U ovom članku govorit ćemo o ulozi obitelji u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom. Zašto je uloga obitelji važna u ostvarivanja prava člana s invaliditetom ikako takva podrška može unaprijediti njegovu kvalitetu života u uključenost u društvo.
Obitelj ima jednu od najvažnijih uloga u životu svake osobe, a njezina je važnost osobito izražena kada je riječ o osobama s invaliditetom.
Ona je često prvo mjesto u kojem osoba dobiva emocionalnu sigurnost, podršku, zaštitu i pomoć u suočavanju s različitim životnim izazovima. Međutim, uloga obitelji ne bi se smjela svoditi isključivo na pružanje skrbi i svakodnevne pomoći. Obitelj je važan čimbenik u ostvarivanju ljudskih prava osobe s invaliditetom, njezinu uključivanju u zajednicu, razvoju samostalnosti i sudjelovanju u društvenom životu. Istodobno, kvaliteta života osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o tome koliko su obitelji dostupne informacije, usluge i različiti oblici društvene potpore.
Suvremeni pristup invaliditetu polazi od toga da invaliditet nije samo osobno obilježje pojedinca niti posljedica njegova zdravstvenog stanja, nego nastaje u međudjelovanju osobe i prepreka koje postoje u društvu.
Te prepreke mogu biti fizičke, komunikacijske, informacijske, obrazovne, ekonomske i društvene. Upravo zato zaštita prava osoba s invaliditetom ne može biti odgovornost samo pojedinca ili njegove obitelji. Ona je istodobno odgovornost države, lokalne i regionalne samouprave, sustava obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, tržišta rada, pravosuđa, organizacija civilnog društva i cijele zajednice.
Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom predstavlja jedno od temeljnih polazišta suvremenog pristupa ovom području.
Njezino je središnje načelo osiguravanje jednakog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osobama s invaliditetom.
U tom okviru obitelj ima važnu, ali ne i zamjensku ulogu. Ona treba biti partner osobi s invaliditetom i sustavu podrške, a ne jedini nositelj odgovornosti za ostvarivanje prava.
Hrvatski zakonodavni okvir također prepoznaje važnost obitelji, uz niz prava i usluga kojima se nastoji pružiti podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.
Za obitelj se suočavanje s invaliditetom često događa kroz niz različitih životnih faza. Kada se invaliditet ili teškoće u razvoju utvrde u ranom djetinjstvu, roditelji se mogu susresti s brojnim pitanjima vezanim uz zdravstvenu skrb, ranu intervenciju, rehabilitaciju, obrazovanje, socijalnu zaštitu i budućnost djeteta. Roditelji tada često postaju osobe koje koordiniraju različite sustave i pokušavaju povezati informacije koje dolaze iz zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih institucija.
Upravo zato dostupnost jasnih i pravodobnih informacija predstavlja jedan od ključnih uvjeta za ostvarivanje prava.
U sustavu socijalne skrbi postoje različiti oblici podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Među njima su rana razvojna podrška, psihosocijalna podrška, pomoć u kući, boravak, organizirano stanovanje, osobna asistencija i inkluzivni dodatak.
Rana razvojna podrška posebno je važna jer, osim stručne pomoći djetetu, uključuje i savjetodavnu pomoć roditeljima i drugim članovima obitelji.
Time se prepoznaje činjenica da podrška djetetu nije odvojiva od podrške njegovoj obitelji.
Obitelj pritom često ima ulogu zagovaratelja prava. To znači da članovi obitelji pomažu osobi s invaliditetom razumjeti njezina prava, pronaći informacije, podnijeti zahtjeve, komunicirati s institucijama i, kada je potrebno, zaštititi je od diskriminacije ili drugih oblika povrede prava.
U slučaju djece s teškoćama u razvoju roditelji imaju i odgovornost zastupanja djetetovih interesa, pri čemu se mora voditi računa o njegovim razvojnim mogućnostima, mišljenju i najboljem interesu.
Hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo roditeljsku skrb povezuje sa skrbi o zdravlju, razvoju, njezi, odgoju i obrazovanju djeteta, kao i sa zaštitom njegovih prava i dobrobiti.
Međutim, između zaštite i pretjerane zaštite postoji važna razlika.
Namjera roditelja da zaštiti dijete ili odraslog člana obitelji od teškoća može biti razumljiva i prirodna, ali pretjerana zaštita može dugoročno ograničiti razvoj samostalnosti.
Osoba s invaliditetom ima pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njezin život, u skladu sa svojim sposobnostima i uz odgovarajuću podršku.
Cilj obitelji stoga ne bi trebao biti da sve radi umjesto osobe, nego da joj pomogne razviti i koristiti vlastite sposobnosti.
U tom smislu podrška treba biti individualizirana, razmjerna potrebama i usmjerena prema većoj autonomiji.
Posebno je važno razlikovati pojam skrbi od pojma podrške.
Skrb podrazumijeva obavljanje određenih aktivnosti za drugu osobu kada ih ona ne može samostalno obavljati, dok podrška nastoji omogućiti osobi da što više toga učini sama.
U suvremenom pristupu invaliditetu naglasak se sve više stavlja upravo na podršku koja omogućuje samostalno življenje, osobni izbor i sudjelovanje u zajednici.
Uloga obitelji posebno dolazi do izražaja u području obrazovanja. Roditelji djece s teškoćama u razvoju često sudjeluju u izboru obrazovnog programa, komunikaciji sa školom, praćenju prilagodbi i osiguravanju potrebne podrške.
Njihova uključenost može biti iznimno važna, ali obrazovanje djeteta ne smije postati isključiva odgovornost roditelja. Škola i obrazovni sustav trebaju osigurati razumne prilagodbe, odgovarajuću stručnu podršku i uvjete u kojima učenik može razvijati svoje potencijale i sudjelovati zajedno s vršnjacima.
Pravo na obrazovanje povezano je i s kasnijim mogućnostima zapošljavanja, društvenog sudjelovanja i neovisnog života.
Ako dijete od najranije dobi dobiva poruku da je nemoćno i da će drugi uvijek odlučivati umjesto njega, takav pristup može ograničiti njegovu buduću autonomiju. Suprotno tome, obitelj koja potiče razvoj sposobnosti, donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti u skladu s mogućnostima djeteta stvara temelje za veću samostalnost u odrasloj dobi.
Jedno od važnih područja jest i zdravstvena zaštita. Obitelj često pruža pomoć pri odlascima liječniku, razumijevanju medicinskih informacija, provođenju terapijskih postupaka i praćenju zdravstvenog stanja. Posebno kod osoba s višestrukim ili težim oblicima invaliditeta članovi obitelji mogu biti ključni partneri zdravstvenim djelatnicima. Ipak, osoba s invaliditetom ne smije biti isključena iz odlučivanja o vlastitom zdravlju samo zato što joj je potrebna pomoć. Potrebno je razvijati pristupe koji omogućuju razumljivu komunikaciju, informirani pristanak i sudjelovanje osobe u odlukama koje se odnose na njezino tijelo i život.
Značajna je i uloga obitelji u ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbi. Hrvatski sustav predviđa različite oblike podrške, među kojima je i inkluzivni dodatak, namijenjen prevladavanju prepreka koje osobama s invaliditetom mogu onemogućavati puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi.
Dostupne su i usluge osobne asistencije, psihosocijalne podrške, pomoći u kući, organiziranog stanovanja i druge usluge.
Osobna asistencija pritom ima posebno značenje jer je usmjerena na pomoć osobi u aktivnostima koje zbog vrste i stupnja invaliditeta ne može samostalno obavljati, kako u kući tako i izvan nje. Takva podrška može imati izravan utjecaj na mogućnost obrazovanja, zapošljavanja, korištenja javnih usluga, održavanja društvenih kontakata i sudjelovanja u aktivnostima zajednice. U postupku ostvarivanja prava na osobnu asistenciju procjenjuju se potrebe korisnika, a o pravu odlučuje Hrvatski zavod za socijalni rad.
U određenim situacijama član obitelji može ostvariti status roditelja njegovatelja ili njegovatelja.
To pravo prepoznaje činjenicu da neke osobe s invaliditetom imaju izrazito intenzivne potrebe za njegom i pomoći.
Prema važećim pravilima, status roditelja njegovatelja ili njegovatelja povezan je s propisanim uvjetima, uključujući situacije potpune ovisnosti o pomoći druge osobe, nepokretnosti uz uporabu ortopedskih pomagala, određene razine poremećaja autističnog spektra ili višestrukih oštećenja zbog kojih je osoba potpuno ovisna o pomoći i njezi druge osobe.
Međutim, činjenica da obitelj pruža intenzivnu skrb ne bi smjela značiti da obitelj ostaje sama. Dugotrajna skrb može imati značajne fizičke, psihološke, socijalne i financijske posljedice za članove obitelji.
Roditelji i drugi članovi obitelji mogu zbog potreba osobe s invaliditetom smanjiti radno vrijeme, napustiti zaposlenje, ograničiti društveni život ili odgoditi vlastite obrazovne i profesionalne planove.
U takvim okolnostima podrška obitelji mora uključivati i zaštitu njezinih potreba.
To je posebno važno kada je riječ o roditeljima koji dugotrajno pružaju intenzivnu skrb.
Sustav koji se oslanja pretežito na neplaćeni ili nedovoljno vrednovani rad članova obitelji riskira stvaranje nejednakosti između obitelji koje imaju različite materijalne, zdravstvene i socijalne kapacitete. Zbog toga je potrebno razvijati usluge predaha, pomoć u kući, osobnu asistenciju, savjetovanje, psihosocijalnu podršku i druge oblike pomoći koji obitelji omogućavaju da dugoročno održi kvalitetu života.
Uloga obitelji mijenja se i tijekom životnog vijeka osobe s invaliditetom. Potrebe djeteta nisu jednake potrebama odrasle osobe, kao što potrebe mlade osobe nisu jednake potrebama osobe starije životne dobi.
Prijelaz iz osnovnog u srednje obrazovanje, iz srednje škole prema zapošljavanju, iz roditeljskog doma prema samostalnom ili organiziranom stanovanju te promjene povezane sa starenjem predstavljaju razdoblja u kojima je posebno važna koordinirana podrška.
Upravo je prijelaz u odraslu dob često izazovan. Roditelji koji su godinama organizirali svakodnevni život svog djeteta mogu imati opravdanu zabrinutost zbog njegove budućnosti. Istodobno, mlada osoba s invaliditetom treba dobiti mogućnost razvijanja odraslih uloga, donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti.
U tom procesu obitelj može biti važan oslonac, ali cilj bi trebao biti postupno stvaranje životnih uvjeta u kojima osoba može ostvarivati svoje izbore uz onu razinu podrške koja joj je potrebna.
Samostalan život pritom ne znači nužno život bez i kakve pomoći.
Za osobu s invaliditetom samostalnost može značiti mogućnost izbora gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će organizirati svoj dan, koje će aktivnosti obavljati i kome će se obratiti za pomoć. Organizirano stanovanje, osobna asistencija i drugi oblici podrške mogu biti važni upravo zato što omogućuju da osoba živi u zajednici, a ne da zbog nedostatka odgovarajuće podrške bude izolirana ili institucionalizirana.
Hrvatski sustav socijalne skrbi prepoznaje organizirano stanovanje kao uslugu kojom se osigurava stanovanje uz stalnu ili povremenu stručnu i drugu pomoć i podršku u zadovoljavanju osnovnih životnih, socijalnih, obrazovnih, radnih, kulturnih i drugih potreba.
Zaštita prava osoba s invaliditetom uključuje i zaštitu od diskriminacije, nasilja, zanemarivanja i iskorištavanja. Osobe koje ovise o pomoći drugih mogu biti u povećanom riziku od različitih oblika povrede prava, osobito kada nemaju dovoljno društvenih kontakata ili kada se njihovo mišljenje sustavno zanemaruje. Obitelj u tom smislu može imati zaštitnu funkciju, ali istodobno treba biti svjesna opasnosti od nenamjernog ograničavanja autonomije osobe. Zaštita ne znači preuzimanje kontrole nad životom osobe, nego stvaranje uvjeta u kojima ona može biti sigurna i istodobno ostvarivati svoja prava.
Posebnu pažnju potrebno je posvetiti osobama s intelektualnim teškoćama i osobama koje imaju teškoće u komunikaciji. Činjenica da osoba svoje potrebe ili odluke ne izražava na uobičajen način ne znači da nema pravo biti saslušana. Obitelj često najbolje poznaje načine na koje osoba komunicira, njezine navike, interese i potrebe te može pomoći stručnjacima u razumijevanju njezinih poruka. Međutim, ta uloga treba biti usmjerena prema omogućavanju komunikacije osobe, a ne prema govorenju umjesto nje kada to nije potrebno.
Slično vrijedi i za donošenje važnih životnih odluka. Umjesto automatskog odlučivanja umjesto osobe, potrebno je razvijati modele odlučivanja uz podršku. To podrazumijeva da se osobi pruže informacije na razumljiv način, dovoljno vremena za razmišljanje i pomoć u sagledavanju mogućih posljedica različitih odluka.
Obitelj u takvom modelu postaje partner koji pomaže osobi da izrazi svoju volju i donese odluku, a ne subjekt koji tu odluku automatski donosi umjesto nje.
Jedna od najvažnijih uloga obitelji jest i borba protiv društvene stigme. Unatoč napretku u razumijevanju invaliditeta, osobe s invaliditetom i dalje se mogu suočavati s predrasudama, stereotipima i društvenom isključenošću. Ponekad se na osobu gleda prvenstveno kroz njezin invaliditet, dok se zanemaruju njezine sposobnosti, interesi, profesionalne ambicije i osobnost. Takav pristup može dovesti do smanjenih očekivanja i ograničavanja mogućnosti sudjelovanja.
Obitelj može biti važan nositelj promjene takvih stavova.
Otvorenim razgovorom o invaliditetu, uključivanjem osobe u društvene aktivnosti i poticanjem njezina obrazovanja, rada, sporta, kulture i drugih interesa, obitelj šalje poruku da invaliditetne određuje cjelokupni identitet osobe. Istodobno, važno je da društvo ne očekuje od obitelji da sama mijenja sve postojeće prepreke. Potrebne su sustavne promjene kojima se uklanjaju arhitektonske i komunikacijske prepreke, osigurava pristupačan prijevoz, dostupno obrazovanje, mogućnost zapošljavanja i adekvatne usluge podrške.
Zapošljavanje je jedno od područja u kojima se posebno vidi povezanost obiteljske i društvene podrške. Obitelj može pomoći mladoj osobi u razvoju radnih navika, obrazovanju i traženju zaposlenja, ali odgovornost za pristupačno tržište rada ne može biti na obitelji.
Osoba s invaliditetom treba imati priliku razvijati profesionalne interese i ostvariti pravo na rad pod jednakim uvjetima. Poslodavci i institucije pritom imaju odgovornost stvarati uvjete u kojima invaliditet ne predstavlja automatsku prepreku profesionalnom razvoju.
Financijska sigurnost također je važan element ostvarivanja prava. Troškovi povezani s invaliditetom mogu biti značajni i uključivati medicinska pomagala, prijevoz, prilagodbu stambenog prostora, rehabilitaciju, osobnu podršku i druge potrebe. Zbog toga prava iz sustava socijalne zaštite imaju važnu ulogu u smanjivanju ekonomskih posljedica invaliditeta. Istodobno, financijska prava ne bi trebala biti promatrana izolirano od drugih oblika podrške. Novčana naknada može ublažiti određeni trošak, ali sama po sebi ne može osigurati pristupačno obrazovanje, osobnu asistenciju, uključivanje u zajednicu ili mogućnost samostalnog života.
U tom smislu posebno je važna koordinacija različitih sustava. Obitelji se često susreću s administrativnim postupcima u više institucija i s potrebom prikupljanja različite dokumentacije.
Ako sustavi međusobno nisu dovoljno povezani, obitelj može postati svojevrsni "koordinator" cijelog sustava, što je osobito teško za obitelji koje već pružaju intenzivnu skrb. Jedan od važnih ciljeva javnih politika stoga bi trebao biti pojednostavljivanje postupaka, jasna dostupnost informacija i bolja međuresorna suradnja.
Osim formalnih prava, ne smije se zanemariti ni svakodnevni život.
Kvaliteta života osobe s invaliditetom ne mjeri se samo time ima li određenu naknadu ili ostvaruje li neku uslugu. Važno je može li otići u trgovinu, koristiti javni prijevoz, posjetiti prijatelje, baviti se sportom, sudjelovati u kulturnom životu, imati partnerski odnos, raditi, obrazovati se i donositi odluke o vlastitom životu. Upravo se u tim svakodnevnim situacijama najjasnije vidi koliko je društvo doista uključivo.
Obitelj može biti most između osobe i zajednice, ali taj most ne smije postati jedini put prema društvenom sudjelovanju. Ako se sve aktivnosti osobe odvijaju unutar obiteljskog doma i ako je obitelj jedini izvor pomoći, postoji rizik socijalne izolacije.
Stoga je potrebno razvijati lokalne usluge i aktivnosti koje omogućavaju osobama s invaliditetom sudjelovanje izvan obitelji. To uključuje pristupačne kulturne i sportske sadržaje, udruge, dnevne centre, obrazovne programe, radne aktivnosti i druge oblike društvenog života.
Uloga organizacija osoba s invaliditetom također je iznimno važna. One mogu pružati informacije, savjetovanje, edukaciju, psihosocijalnu podršku i pomoć u zagovaranju prava. Osim toga, predstavljaju važan kanal putem kojeg osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u oblikovanju javnih politika. U Hrvatskom institucionalnom okviru postoje i tijela u kojima sudjeluju predstavnici organizacija osoba s invaliditetom, što pokazuje važnost njihova sudjelovanja u kreiranju politika koje ih izravno se tiču.
Obitelji bi stoga trebale imati mogućnost povezivanja s drugim obiteljima koje se nalaze u sličnim situacijama. Razmjena iskustava često ima veliku vrijednost jer omogućava praktične informacije koje se ne mogu uvijek pronaći u formalnim izvorima. Međutim, iskustvo druge obitelji ne treba automatski predstavljati pravilo za svaku osobu. Potrebe osoba s invaliditetom razlikuju se, pa podrška mora biti individualizirana.
Posebno je važno govoriti i o roditeljima koji se zbog intenzivne skrbi mogu osjećati iscrpljeno, usamljeno ili preopterećeno. Od obitelji se često očekuje velika razina odgovornosti, a istodobno se njihove vlastite potrebe mogu zanemariti. Dugotrajno opterećenje može utjecati na odnose među članovima obitelji, profesionalni život, financijsku sigurnost i mentalno zdravlje.
Zbog toga je podrška obitelji sastavni dio politike podrške osobama s invaliditetom, a ne dodatak koji se pruža tek kada nastane problem.
Važno je pritom izbjeći romantiziranje obiteljske skrbi. Ljubav, solidarnost i odgovornost članova obitelji ne znače da se od njih može očekivati ne ograničena dostupnost i odricanje. Obitelj može biti snažan izvor podrške, ali ne može i ne treba preuzeti funkcije svih javnih sustava. Kada se obitelj promatra kao "prirodni" i uvijek dostupan resurs, postoji opasnost da se zanemari potreba za razvojem javnih usluga i profesionalne podrške.
Društvo koje želi stvarno zaštititi prava osoba s invaliditetom mora stoga istodobno štititi i podržavati obitelji. To znači omogućiti dostupne zdravstvene i socijalne usluge, kvalitetno obrazovanje, fleksibilne oblike rada, primjerenu financijsku potporu, usluge osobne asistencije, mogućnosti predaha za članove obitelji koji pružaju intenzivnu skrb te pristupačne oblike stanovanja.
Takav pristup smanjuje pritisak na obitelj i istodobno povećava mogućnosti osobe s invaliditetom da živi aktivan i samostalan život.
U konačnici, najvažnije je promijeniti perspektivu. Osoba s invaliditetom nije objekt skrbi nego nositelj prava. Obitelj nije institucija socijalne skrbi, nego partner i važan izvor podrške. Država i društvo nisu promatrači, nego nositelji odgovornosti za stvaranje uvjeta u kojima se prava mogu stvarno ostvarivati. Tek kada se te uloge međusobno nadopunjuju, moguće je govoriti o uključivom društvu.
Uloga obitelji u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom stoga je višestruka. Ona obuhvaća emocionalnu i praktičnu podršku, pomoć u komunikaciji, zagovaranje prava, suradnju sa stručnjacima i institucijama, poticanje obrazovanja i zapošljavanja te stvaranje uvjeta za samostalnost i društvenu uključenost. Istodobno, obitelj treba imati pravo na vlastitu podršku i zaštitu od prekomjernog tereta skrbi. Samo obitelj
koja ima dostupne informacije, usluge i podršku može dugoročno biti stabilan oslonac osobi s invaliditetom.
Zaštita prava osoba s invaliditetom ne završava priznavanjem nekog prava na papiru. Pravo dobiva stvarni smisao tek kada osoba može to pravo koristiti u svakodnevnom životu. Ako osoba formalno ima pravo na obrazovanje, ali nema potrebnu podršku za pristup školi; ako ima pravo na rad, ali radno mjesto nije pristupačno; ako ima pravo na sudjelovanje u zajednici, ali nema mogućnost prijevoza ili osobne asistencije, tada postoji razlika između formalne i stvarne ravnopravnosti.
Zato je potrebno graditi sustav u kojem se osoba s invaliditetom i njezina obitelj ne moraju neprestano boriti za osnovne uvjete života. Institucije trebaju biti dostupne, informacije razumljive, postupci što jednostavniji, a usluge dovoljno razvijene da odgovaraju različitim potrebama.
U takvom sustavu obitelj može svoju energiju usmjeriti na ono što joj je najvažnije – odnos s članom obitelji, njegov razvoj, sigurnost, zadovoljstvo i kvalitetu života – umjesto da najveći dio vremena troši na savladavanje administrativnih i institucionalnih prepreka.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da obitelj je jedan od ključnih čimbenika u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom, ali njezina se uloga mora promatrati u širem društvenom kontekstu. Obitelj može pružiti ljubav, razumijevanje, svakodnevnu pomoć i snažnu zagovaračku podršku, ali ne može sama osigurati sve uvjete potrebne za ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Za to je potreban usklađen sustav javnih politika, dostupnih usluga i društvene odgovornosti.
Pravi cilj nije društvo u kojem obitelj mora sve učiniti za osobu s invaliditetom, nego društvo u kojem osoba s invaliditetom, uz podršku obitelji i zajednice, može ostvarivati svoja prava, donositi odluke i živjeti život koji odgovara njezinim željama i mogućnostima.
U tom procesu obitelj ostaje nezamjenjiva kao izvor bliskosti i podrške, ali njezina snaga treba biti osnažena sustavom koji prepoznaje potrebe i osobe s invaliditetom i njihovih obitelji. Tek tada zaštita prava prestaje biti samo zakonska obveza i postaje stvarna svakodnevna praksa uključivog društva.