pristupačne informacije, može biti isključena izkulturnih i obrazovnih sadržaja. 

Ako okolina prema njoj ima predrasude, može izbjegavati društvene situacije.

Uloga obitelji u skrbi za osobu s invaliditetom vrlo je važna, ali i zahtjevna. Članovi obitelji često pružaju velik dio svakodnevne pomoći, emocionalne podrške i organizacije života. 

Zbog toga i oni mogu biti izloženi iscrpljenosti, stresu i osjećaju odgovornosti. Etički sustav skrbi ne smije podrazumijevati da će obitelj neograničeno preuzimati sve obveze. Obitelj treba podršku društva, zdravstvenog i socijalnog sustava, kao i mogućnost predaha. Istodobno, interesi obitelji ne smiju automatski biti stavljeni iznad interesa osobe s invaliditetom. Potrebno je tražiti ravnotežu u kojoj se poštuju potrebe i prava svih uključenih.

Upravo zbog toga skrb treba promatrati kao partnerski odnos. 

Stručnjak nije vlasnikznanja o životu osobe, kao što ni član obitelji nije vlasnik odluka o njezinu životu.

Stručna ekspertiza i osobno iskustvo trebaju se nadopunjavati. 

Osoba s invaliditetom najbolje poznaje vlastiti svakodnevni život, svoje prioritete, iskustva i potrebe, dok stručnjaci posjeduju specifična znanja i iskustva iz područja zdravstvene, socijalne ili rehabilitacijske skrbi. Kvalitetna odluka nastaje kada se ta dva izvora znanja povežu.

Etički aspekti posebno dolaze do izražaja u situacijama kada nema jednostavnog rješenja. 

U praksi se često događa da se sukobljavaju dva ili više opravdanihinteresa. Primjerice, želja osobe za samostalnošću može biti u sukobu s procjenomrizika. Pravo na privatnost može biti u određenoj situaciji u napetosti s potrebom za nadzorom. 

Želja obitelji može biti različita od želje same osobe. Ograničeni resursimogu otežati pružanje određene razine podrške. U takvim situacijama etičko odlučivanje ne znači pronaći rješenje koje će svima odgovarati, nego sustavno procijeniti vrijednosti, prava, rizike i moguće posljedice.

Pri etičkom odlučivanju važno je izbjegavati paternalizam. 

Paternalizam nastaje kadadruga osoba ili institucija ograničava nečiju slobodu zato što smatra da zna što je zatu osobu najbolje. 

U skrbi je paternalizam posebno opasan jer se može prikriti izadobre namjere. Rečenica „to radim za tvoje dobro“ sama po sebi nije dovoljna etičkaopravdanost. Potrebno je pitati osobu što ona želi, objasniti joj moguće posljedice itražiti rješenja koja najmanje ograničavaju njezina prava.

Istodobno, suprotna krajnost također nije primjer dobre skrbi. Ignoriranje stvarnihpotreba osobe u ime apsolutne autonomije može biti jednako problematično. 

Ako osoba želi nešto što nije u stanju sigurno izvesti bez određene pomoći, odgovornost pružatelja skrbi jest ponuditi podršku. Cilj nije ni potpuna kontrola ni potpuno povlačenje, nego podržana autonomija.

Tehnologija i asistivna pomagala otvaraju dodatna etička pitanja. 

Invalidska kolica,slušna pomagala, komunikacijski uređaji, računalni programi i drugi oblici tehnologije mogu značajno povećati neovisnost. Međutim, izbor pomagala treba biti individualiziran. 

Nije dovoljno osigurati tehnički uređaj; potrebno je provjeriti odgovarali stvarnim potrebama osobe, može li ga koristiti i želi li ga koristiti. 

U nekim slučajevima tehnologija može povećati sigurnost, ali istodobno otvoriti pitanje nadzora i privatnosti, osobito kada uključuje praćenje kretanja ili prikupljanje podataka.

Digitalno okruženje također mora biti pristupačno. 

Sve veći dio zdravstvenih, administrativnh, obrazovnih i društvenih aktivnosti odvija se putem interneta. Akodigitalni sadržaji nisu pristupačni, osobe s invaliditetom mogu biti dodatno isključene.      Etička odgovornost društva stoga uključuje i osiguravanje pristupa informacijama i digitalnim uslugama.

Poseban izazov predstavljaju osobe koje imaju višestruke ili složene potrebe. Kada osoba istodobno treba zdravstvenu, socijalnu, psihološku, rehabilitacijsku i drugu podršku, postoji opasnost da različiti sustavi djeluju nepovezano. 

Osoba tada morasama povezivati usluge i institucije, iako upravo zbog svojih potreba možda nije umogućnosti to učinkovito činiti. Etički odgovoran sustav trebao bi biti koordiniran i usmjeren na osobu, a ne na administrativne granice između institucija.

Kvaliteta skrbi stoga nije samo pitanje dostupnosti pojedinačnih usluga.    Važna je i njihova kontinuitet, koordinacija i prilagođenost pojedincu. Osoba ne bi trebala svaki put iznova objašnjavati svoje potrebe različitim službama ako je moguće uspostaviti učinkovitu koordinaciju. Istodobno, razmjena informacija mora biti ograničena na ono što je potrebno i provedena        uz poštovanje prava na privatnost.

Etička odgovornost postoji i na razini društva u cjelini. Ako društvo osobe sinvaliditetom promatra prvenstveno kao korisnike pomoći, propušta prepoznati njihovdoprinos. Osobe s invaliditetom sudjeluju u gospodarstvu, kulturi, obrazovanju,sportu, politici i životu zajednice. Njihova iskustva mogu pomoći u oblikovanju boljihjavnih politika i usluga. Zato je važno uključiti osobe s invaliditetom u proceseodlučivanja koji ih se tiču. 

Načelo da se odluke ne bi trebale donositi bezsudjelovanja onih na koje se odnose ima snažnu etičku vrijednost.

Važno je također razumjeti da invaliditet nije samo osobno pitanje.

Način na koji jedruštvo organizirano može povećati ili smanjiti prepreke s kojima se osoba susreće.

Pristupačne zgrade, javni prijevoz, informacije, obrazovanje i radna mjesta moguznačajno povećati mogućnosti sudjelovanja. Nasuprot tome, nepristupačna infrastruktura i diskriminacijski stavovi mogu pretvoriti relativno jednostavno ograničenje u ozbiljnu prepreku za svakodnevni život.

Skrb za osobe s invaliditetom zato treba biti usmjerena na osobu, a ne samo nanjezinu dijagnozu. Dijagnoza može biti važna za razumijevanje određenih potreba, ali ne može dati potpun odgovor na pitanje kako treba organizirati nečiji život. Dvije osobe s istom dijagnozom mogu imati potpuno različite sposobnosti, želje, obiteljske okolnosti i životne ciljeve. Individualizacija skrbi nije samo stručni standard nego i etički zahtjev.

Uloga stručnjaka u takvom pristupu zahtijeva razvijene komunikacijske i etičkekompetencije. Stručnjak mora znati prepoznati vlastite pretpostavke i moguće predrasude. Potrebno je biti svjestan da profesionalni autoritet može utjecati na osobu i da ona ponekad može pristati na određeni postupak ne zato što ga do ista želi, nego zato što vjeruje da „mora“ poslušati stručnjaka. Profesionalna odgovornost stoga uključuje stvaranje prostora u kojem osoba može postavljati pitanja, izraziti ne slaganje i predložiti drugačije rješenje.

Važno je i poštovanje granica profesionalnog odnosa. Pružatelj skrbi može razvitiblizak odnos s osobom, osobito ako joj pomaže svakodnevno i tijekom duljegrazdoblja. Međutim, bliskost ne smije dovesti do iskorištavanja, favoriziranja ilinarušavanja privatnosti. Profesionalni odnos treba biti topao, empatičan i ljudski, aliistodobno jasan u pogledu odgovornosti i granica.

Posebno je važno poštovati pravo osobe na pogrešku. Odrasle osobe bez invaliditeta svakodnevno donose odluke koje možda nisu optimalne, pa se isto načelo treba primjenjivati i na osobe s invaliditetom,  uz razumne granice povezane sa zaštitom od ozbiljne štete. Pretjerana zaštita može stvoriti život u kojem osoba formalno jest sigurna, ali nema priliku razvijati iskustvo, odgovornost i samostalnost. Etička skrb treba omogućiti razvoj, a ne samo spriječiti svaki mogući rizik.

Skrb je kvalitetna kada istodobno štiti i osnažuje. Zaštita bez osnaživanja možeprerasti u kontrolu, dok osnaživanje bez odgovarajuće zaštite može dovesti dozanemarivanja potreba. Ravnoteža između tih načela zahtijeva individualni pristup, profesionalnu procjenu i stalnu komunikaciju s osobom.

U konačnici, etički aspekti skrbi za osobe s invaliditetom nisu samo skup apstraktnihfilozofskih načela. Oni se svakodnevno vide u konkretnim postupcima: hoćemo li
osobu pitati što želi, hoćemo li joj dati dovoljno vremena da odgovori, hoćemo li zaštititi njezinu privatnost, hoćemo li joj omogućiti izbor, hoćemo li govoriti s njom ili o njoj, hoćemo li prepoznati njezine sposobnosti ili se usredotočiti samo na ograničenja. Upravo ti svakodnevni izbori određuju hoće li skrb biti samo tehnički provedena ili će doista biti humana.

Društvo koje želi kvalitetno skrbiti o osobama s invaliditetom mora stoga prije svegaprihvatiti činjenicu da različitost nije suprotnost jednakosti. Jednakost ne znači da sviljudi imaju iste potrebe, nego da svaka osoba ima jednaku vrijednost i jednako pravona poštovanje, sudjelovanje i ostvarivanje svojih potencijala. 

Osobama sinvaliditetom ne treba sažaljenje, nego ravnopravnost, dostupnost podrške imogućnost da žive život koji je što više usklađen s njihovim vlastitim izborima.

Etička skrb počinje promjenom perspektive. Umjesto pitanja „što nije u redu s ovomosobom?“ potrebno je pitati „što je ovoj osobi potrebno da bi mogla ravnopravno sudjelovati?“. Umjesto „što možemo učiniti umjesto nje?“ potrebno je razmišljati „što možemo učiniti da ona može odlučivati i djelovati u najvećoj mogućoj mjeri sama?“. Takva promjena nije samo pitanje terminologije.                  Ona predstavlja temeljnu promjenu odnosa prema invaliditetu i prema samoj osobi.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da etički aspekti skrbi za osobe sinvaliditetom obuhvaćaju širok raspon pitanja: poštovanje dostojanstva, autonomije,privatnosti i osobnog integriteta, pravo na informirani pristanak, pravednost ijednakost, zaštitu od diskriminacije i nasilja, očuvanje povjerljivosti, individualizaciju skrbi, podršku samostalnom životu, uključivanje u zajednicu te pravo na sudjelovanje u odlukama koje oblikuju vlastiti život. Istodobno, skrb obuhvaća brojne praktične aktivnosti, od osobne njege, hranjenja i mobilnosti do zdravstvene zaštite, rehabilitacije, obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja i društvenog sudjelovanja. Svako od tih područja zahtijeva stručnost, ali i etičku osjetljivost.

Najvažnija poruka jest da osoba s invaliditetom ne smije biti svedena na korisnika usluge ili objekt skrbi. Ona je subjekt prava, osoba s vlastitim željama, potrebama, sposobnostima, odnosima i životnim ciljevima. Kvalitetna skrb zato nije ona u kojoj drugi ljudi sve odlučuju i čine umjesto osobe, nego ona koja joj pruža upravo onoliko podrške koliko je potrebno da može živjeti što samostalnije, sigurnije i dostojanstvenije.

Odgovornost za takav pristup ne pripada samo stručnjacima. Ona pripada obitelji,institucijama, donositeljima odluka, poslodavcima, obrazovnom sustavu,zdravstvenim službama, medijima i svakom pojedincu. 

Način na koji govorimo,gradimo prostore, organiziramo usluge i odnosimo se prema osobama s invaliditetomdio je šire slike društvene etike. Društvo se ne može smatrati uistinu uključivim ako dio svojih građana sustavno ostavlja na rubu mogućnosti sudjelovanja.

Etička skrb stoga nije dodatak dobroj skrbi, nego njezin temelj. 

Stručna znanjaomogućuju da pomoć bude učinkovita, ali etička načela određuju da ta pomoć budehumana, pravedna i usmjerena prema osobi. 

Kada se stručnost poveže spoštovanjem dostojanstva, autonomije i prava pojedinca, skrb prestaje biti samopružanje pomoći i postaje oblik podrške čovjeku da ostvari vlastiti životni potencijal.      Upravo u tome leži njezina najveća vrijednost: ne u tome koliko ćemo učiniti umjesto druge osobe, nego koliko ćemo joj omogućiti da, uz potrebnu podršku, bude aktivni sudionik vlastitog života i ravnopravni član zajednice.




Čitaj više  
33 min čitanja
KVALITETA ŽIVOTA OBITELJI OSOBA S INVALIDI TETOM

KVALITETA ŽIVOTA OBITELJI OSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o kvaliteti života obitelji osoba s invaliditetom. Koliko saznanje o invaliditetom utječe na kvalitetu života obitelji i kako ta promjena mijenja način njihova života odnosno na novonastale životne okolnosti.

Kvaliteta života obitelji osoba s invaliditetom složeno je i višedimenzionalno pitanje koje nadilazi individualne potrebe osobe s invaliditetom. Invaliditet, neovisno o njegovoj vrsti, uzroku, stupnju ili vremenu nastanka, često utječe na cjelokupno funkcioniranje obitelji, njezine odnose, svakodnevne aktivnosti, financijsku sigurnost, mogućnosti zapošljavanja, društveni život i emocionalnu dobrobit.    Iako suvremeni pristupi invaliditetu sve više naglašavaju prava, ravnopravnost, neovisno življenje i uključivanje osoba s invaliditetom u zajednicu, kvaliteta života njihovih obitelji još uvijek se često promatra nedovoljno sustavno. Pritom je važno razumjeti da obitelj nije samo pružatelj skrbi, nego životna zajednica u kojoj se potrebe i mogućnosti njezinih članova međusobno isprepliću.

Kada se govori o kvaliteti života obitelji osoba s invaliditetom, nije dovoljno promatrati samo dostupnost zdravstvenih ili socijalnih usluga. Kvaliteta života obuhvaća mnogo širi raspon područja: fizičko i mentalno zdravlje, obiteljske odnose, materijalne uvjete života, stanovanje, obrazovanje, zaposlenost, slobodno vrijeme, društvene kontakte, osjećaj sigurnosti, mogućnost donošenja odluka te sudjelovanje u životu zajednice.

Na sve navedene čimbenike mogu utjecati prepreke s kojima se osobe s invaliditetom i njihove obitelji svakodnevno susreću. Zbog toga se pitanje kvalitete života ne može svesti na individualnu razinu, nego zahtijeva promatranje obitelji i njezina šireg društvenog okruženja.

Za mnoge obitelji život s invaliditetom započinje razdobljem prilagodbe koje može biti emocionalno i organizacijski zahtjevno. Kada se invaliditet pojavi rođenjem djeteta ili se utvrdi tijekom ranog razvoja, roditelji se često suočavaju s neizvjesnošću, strahom i brojnim pitanjima vezanima uz budućnost djeteta. Informacije koje dobivaju od zdravstvenih, obrazovnih i drugih stručnjaka mogu imati presudnu ulogu u njihovu razumijevanju situacije i donošenju odluka. 

Način na koji se informacije pružaju, dostupnost stručne podrške te odnos stručnjaka prema obitelji mogu značajno utjecati na proces prihvaćanja i prilagodbe. Roditeljima je pritom potrebna podrška koja ne počiva samo na medicinskim informacijama, nego uključuje razumijevanje emocionalnih, socijalnih, obrazovnih i praktičnih aspekata svakodnevnog života.

S vremenom obitelji razvijaju različite načine prilagodbe. Neke uspijevaju uspostaviti ravnotežu između skrbi za člana obitelji s invaliditetom i vlastitih potreba, dok se druge mogu suočiti s dugotrajnim opterećenjem. Posebno je zahtjevna situacija kada je osobi s invaliditetom potrebna kontinuirana pomoć u svakodnevnim aktivnostima.

U takvim okolnostima jedan ili više članova obitelji mogu preuzeti ulogu primarnog neformalnog njegovatelja. Takva skrb može uključivati pomoć pri osobnoj higijeni, hranjenju, oblačenju, kretanju, komunikaciji, odlascima liječniku, školovanju, administrativnim poslovima i ostvarivanju različitih prava. Iako pružanje skrbi može biti izraz privrženosti, odgovornosti i solidarnosti, dugotrajno i intenzivno opterećenje bez odgovarajuće podrške može imati negativne posljedice za fizičko i psihičko zdravlje njegovatelja.

Posebno mjesto u razmatranju kvalitete života zauzima mentalno zdravlje članova obitelji. 

Dugotrajna izloženost stresu, osjećaj stalne odgovornosti, neizvjesnost u pogledu budućnosti, administrativne teškoće i nedostatak vremena za vlastite potrebe mogu pridonijeti pojavi iscrpljenosti, anksioznosti, depresivnih simptoma i osjećaja socijalne izoliranosti. 

Roditelji djece s teškoćama u razvoju mogu istodobno doživljavati snažnu potrebu da budu stalno dostupni djetetu i osjećaj krivnje kada pokušavaju zadovoljiti vlastite potrebe. Važno je naglasiti da briga o vlastitom mentalnom zdravlju nije znak slabosti niti nedostatka predanosti članu obitelji. Naprotiv, očuvanje psihičke stabilnosti i vlastitih resursa važan je preduvjet za dugoročno održivu skrb i kvalitetne obiteljske odnose.

Obiteljska dinamika također može biti značajno promijenjena. Kada se velik dio svakodnevnih aktivnosti organizira oko potreba osobe s invaliditetom, potrebe drugih članova obitelji mogu biti zanemarene, često ne zbog nedostatka ljubavi ili interesa, nego zbog objektivnih okolnosti. 

Bračni ili partnerski odnosi mogu biti izloženi dodatnom pritisku zbog podjele obveza, financijskih teškoća, nedostatka vremena za zajedničke aktivnosti i emocionalnog opterećenja. Braća i sestre osoba s invaliditetom također mogu imati specifična iskustva. Ponekad preuzimaju dodatne odgovornosti ili se od njih očekuje veća samostalnost. Istodobno mogu osjećati ponos, bliskost i zaštitnički odnos prema bratu ili sestri, ali i frustraciju, zabrinutost ili potrebu za većom pažnjom roditelja. 

Zbog toga podrška obitelji mora obuhvatiti sve njezine članove, a ne samo osobu s invaliditetom.

Jedan od najvažnijih čimbenika kvalitete života jest materijalna sigurnost. Obitelji osoba s invaliditetom često imaju povećane troškove povezane sa zdravstvenom skrbi, rehabilitacijom, terapijama, pomagalima, prijevozom, prilagodbom stambenog prostora i drugim potrebama. Istodobno, jedan od roditelja ili drugi član obitelji može biti prisiljen smanjiti radno vrijeme, odustati od zaposlenja ili ograničiti profesionalni razvoj kako bi mogao pružati potrebnu skrb. Na taj način dolazi do istodobnog povećanja troškova i smanjenja prihoda, što obitelj može dovesti u nepovoljan financijski položaj. Materijalna deprivacija dodatno može ograničiti mogućnosti sudjelovanja u društvenom životu, putovanja, obrazovanja i provođenja slobodnog vremena.

Zaposlenost članova obitelji stoga nije samo ekonomsko pitanje, nego i pitanje socijalne uključenosti, osobnog identiteta i psihološke dobrobiti. Mogućnost usklađivanja profesionalnih i obiteljskih obveza može značajno pridonijeti kvaliteti života. Fleksibilni oblici rada, mogućnost rada od kuće kada je to primjenjivo ,prilagodljivo radno vrijeme i razumijevanje poslodavaca mogu obiteljima omogućiti veću stabilnost. S druge strane, nedostatak takvih mogućnosti može dovesti do povlačenja s tržišta rada, profesionalne stagnacije i povećane financijske ovisnosti. Društvo koje želi stvarno podržati obitelji osoba s invaliditetom stoga mora razmišljati i o politikama zapošljavanja i usklađivanja poslovnog i obiteljskog života.

Dostupnost zdravstvenih, socijalnih, obrazovnih i rehabilitacijskih usluga ima izravan utjecaj na svakodnevno funkcioniranje obitelji. Nije dovoljno da neka usluga formalno
postoji; važno je da bude dostupna pravodobno, teritorijalno ravnomjerno, financijski prihvatljivo i prilagođena stvarnim potrebama korisnika. Obitelji se nerijetko susreću s dugotrajnim čekanjem, složenim administrativnim postupcima, nedostatkom stručnjaka ili neujednačenom dostupnošću usluga između urbanih i ruralnih sredina.

Kada usluge nisu dovoljno dostupne, teret skrbi često se ponovno vraća obitelji. Time se povećava pritisak na roditelje i druge članove kućanstva, a mogućnosti za odmor, rad i društveno sudjelovanje dodatno se smanjuju.

Posebno je važna koordinacija različitih sustava. Osoba s invaliditetom i njezina obitelj tijekom života mogu biti u kontaktu sa zdravstvenim sustavom, sustavom socijalne skrbi, odgojno-obrazovnim ustanovama, lokalnom zajednicom, službama zapošljavanja i različitim organizacijama civilnog društva. Ako svaki sustav djeluje odvojeno, obitelj može postati svojevrsni koordinator između institucija. 

To podrazumijeva dodatno vrijeme, energiju i administrativno opterećenje. Kvalitetniji pristup podrazumijeva međuresornu suradnju i kontinuitet podrške, pri čemu se potrebe osobe i obitelji promatraju cjelovito, a ne fragmentirano.

Obrazovanje predstavlja još jedno područje koje može značajno utjecati na kvalitetu života cijele obitelji. Pravo djeteta s teškoćama u razvoju na kvalitetno i uključivo obrazovanje podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima ono može razvijati svoje sposobnosti i sudjelovati u obrazovnom procesu zajedno s vršnjacima, uz potrebne prilagodbe i podršku.        

Za roditelje je pritom iznimno važno imati povjerenje u obrazovnu ustanovu i stručnjake koji rade s njihovim djetetom. Kvalitetna komunikacija između roditelja, škole, stručnih suradnika i drugih uključenih osoba može smanjiti stres i omogućiti bolje planiranje podrške. Suprotno tome, osjećaj da dijete nije prihvaćeno, da nema odgovarajuću podršku ili da se roditelji moraju stalno boriti za ostvarivanje osnovnih potreba može ozbiljno narušiti kvalitetu života obitelji.

Obrazovanje predstavlja još jedno područje koje može značajno utjecati na kvalitetu života cijele obitelji. Pravo djeteta s teškoćama u razvoju na kvalitetno i uključivo obrazovanje podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima ono može razvijati svoje sposobnosti i sudjelovati u obrazovnom procesu zajedno s vršnjacima, uz potrebne prilagodbe i podršku.        Za roditelje je pritom iznimno važno imati povjerenje u obrazovnu ustanovu i stručnjake koji rade s njihovim djetetom. Kvalitetna komunikacija između roditelja, škole, stručnih suradnika i drugih uključenih osoba može smanjiti stres i omogućiti bolje planiranje podrške. Suprotno tome, osjećaj da dijete nije prihvaćeno, da nema odgovarajuću podršku ili da se roditelji moraju stalno boriti za ostvarivanje osnovnih potreba može ozbiljno narušiti kvalitetu života obitelji.

Stavovi društva prema invaliditetu imaju velik utjecaj na iskustvo obitelji. Predrasude,stereotipi i sažaljenje mogu biti jednako ograničavajući kao i fizičke prepreke. Osobe s invaliditetom i njihove obitelji ne trebaju sažaljenje, nego ravnopravnost, razumijevanje i mogućnost izbora. Posebno je važno izbjeći pretpostavku da je obitelj osobe s invaliditetom nužno nesretna ili da je cijeli njezin život određen invaliditetom. Takvi pojednostavljeni pogledi zanemaruju individualne razlike među obiteljima i mogu dodatno stigmatizirati njihove članove. Mnoge obitelji razvijaju visoku razinu otpornosti, međusobne povezanosti i sposobnosti prilagodbe. Međutim, njihovu otpornost ne bi trebalo koristiti kao opravdanje za nedostatak sustavne podrške.

U tom kontekstu sve se više govori o pristupu usmjerenom na obitelj. Takav pristuppolazi od pretpostavke da stručnjaci ne bi trebali donositi odluke umjesto obitelji, nego zajedno s njom.           Obitelj najbolje poznaje vlastite okolnosti, prioritete, mogućnosti i ograničenja. Stručna podrška trebala bi stoga biti individualizirana, fleksibilna i usmjerena na osnaživanje. Umjesto pitanja što obitelj ne može učiniti, korisnije je pitati što joj je potrebno kako bi mogla ostvariti ono što smatra važnim. Takva promjena perspektive može značajno pridonijeti kvaliteti usluga i odnosu između obitelji i stručnjaka.

Važnu ulogu u podršci obiteljima imaju i organizacije civilnog društva, udruge osoba sinvaliditetom i roditeljske udruge. One često pružaju informacije, savjetovanje,edukacije, psihosocijalnu podršku i različite programe koji nisu dostupni u okviru formalnih sustava. Osim praktične pomoći, udruge mogu pružiti osjećaj zajedništva i razumijevanja. Kontakt s drugim obiteljima koje prolaze kroz slična iskustva može smanjiti osjećaj usamljenosti i omogućiti razmjenu korisnih iskustava. Istodobno, organizacije civilnog društva mogu imati važnu zagovaračku ulogu u unapređenju javnih politika i zaštiti prava osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.

Jedan od važnih oblika podrške jest i mogućnost predaha od skrbi, odnosno različitioblici usluga kojima se članovima obitelji omogućuje da se privremeno odmore odsvakodnevnih obveza. Potreba za predahom ne znači da obitelj želi odustati odgovornosti prema osobi s invaliditetom. 

Upravo suprotno, povremeni odmor može pomoći u očuvanju fizičkih i emocionalnih kapaciteta potrebnih za dugoročnu skrb.Sustav koji prepoznaje potrebe neformalnih njegovatelja mora stoga omogućitirazličite oblike podrške, ovisno o dobi, potrebama i životnoj situaciji osobe sinvaliditetom i njezine obitelji.

Posebno osjetljivo pitanje predstavlja budućnost osobe s invaliditetom i njezineobitelji. 

Roditelji često razmišljaju o tome što će se dogoditi kada oni više ne budumogli pružati istu razinu podrške. To pitanje postaje posebno izraženo kako roditeljistare, a osoba s invaliditetom ostaje ovisna o tuđoj pomoći. 

Planiranje budućnostitrebalo bi započeti pravodobno i uključivati samu osobu s invaliditetom, u skladu snjezinim sposobnostima i pravom na sudjelovanje u donošenju odluka. 

Pritom trebarazvijati mogućnosti neovisnog ili podržanog življenja, osobne asistencije, stanovanjauz podršku i drugih oblika života u zajednici. 

Cilj nije samo osigurati skrb nakon smrtiili nemoći roditelja, nego omogućiti osobi s invaliditetom dostojanstven život iostvarivanje vlastitih izbora tijekom cijelog životnog vijeka.

Pristup kvaliteti života mora stoga biti utemeljen na ljudskim pravima. 

Osoba sinvaliditetom nije objekt skrbi, nego nositelj prava, potreba, želja i osobnih ciljeva.Obitelj pritom ne bi trebala biti zamjena za sustav, nego partner u stvaranju uvjeta zaostvarivanje tih prava. Kada institucije očekuju da obitelj preuzme sve funkcije koje sustav ne može osigurati, povećava se rizik od iscrpljenosti i narušavanja kvalitete života svih članova obitelji.            S druge strane, kada su formalne usluge dostupne i kvalitetne, obitelj može svoju ulogu usmjeriti više prema emocionalnoj bliskosti, podršci i zajedničkom životu, a manje prema neprekidnom izvršavanju formalnih oblika skrbi.

Kvaliteta života obitelji osoba s invaliditetom stoga je i pitanje društvene odgovornosti. Način na koji društvo organizira zdravstvenu zaštitu, socijalne usluge, obrazovanje, tržište rada, javni prijevoz, stanovanje i pristupačnost izravno utječe na svakodnevni život tih obitelji. Ako su sustavi međusobno nepovezani i teško dostupni, obitelji snose najveći dio tereta. Ako su usluge koordinirane, dostupne i prilagođene potrebama korisnika, povećavaju se mogućnosti za ravnopravno sudjelovanje u zajednici. Drugim riječima, kvaliteta života nije samo osobna karakteristika obitelji, nego i rezultat društvenih uvjeta u kojima ona živi.

Uloga lokalne zajednice u tom je procesu osobito važna. Nacionalne politike stvaraju zakonski i financijski okvir, ali se velik dio svakodnevnog života odvija na lokalnoj razini. Dostupnost vrtića, škola, zdravstvenih i socijalnih usluga, prijevoza, sportskih sadržaja, kulturnih programa i drugih aktivnosti može značajno varirati među sredinama. 

Razvoj uključivih lokalnih zajednica znači da se potrebe osoba s invaliditetom i njihovih obitelji uzimaju u obzir već pri planiranju prostora, javnih usluga i društvenih programa. 

Univerzalni dizajn i načelo pristupačnosti trebali bi biti sastavni dio planiranja, a ne naknadna intervencija kada se problem već pojavi.

Digitalizacija također može otvoriti nove mogućnosti. Digitalne usluge mogu olakšatipristup informacijama, komunikaciju s institucijama, obrazovanje, rad i ostvarivanjepojedinih usluga. Međutim, digitalna transformacija ne smije stvarati nove oblike isključenosti.             

Digitalne platforme moraju biti pristupačne osobama s različitim vrstama invaliditeta, a obiteljima treba osigurati jasne i razumljive informacije. Jednako je važno da se digitalne usluge koriste kao nadopuna, a ne kao potpuna zamjena za osobni kontakt kada je on potreban.

U unapređenju kvalitete života važno je također slušati glas samih osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Javne politike i stručni programi imaju veću vjerojatnost uspjeha kada se temelje na stvarnim iskustvima korisnika. Participacija ne bi trebala biti samo formalna, primjerice kroz povremena savjetovanja, nego kontinuirana. Obitelji trebaju imati priliku govoriti o tome koje su im usluge korisne, gdje nailaze na prepreke i što smatraju prioritetom. 

Na taj način razvoj sustava podrške može biti usmjeren prema stvarnim potrebama, a ne prema pretpostavkama institucija.

Pri tome je potrebno izbjegavati univerzalna rješenja. Obitelji osoba s invaliditetom međusobno se značajno razlikuju. 

Razlikuju se prema dobi osobe s invaliditetom ,vrsti i intenzitetu potrebne podrške, zdravstvenom stanju, obiteljskoj strukturi ,ekonomskom položaju, mjestu stanovanja, dostupnosti usluga i drugim okolnostima.

Ono što jednoj obitelji predstavlja učinkovitu podršku drugoj možda neće biti dovoljno. Individualizacija usluga stoga nije dodatna pogodnost, nego jedan od temeljnih uvjeta njihove učinkovitosti.

Važno je naglasiti i pozitivne dimenzije obiteljskog života koje se ponekad zanemaruju u javnom diskursu. Obitelji osoba s invaliditetom, kao i sve druge obitelji, imaju različita iskustva, odnose, uspjehe, izazove i životne ciljeve. Invaliditet može zahtijevati prilagodbe i donijeti dodatne teškoće, ali ne određuje vrijednost obitelji niti kvalitetu odnosa među njezinim članovima. Mnoge obitelji razvijaju snažne odnose, solidarnost i osjećaj zajedništva. Međutim, prepoznavanje tih snaga ne znači
ignoriranje prepreka. Upravo suprotno, društvo treba stvarati uvjete u kojima se obiteljska snaga može razvijati bez toga da članovi obitelji budu izloženi nepotrebnom i dugotrajnom opterećenju.

Kada govorimo o budućnosti, potrebno je napustiti model u kojem se obitelj promatra kao posljednja sigurnosna mreža sustava. Obitelj jest važan izvor podrške, ali ne može sama osigurati sve što je potrebno za kvalitetan i dostojanstven život. Odgovornost treba biti podijeljena između pojedinca, obitelji, stručnjaka, institucija, lokalne zajednice i društva u cjelini. Takav pristup ne umanjuje važnost obitelji, nego joj omogućuje da svoju ulogu ostvaruje na zdraviji i održiviji način.

Kvaliteta života obitelji osoba s invaliditetom stoga bi trebala postati jedno od važnih mjerila uspješnosti sustava podrške. 

Nije dovoljno pitati koliko je usluga dostupno ili koliko je korisnika uključeno u određeni program. Potrebno je pitati omogućuju li te usluge obitelji da žive život koji je što bliži njihovim vlastitim željama i vrijednostima. Omogućuju li roditelju da radi, odmara se i održava društvene kontakte? Omogućuju li braći i sestrama da imaju vlastite životne planove? Omogućuju li osobi s invaliditetom da sudjeluje u zajednici, donosi odluke i razvija svoje potencijale ?Upravo takva pitanja trebala bi biti polazište budućih politika i praksi.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da kvaliteta života obitelji osoba s invaliditetom rezultat je složenog odnosa individualnih potreba, obiteljskih resursa i društvenih uvjeta. 

Ona ne ovisi samo o zdravstvenom stanju ili stupnju invaliditeta, nego i o tome koliko je obitelj podržana, koliko su dostupne usluge, postoje li mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja, kakvi su materijalni uvjeti, koliko je zajednica pristupačna te postoje li prepreke koje otežavaju ravnopravno sudjelovanje. Obiteljima nije potrebna samo pomoć u kriznim situacijama, nego kontinuirana i koordinirana podrška kroz različite životne faze.

Društvo koje želi biti uključivo mora stoga gledati dalje od individualnog invaliditeta i prepoznati širi kontekst u kojem osoba živi. Potrebno je razvijati sustave koji ne opterećuju obitelji dodatnim administrativnim i organizacijskim zahtjevima, nego ih osnažuju. 

Potrebno je osigurati dostupne i kvalitetne usluge, podržati neformalne njegovatelje, razvijati mogućnosti zapošljavanja i fleksibilnih oblika rada, unapređivati pristupačnost i stvarati uvjete za neovisno življenje osoba s invaliditetom. 

Jednako je važno mijenjati društvene stavove i graditi kulturu u kojoj se različitost ne doživljava kao teret, nego kao sastavni dio društva.

Konačni cilj nije samo smanjiti teškoće s kojima se obitelji suočavaju, nego omogućiti im da imaju stvarnu mogućnost izbora. 

Kvalitetan život obitelji osobe s invaliditetom znači život u kojem skrb nije jedina odrednica svakodnevice, u kojem članovi obitelji mogu ostvarivati svoje potencijale, njegovati međusobne odnose, raditi, obrazovati se, odmarati i sudjelovati u zajednici. 

Istodobno, znači i život u kojem osoba sinvaliditetom nije definirana svojim ograničenjima, nego prepoznata kao ravnopravna osoba s vlastitim pravima, željama i mogućnostima. Upravo se u tom spoju individualne autonomije, obiteljske podrške i društvene odgovornosti nalazi temelj za stvaranje uključivog društva u kojem kvaliteta života nije privilegija pojedinaca, nego pravo svih.

Čitaj više  
21 min čitanja
RANA PODRŠKA DJECI S POREME ČAJEM IZ SPEKTRA AUTIZMA

RANA PODRŠKA DJECI S POREME ČAJEM IZ SPEKTRA AUTIZMA

U ovom članku govorit ćemo ranoj podršci djeci s poremećajem iz spektra autizma.Zašto je rana podrška važna, kako može utjecati na razvoj djeteta i kako rano otkrivanje teškoća može poboljšati razvoj djeteta u ranoj dobi i zašto je primjena podrške važna.

Poremećaj iz spektra autizma (PSA) neurorazvojni je poremećaj koji se očitujerazličitim osobitostima u području socijalne komunikacije i socijalne interakcije teograničenim, ponavljajućim obrascima ponašanja, interesa i aktivnosti. 

Riječ je ospektru, što znači da se način na koji se teškoće manifestiraju, njihov intenzitet ipotrebe pojedinog djeteta mogu znatno razlikovati. 

Neka djeca pokazuju prveznakove odstupanja vrlo rano, dok se kod druge djece teškoće jasnije uočavaju tekkada se povećaju razvojni i socijalni zahtjevi. Upravo zbog velike individualnerazličitosti, rana podrška ne može biti univerzalno primjenjiv skup postupaka, negotreba biti prilagođena konkretnom djetetu, njegovim sposobnostima, potrebama,interesima i obiteljskom okruženju.

Prepoznavanje razvojnih odstupanja u najranijoj dobi ima posebno značenje jer seprve godine života smatraju razdobljem intenzivnog razvoja mozga i stvaranja brojnihtemeljnih sposobnosti. Rana podrška stoga ne znači samo uključivanje djeteta uodređeni terapijski program nakon postavljanja dijagnoze. 

Ona obuhvaća širi proceskoji uključuje praćenje razvoja, pravodobno prepoznavanje mogućih teškoća, stručnuprocjenu, podršku djetetu i roditeljima, poticanje komunikacije i socijalnog razvoja,prilagodbu okruženja te suradnju različitih stručnjaka. 

Cilj takvog pristupa nije„ukloniti“ autizam, nego djetetu omogućiti razvoj funkcionalnih sposobnosti, većusamostalnost, kvalitetniju komunikaciju i sudjelovanje u svakodnevnom životu, uz istodobno uvažavanje njegovih posebnosti i dostojanstva.

Jedan od važnih preduvjeta rane podrške jest dobro poznavanje ranih znakovaporemećaja iz spektra autizma. 

U dojenačkoj i ranoj dječjoj dobi mogu se uočitirazličiti pokazatelji, primjerice slabije odazivanje na ime, manje korištenje pogleda usvrhu dijeljenja interesa, smanjena uporaba gesti poput pokazivanja prstom, manjespontano dijeljenje interesa s drugima, teškoće u uspostavljanju recipročne komunikacije, neuobičajeni obrasci igre ili ponavljajuća ponašanja. Kod neke djece može se pojaviti i zastoj ili gubitak ranije stečenih komunikacijskih ili socijalnih vještina. 

Međutim, pojedinačni znak sam po sebi nije dovoljan za zaključivanje oprisutnosti poremećaja iz spektra autizma. Razvoj djece prirodno je varijabilan, aslična ponašanja mogu se pojaviti i u drugim razvojnim okolnostima.

Zbog toga jevažno promatrati cjelokupni razvojni profil djeteta i, kada postoji zabrinutost, potražiti stručnu procjenu.

Roditelji često prvi primijete da se njihovo dijete razvija drugačije od vršnjaka. Njihovaopažanja predstavljaju važan izvor informacija za zdravstvene i druge stručnjake koji sudjeluju u procjeni razvoja. Zabrinutost roditelja ne bi trebalo umanjivati niti odgađati procjenu uz obrazloženje da će dijete „samo sustići vršnjake“. Istodobno, važno je izbjeći stvaranje nepotrebnog straha i zaključivanje na temelju pojedinačnih
ponašanja. Najprimjereniji pristup jest ozbiljno saslušati roditelje, prikupiti informacijeo razvoju djeteta i prema potrebi organizirati daljnju procjenu. Pravodobna reakcija omogućuje da se podrška započne i prije konačne dijagnostičke potvrde kada je to stručno opravdano.

Dijagnostički postupak važan je jer omogućuje bolje razumijevanje djetetovih potrebai planiranje odgovarajućih oblika podrške. 

Procjena ne bi trebala biti usmjerena samona potvrđivanje ili isključivanje dijagnoze, nego i na razumijevanje djetetovih snaga,komunikacijskih sposobnosti, načina učenja, senzoričkih potreba, adaptivnogfunkcioniranja i mogućih pridruženih teškoća. 

Kod neke djece mogu biti prisutneteškoće u razvoju jezika i govora, intelektualnom funkcioniranju, pažnji, spavanju,hranjenju ili regulaciji emocija i ponašanja. Zato je individualizirani pristup ključan zaoblikovanje kvalitetnog plana podrške.

Rana intervencija podrazumijeva različite oblike stručne podrške kojima se potičerazvoj djeteta i osnažuje obitelj. 

U njezinoj provedbi mogu sudjelovati pedijatri,liječnici drugih specijalnosti, psiholozi, logopedi, edukacijski rehabilitatori, radniterapeuti, fizioterapeuti, odgojitelji i drugi stručnjaci, ovisno o potrebama djeteta.

Multidisciplinarnost nije sama sebi svrha. Njezina je vrijednost u tome što različitistručnjaci mogu objediniti perspektive i zajednički oblikovati ciljeve koji su za dijetefunkcionalni i relevantni. Pritom bi roditelji trebali biti ravnopravni sudionici procesa, ane samo primatelji stručnih preporuka.

Komunikacija zauzima posebno mjesto u ranoj podršci. Za dijete nije važno samokoliko riječi izgovara, nego može li učinkovito izraziti potrebe, interese, osjećaje inamjere te razumjeti komunikaciju drugih. Kod neke djece govor se razvija sporije,dok druga djeca mogu imati razvijen govor, ali teškoće u njegovoj pragmatičnojuporabi. 

Neka djeca koriste geste, slike, komunikacijske ploče ili elektronička komunikacijska pomagala. Alternativna i augmentativna komunikacija može biti vrijedan oblik podrške djeci koja ne govore ili se teško učinkovito služe govorom. Uvođenje takvih načina komunikacije ne treba promatrati kao odustajanje od razvoja govora, nego kao način omogućavanja funkcionalne komunikacije i smanjivanja frustracije povezane s nemogućnošću izražavanja.

U ranoj dobi posebno je važno da se poticanje komunikacije ne odvija samo ustrukturiranim terapijskim situacijama. Svakodnevne aktivnosti pružaju brojneprirodne prilike za učenje. 

Hranjenje, oblačenje, kupanje, igra, odlazak u trgovinu ilipark mogu postati situacije u kojima dijete uči tražiti, birati, čekati, izmjenjivati se,pratiti jednostavne upute i dijeliti pažnju s drugom osobom. Takav pristup omogućujeda stečene vještine budu funkcionalne i da se prenose iz jednog okruženja u drugo.

Igra je jedno od najvažnijih područja ranog razvoja. Kroz igru dijete razvijakomunikaciju, socijalne odnose, fleksibilnost, motoričke sposobnosti, razumijevanjeuzroka i posljedica te različite kognitivne vještine. 

Kod djece s poremećajem izspektra autizma igra može imati drugačija obilježja. Dijete može preferirati ponavljajuće aktivnosti, određene predmete ili senzoričke značajke igračaka, a manje spontano uključivati druge osobe u igru. Umjesto da se takvi interesi automatski smatraju nepoželjnim ponašanjem koje treba ukloniti, oni mogu predstavljati polazište za razvoj odnosa i novih vještina. 

Stručnjak ili roditelj može se uključiti u djetetovu
aktivnost, slijediti njegov interes i postupno proširivati načine na koje se igra može odvijati.

Važan dio rane podrške odnosi se i na razumijevanje ponašanja. Ponašanje djetetačesto predstavlja oblik komunikacije, osobito kada dijete nema dovoljno razvijenenačine da riječima ili drugim komunikacijskim sredstvima izrazi što želi, što mu smetaili što mu je potrebno. Izljevi ljutnje, povlačenje, plač, bacanje predmeta ili druga ponašanja koja odraslima mogu izgledati „problematično“ mogu biti povezani s preopterećenjem, promjenom rutine, teškoćama u razumijevanju situacije, boli, umorom ili nemogućnošću komunikacije. 

Umjesto usmjeravanja isključivo nazaustavljanje ponašanja, potrebno je pokušati razumjeti njegovu funkciju i djetetuponuditi prihvatljiviji način izražavanja potrebe.

Senzorička obrada također može imati značajnu ulogu u svakodnevnom funkcioniranju neke djece s poremećajem iz spektra autizma. Dijete može biti izrazito osjetljivo na određene zvukove, svjetlo, dodir, mirise ili teksture, dok kod drugog djeteta određeni podražaji mogu izazivati potrebu za dodatnom senzoričkom stimulacijom. Takve razlike mogu utjecati na ponašanje, koncentraciju, spavanje, hranjenje i sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima. 

Prilagodba okruženja može u pojedinim situacijama značajno olakšati djetetovo funkcioniranje. 

To može uključivati smanjenje nepotrebnih podražaja, predvidljiviju organizaciju prostora, omogućavanje kratkih pauza ili korištenje vizualnih informacija.

Predvidljivost je mnogoj djeci važna jer im pomaže razumjeti što slijedi i što se od njihočekuje. 

Vizualni rasporedi, slike, simboli, jednostavne upute i najava promjenamogu biti korisni alati. Njihova svrha nije stvaranje krutog okruženja u kojemu sesvaka aktivnost mora odvijati na isti način, nego postupno razvijanje razumijevanjaslijeda događaja i povećavanje osjećaja sigurnosti. 

Istodobno je važno postupnorazvijati fleksibilnost jer je svakodnevni život ispunjen promjenama. Podrška treba bitiusmjerena prema tome da dijete postupno nauči nositi se s promjenama na način kojije za njega razumljiv i podnošljiv.

Uloga roditelja u ranoj podršci iznimno je važna. Roditelji provode najveći diovremena s djetetom i najbolje poznaju njegove svakodnevne obrasce, interese i potrebe. 

Međutim, odgovornost za razvoj djeteta ne smije se prebaciti isključivo naroditelje. Roditelji trebaju dobiti jasne informacije, praktične smjernice i emocionalnupodršku, ali i prostor za vlastite potrebe. Briga o djetetu s razvojnim teškoćama možebiti zahtjevna, osobito kada je obitelj suočena s dugotrajnim čekanjem na procjene iusluge, nejasnim informacijama ili nedovoljnom dostupnošću stručne podrške.

Sustav rane intervencije stoga treba biti usmjeren ne samo na dijete nego i na obiteljkao cjelinu.

Jedan od važnih ciljeva rane podrške jest osnaživanje roditelja. 

To ne znači daroditelji trebaju postati terapeuti vlastitom djetetu, nego da trebaju razumjeti kakodijete komunicira, kako uči i kako mu mogu pružiti podršku tijekom svakodnevnih aktivnosti. Kada stručnjaci roditeljima daju konkretne i izvedive strategije, podrška se može prirodno integrirati u obiteljski život. 

Pritom treba voditi računa o mogućnostimai resursima pojedine obitelji. Preporuke koje zahtijevaju velik broj sati svakodnevnog
rada ili složene procedure mogu biti teško održive. Kvalitetna podrška treba biti učinkovita, ali i realna.

Važno je naglasiti da rana intervencija nije utrka u kojoj dijete treba što prijedosegnuti određeni razvojni standard. 

Djeca s poremećajem iz spektra autizma mogunapredovati na različite načine i različitim tempom. 

Ciljevi podrške trebaju biti funkcionalni i povezani sa stvarnim životom. 

Za jedno dijete važan cilj može biti razvoj funkcionalnog načina komunikacije, za drugo samostalno obavljanje pojedinih aktivnosti, za treće sudjelovanje u igri s vršnjacima, a za četvrto uspješnije reguliranje emocija i toleriranje svakodnevnih promjena. Takvi ciljevi trebaju se redovito procjenjivati i prilagođavati djetetovu razvoju.

Pri odabiru intervencija važno je oslanjati se na znanstvene dokaze i stručnesmjernice. 

Područje autizma obiluje različitim metodama i obećanjima o „izlječenju“, brzom napretku ili potpunom uklanjanju simptoma. Roditelji koji tek dobiju dijagnozu mogu biti posebno ranjivi na takve tvrdnje jer žele učiniti sve što je moguće za svoje dijete. Zbog toga je važno razlikovati intervencije koje imaju određenu znanstvenu potporu od postupaka čija učinkovitost nije dovoljno istražena ili čiji se učinci temelje uglavnom na svjedočanstvima pojedinaca. Stručnjaci imaju odgovornost roditeljima pružiti razumljive informacije o koristima, ograničenjima i mogućim rizicima pojedinih pristupa.

Jednako je važno da se u procjeni uspješnosti intervencije ne promatra samosmanjenje određenih ponašanja. 

Ako dijete, primjerice, manje pokazuje određeno ponašanje zato što je naučilo potiskivati reakciju, to samo po sebi ne znači da je njegovo funkcioniranje poboljšano. Potrebno je promatrati može li dijete učinkovito komunicirati, sudjelovati u aktivnostima, učiti, održavati odnose i izražavati potrebe na prihvatljiv način.    Suvremeni pristupi sve više naglašavaju kvalitetu života, funkcionalnost i dobrobit djeteta, a ne samo njegovu usklađenost s očekivanjima okoline.

Rana podrška također treba biti uključiva. 

Dijete s poremećajem iz spektra autizmanije izolirani korisnik terapijskih usluga, nego dijete koje živi u obitelji, pohađa vrtić iliškolu, susreće drugu djecu i sudjeluje u zajednici. Zato je važno da se stručna podrška povezuje s djetetovim prirodnim okruženjima. Odgojitelji u predškolskim ustanovama imaju važnu ulogu u stvaranju predvidljivog i poticajnog okruženja, prepoznavanju potreba djeteta i suradnji s roditeljima i stručnim suradnicima. Uključivanje djeteta u zajedničke aktivnosti s vršnjacima može pridonijeti razvoju socijalnih iskustava i osjećaja pripadnosti.

Šira društvena zajednica također ima važnu ulogu. Informiranost o autizmu može smanjiti nerazumijevanje i stigmatizaciju s kojom se obitelji ponekad susreću. Dijete koje ne ostvaruje kontakt očima, teško podnosi buku, ne govori ili reagira burno na promjenu ne ponaša se nužno „neodgojeno“ ili „namjerno“. Takvo ponašanje može biti povezano s njegovim neuro razvojnim posebnostima i načinom na koji doživljava okolinu. Razumijevanje tih razlika omogućuje stvaranje društva u kojemu se različitost ne promatra kao prepreka sudjelovanju.

Rana podrška treba počivati i na načelu poštovanja djeteta. 

Dijete s poremećajem izspektra autizma nije samo skup teškoća koje treba tretirati. Ono ima osobnost,interese, sposobnosti, emocije i pravo na odnose, igru, obrazovanje i sudjelovanje uzajednici. 

Stručna pomoć treba nastojati povećati njegove mogućnosti i kvalitetu života, a ne oblikovati dijete isključivo prema očekivanjima okoline. 

U tom smisluvažno je razlikovati podršku od pokušaja „normalizacije“ svih ponašanja koja odstupaju od većinskih obrazaca.

Rano prepoznavanje i rana podrška mogu biti značajni čimbenici u razvoju funkcionalnih sposobnosti djeteta, ali njihov učinak nije moguće svesti na jednostavnu formulu. 

Ishodi ovise o brojnim čimbenicima, uključujući individualnekarakteristike djeteta, prisutnost drugih razvojnih teškoća, kvalitetu i kontinuitet podrške, obiteljske okolnosti, dostupnost usluga te mogućnosti sudjelovanja u obrazovnom i društvenom okruženju. Stoga je važno izbjegavati obećanja o određenom ishodu i umjesto toga usmjeriti napore na ono što je djetetu potrebno u određenom trenutku.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti kontinuitetu podrške. 

Rana intervencija nijejednokratna procjena niti kratkotrajni program. Potrebe djeteta mogu se mijenjatikako ono raste, zbog čega se moraju mijenjati i ciljevi i oblici podrške. 

Ono što jepotrebno trogodišnjem djetetu može se značajno razlikovati od potreba djeteta predpolazak u školu. 

Prijelazi između razvojnih razdoblja, primjerice iz obitelji u vrtić ili izvrtića u školu, mogu biti posebno zahtjevni i zahtijevaju pravodobno planiranje.

U tom procesu kvalitetna komunikacija među stručnjacima i obitelji ima presudnuvažnost. 

Roditelji ne bi trebali biti prisiljeni sami koordinirati sve uključene službe i prenositi informacije od jednog stručnjaka do drugog. Sustav koji je usmjeren na dijete i obitelj treba nastojati osigurati međusobnu povezanost zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih usluga. Kada su usluge fragmentirane, obitelj može izgubiti dragocjeno vrijeme i energiju na administrativne postupke umjesto na pružanje podrške djetetu.

Rana podrška djeci s poremećajem iz spektra autizma stoga predstavlja mnogo višeod terapije. 

Ona je proces ranog prepoznavanja potreba, stručne procjene, individualiziranog poticanja razvoja, podrške komunikaciji, prilagodbe okruženja, osnaživanja roditelja i uključivanja djeteta u svakodnevni život. Njezina kvaliteta ne mjeri se samo brojem sati provedenih na terapiji, nego time koliko podrška pomaže djetetu da bude funkcionalnije, samostalnije, povezano s drugima i uključeno u aktivnosti koje su mu važne.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pravodobna i kvalitetna podrška može imati važnu ulogu u životu djeteta s poremećajem iz spektra autizma i njegove obitelji. 

Prepoznavanje ranih razvojnih odstupanja omogućuje da se potrebe djeteta sagledaju što ranije, ali jednako je važno osigurati stručnu procjenu, individualizirane ciljeve i kontinuiranu podršku. 

U središtu svih postupaka trebalo bi biti dijete sasvojim jedinstvenim sposobnostima, interesima i potrebama, a ne sama dijagnoza.Roditeljima je potrebno pružiti razumljive informacije i stvarnu podršku, stručnjacima omogućiti suradnju i kontinuirano usavršavanje, a društvu razvijati svijest o neuro različitosti i potrebi uključivanja.

Rana podrška ne može promijeniti činjenicu da svako dijete ima vlastiti razvojni put,ali može utjecati na mogućnosti koje će dijete imati tijekom tog puta. 

Kada sepodrška započne pravodobno, kada je individualizirana, utemeljena na dokazima iusmjerena na funkcionalne životne ciljeve, ona može pomoći djetetu da bolje koristisvoje sposobnosti i da aktivnije sudjeluje u obitelji, vrtiću, školi i zajednici. Istodobno,podrška obitelji omogućuje roditeljima da svoje dijete bolje razumiju i da usvakodnevnom životu imaju više sigurnosti u donošenju odluka. 

Upravo zato ranapodrška djeci s poremećajem iz spektra autizma nije samo pitanje zdravstvenog iliterapijskog sustava, nego zajednička odgovornost obitelji, stručnjaka, odgojno-obrazovnih ustanova i društva u cjelini.


Čitaj više  
17 min čitanja
OBITELJSKA PODRŠKA DJECI S AUTIZMOM

OBITELJSKA PODRŠKA DJECI S AUTIZMOM

U ovom članku govorit ćemo o važnosti obiteljske podrške djeci s autizmom, zašto jevažna, kako kvalitetna obiteljska podrška može poboljšati kvalitetu života djece s poremećajem iz spektra autizma i koliko je ona važna za sam djetetov razvoj.

Obitelj ima jedno od najvažnijih mjesta u životu svakog djeteta, a njezina je uloga osobito značajna kada je riječ o djeci s poremećajem iz spektra autizma. Dijete s autizmom, kao i svako drugo dijete, ima potrebu za prihvaćanjem, sigurnošću, bliskošću, razumijevanjem i prilikama za razvoj vlastitih potencijala. Međutim, zbog specifičnosti u području komunikacije, socijalne interakcije, ponašanja i senzorne obrade, svakodnevni život za dijete i njegovu obitelj može uključivati niz izazova koji zahtijevaju dodatnu prilagodbu, strpljenje i stručnu podršku. 

U tom kontekstuobiteljska podrška nije samo pomoć djetetu u svladavanju svakodnevnih aktivnosti, nego predstavlja temelj stvaranja sigurnog okruženja u kojem dijete može razvijati svoje sposobnosti, osjećaj pripadnosti i što veću razinu samostalnosti.

Poremećaj iz spektra autizma neurorazvojno je stanje koje se očituje na različitenačine i u različitom intenzitetu. 

Upravo zbog velike raznolikosti među djecom s autizmom važno je izbjegavati pojednostavljene predodžbe o tome kako bi dijete s autizmom trebalo izgledati, ponašati se ili komunicirati. Neka djeca imaju razvijen govor, ali teško razumiju neizrečena društvena pravila i složene socijalne situacije, dok druga mogu imati značajne teškoće u verbalnoj komunikaciji te se koristiti alternativnim i augmentativnim oblicima komunikacije. Kod neke djece izražene su senzorne teškoće, primjerice preosjetljivost na zvuk, svjetlo, dodir ili određene mirise, dok druga mogu tražiti intenzivnije senzorne podražaje. Mogu se pojaviti i ponavljajuća ponašanja, potreba za predvidljivošću, teškoće s promjenama rutine ili intenzivni interesi. Sve navedeno utječe na svakodnevno funkcioniranje, ali ne određuje vrijednost, sposobnosti ni mogućnosti djeteta.

Za roditelje spoznaja da njihovo dijete ima razvojne teškoće ili da se razvija nadrugačiji način često predstavlja emocionalno zahtjevno razdoblje. 

Proces procjene ipostavljanja dijagnoze može biti dugotrajan, a roditelji se tijekom tog razdoblja mogu susresti s neizvjesnošću, zabrinutošću i brojnim pitanjima o budućnosti svojega djeteta. 

Nakon postavljanja dijagnoze često slijedi razdoblje intenzivnog traženjainformacija, stručnjaka i odgovarajućih oblika podrške. Roditelji pritom mogu osjećati različite emocije, od olakšanja zbog dobivenog objašnjenja za određene razvojne teškoće do straha, tuge, osjećaja krivnje ili zabrinutosti za budućnost. Važno je naglasiti da takve reakcije ne znače nedostatak roditeljske ljubavi ili prihvaćanja djeteta. One su često dio procesa prilagodbe na nove okolnosti i potrebe obitelji.

Kvalitetna obiteljska podrška počinje prihvaćanjem djeteta kao osobe koja imavlastite potrebe, interese, sposobnosti i način doživljavanja svijeta. Prihvaćanje neznači odustajanje od poticanja razvoja, nego upravo suprotno – stvaranje uvjeta ukojima dijete može napredovati bez osjećaja da mora biti netko drugi kako bi bilo prihvaćeno. 

Cilj podrške nije ukloniti sve osobitosti povezane s autizmom, negopomoći djetetu da razvije funkcionalne vještine, učinkovite načine komunikacije i što
veću samostalnost te da se može uključivati u obiteljski, obrazovni i društveni životna način koji odgovara njegovim mogućnostima i potrebama.

Jedan od ključnih elemenata podrške jest razumijevanje djetetovih potreba.Ponašanje koje odraslima na prvi pogled može izgledati neobično ili problematičnočesto ima određenu funkciju. 

Dijete može ponavljati određeni pokret kako bi sereguliralo, izbjegavati određeni prostor zbog senzorne preopterećenosti ili burno reagirati na promjenu zato što ne razumije što će se dogoditi. Umjesto da se takvo ponašanje promatra isključivo kao neposlušnost ili neprimjereno ponašanje, korisnije je pokušati razumjeti što mu prethodi, što ga održava i što dijete njime pokušava izraziti. Takav pristup omogućuje roditeljima i stručnjacima da pronađu primjerenije načine pružanja podrške.

Predvidljivost je mnogoj djeci s autizmom važna sastavnica svakodnevice. Jasnadnevna struktura, najava promjena i razumljive upute mogu smanjiti neizvjesnost iolakšati snalaženje u različitim situacijama. Rutine mogu uključivati vrijeme ustajanja,obroke, odlazak u vrtić ili školu, terapijske aktivnosti, slobodno vrijeme i odlazak naspavanje. To ne znači da svaki dan mora biti potpuno isti, nego da dijete treba imatidovoljno informacija kako bi moglo razumjeti što slijedi. Vizualni rasporedi, slike,simboli, pisane upute ili jednostavni vremenski prikazi mogu biti korisni alati, osobitokod djece koja bolje razumiju vizualne nego verbalne informacije.

Komunikacija je još jedno područje kojem je potrebno posvetiti posebnu pozornost.

Govorni jezik nije jedini oblik komunikacije i njegovo odsustvo ne znači da dijete nema što reći. Djeca koja ne govore ili imaju ograničene govorne sposobnosti mogu komunicirati pogledom, gestama, pokretima tijela, slikama, simbolima, komunikacijskim knjigama, aplikacijama ili drugim augmentativnim i alternativnim komunikacijskim sustavima. Obitelji trebaju imati mogućnost stručnog savjetovanja kako bi se pronašao način komunikacije koji odgovara konkretnom djetetu. Omogućavanje funkcionalne komunikacije može imati velik utjecaj na kvalitetu života jer djetetu daje mogućnost izražavanja potreba, želja, osjećaja i izbora.

Važno je pritom razvijati komunikaciju koja nije usmjerena samo na odgovaranje napitanja ili izvršavanje naloga. 

Dijete treba imati mogućnost započeti komunikaciju,odbiti nešto što mu ne odgovara, zatražiti pomoć, izraziti zadovoljstvo ili nezadovoljstvo i sudjelovati u donošenju odluka koje ga se tiču. Na taj se način razvija osjećaj autonomije i smanjuje potreba da se potrebe izražavaju isključivo kroz ponašanja koja odrasli mogu teško razumjeti.

Obiteljski život ne bi se trebao svesti samo na terapije i razvojne vježbe. Iako ranaintervencija i različiti oblici stručne podrške mogu biti važni za razvoj djeteta, ono prijesvega treba biti dijete – imati vrijeme za igru, odmor, istraživanje, obiteljske aktivnostii odnose s bliskim osobama. Pretvaranje cijelog dana u niz terapijskih aktivnostimože povećati opterećenje i djeteta i roditelja. Podrška treba biti uključena u prirodne svakodnevne situacije, primjerice tijekom obroka, oblačenja, igre, odlaska u trgovinu ili pripreme za spavanje. 

Upravo su svakodnevne situacije prilika za razvojkomunikacije, samostalnosti, socijalnih vještina i tolerancije na različite okolnosti.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti razvoju samostalnosti. Roditelji često iznajbolje namjere preuzimaju aktivnosti koje bi dijete, uz odgovarajuću podršku i dovoljno vremena, moglo postupno naučiti samo. Dugoročni cilj nije da dijete bude što više ovisno o odraslima, nego da razvije najveću moguću razinu funkcionalne neovisnosti. To može uključivati samostalno hranjenje, odijevanje, održavanje osobne higijene, pospremanje osobnih stvari, snalaženje u poznatom prostoru, korištenje prijevoza ili sudjelovanje u jednostavnim kućanskim poslovima. Svaki ostvareni korak, čak i kada se odraslima čini malenim, može biti važan za djetetovo samopouzdanje i buduću kvalitetu života.

Pritom je važno poštovati individualni tempo djeteta. Učenje novih vještina može zahtijevati mnogo ponavljanja, postupno povećavanje zahtjeva i prilagodbu načina poučavanja. Uspjeh ne treba mjeriti isključivo uspoređivanjem s vršnjacima, nego napretkom u odnosu na prethodno funkcioniranje djeteta. Takav pristup smanjuje pritisak i omogućuje realnije sagledavanje razvoja. 

Dijete treba dobivati podršku kojaodgovara njegovim stvarnim mogućnostima, a ne očekivanjima okoline.

Osim podrške djetetu, jednako je važno pružiti podršku roditeljima i drugim članovima obitelji. 

Briga o djetetu s razvojnim teškoćama može biti vremenski, emocionalno i organizacijski zahtjevna. Roditelji često moraju usklađivati obiteljske obveze, posao, terapijske postupke, zdravstvene preglede, odgojno-obrazovne potrebe i administrativne zahtjeve. Dugotrajna izloženost takvom opterećenju može dovesti do iscrpljenosti. Zbog toga briga o vlastitom mentalnom i fizičkom zdravlju roditelja nije sebičnost, nego važan dio brige za cijelu obitelj. Roditelj koji ima mogućnost odmora, razgovora i stručne podrške lakše može odgovoriti na potrebe svojega djeteta.

U tom smislu važnu ulogu imaju partnerstvo roditelja, šire obitelji i stručnjaka.

Roditelji najbolje poznaju svoje dijete, njegove interese, načine komunikacije,svakodnevne navike i situacije u kojima mu je potrebna dodatna podrška. Stručnjaci,s druge strane, donose specifična znanja iz područja razvojne psihologije,edukacijske rehabilitacije, logopedije, psihologije, medicine, radne terapije i drugihpodručja. Najbolji rezultati mogu se postići kada se ta znanja nadopunjuju, a roditeljinisu promatrani samo kao primatelji uputa, nego kao ravnopravni partneri uplaniranju podrške.

Suradnja s odgojno-obrazovnim sustavom također je od velikog značaja. Dijete najveći dio dana provodi u različitim prirodnim okruženjima, zbog čega podrška ne smije biti ograničena samo na obiteljski dom ili terapijski prostor. Odgojitelji, učitelji, stručni suradnici i drugi djelatnici trebaju imati informacije o individualnim potrebama djeteta kako bi mu mogli omogućiti razumljivo, predvidljivo i poticajno okruženje. 

Važno je pritom razvijati inkluzivnu praksu koja djetetu omogućuje sudjelovanje uzajedničkim aktivnostima, uz razumne prilagodbe i potrebnu razinu podrške.

Šira društvena zajednica također ima važnu odgovornost. Obitelji djece s autizmomne bi trebale biti prepuštene same sebi. Dostupnost stručnih usluga, raneintervencije, podrške u obrazovanju, zdravstvenih usluga, socijalnih prava,informacija i savjetovanja može znatno utjecati na kvalitetu života cijele obitelji.

Pritom je potrebno razvijati sustav u kojem se podrška pruža pravodobno i
kontinuirano, umjesto da roditelji moraju iznova tražiti rješenja za svaku pojedinu potrebu.

Važan dio društvene podrške jest i smanjivanje stigmatizacije. Nerazumijevanje autizma često proizlazi iz nedostatka informacija. Dijete koje ne reagira na poziv, izbjegava pogled, burno reagira na buku ili ima određene ponavljajuće obrasce ponašanja može biti pogrešno procijenjeno kao neodgojeno ili nepristojno. 

Takve interpretacije mogu dodatno opteretiti dijete i njegovu obitelj. Informiranje javnosti oautizmu doprinosi stvaranju društva u kojem se različitosti promatraju s višerazumijevanja i manje predrasuda.

Posebno je važno naglašavati da podrška djeci s autizmom ne treba biti usmjerenasamo na ono što dijete ne može. 

Jednako je važno prepoznati njegove snage,interese i područja u kojima pokazuje sposobnosti. Neka djeca mogu imati izraženeinterese za određene teme, dobru sposobnost pamćenja, izražene.

 vizualne sposobnosti, posebnu preciznost ili snažnu usmjerenost na područja koja ihzanimaju. Te sposobnosti treba prepoznati i uključiti u proces učenja i razvoja. Interesi djeteta mogu biti snažan motivacijski alat i most prema učenju novih vještina.

Kako dijete odrasta, mijenjaju se i njegove potrebe. Obiteljska podrška stoga nijejednokratna intervencija, nego dugotrajan proces koji se prilagođava razvojnoj dobi.Ono što je djetetu potrebno u predškolskoj dobi neće nužno biti jednako važnotijekom školovanja ili adolescencije. S odrastanjem sve više dolaze do izražajapitanja samostalnosti, obrazovanja, odnosa s vršnjacima, emocionalnog razvoja,osobne sigurnosti, donošenja odluka i budućeg uključivanja u zajednicu. Zbog toga jevažno na vrijeme planirati prijelaze između različitih životnih razdoblja i uključivatidijete u odluke koje se odnose na njegov život u skladu s njegovim komunikacijskim i kognitivnim mogućnostima.

Obiteljska podrška djeci s autizmom stoga se može promatrati kao zajednički procesu kojemu su prihvaćanje, razumijevanje, komunikacija, predvidljivost, razvoj samostalnosti i emocionalna sigurnost međusobno povezani. Dijete ne treba obitelj koja će umjesto njega učiniti sve, nego obitelj koja će mu pomoći da učini što više može samo. 

Ne treba mu ni okruženje koje će zanemariti njegove teškoće, nego onokoje će ih razumjeti i prilagoditi mu uvjete kako bi mogao sudjelovati i napredovati.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da kvaliteta života djeteta s autizmom ne ovisisamo o njegovim individualnim sposobnostima, nego i o kvaliteti podrške koju dobivau obitelji, obrazovnom sustavu, zdravstvenim i socijalnim službama te široj zajednici.

Obitelj je pritom središnje mjesto sigurnosti, prihvaćanja i svakodnevnog učenja, aline može i ne treba sama nositi cjelokupni teret podrške. Potrebno je razvijatipartnerski odnos između obitelji i stručnjaka te društvo koje razumije neuro različitost i omogućuje djeci s autizmom ravnopravno sudjelovanje u životu zajednice. 

Kada se djetetove potrebe promatraju individualno, kada se njegove sposobnosti prepoznaju i kada obitelj dobije pravodobnu i dostupnu podršku, stvaraju se uvjeti za razvoj većeg stupnja samostalnosti, sigurnosti i kvalitete života. 

U konačnici, cilj podrške nije promijeniti dijete kako bi se uklopilo u unaprijed zadane obrasce, nego mijenjati okruženje i načine pružanja podrške kako bi svako dijete imalo priliku razvijati svoje potencijale i živjeti dostojanstven i ispunjen život.



Čitaj više  
13 min čitanja
PRAVO NA VLASTITU ISTINU

PRAVO NA VLASTITU ISTINU

Moje tijelo, moji nalazi: Zašto dijete s invaliditetom mora znati svoju istinu

  Gotovo svaka obitelj u kojoj odrasta dijete s teškoćama ima onaj jedan debeli, izlizani fascikl koji stoji negdje na vrhu ormara ili zaključan u ladici. 

U njemu su otpusna pisma, nalazi vještačenja, procjene postotaka oštećenja i stranice ispisane ne razumljivim medicinskim latinskim. Roditelji te papire često čuvaju poput državne tajne, uvjereni da skrivanjem štite dijete od tuge, straha ili osjećaja manje vrijednosti.

No, šutnja nikada nikoga nije zaštitila. Šutnja ne briše invaliditet; ona samo stvara osjećaj da je s djetetom nešto toliko pogrešno da se o tome ne smije ni naglas govoriti.

Pravo na istinu o vlastitom tijelu temelj je svakog dostojanstva. Dijete koje ne zna što mu je, odrasta u osobu koja sumnja u sebe, boji se vlastitog stanja i ostaje trajno ovisna o tuđim tumačenjima.

* Nema „savršenog trenutka“, postoji samo život

Mnogi roditelji čekaju neki zamišljeni, idealan trenutak – punoljetnost, završetak škole ili dan kada procijene da je dijete „dovoljno zrelo“.                

 Taj trenutak nikada ne dođe sam od sebe.       

Dijete ne čeka osamnaesti rođendan da bi shvatilo da se razlikuje od vršnjaka; ono to vidi na igralištu, osjeća na stepenicama i čita u pogledima prolaznika.

Ako roditelj šuti, dijete praznine popunjava vlastitim strahovima. Počinje vjerovati da je krivo za roditeljsku tugu, za beskrajne odlaske liječnicima ili za to što obitelj živi drukčijim ritmom.

Razgovor počinje s prvim dječjim pitanjem.     

Kada dijete pita zašto ne može trčati brzo kao vršnjaci ili čemu služe vježbe, odgovor ne smije biti izbjegavanje ili uzdah. Treba mu jednostavna, smirena činjenica: tvoje tijelo funkcionira ovako,     za kretanje nam trebaju kolica ili ortoze, a vježbamo da bismo bili snažniji.

Nazovite stvari pravim imenom. Skrivanje točne dijagnoze stvara misterij. Kada dijete u ranoj školskoj dobi zna točan naziv svog stanja – bez uvijanja, ali i bez patetike – ono dobiva oružje protiv tuđeg zadirkivanja. 

Puno je lakše reći vršnjacima u razredu: „Imam cerebralnu paralizu i zato ovako hodam“, nego crvenjeti i šutjeti jer ni sam ne znaš što ti je.

* Dijete u ordinaciji nije komad namještaja

Jedna od najgorih navika našeg sustava jest potpuna pasivizacija mlade osobe u liječničkim ordinacijama. 

Scena je dobro poznata: liječnik gleda u roditelja, roditelj odgovara na pitanja, a adolescent od 14 ili 16 godina sjedi sa strane i šuti, kao da se sve to događa nekome drugome.

„Boli li ga noga?“, pita liječnik. „Boli ga ujutro“, odgovara majka.

Ovakvim pristupom šalje se razorna poruka: tvoje tijelo nije tvoje, tvoje zdravlje je naša briga, a ti nemaš pravo glasa. 

Kako dijete raste, roditelj se mora svjesno povlačiti korak unatrag.      

U ordinaciji dijete mora početi samo opisivati svoje simptome, postavljati pitanja liječniku i slušati odgovore.                    

Roditelj treba biti oslonac u pozadini, a ne glasnogovornik.               

Ako mlada osoba ne nauči razgovarati s liječnikom dok ima podršku roditelja, kako će to raditi s dvadeset i pet ili trideset godina?

* Fascikl s nalazima: Priručnik za vlastiti život,  a ne obiteljska tajna

Onaj fascikl s vrha ormara ne pripada roditeljima.      

On pripada osobi čije ime piše na tim nalazima.

Uvođenje mlade osobe u medicinsku dokumentaciju mora biti postupan proces:

Prevođenje nalaza: Liječnički nalazi zvuče zastrašujuće i hladno. Zajedničko čitanje i objašnjavanje što zapravo znači pojedini nalaz skida mistifikaciju i strah.

Razumijevanje terapije i lijekova: Mlada osoba mora točno znati koje lijekove uzima, u kojoj dozi i zašto, kao i koje su moguće nuspojave. 

Prepuštanje pripreme terapije isključivo roditelju stvara umjetnu nesamostalnost.

Upoznavanje sa socijalnim pravima i rješenjima: 

Papiri o vještačenju, postocima oštećenja i pravima na inkluzivni dodatak ili osobnu asistenciju nisu sramota. 

To su zakonski alati koji omogućuju život u zajednici. 

Mlada osoba mora znati na temelju čega ta prava ostvaruje, kako bi ih sutra znala sama braniti i obnavljati .

Čitaj više  
5 min čitanja
KAKO DJECI OBJASNITI ŠTO ZNAČI INVALIDITET: RAZUMIJEVANJE,
PRIHVAĆANJE I RAZVOJ EMPATIJE OD NAJRANIJE DOBI

KAKO DJECI OBJASNITI ŠTO ZNAČI INVALIDITET: RAZUMIJEVANJE, PRIHVAĆANJE I RAZVOJ EMPATIJE OD NAJRANIJE DOBI

U ovom članku govorit ćemo o tome kako djeci objasniti značenje pojma invaliditet, kako ih potaknuti na razumijevanje invaliditeta, a samim time od najranije dobi dapočnu razvijati empatiju prema osobama s invaliditetom od najranije dobi.

Djeca svijet oko sebe upoznaju promatranjem, postavljanjem pitanja i iskustvima koja svakodnevno stječu u obitelji, vrtiću, školi i zajednici. U tom procesu susreću se s ljudima koji se međusobno razlikuju po izgledu, sposobnostima, načinu komunikacije, kretanju, učenju i drugim obilježjima. Te razlike djeci često privlače pozornost i potiču ih na pitanja koja odraslima ponekad mogu biti neugodna ili ih zateći nespremnima.

Jedno od takvih pitanja odnosi se na invaliditet: zašto neka osoba koristi invalidskakolica, zašto netko ne vidi ili ne čuje, zašto neka djeca govore na drukčiji način ilitrebaju više vremena kako bi nešto naučila. Iako se odrasli u takvim situacijamaponekad boje da će pogrešnim odgovorom povrijediti nekoga ili potaknuti dijete naneprikladno ponašanje, važno je razumjeti da su dječja pitanja najčešće dio prirodnog procesa upoznavanja svijeta.

Način na koji odrasli odgovaraju na ta pitanja može značajno utjecati na to kako ćedjeca razumjeti invaliditet, razvijati odnos prema osobama s invaliditetom i oblikovati vlastite stavove o različitosti. 

Upravo zato razgovor o invaliditetu ne bi trebao bitiobilježen nelagodom, šutnjom ili izbjegavanjem teme, nego iskrenošću,razumijevanjem i poštovanjem. Djeci nije potrebno pružiti složena medicinska objašnjenja niti ih opteretiti informacijama koje još ne mogu razumjeti. Potrebno im je ponuditi jednostavne, točne i dobno primjerene odgovore koji će im pomoći shvatiti da ljudi imaju različite potrebe i sposobnosti, ali da svi zaslužuju jednako poštovanje, prihvaćanje i mogućnost sudjelovanja u životu zajednice.

Invaliditet je pojam koji obuhvaća različita iskustva i okolnosti. 

Može biti povezan stjelesnim, osjetilnim, intelektualnim ili psihosocijalnim oštećenjima, a način na kojiosoba funkcionira u svakodnevnom životu ovisi i o njezinim osobnim obilježjima te ookruženju u kojem živi. 

Neke osobe imaju poteškoće s kretanjem i koriste invalidskakolica, štake ili druga pomagala. Neke osobe ne vide ili imaju oštećenje vida, dokdruge imaju oštećenje sluha i komuniciraju znakovnim jezikom, govorom ilikombinacijom različitih načina komunikacije. Postoje i osobe kojima je potrebno viševremena za učenje, razumijevanje informacija ili obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

Kod nekih je osoba invaliditet vidljiv, dok kod drugih nije odmah prepoznatljiv. 

Stogaje važno djeci objasniti da se invaliditet ne može uvijek prepoznati samopromatranjem osobe te da nije primjereno donositi zaključke o nečijim sposobnostima na temelju izgleda.

Jedan od najjednostavnijih načina na koji se djeci može objasniti invaliditet jest povezivanje te teme s njihovim svakodnevnim iskustvima. Djeca već razumiju da netko brže trči, netko teže čita, netko se boji glasnih zvukova, a netko lakše uči kada mu se nešto pokaže slikom ili praktičnim primjerom. 

Na temelju tih iskustava odraslimogu objasniti da svi ljudi imaju svoje sposobnosti, potrebe i načine na koje obavljaju      određene aktivnosti. 

Pritom treba naglasiti da invaliditet nije isto što i bolest, da se ne
može uvijek izliječiti i da ne znači kako osoba ne može učiti, raditi, stvarati prijateljstva, baviti se sportom ili uživati u aktivnostima koje voli.

Primjerice, ako dijete pita zašto njegov vršnjak koristi invalidska kolica, odgovor možeglasiti: „Njegove noge ne omogućuju mu da hoda na isti način kao ti, pa koristi kolicakako bi se mogao kretati i sudjelovati u aktivnostima.” 

Takvo objašnjenje jasno prenosi informaciju bez sažalijevanja i bez predstavljanja osobe kao nekoga tko je manje vrijedan ili nesposoban. 

Ako dijete pita zašto netko ne čuje, odrasli mogu objasniti da ta osoba zvukove ne čuje na isti način kao većina ljudi te da se može sporazumijevati znakovnim jezikom, čitanjem s usana, pisanjem ili drugim načinima komunikacije, ovisno o svojim potrebama. Ako pita zašto netko govori drukčije ili mu je potrebno više vremena za odgovor, važno je objasniti da ljudi ne razmišljaju i ne komuniciraju svi na isti način i da drugoj osobi treba dati dovoljno vremena kako bi se izrazila.

Pritom je važno izbjegavati objašnjenja koja invaliditet prikazuju kao kaznu, osobnupogrešku ili nešto čega bi se osoba trebala sramiti. Jednako je važno ne predstavljatiosobe s invaliditetom isključivo kao ljude kojima je potrebna pomoć ili koji su zbogsvojih teškoća manje sretni od drugih. Takve poruke, čak i kada su izrečene s najboljom namjerom, mogu pridonijeti stvaranju stereotipa i pogrešnih predodžbi.

Osoba s invaliditetom nije samo svoje oštećenje ili teškoća. Ona je osoba sa svojiminteresima, osobnošću, željama, osjećajima, talentima i životnim ciljevima. Ima pravona prijateljstvo, privatnost, samostalnost, donošenje odluka i sudjelovanje u svim područjima života, kao i svaka druga osoba.

U razumijevanju invaliditeta posebno je važno djeci približiti činjenicu da teškoće skojima se osobe s invaliditetom susreću ne proizlaze uvijek samo iz njihovih osobnihobilježja, nego često i iz prepreka koje postoje u okolini. Primjerice, osoba koja koristiinvalidska kolica može samostalno doći do određenog mjesta ako postoji pristupačanulaz, dizalo ili odgovarajuća rampa. Međutim, ako do prostora vode samo stepenice,pristup joj može biti onemogućen. 

Dijete koje ne vidi može sudjelovati u nastavi akosu mu informacije dostupne u odgovarajućem obliku, dok nedostatak prilagođenih materijala može predstavljati ozbiljnu prepreku. Dijete koje ima teškoće sa sluhom može uspješnije pratiti razgovor ako mu se govori jasno, ako sugovornik ne zaklanja lice i ako su dostupna potrebna komunikacijska pomagala.

Takvi primjeri pomažu djeci razumjeti da nije dovoljno od osobe očekivati da seprilagodi svemu što je okružuje. 

Potrebno je stvarati okruženje u kojem različiti ljudimogu ravnopravno sudjelovati. Na taj se način djeci približava i pojam pristupačnosti,iako ga u ranoj dobi nije nužno posebno definirati. 

Dovoljno je potaknuti ih daprimijete kako su prostori, igračke, knjige, informacije i aktivnosti organizirani te darazmisle mogu li ih koristiti svi. 

Ako je igralište dostupno samo djeci koja moguhodati, ako se u skupnoj igri ne uzima u obzir dijete koje se teže sporazumijeva iliako se učeniku ne pruži način rada koji odgovara njegovim potrebama, tada problemnije samo u njegovim individualnim teškoćama nego i u načinu na koji je aktivnost organizirana.

Razgovor o invaliditetu ujedno je prilika za razvoj empatije, odnosno sposobnosti prepoznavanja i razumijevanja tuđih osjećaja i perspektiva. 

Ipak, empatija se ne
razvija samo objašnjavanjem da trebamo biti dobri prema drugima. Ona se oblikujekroz svakodnevne odnose, iskustva i ponašanja odraslih koje djeca promatraju i oponašaju. Kada roditelj, odgojitelj ili učitelj prema osobi s invaliditetom pristupa prirodno, obraća joj se izravno, sluša je i poštuje njezine odluke, dijete uči da je takav odnos uobičajen i poželjan. Suprotno tome, ako odrasli izbjegavaju kontakt, govore o osobi kao da ona nije prisutna ili njezine sposobnosti unaprijed procjenjuju na temelju invaliditeta, dijete može usvojiti slične obrasce ponašanja.

Zato je važno da odrasli preispitaju vlastite stavove, predrasude i nesigurnosti.

Ponekad se u prisutnosti osobe s invaliditetom pojavljuje strah od toga da će se rećinešto neprikladno, zbog čega se odrasli odlučuju na šutnju ili izbjegavanje razgovora.

Međutim, upravo takvo ponašanje može djeci poslati poruku da je invaliditet tema okojoj se ne govori ili da su osobe s invaliditetom na neki način neprihvatljive. 

Umjestotoga, korisno je pokazati da o različitostima možemo razgovarati otvoreno i spoštovanjem. Ako odrasla osoba ne zna odgovor na dječje pitanje, sasvim jeprihvatljivo priznati da nešto ne zna i predložiti da zajedno potraže pouzdaneinformacije. 

Time se djetetu pokazuje da učenje traje cijeli život i da nije potrebnoimati odgovor na svako pitanje kako bismo mogli razgovarati o važnim temama.

Jednako je važno kako odrasli reagiraju kada dijete postavi pitanje o nečijem izgleduili ponašanju na javnome mjestu. 

Mala djeca često glasno izgovaraju ono štoprimijete, bez namjere da nekoga uvrijede. 

Ako dijete, primjerice, primijeti osobu sprotezom, invalidskim kolicima ili pomagalom za sluh i postavi pitanje, strogoušutkavanje može izazvati zbunjenost i pojačati osjećaj da je riječ o nečemuzabranjenom. Primjerenije je mirno objasniti situaciju, a zatim, prema potrebi, djetetu pojasniti da o drugim ljudima govorimo obzirno i da nije pristojno uporno promatrati osobu, zadirkivati je ili postavljati osobna pitanja na koja možda ne želi odgovoriti.

Takav pristup omogućuje razlikovanje znatiželje od ponašanja kojim se narušavajutuđe granice. Djeca trebaju razumjeti da smiju pitati, ali i da druge osobe imaju pravona privatnost. 

Nije potrebno svaku osobu s invaliditetom pretvoriti u priliku zarazgovor ili objašnjavanje njezina zdravstvenog stanja. 

Ako dijete želi nešto saznati,odrasli mogu odgovoriti općenito, bez zadiranja u osobne podatke. Primjerice, mogureći da neki ljudi koriste različita pomagala kako bi se lakše kretali ili komunicirali, a da ne moraju znati točnu dijagnozu osobe koju su susreli.

Uloga obitelji u oblikovanju dječjih stavova posebno je važna jer se prvi obrasci prihvaćanja i odnosa prema drugima usvajaju upravo u obiteljskom okruženju. Djeca promatraju kako roditelji govore o ljudima koji se razlikuju od njih, kako reagiraju na nepoznate situacije i kako se ponašaju kada netko treba pomoć. Ako u obitelji postoji otvorenost prema različitostima, ako se poštuju individualne potrebe i ako se o invaliditetu govori bez omalovažavanja ili pretjeranog sažalijevanja, dijete će lakše razviti pozitivan i realističan odnos prema osobama s invaliditetom.

Roditelji pritom ne moraju organizirati posebne i složene aktivnosti. Razgovor semože prirodno razviti tijekom šetnje, čitanja slikovnice, gledanja televizijskog sadržajaili susreta s drugim ljudima. Važno je da odgovori budu iskreni, kratki kada je dijetemalo i detaljniji kako raste njegova sposobnost razumijevanja. 

Predškolsko dijete u glavnom treba jednostavno objašnjenje povezano s konkretnom situacijom, dok školsko dijete može razumjeti složenije pojmove poput jednakih prava,
pristupačnosti, diskriminacije i uključivanja. U svakom je slučaju korisno provjeriti što dijete već zna, kako je razumjelo objašnjenje i ima li dodatnih pitanja. 

Razgovor o invaliditetu ne mora se završiti jednim odgovorom, nego se može nastaviti tijekom vremena, u skladu s djetetovim iskustvima i razvojem.

Važnu ulogu imaju i odgojno-obrazovne ustanove, koje djeci pružaju mogućnostučenja u skupini vršnjaka različitih sposobnosti i potreba. 

Vrtići i škole mogu pridonijeti razvoju uključivog okruženja kroz svakodnevne aktivnosti, suradničko učenje, zajedničku igru i sadržaje koji prikazuju različite životne okolnosti. 

Pritom je važno da se djecu ne poučava samo o invaliditetu kao pojmu, nego i o tome kako se ponašati u situacijama u kojima je potrebno uvažiti različite potrebe. Djeca mogu učiti kako ponuditi pomoć bez nametanja, kako pričekati osobu kojoj treba više vremena, kako razgovarati s vršnjakom koji koristi drukčiji način komunikacije i kako reagirati kada primijete zadirkivanje ili isključivanje.

U takvom okruženju inkluzija postaje iskustvo, a ne samo riječ koju djeca trebajuzapamtiti. 

Inkluzija podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima svako dijete može sudjelovati u zajedničkim aktivnostima, razvijati svoje potencijale i osjećati da pripada skupini. 

To ne znači da svi moraju raditi iste stvari na isti način ili jednakom brzinom. Naprotiv, znači prepoznati da djeca mogu trebati različite oblike podrške kako bi imala jednake mogućnosti sudjelovanja. Nekome će biti potrebne prilagođene upute, nekome više vremena, nekome pomagalo, a nekome drukčiji način predstavljanja sadržaja. Pritom je cilj da se razlike u potrebama ne pretvore u razlog za izdvajanje, nego da se uvaže kao dio stvarnog života zajednice.

Kada se govori o uključivanju djece s invaliditetom, važno je izbjeći i pretjerano zaštitnički pristup. 

Ponekad se iz dobre namjere događa da se dijete s invaliditetomstalno izdvaja, da mu se sve unaprijed olakšava ili da mu se ne pruža prilika dasamostalno pokuša obaviti određenu aktivnost. Takav pristup može ograničiti razvoj                 samostalnosti i osjećaja kompetentnosti. 

Djeci s invaliditetom, kao i svoj drugoj djeci,potrebno je pružiti podršku koja odgovara njihovim stvarnim potrebama, uzpoštovanje njihova dostojanstva, izbora i mogućnosti. 

Umjesto da se uvijek pretpostavlja kako im je pomoć potrebna, primjerenije je pitati žele li pomoć i na koji im se način može pomoći. Time se uči važna životna lekcija: pomaganje nije preuzimanje tuđih obveza, nego pružanje podrške uz poštovanje druge osobe.

Posebno je važno djecu poučiti da invaliditet ne znači automatski nesposobnost zaodređenu aktivnost. 

Osoba koja ne vidi može uživati u glazbi, sportu, obrazovanju idruženju. Osoba koja koristi invalidska kolica može se baviti različitim sportovima,putovati, studirati i raditi. 

Dijete koje ima intelektualne teškoće može razvijati interese,prijateljstva i vještine, iako mu za neke aktivnosti može biti potrebna dodatnapodrška. Naravno, ne mogu sve osobe obavljati sve aktivnosti na jednak način, aneke aktivnosti mogu biti nedostupne ili zahtijevati prilagodbe. Cilj nije tvrditi dainvaliditet nikada ne predstavlja teškoću, nego izbjeći unaprijed postavljene granice ipretpostavke o tome što neka osoba može ili ne može učiniti.

U tome važnu ulogu imaju knjige, slikovnice, filmovi, animirani sadržaji i drugi medijikoje djeca prate. Kvalitetni sadržaji mogu pomoći djeci upoznati iskustva osoba s invaliditetom i razviti razumijevanje situacija s kojima se možda ne susreću svakodnevno. 

Ipak, važno je birati sadržaje koji osobe s invaliditetom prikazuju cjelovito, kao ljude s različitim osobnostima, interesima i životnim iskustvima, a ne isključivo kroz njihovu teškoću. Posebno treba biti oprezan sa sadržajima koji invaliditet prikazuju kao tragediju, predmet ismijavanja ili izvor nadnaravne inspiracije za druge. 

Osobe s invaliditetom ne moraju dokazivati svoju vrijednost iznimnim postignućima kako bi zaslužile poštovanje. Njihovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da su ljudska bića i da imaju jednaka prava kao i svi drugi.

Jedan od najučinkovitijih načina za razvoj razumijevanja jest omogućiti djeci stvarneprilike za upoznavanje i zajedničko druženje s vršnjacima s invaliditetom, kada za topostoje uvjeti i kada se poštuju potrebe svih uključenih. 

Zajednička igra, suradnički zadaci i svakodnevna komunikacija pomažu djeci uočiti sličnosti koje dijele, umjesto da se usredotočuju isključivo na razlike. 

Djeca tako mogu otkriti da i njihovi vršnjaci s invaliditetom vole iste igre, glazbu, priče, sportove ili druženja, premda se u nekim aktivnostima koriste drukčijim načinima sudjelovanja.

 Takva iskustva mogu smanjitistrah od nepoznatoga i pridonijeti razvoju prirodnijih odnosa.

Istodobno, važno je ne očekivati da dijete s invaliditetom samo preuzme odgovornostza edukaciju svojih vršnjaka. 

Ono ne mora objašnjavati svoju dijagnozu, odgovaratina sva pitanja ili predstavljati sve osobe s istim oblikom invaliditeta. Odrasli suodgovorni za stvaranje sigurnog okruženja, pružanje informacija i reagiranje na neprimjereno ponašanje. Ako dođe do zadirkivanja, vrijeđanja ili isključivanja, potrebno je jasno pokazati da takvo ponašanje nije prihvatljivo, objasniti zašto može povrijediti drugu osobu i pomoći djeci pronaći primjeren način rješavanja situacije.

Pritom je korisno usmjeriti pozornost na konkretno ponašanje i njegove posljedice, ane dijete koje je pogriješilo unaprijed proglasiti lošim. Tako se potiču odgovornost,

razumijevanje i mogućnost promjene.

U suvremenom društvu razgovor o invaliditetu povezan je i s pitanjem ljudskih prava.Osobe s invaliditetom imaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, zapošljavanje, pristupačne javne prostore, sudjelovanje u kulturnom i društvenom životu te donošenje odluka koje se odnose na njih same. 

Ta prava nisu povlastice, nego dionačela jednakosti i ljudskog dostojanstva. 

Djeci se o njima može govoritijednostavnim jezikom, naglašavajući da svi trebamo imati mogućnost učiti, igrati se,družiti, razvijati svoje sposobnosti i sudjelovati u zajednici. Ako netko ne možepristupiti prostoru, razumjeti dostupne informacije ili sudjelovati u aktivnosti zbogprepreka koje je moguće ukloniti, potrebno je razmisliti kako te prepreke promijeniti.

Važno je pritom objasniti razliku između jednakosti i pravednosti. 

Jednakost podrazumijeva da svi imaju jednaka prava i jednako dostojanstvo, dok pravednostponekad zahtijeva različite oblike podrške kako bi svi imali stvarnu mogućnost sudjelovanja. Primjerice, ako sva djeca dobiju isti zadatak, ali jedno dijete treba dodatno vrijeme ili prilagođen materijal, omogućavanje takve podrške ne znači da ono ima nepravednu prednost. Naprotiv, riječ je o prilagodbi koja mu omogućuje da pokaže svoje znanje i sudjeluje u skladu sa svojim mogućnostima. Takvo razumijevanje može pomoći djeci da prihvate činjenicu da pošten odnos prema drugima ne znači uvijek postupati potpuno jednako prema svima, nego uvažavati njihove potrebe i osigurati jednake mogućnosti.

U razgovoru s djecom također je korisno obratiti pozornost na jezik. Riječi kojekoristimo oblikuju način na koji promatramo druge ljude, zbog čega je važnoizbjegavati pogrdne izraze, ismijavanje i izraze kojima se invaliditet koristi kao uvreda. 

Umjesto etiketiranja osobe njezinom teškoćom, treba se koristiti izrazima koji poštuju njezino dostojanstvo. U hrvatskom se jeziku često koristi izraz „osoba s invaliditetom”, dok je u pojedinim zajednicama prihvaćen i drukčiji način samo identifikacije. 

Kada je to relevantno, dobro je uvažiti način na koji osoba samagovori o sebi. Najvažnije je ne svoditi osobu na dijagnozu, ne pretpostavljati da sviljudi s istim oblikom invaliditeta imaju jednaka iskustva i ne koristiti jezik koji ih prikazuje kao manje vrijedne.

Djeca će ponekad postavljati pitanja na koja nije moguće odgovoriti jednomrečenicom. 

Mogu pitati hoće li osoba s invaliditetom uvijek trebati pomoć, može liimati djecu, može li se zaljubiti, ići u školu ili raditi. Takva pitanja ne treba automatskismatrati nepristojnima. Ona mogu biti prilika za razgovor o tome koliko su ljudske mogućnosti i životna iskustva raznoliki. Odgovori trebaju biti točni i primjereni dobi, bez nepotrebnog pojednostavljivanja i bez obećavanja da će svaka osoba moći ostvariti sve što poželi. Važno je pokazati da invaliditet može utjecati na određene dijelove života, ali da ne određuje u potpunosti osobu ni njezinu budućnost. Kada je riječ o konkretnom pojedincu, najbolje je ne nagađati o njegovim sposobnostima, nego uvažiti ono što sama osoba govori o sebi i svojim potrebama.

Posebnu osjetljivost zahtijeva razgovor s djecom koja imaju brata, sestru ili drugogbliskog člana obitelji s invaliditetom. Takva djeca mogu osjećati ponos, privrženost iželju za pomaganjem, ali ponekad i zbunjenost, ljubomoru, zabrinutost ili osjećaj dase od njih očekuje previše razumijevanja i odgovornosti. 

Odrasli trebaju omogućiti da izraze sve svoje osjećaje bez straha od osude.  Važno je objasniti im da nisu odgovorna za zdravstveno stanje ili teškoće člana obitelji te da imaju pravo navlastite potrebe, interese i vrijeme provedeno s roditeljima. Ako im je potrebna dodatna podrška, korisno je razgovarati s njima otvoreno i, prema potrebi, uključiti stručnjake koji mogu pomoći obitelji.

Način na koji djeci objašnjavamo invaliditet nije važan samo za njihov odnos premaosobama s invaliditetom nego i za njihov cjelokupni socioemocionalni razvoj. Djecakoja uče prepoznavati i poštovati različitosti razvijaju vještine komunikacije, suradnje,rješavanja sukoba i razumijevanja tuđih potreba. 

Uče da se ljudi ne morajumeđusobno razlikovati kako bi bili prijatelji te da svatko može pridonijeti zajednici nasvoj način. Istodobno razvijaju svijest o tome da i sami mogu imati određene potrebe ili teškoće te da traženje pomoći nije znak manje vrijednosti. Takva spoznaja može pridonijeti stvaranju sigurnijeg i podražavajućeg okruženja za svu djecu.

Ipak, važno je naglasiti da se prihvaćanje ne razvija preko noći niti se može postićisamo jednim razgovorom ili jednom edukativnom aktivnošću. Riječ je o procesu koji zahtijeva dosljednost, osobni primjer odraslih, dostupnost primjerenih informacija i stvaranje prilika za zajedničko iskustvo. Potrebno je reagirati na predrasude kada se pojave, poticati otvoren razgovor i pokazivati da različitost nije razlog za isključivanje. Pritom odrasli trebaju biti spremni učiti zajedno s djecom, preispitivati vlastite pretpostavke i prihvatiti da je razumijevanje drugih ljudi cjeloživotni proces.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da objasniti djetetu što znači invaliditet značiiznači pomoći mu razumjeti da ljudi ne moraju biti jednaki da bi bili jednako vrijedni.

To znači pokazati mu da invaliditet može utjecati na način na koji osoba obavlja određene aktivnosti, ali ne određuje njezinu osobnost, dostojanstvo ni pravo na pripadanje zajednici. 

Znači naučiti ga da je u redu postavljati pitanja, da je važnoslušati odgovore, da pomoć treba ponuditi s poštovanjem i da nitko ne bi smio biti isključen zbog svojih osobina ili potreba.

Odgovornost za izgradnju uključivog društva ne pripada samo osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Ona pripada svima nama, a njezini temelji postavljaju se upravo u djetinjstvu, kroz male svakodnevne postupke, razgovore i odluke. 

Kada djeci pružimo priliku da upoznaju različitost bez straha, da razvijajuempatiju bez sažalijevanja i da razumiju jednakost bez zanemarivanja individualnih potreba, stvaramo temelje društva u kojem svatko ima mogućnost sudjelovati, razvijati se i biti prihvaćen.

Najvažnija poruka koju djeca trebaju ponijeti iz razgovora o invaliditetu jednostavnaje, ali duboko značajna: svi smo različiti, svi imamo svoje snage i potrebe te svizaslužujemo poštovanje. Društvo u kojem se ta poruka ne zadržava samo nariječima, nego se svakodnevno potvrđuje djelima, društvo je u kojem djeca odrastajuu odgovorne, suosjećajne i otvorene ljude. 

Upravo zato razgovor o invaliditetu nijesamo razgovor o teškoćama i prilagodbama. 

To je razgovor o ljudskosti,ravnopravnosti i svijetu u kojem se vrijednost pojedinca ne mjeri njegovim sposobnostima, nego se svakom čovjeku priznaje dostojanstvo koje mu pripada.


Čitaj više  
25 min čitanja
KAKO NEDOSTATAK OSOBNIH ASISTENATA UTJEČE NA KVALITETU ŽIVOTAOSOBA S INVALIDI TETOM

KAKO NEDOSTATAK OSOBNIH ASISTENATA UTJEČE NA KVALITETU ŽIVOTAOSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o utjecaju nedostatka osobnih asistenata na kvalitetu života osoba s invaliditetom. 

Kako navedeni problem otežava svakodnevno funkcioniranje, ponajprije kod osoba s invaliditetom kojima je usluga naj potrebnija.

Pravo na samostalan život, ravnopravno sudjelovanje u društvu i dostojanstveno obavljanje svakodnevnih aktivnosti temeljna su ljudska prava svake osobe, neovisno o njezinim tjelesnim, osjetilnim, intelektualnim ili drugim funkcionalnim teškoćama.

Međutim, za mnoge osobe s invaliditetom ostvarivanje tih prava uvelike ovisi o dostupnosti odgovarajuće podrške, a jedna od najvažnijih oblika takve podrške upravo je usluga osobne asistencije. 

Osobni asistenti mnogim osobama s invaliditetom nisu samo pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, nego i ključna pretpostavka za ostvarivanje samostalnosti, slobode izbora, socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja u životu zajednice. 

Stoga nedostatak osobnih asistenata predstavlja mnogo više od organizacijskog ili kadrovskog problema. 

Riječ je o ozbiljnom društvenom pitanju koje izravno utječe na kvalitetu života, ljudsko dostojanstvo i mogućnost ostvarivanja temeljnih prava osoba s invaliditetom.

Osobna asistencija omogućuje osobama s invaliditetom da uz potrebnu podršku organiziraju vlastiti život u skladu sa svojim željama, potrebama i mogućnostima. Ovisno o individualnim potrebama, pomoć osobnog asistenta može obuhvaćati aktivnosti poput održavanja osobne higijene, odijevanja, hranjenja, pripreme obroka, obavljanja kućanskih poslova, kretanja i transfera, odlaska liječniku, odlaska na posao ili obrazovanje te sudjelovanja u različitim društvenim, kulturnim i rekreativnim aktivnostima. Za osobe koje zbog vrste i stupnja invaliditeta ne mogu samostalno obavljati navedene aktivnosti, osobni asistent često je osoba bez čije pomoći njihovo svakodnevno funkcioniranje postaje iznimno otežano, a u pojedinim situacijama i potpuno onemogućeno.

Važno je pritom razumjeti da potreba za osobnom asistencijom nije povremena potreba koja se može odgoditi ili nadomjestiti kada to okolnosti dopuštaju. 

Ona je zamnoge korisnike svakodnevna, kontinuirana i neodgodiva. Potreba za pomoći priustajanju iz kreveta, obavljanju osobne higijene, pripremi hrane ili odlasku naodređeno mjesto ne može se jednostavno prilagoditi raspoloživosti osoblja. Životne aktivnosti odvijaju se svakodnevno, a izostanak potrebne podrške može imati neposredne posljedice za zdravlje, sigurnost i psihofizičko stanje osobe s invaliditetom. Upravo zbog toga dostupnost osobnih asistenata mora biti stabilna, pravovremena i usklađena sa stvarnim potrebama korisnika.  Jedan od najvećih problema s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom jest nedovoljan broj osobnih asistenata, odnosno nemogućnost pronalaska odgovarajuće osobe koja bi pružala potrebnu pomoć. Čak i kada osoba ostvari pravo na uslugu osobne asistencije, to ne znači nužno da će usluga biti dostupna u punom opsegu ili da će se provoditi bez prekida. U praksi se korisnici mogu suočiti s dugotrajnim čekanjem na osiguravanje asistenta, nedostatkom zainteresiranih osoba za obavljanje tog posla, čestim promjenama asistenata ili nemogućnošću pronalaska zamjene u slučaju bolovanja, godišnjeg odmora ili prestanka radnog odnosa. 

Takve okolnosti stvaraju osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti jer korisnici često ne znaju hoće li sljedećeg dana imati osiguranu pomoć potrebnu za najosnovnije životne aktivnosti.

Posljedice nedostatka osobnih asistenata posebno su izražene kod osoba s težim invaliditetom i onih koje su u velikoj mjeri ovisne o tuđoj pomoći.   Dok pojedine osobe s invaliditetom mogu samostalno obavljati određene aktivnosti, uz povremenu podršku, postoje i osobe kojima je pomoć potrebna tijekom gotovo cijelog dana. 

Za njih nedostatak asistenta može značiti nemogućnost ustajanja iz kreveta, pripreme obroka, održavanja osobne higijene ili napuštanja vlastitog doma. 

U takvim okolnostima čak i naizgled jednostavne svakodnevne aktivnosti postaju ozbiljan izazov. 

Ono što je većini ljudi uobičajeni dio svakodnevice, poput odlaska u trgovinu, šetnje, odlaska na pregled ili susreta s prijateljima, za osobu koja nema osiguran upotrebnu pomoć može postati neostvariv cilj.

Posebno je zabrinjavajuće što nedostatak osobnih asistenata često dovodi do ograničavanja temeljne slobode osobe da samostalno odlučuje o vlastitom životu.

Kada osoba nema osiguranu pomoć, njezine aktivnosti ovise o dostupnosti članova obitelji, njihovim poslovnim obvezama, slobodnom vremenu i mogućnostima. Umjesto da sama planira svoj dan, osoba s invaliditetom prisiljena je prilagođavati se rasporedu drugih ljudi. Ne može uvijek odlučiti kada će ustati, kada će obaviti određenu aktivnost, kamo će otići ili s kim će provesti vrijeme. 

Na taj način nedostatak asistencije izravno ograničava osobnu autonomiju i mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu.

Takva ovisnost o pomoći članova obitelji posebno je problematična jer osobna asistencija i obiteljska podrška nisu istoznačne kategorije. Članovi obitelji mogu pružati emocionalnu i praktičnu podršku, ali to ne znači da bi trebali preuzeti cjelokupnu odgovornost za zadovoljavanje svih potreba osobe s invaliditetom. Obiteljska podrška trebala bi biti izraz bliskosti i međusobne povezanosti, a ne zamjena za sustav usluga koje bi društvo trebalo osigurati.                Kada zbog nedostatka osobnih asistenata članovi obitelji moraju preuzeti sve obveze povezane s njegom i svakodnevnim funkcioniranjem, dolazi do dodatnog opterećenja cijele obitelji. To može utjecati na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, zaposlenost, financijsku sigurnosti međusobne odnose.

Često se zaboravlja da su i roditelji, partneri, braća, sestre i drugi članovi obitelji osobe koje imaju vlastite životne potrebe, obveze i odgovornosti. 

Roditelji osoba s invaliditetom mogu biti prisiljeni napustiti posao ili smanjiti radno vrijeme kako bi osigurali potrebnu skrb. Partneri mogu izgubiti mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u obiteljskom i profesionalnom životu jer velik dio vremena posvećuju pružanju pomoći. Dugotrajno preuzimanje odgovornosti bez odgovarajuće podrške može dovesti do iscrpljenosti, stresa, osjećaja bespomoćnosti i narušavanja kvalitete života svih članova obitelji. 

Stoga nedostatak osobnih asistenata nije problem koji pogađa isključivo osobu s invaliditetom, nego ima šire posljedice za obitelj i zajednicu.

Nedostupnost osobne asistencije snažno utječe i na psihološko stanje osoba s invaliditetom. 

Dugotrajna ovisnost o drugima, nemogućnost samostalnog odlučivanja i stalna neizvjesnost oko osiguravanja pomoći mogu izazvati osjećaj bespomoćnosti, frustracije, tjeskobe i socijalne izolacije. Osoba koja ne može napustiti svoj dom bez tuđe pomoći postupno gubi prilike za druženje, sudjelovanje u društvenim
događanjima i održavanje svakodnevnih kontakata. Nedostatak socijalnih interakcija može dodatno produbiti osjećaj usamljenosti i isključenosti iz društva.

Osim toga, osobe s invaliditetom često se nalaze u situaciji u kojoj moraju iznova objašnjavati svoje potrebe, tražiti pomoć i prilagođavati vlastite planove mogućnostima drugih ljudi. Takva situacija može narušiti osjećaj osobnog dostojanstva i ravnopravnosti. 

Potreba za podrškom sama po sebi ne bi smjela predstavljati razlog zbog kojeg se osoba osjeća kao teret svojoj obitelji ili okolini. Osobna asistencija upravo je mehanizam kojim se omogućuje da osoba zadrži kontrolu nad vlastitim životom i da potrebnu pomoć prima na profesionalan, organiziran i dostojanstven način.

Nedostatak osobnih asistenata ima značajan utjecaj i na mogućnost obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Pravo na obrazovanje i rad ne bi smjelo biti ograničeno zbog nedostupnosti podrške koja je osobi potrebna kako bi mogla ravnopravno sudjelovati u tim aktivnostima.     Međutim, ako osoba nema osiguranog asistenta koji bi joj pomogao pri dolasku na fakultet, odlasku na radno mjesto, kretanju unutar prostora ili obavljanju drugih aktivnosti, njezine obrazovne i profesionalne mogućnosti postaju znatno sužene. Pojedinci koji imaju znanja, sposobnosti, obrazovanje i motivaciju za rad mogu biti spriječeni u ostvarivanju svojih profesionalnih potencijala zbog okolnosti na koje sami ne mogu utjecati.

Time se stvara paradoksalna situacija u kojoj se od osoba s invaliditetom očekuje aktivno sudjelovanje na tržištu rada i u društvu, dok istodobno nemaju osigurane osnovne uvjete za ostvarivanje takvog sudjelovanja. Nedostatak osobne asistencije može dovesti do propuštanja predavanja, nemogućnosti redovitog dolaska na posao, odustajanja od dodatnog obrazovanja ili odbijanja određenih profesionalnih prilika. Posljedično se povećava rizik od ekonomske ovisnosti, siromaštva i dugotrajne društvene isključenosti. Osobna asistencija stoga nije samo socijalna usluga, nego i važan preduvjet jednakih mogućnosti u obrazovanju, zapošljavanju i profesionalnom razvoju.

Jednako je važno istaknuti utjecaj nedostatka asistenata na zdravstveno stanje osoba s invaliditetom. Nemogućnost redovitog održavanja osobne higijene, pravilne prehrane, promjene položaja tijela, kretanja ili odlaska na liječničke preglede može povećati rizik od različitih zdravstvenih komplikacija. Kod osoba koje su dugotrajno vezane uz krevet ili invalidska kolica pravovremena pomoć u svakodnevnim aktivnostima može biti od presudne važnosti za očuvanje zdravlja i sprječavanje dodatnih komplikacija. 

Ako takva pomoć izostane, posljedice mogu biti ozbiljne i dugoročne. 

Osim fizičkog zdravlja, potrebno je voditi računa i o mentalnom zdravlju jer život u stalnoj neizvjesnosti, uz ograničenu mogućnost kretanja i sudjelovanja u društvu, može dodatno narušiti psihološku dobrobit osobe.

Poseban problem predstavlja činjenica da nedostatak asistenata može dovesti do toga da osobe s invaliditetom odustaju od aktivnosti koje su važne za njihovo zadovoljstvo, osobni razvoj i osjećaj pripadnosti zajednici. Odlazak u kazalište, kino, restoran, na kulturno događanje, sportske aktivnosti ili jednostavno druženje s prijateljima često zahtijeva organizaciju i odgovarajuću podršku. Kada asistent nije dostupan, osoba je prisiljena odustati od takvih aktivnosti ili čekati da netko od članova obitelji ili prijatelja pronađe vrijeme kako bi joj pomogao. 

S vremenom se
takva ograničenja mogu pretvoriti u obrazac života obilježen smanjenom mobilnošću, manjkom društvenih kontakata i suženim mogućnostima sudjelovanja u zajednici.

Pritom je važno naglasiti da kvaliteta života ne podrazumijeva samo zadovoljavanje osnovnih fizičkih potreba. 

Ona uključuje mogućnost ostvarivanja osobnih interesa, razvijanja odnosa, sudjelovanja u društvenom životu, donošenja vlastitih odluka i planiranja budućnosti. Osobama s invaliditetom jednako kao i svim drugim ljudima potrebni su prijateljstvo, ljubav, zabava, obrazovanje, profesionalno ostvarenje i osjećaj pripadnosti. Ako im zbog nedostatka osobnih asistenata takve mogućnosti nisu dostupne, tada nije riječ samo o nedostatku jedne socijalne usluge, nego o ograničavanju cjelokupnog životnog potencijala pojedinca.

U kontekstu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom posebno je važno istaknuti Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja naglašava pravo osoba s invaliditetom na neovisan život i uključenost u zajednicu. 

Članak 19.Konvencije prepoznaje pravo osoba s invaliditetom na izbor mjesta i načina života tena pristup uslugama podrške u zajednici, uključujući osobnu asistenciju potrebnu za sprječavanje izolacije i segregacije. 

To znači da osobna asistencija nije pitanje dobre volje pojedinaca ili povremene socijalne pomoći, nego važan dio sustava podrške kojim se omogućuje ostvarivanje ljudskih prava i ravnopravnosti.

U Republici Hrvatskoj razvoj usluge osobne asistencije predstavlja važan korak prema unapređenju položaja osoba s invaliditetom. 

Međutim, samo postojanje zakonskog okvira i formalno priznatog prava nije dovoljno ako u praksi ne postoje odgovarajući kadrovski, organizacijski i financijski uvjeti za njegovo ostvarivanje. Pravo koje nije moguće stvarno koristiti ne može u potpunosti ispuniti svoju svrhu. Stoga je nužno kontinuirano raditi na povećanju dostupnosti usluge, osiguravanju dovoljnog broja educiranih osobnih asistenata, poboljšanju uvjeta njihova rada i stvaranju stabilnog sustava koji će moći odgovoriti na individualne potrebe korisnika.

Jedan od važnih razloga nedostatka osobnih asistenata svakako su uvjeti rada i nedovoljna prepoznatost vrijednosti tog zanimanja. Posao osobnog asistenta zahtijeva odgovornost, strpljenje, empatiju, komunikacijske vještine i sposobnost prilagodbe različitim potrebama korisnika. 

Riječ je o poslu koji podrazumijeva neposredan rad s ljudima i često uključuje fizički i emocionalno zahtjevne zadatke. Ako za takav rad nisu osigurani primjereni uvjeti, odgovarajuća naknada, profesionalna podrška i mogućnosti edukacije, teško je očekivati da će zanimanje biti dovoljno privlačno i da će se zadržati kvalitetni i motivirani radnici. 

Zbog toga je potrebno sustavno ulagati u profesionalizaciju osobne asistencije i prepoznati njezinu važnost za funkcioniranje cjelokupnog sustava socijalne podrške.

Osim povećanja broja zaposlenih, potrebno je razvijati i kvalitetniju organizaciju pružanja usluge. 

Korisnicima je potrebna sigurnost da će asistent biti dostupan u dogovoreno vrijeme te da će u slučaju njegove odsutnosti postojati odgovarajuća zamjena. Kontinuitet asistencije posebno je važan jer se između korisnika i asistenta razvija odnos povjerenja, a pružanje podrške zahtijeva poznavanje individualnih potreba, navika, načina komunikacije i životnih okolnosti korisnika.      Česte promjene asistenata i prekidi u pružanju usluge mogu dodatno opteretiti osobe s invaliditetom i otežati njihovo svakodnevno funkcioniranje.

Također je nužno osigurati da se opseg i raspored osobne asistencije određuju prema stvarnim potrebama pojedinca, a ne isključivo prema administrativnim ili organizacijskim mogućnostima pružatelja usluge. Potrebe osoba s invaliditetom razlikuju se i ne mogu se svesti na jedinstveni model podrške. Nekome je pomoć potrebna nekoliko sati dnevno, dok je drugoj osobi potrebna tijekom većeg dijela dana. Sustav bi trebao biti dovoljno fleksibilan da prepozna te razlike i omogući podršku koja odgovara stvarnom životu korisnika.

Društvo koje želi biti uključivo i pravedno mora razumjeti da se samostalnost osobe s invaliditetom ne mjeri isključivo njezinom sposobnošću da određene aktivnosti obavlja bez pomoći. Samostalnost znači i mogućnost da osoba sama odlučuje o svom životu, postavlja ciljeve, bira aktivnosti i upravlja vlastitim vremenom, uz podršku koja joj je potrebna. Osobna asistencija ne oduzima samostalnost, nego je omogućuje. Ona ne stvara ovisnost, već osobama koje imaju potrebu za pomoći pruža mogućnost da žive što neovisnije i ravnopravnije.

Nedostatak osobnih asistenata stoga treba promatrati kao ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavno i dugoročno rješavanje. 

Nije dovoljno zadovoljiti se činjenicom da određena osoba formalno ostvaruje pravo na uslugu ako joj ona u stvarnosti nije dostupna ili nije osigurana u opsegu koji joj omogućuje dostojanstven život. Potrebno je razvijati dostupnu, kvalitetnu i kontinuiranu uslugu osobne asistencije, ulagati uljude koji taj posao obavljaju te osigurati da potrebe korisnika budu u središtu svih odluka i mjera.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da Nedostatak osobnih asistenata nije samo pitanje nedovoljnog broja zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, nego ozbiljan problem koji izravno utječe na svakodnevni život, dostojanstvo i temeljna prava osoba s invaliditetom. 

Kada osoba nema osiguranu pomoć koja joj je neophodna za obavljanje osnovnih životnih aktivnosti, njezina se samostalnost značajno ograničava, a mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u društvu postaje nedostižna. Iza svakog neosiguranog sata asistencije nalazi se osoba koja možda ne može ustati iz kreveta, pripremiti obrok, otići liječniku, obaviti svakodnevne obveze ili jednostavno izaći iz vlastitog doma. 

To su stvarne životne situacije koje jasno pokazuju koliko je osobna asistencija važna i koliko njezin nedostatak može narušiti kvalitetu života.

Posebno je važno osvijestiti da osobe s invaliditetom ne traže povlašten položaj, nego mogućnost ostvarivanja prava i životnih prilika koje su drugima uglavnom dostupne bez dodatnih prepreka. 

Potreba za osobnom asistencijom ne bi smjela značiti gubitak slobode, ovisnost o dobroj volji članova obitelji ili odricanje od vlastitih životnih planova. Osobna asistencija omogućuje osobi da zadrži kontrolu nad vlastitim životom, donosi odluke, sudjeluje u društvu i ostvaruje svoje potencijale u skladu sa svojim mogućnostima.

Zato je nužno da nadležne institucije nedostatak osobnih asistenata prepoznaju kaoprioritetno pitanje te poduzmu konkretne mjere za osiguravanje dostupne, kvalitetne i kontinuirane usluge. To podrazumijeva stvaranje boljih uvjeta rada za osobne asistente, osiguravanje odgovarajuće financijske i profesionalne podrške, povećanje broja zaposlenih te organizaciju sustava koji će korisnicima jamčiti kontinuitet pomoći bez nepotrebnih prekida i neizvjesnosti. 

Pritom potrebe korisnika moraju biti polazište
za planiranje i provedbu usluge, a ne administrativne i organizacijske mogućnosti sustava.

Kvaliteta društva ogleda se i u tome koliko je spremno osigurati jednake mogućnosti svojim najranjivijim članovima. Prava osoba s invaliditetom ne smiju ostati samo zapisane odredbe zakona i strateških dokumenata, nego se moraju ostvarivati u svakodnevnom životu. 

Sve dok osoba s invaliditetom zbog nedostatka asistencije ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe, slobodno raspolagati svojim vremenom ili sudjelovati u zajednici, ne možemo govoriti o stvarnoj ravnopravnosti i uključivom društvu. Osiguravanje dovoljnog broja osobnih asistenata stoga nije pitanje dobrovolje , nego obveza društva i nužan preduvjet poštovanja ljudskog dostojanstva, samostalnosti i prava na život u zajednici.





Čitaj više  
19 min čitanja
TROŠKOVI ŽIVOTA S INVALIDI TETOM I FINANCIJSKO OPTERE ĆENJE OBITELJI

TROŠKOVI ŽIVOTA S INVALIDI TETOM I FINANCIJSKO OPTERE ĆENJE OBITELJI

U ovom članku govorit ćemo o troškovima života i financijskom opterećenju obitelji.

Kako veliki financijski troškovi života utječu na život obitelji koja živi s osobom sinvaliditetom. Zašto je važno govoriti o tome da je svaka podrška u obiteljima ukojima žive osobe s invaliditetom važna i kako ista može pomoći u razumijevanjupotreba upravo obitelji da bez obzira na svoje teškoće mogu biti uključene u društvo.

Invaliditet je dio ljudske stvarnosti i društva, no život s invaliditetom često podrazumijeva niz dodatnih izazova koji nadilaze zdravstvene poteškoće i pitanja pristupačnosti. Među njima se posebno ističu povećani životni troškovi, otežan pristup tržištu rada, potreba za kontinuiranom podrškom te financijsko opterećenje koje se ne odnosi samo na osobu s invaliditetom, nego i na članove njezine obitelji. Iako se o pravima osoba s invaliditetom sve više govori, financijska dimenzija njihova svakodnevnog života još uvijek nije dovoljno prepoznata u javnosti. 

Iza brojnihsvakodnevnih aktivnosti, koje se često podrazumijevaju kao uobičajene, mogu senalaziti znatni troškovi, organizacijske prepreke i odricanja koja dugoročno utječu nakvalitetu života cijele obitelji.

Život s invaliditetom ne znači nužno i siromaštvo, financijsku nesigurnost ili ovisnost odrugima. Međutim, kada društvene usluge nisu dovoljno dostupne, kada supomagala skupa, kada je prijevoz neprilagođen ili kada član obitelji mora smanjitiradno vrijeme kako bi pružao potrebnu podršku, financijsko opterećenje postajeozbiljan problem. Ono se ne očituje samo u iznosu novca koji obitelj svakogamjeseca mora izdvojiti, nego i u izgubljenim prihodima, ograničenim mogućnostima zapošljavanja, dodatnom vremenu potrebnom za skrb te smanjenoj mogućnosti planiranja budućnosti.

Zbog toga je troškove života s invaliditetom potrebno promatrati šire od pojedinačnih izdataka za lijekove, medicinska pomagala ili rehabilitaciju. Riječ je o složenom pitanju koje obuhvaća zdravstvenu i socijalnu zaštitu, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, mobilnost, dostupnost javnih usluga i ravnopravno sudjelovanje u društvu. Razumijevanje tih okolnosti važno je kako bi se izbjeglo pogrešno uvjerenje da su financijske teškoće isključivo posljedica individualnih okolnosti ili nedovoljne sposobnosti obitelji da organizira vlastiti život. 

U mnogim slučajevima one proizlaze iz prepreka u sustavu i nedostatne dostupnosti podrške koja bi osobama s invaliditetom omogućila neovisniji život.

Troškovi povezani s invaliditetom razlikuju se ovisno o vrsti i stupnju oštećenja,funkcionalnim potrebama osobe, njezinoj dobi, mjestu stanovanja, dostupnostizdravstvenih i socijalnih usluga te mogućnostima obitelji. Neke osobe trebaju povremenu pomoć ili određena prilagođena pomagala, dok je drugima potrebna svakodnevna podrška pri obavljanju osnovnih životnih aktivnosti, kontinuirana rehabilitacija, osobna asistencija ili prilagođen prijevoz. U pojedinim obiteljima najveći su trošak medicinski i terapijski postupci, dok u drugima najveće financijsko opterećenje proizlazi iz potrebe za prilagodbom stambenog prostora, nabavom specijalizirane opreme ili smanjenjem radne aktivnosti jednog od članova obitelji.

Jedna od najvažnijih značajki ovih troškova jest njihova dugotrajnost. 

Za razliku odizvanrednih životnih izdataka koji se pojavljuju povremeno, brojni troškovi povezani s
invaliditetom ponavljaju se iz mjeseca u mjesec i mogu trajati tijekom cijelog života. Potreba za određenim pomagalima, terapijama, prijevozom ili osobnom podrškom neprestaje nakon što obitelj podmiri jedan račun. Štoviše, s vremenom se potrebe mogu mijenjati, a pojedina pomagala zahtijevaju održavanje, popravke ili zamjenu. 

Kada se takvi izdaci zbroje tijekom godine, njihov stvarni utjecaj na kućni proračun može biti znatno veći nego što je vidljivo pri promatranju pojedinačnih troškova.

Poseban izazov predstavljaju izdaci za zdravstvenu skrb i rehabilitaciju. 

Osobama sinvaliditetom mogu biti potrebni redoviti specijalistički pregledi, fizikalna terapija,radna terapija, logopedska podrška, psihološka pomoć i drugi oblici stručnog rada.

Dostupnost pojedinih usluga kroz javni sustav ne znači nužno da su one dostupne upotrebnom opsegu, odgovarajućoj učestalosti ili u prihvatljivom roku. Ako obiteljprocijeni da je zbog potreba osobe potrebno koristiti privatne usluge, dodatni troškovi mogu postati znatno opterećenje. Pritom nije riječ o luksuzu ili dodatnoj pogodnosti, nego o pokušaju da se osigura kontinuitet podrške, očuvaju stečene sposobnosti ili unaprijedi funkcionalnost osobe.

Dodatno financijsko opterećenje mogu predstavljati lijekovi, medicinski potrošni materijal, ortopedska pomagala, invalidska kolica, prilagođena oprema i druga sredstva koja olakšavaju svakodnevno funkcioniranje. Iako se dio potreba može ostvariti kroz prava iz sustava zdravstvenog osiguranja ili drugih oblika javne podrške, u praksi mogu postojati troškovi koji ostaju na teret obitelji. To može uključivati doplate, dodatnu opremu, prilagodbu pomagala individualnim potrebama, troškove održavanja ili nabavu proizvoda koji nisu dostupni u odgovarajućem obliku kroz postojeće mehanizme. 

Kada je određeno pomagalo nužno za kretanje, komunikaciju ili samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, njegovo ne pravodobno osiguravanje može utjecati i na mogućnost obrazovanja, zapošljavanja i društvenog sudjelovanja.

Nedostatak dostupnog prijevoza ne stvara samo financijski problem.          On može ograničiti pristup liječenju, obrazovanju, zaposlenju, kulturnim događanjima i društvenim aktivnostima. Posljedica je smanjena mogućnost samostalnog života i sudjelovanja u zajednici, ali i dodatna ovisnost o članovima obitelji. 

Kada roditelj,partner ili drugi član obitelji mora redovito organizirati prijevoz i pratnju, njegovemogućnosti zapošljavanja, odmora i obavljanja drugih obveza također postaju ograničene. Na taj način nepristupačnost okruženja proizvodi dodatne troškove koji se često ne prepoznaju kao dio financijskog opterećenja povezanog s invaliditetom.

Stanovanje je još jedno područje u kojem se dodatni troškovi mogu znatno odrazitina financijsku stabilnost obitelji. Mnoge osobe trebaju prilagodbe koje omogućujusigurnije i samostalnije kretanje te pristup prostorijama i opremi.                                To može uključivati ugradnju rukohvata, prilagodbu kupaonice, uklanjanje arhitektonskih prepreka, postavljanje rampe, proširenje vrata ili ugradnju dizala i drugih tehničkih rješenja. U nekim slučajevima potrebne su opsežnije građevinske intervencije koje obitelj teško može financirati iz vlastitih prihoda.

Poseban problem nastaje kada osoba živi u više stambenoj zgradi bez dizala ili u stambenom prostoru koji nije moguće jednostavno prilagoditi. Preseljenje u pristupačniji stan može biti financijski zahtjevno, a ponuda odgovarajućih stanova nije uvijek dovoljna. 

Troškovi najma, kupnje nekretnine i prilagodbe novog prostora mogu dodatno opteretiti obitelj koja već izdvaja značajna sredstva za druge potrebe. Pristupačno stanovanje stoga nije samo pitanje arhitektonskih rješenja, nego i važan preduvjet financijske sigurnosti, neovisnosti i dostojanstvenog života.

Financijsko opterećenje posebno je izraženo kada obitelj mora istodobno podmirivati redovite životne troškove i dodatne izdatke povezane s invaliditetom. Hrana, stanovanje, režije, odjeća, prijevoz i obrazovanje predstavljaju uobičajene stavke kućnog proračuna, ali obitelji koje skrbe o članu s invaliditetom često imaju manje prostora za nepredviđene izdatke i dugoročno planiranje. 

Ako se pojavi potreba zapopravkom pomagala, dodatnom terapijom ili hitnim prijevozom, obitelj može bitiprisiljena odgoditi druge obveze, koristiti ušteđevinu ili zadužiti se.

Takve okolnosti mogu dovesti do financijske ranjivosti čak i kada članovi obitelji imajuzaposlenje i redovite prihode. 

Razlog je u tome što jednak prihod ne znači nužno i jednaku mogućnost zadovoljavanja potreba. Dva kućanstva s istim mjesečnim primanjima mogu imati potpuno različitu financijsku stabilnost ako jedno od njih ima znatne i neizbježne dodatne troškove povezane s invaliditetom. Zbog toga se stvarni životni standard ne može procjenjivati samo na temelju nominalnih prihoda, nego je potrebno uzeti u obzir i neizbježne izdatke koji su nužni za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnom životu.

Važan dio problema odnosi se na zaposlenost osoba s invaliditetom. 

Unatoč napretku u promicanju jednakih mogućnosti, brojne osobe i dalje se susreću spreprekama pri zapošljavanju, zadržavanju radnog mjesta i profesionalnom napredovanju. Te prepreke mogu uključivati nepristupačna radna mjesta, nedostatak razumnih prilagodbi, predrasude poslodavaca, otežan prijevoz i neusklađenost radnih uvjeta s individualnim potrebama. Kada osoba nema mogućnost ostvarivanja vlastitih prihoda, njezina financijska neovisnost može biti ograničena, a veći dio odgovornosti za podmirivanje životnih potreba preuzima obitelj ili sustav socijalne zaštite.

Nije manje važna ni situacija članova obitelji koji pružaju svakodnevnu podršku.

Roditelji djece s invaliditetom ponekad moraju prilagoditi svoje radno vrijemeterminima terapija, liječničkih pregleda i drugim obvezama. 

Ako odgovarajuće usluge nisu dostupne u blizini mjesta stanovanja ili u potrebnom vremenskom opsegu, jedan roditelj može biti prisiljen smanjiti radno vrijeme ili potpuno napustiti zaposlenje. Slične okolnosti mogu pogoditi partnere i odraslu djecu koja skrbe o članu obitelji.

Gubitak ili smanjenje prihoda pritom se ne odnosi samo na sadašnjost, nego može imati dugoročne posljedice za mirovinska prava, profesionalni razvoj i ekonomsku sigurnost njegovatelja.

Upravo je neplaćeni skrbnički rad jedan od najmanje vidljivih elemenata financijskog opterećenja obitelji. 

Njegova se vrijednost često ne prikazuje u kućnim računima,iako obuhvaća sate provedene u njezi, pratnji, organizaciji liječenja, komunikaciji sinstitucijama, administrativnim postupcima i obavljanju svakodnevnih zadataka. Kadabi se dio tih aktivnosti morao osigurati putem plaćenih usluga, njihova bi cijena moglabiti znatna. Međutim, budući da se velik dio podrške pruža unutar obitelji, taj se radčesto smatra samorazumljivom obvezom, a ne stvarnim doprinosom koji ima svoju ekonomsku vrijednost.

Posljedice takvog opterećenja mogu se odraziti na zdravlje i dobrobit svih članova obitelji. Dugotrajna odgovornost, nedostatak odmora i stalna zabrinutost zbog financija mogu povećati rizik od iscrpljenosti, stresa i socijalne izolacije. 

Članovi obitelji nerijetko vlastite potrebe stavljaju na posljednje mjesto kako bi osigurali potrebnu skrb. Odgađaju liječničke preglede, odmor, obrazovanje ili druge aktivnosti, a ponekad se odriču i osnovnih životnih želja. Takvo odricanje ne treba promatrati kao dokaz nedovoljne organiziranosti ili osobne slabosti, nego kao moguću posljedicu nedostatne institucionalne podrške i prevelikog oslanjanja na obitelj.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti djeci s invaliditetom i njihovim roditeljima.

Razdoblje djetinjstva i odrastanja obilježeno je brojnim razvojnim, obrazovnim i socijalnim potrebama, a kada dijete treba dodatnu podršku, obitelj se može suočiti s povećanim troškovima i zahtjevnom organizacijom svakodnevice. 

Uz zdravstvene i rehabilitacijske usluge, mogu biti potrebni prilagođeni obrazovni materijali, stručna podrška, prijevoz i dodatna pomoć u učenju ili sudjelovanju u aktivnostima. 

Ako su usluge nedostupne ili geografski udaljene, roditelji moraju uložiti još više vremena i novca kako bi dijete dobilo odgovarajuću podršku.

Dostupnost rane intervencije, kvalitetne zdravstvene skrbi, inkluzivnog obrazovanja istručne pomoći može značajno olakšati život obitelji. 

Kada su usluge pravodobne idobro organizirane, smanjuje se potreba za traženjem alternativnih rješenja kojačesto uključuju dodatne troškove. 

Nasuprot tome, duga čekanja, nedostatak stručnjaka i neujednačena dostupnost usluga mogu dovesti do toga da obitelji same financiraju ono što ne mogu dobiti u odgovarajućem opsegu kroz javni sustav. 

Time se produbljuju razlike između obitelji koje raspolažu većim financijskim mogućnostima i onih koje si dodatne usluge ne mogu priuštiti.

Novčane naknade i druga prava mogu predstavljati važnu pomoć u podmirivanju troškova, ali njihovu dostatnost potrebno je promatrati u odnosu na stvarne potrebe i troškove života. 

Ako podrška ne prati rast cijena, promjene potreba ili povećane
troškove stanovanja i prijevoza, njezin učinak može biti ograničen. 

Osim toga,administrativna složenost, nedovoljna informiranost i potreba za prikupljanjem brojnih dokumenata mogu predstavljati dodatnu prepreku, osobito obiteljima koje već imaju vrlo malo vremena i energije na raspolaganju.

Učinkovit sustav podrške zato ne bi smio počivati isključivo na novčanim naknadama.

Potrebna je kombinacija financijske pomoći, dostupnih javnih usluga, kvalitetne osobne asistencije, rehabilitacije, pristupačnog prijevoza, prilagođenog stanovanja i podrške obiteljima. 

Važno je i da informacije o pravima budu jasne, razumljive idostupne na jednom mjestu, uz mogućnost stručnog savjetovanja i pomoći uostvarivanju prava. 

Obitelji ne bi smjele biti prepuštene samostalnom snalaženju usloženim administrativnim postupcima, posebno kada je riječ o uslugama koje sunužne za svakodnevno funkcioniranje.

Jedno od temeljnih načela na kojima bi se trebale razvijati javne politike jest pravoosobe s invaliditetom na neovisan život i sudjelovanje u zajednici. Neovisan život neznači da osoba mora sve obavljati bez pomoći, nego da ima mogućnost odlučivati ovlastitom životu i dobiti potrebnu podršku na način koji poštuje njezinu volju,dostojanstvo i osobne izbore.

 Kada su usluge podrške dostupne i kvalitetne, osobamože ostvariti veću samostalnost, a članovi obitelji mogu lakše uskladiti skrb sradnim i drugim životnim obvezama.

U tom smislu, ulaganje u podršku osobama s invaliditetom ne treba promatrati samokao rashod javnih financija. 

Dostupna osobna asistencija, prilagođeni prijevoz,kvalitetna rehabilitacija, inkluzivno obrazovanje i razumne prilagodbe na radnom mjestu mogu povećati mogućnost zapošljavanja, smanjiti socijalnu izolaciju i pridonijeti većoj ekonomskoj aktivnosti. Istodobno mogu ublažiti pritisak na članove obitelji koji bi bez takvih usluga morali preuzeti veći dio skrbi. 

Dugoročno, dostupnost podrške može pridonijeti većoj financijskoj stabilnosti kućanstava i kvalitetnijem korištenju društvenih resursa.

Za razumijevanje ovog problema važno je promijeniti i način na koji javnost promatra invaliditet. Osobe s invaliditetom nisu homogena skupina i njihove se potrebe znatno razlikuju. Nije primjereno pretpostaviti da sve osobe trebaju iste usluge ili da se njihove mogućnosti mogu procijeniti samo na temelju dijagnoze. 

U središtu pozornosti trebale bi biti individualne potrebe, mogućnosti i pravo na ravnopravno sudjelovanje. 

Jednako tako, obitelji ne bi trebalo promatrati isključivo kao neograničen izvor pomoći, nego kao zajednice kojima su također potrebni podrška, predah i mogućnost ostvarivanja vlastitih životnih ciljeva.

Javna svijest o dodatnim troškovima života s invaliditetom važna je i zbog načina nakoji utječe na društvene stavove. 

Kada se invaliditet promatra samo kroz zdravstvenu dijagnozu ili pojedinačnu naknadu, zanemaruju se prepreke koje nastaju zbog nepristupačnog okruženja, nedostupnih usluga i nejednakih mogućnosti. Primjerice, trošak prilagodbe vozila ili stambenog prostora nije uvijek posljedica samog invaliditeta, nego i činjenice da postojeće okruženje nije projektirano tako da bude dostupno svima. 

Slično tome, potreba za plaćenim privatnim uslugama može biti povezana s nedostatkom odgovarajuće javne podrške. 

Takvo razumijevanje problema važno je jer usmjerava pozornost s individualnog tereta na društvenuodgovornost za uklanjanje prepreka.

Pritom je potrebno voditi računa i o razlikama među obiteljima. Financijsko opterećenje može biti posebno teško za jedno roditeljske obitelji, kućanstva s niskim prihodima, obitelji koje žive u udaljenim područjima te one koje nemaju širu mrežu podrške. Dodatni troškovi imaju veći utjecaj kada obitelj nema ušteđevinu, kada je zaposlenje nesigurno ili kada istodobno skrbi o više članova kojima je potrebna pomoć. 

Zbog toga mjere podrške trebaju uzeti u obzir stvarne životne okolnosti, a nesamo formalni status ili pojedinačne kriterije koji ne prikazuju cjelokupno financijsko stanje kućanstva.

Važnu ulogu imaju i organizacije osoba s invaliditetom, udruge roditelja, stručne ustanove i lokalne zajednice. 

One često prepoznaju potrebe koje nisu dovoljno vidljive u službenim podacima i mogu pružiti informacije, savjetovanje, vršnjačku podršku i pomoć u ostvarivanju prava. Njihova iskustva mogu biti vrijedna podloga za oblikovanje učinkovitijih javnih politika. Istodobno je važno da odgovornost za osiguravanje temeljnih prava ne bude prebačena na udruge i humanitarne inicijative.One mogu dopunjavati sustav, ali ne mogu zamijeniti stabilne, dostupne i dugoročno održive javne usluge.

Za izradu kvalitetnih mjera potrebno je bolje prepoznati stvarne troškove života s invaliditetom. 

To podrazumijeva prikupljanje podataka o izravnim izdacima,izgubljenim prihodima, neplaćenom skrbničkom radu i posljedicama nedostupnosti usluga. Takvi podaci mogu pomoći u procjeni koliko su postojeći oblici potpore dostatni te koje skupine imaju najveći rizik od financijskih teškoća. 

Pritom je važnouključiti same osobe s invaliditetom i njihove obitelji u proces odlučivanja. Njihovaiskustva mogu ukazati na praktične probleme koji se ne mogu u potpunosti prepoznati analizom propisa ili proračunskih izdvajanja.

Rješenja trebaju biti dugoročna i međusobno usklađena. Pojedinačna novčana pomoć može ublažiti trenutačnu teškoću, ali neće trajno riješiti problem ako osoba istodobno nema pristup prijevozu, rehabilitaciji, obrazovanju ili zaposlenju. Isto tako, pristupačna infrastruktura neće biti dovoljna ako nedostaju usluge osobne podrške ili ako obitelj nema mogućnost uskladiti skrb i rad. Potrebna je suradnja različitih sustava, jasna podjela odgovornosti i kontinuirano praćenje učinaka donesenih mjera. Važno je i osigurati stabilno financiranje usluga kako bi osobe i obitelji mogle planirati život bez stalne neizvjesnosti.

Na razini svakodnevnog života, značajan doprinos može dati i veća informiranost javnosti. Razumijevanje dodatnih troškova i nevidljivog rada obitelji pomaže u suzbijanju predrasuda i pojednostavljenih zaključaka o tome kako osobe s invaliditetom žive. Potrebno je prepoznati da ravnopravnost ne znači nužno jednako postupanje prema svima, nego osiguravanje uvjeta u kojima svaka osoba može ostvariti svoja prava i sudjelovati u društvu. Ponekad je za to potrebna prilagodba, dodatna podrška ili drugačija organizacija usluga, no takve mjere nisu povlastica, nego način uklanjanja prepreka i osiguravanja jednakih mogućnosti.

Troškovi života s invaliditetom i financijsko opterećenje obitelji stoga nisu samo privatno pitanje pojedinog kućanstva.       Oni su pokazatelj koliko je društvo sposobno osigurati pristupačnost, socijalnu sigurnost i stvarnu jednakost svojih članova. Ako obitelj mora preuzeti gotovo svu odgovornost za njegu, prijevoz, rehabilitaciju i organizaciju svakodnevice, posljedice se ne zaustavljaju na njezinu kućnom proračunu. One se odražavaju na zaposlenost, zdravlje, odnose, obrazovne mogućnosti i buduću financijsku sigurnost svih uključenih.

Iz svega navedenog možemo zaključiti život s invaliditetom može uključivati nizdodatnih i dugotrajnih troškova koji značajno utječu na financijsku stabilnost osobe injezine obitelji. Ti troškovi nisu ograničeni na zdravstvenu skrb i pomagala, negoobuhvaćaju stanovanje, prijevoz, prilagodbu svakodnevnog života, izgubljene prihodei neplaćeni rad članova obitelji. Njihov se stvarni opseg može razumjeti tek kada seuzmu u obzir individualne potrebe osobe, dostupnost javnih usluga i prepreke skojima se obitelj svakodnevno suočava.

Odgovor na ovaj izazov ne može se svesti na pojedinačne naknade ili povremene oblike pomoći. Potrebni su dostupni i kvalitetni sustavi podrške, pristupačno okruženje, mogućnosti zapošljavanja, podrška obiteljima i politike koje prepoznaju stvarne troškove života s invaliditetom. Jednako je važno osigurati da osobe s invaliditetom sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na njihov život te da se njihova prava ostvaruju u praksi, a ne samo na razini formalnih načela.

Društvo koje želi biti uključivo mora prepoznati da financijska sigurnost nije važnasamo zbog podmirivanja osnovnih životnih potreba, nego i zbog mogućnosti izbora,samostalnosti, dostojanstva i sudjelovanja u zajednici. 

Podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima nije isključivo pitanje solidarnosti, nego i pitanje pravednosti, jednakih mogućnosti i odgovornosti zajednice. Smanjivanje financijskog opterećenja obitelji u konačnici znači stvaranje uvjeta u kojima invaliditet neće automatski podrazumijevati veći rizik od siromaštva, socijalne isključenosti i odricanja, nego u kojima svaka osoba ima mogućnost živjeti kvalitetno, sigurno i dostojanstveno.



Čitaj više  
21 min čitanja