IZMEĐU ODBACIVANJA I PRETJERANE ZAŠTITE - KAKO ODRASTANJE OBLIKUJE SAMOPOU ZDANJE  OSOBA S INVALIDI TETOM

IZMEĐU ODBACIVANJA I PRETJERANE ZAŠTITE - KAKO ODRASTANJE OBLIKUJE SAMOPOU ZDANJE OSOBA S INVALIDI TETOM

Odrastanje svakog djeteta oblikovano je odnosima koje gradi s roditeljima, članovima obitelji i ljudima iz svoje okoline. Kroz te odnose dijete postupno stvara sliku o sebi, svojim sposobnostima i svojoj vrijednosti.

Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom tijekom odrastanja često se suočavaju s dodatnim izazovima. Osim prepreka koje proizlaze iz njihovog zdravstvenog stanja ili invaliditeta, na njihov razvoj snažno utječu i poruke koje dobivaju od okoline.

Neka djeca odrastaju uz osjećaj da su manje vrijedna, manje sposobna ili da predstavljaju teret drugima. Druga odrastaju pod stalnom zaštitom, pri čemu im se iz ljubavi i brige ne dopušta preuzimanje odgovornosti i donošenje vlastitih odluka. Iako se radi o dvije potpuno različite krajnosti, obje mogu ostaviti dubok trag na razvoj samopouzdanja i osjećaja osobne vrijednosti.

Dvije krajnosti koje ostavljaju slične posljedice 

Kada govorimo o odrastanju osoba s invaliditetom, često se susrećemo s dva suprotna obrasca.

 *Prvi je odbacivanje, podcjenjivanje i umanjivanje sposobnosti djeteta.  

* Drugi je pretjerana zaštita i uvjerenje da dijete treba zaštititi od svakog rizika, razočaranja ili neuspjeha. 

Na prvi pogled riječ je o potpuno različitim iskustvima. Međutim, posljedice mogu biti iznenađujuće slične. 

U oba slučaja dijete može odrastati s osjećajem da nije dovoljno sposobno upravljati vlastitim životom.

*Kada dijete odrasta uz odbacivanje i podcjenjivanje 

Neka djeca s invaliditetom tijekom odrastanja slušaju poruke poput: „Ti to ne možeš.“ „Nikada nećeš uspjeti.“ „Drugi su bolji od tebe.“ „Ne očekuj previše od života.“ Takve poruke ne moraju uvijek biti izrečene izravno. 

Ponekad se skrivaju u postupcima, očekivanjima ili načinu na koji okolina razgovara s djetetom. 

Dijete koje godinama prima takve poruke može razviti osjećaj manje vrijednosti i uvjerenje da nije dovoljno dobro. U odrasloj dobi to se često očituje kroz nesigurnost, strah od novih izazova i potrebu za stalnim odobravanjem drugih ljudi. Takve osobe često sumnjaju u vlastite sposobnosti čak i kada imaju znanje, iskustvo i potencijal za samostalan život.

* Kada ljubav preraste u pretjeranu zaštitu 

S druge strane nalaze se osobe koje su odrastale pod „staklenim zvonom“. Njihovi roditelji i članovi obitelji željeli su ih zaštititi od svega što bi ih moglo povrijediti. Takva zaštita najčešće proizlazi iz ljubavi, straha i želje da dijete bude sigurno. Međutim, kada zaštita postane pretjerana, dijete ne dobiva priliku razvijati samostalnost. Umjesto da samo pokušava, istražuje i uči kroz iskustvo, netko drugi često donosi odluke umjesto njega.

Poruke koje dijete tada može primati glase: 

„Pusti, ja ću to umjesto tebe.“ „Nemoj, mogao bi pogriješiti.“ „To je previše teško za tebe.“ „Netko drugi će se pobrinuti za to.“ Iako izrečene s najboljom namjerom, takve poruke mogu dovesti do toga da osoba počne sumnjati u vlastite sposobnosti i vjerovati kako bez pomoći drugih ne može uspjeti.

* Što se događa kada dijete ne dobije priliku donositi odluke? 

Donošenje odluka vještina je koja se razvija kroz iskustvo. Djeca postupno uče birati, procjenjivati posljedice svojih odluka i preuzimati odgovornost za vlastite postupke. 

Kada im se ta prilika oduzme, razvoj samostalnosti može biti usporen. 

U odrasloj dobi to se može očitovati kroz: 

- strah od donošenja odluka - nesigurnost u vlastito mišljenje 

- potrebu za stalnim traženjem potvrde drugih 

- osjećaj da netko drugi uvijek zna bolje 

Takve osobe često ne vjeruju vlastitom prosuđivanju, čak ni u situacijama kada imaju dovoljno znanja i iskustva za samostalnu odluku.

* Strah od pogreške 

Jedna od najčešćih posljedica i odbacivanja i pretjerane zaštite jest strah od pogreške. 

- Osoba koja je godinama slušala da nije dovoljno sposobna može se bojati neuspjeha jer ga doživljava kao potvrdu vlastite manje vrijednosti. 

S druge strane : 

- Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može se bojati pogreške jer nikada nije imala priliku učiti iz vlastitih iskustava. No istina je da nitko ne uči bez pogrešaka. Pravo na pogrešku sastavni je dio odrastanja, razvoja i samostalnog života. 

To pravo pripada i osobama s invaliditetom.

* Osjećaj krivnje kada osoba poželi samostalnost Mnoge odrasle osobe s invaliditetom opisuju osjećaj krivnje kada pokušaju preuzeti veću kontrolu nad vlastitim životom. 

Neki se osjećaju nezahvalno ako žele više samostalnosti nakon godina podrške i brige. 

Drugi osjećaju krivnju kada donesu odluku koja se ne sviđa članovima njihove obitelji. Često se javljaju pitanja:

 - Imam li pravo na vlastito mišljenje? 

- Jesam li sebičan ako želim odlučivati o svom životu? 

- Hoću li nekoga povrijediti ako krenem svojim putem? Takvi osjećaji nisu rijetkost, osobito kod osoba koje su godinama navikle da drugi odlučuju umjesto njih.

Zašto obje krajnosti mogu dovesti do sličnih posljedica? 

I odbacivanje i pretjerana zaštita mogu dovesti do istog zaključka: „Ne vjerujem dovoljno sebi.“      

- Osoba koja je bila odbacivana može vjerovati da nije dovoljno vrijedna.   

-Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može vjerovati da nije dovoljno sposobna. 

Iako su putovi različiti, rezultat je često isti – narušeno samopouzdanje i otežano preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.

* Važnost razvoja samopouzdanja i autonomije.

Svako dijete, bez obzira na invaliditet ili teškoće koje ima, treba priliku razvijati samostalnost u skladu sa svojim mogućnostima. 

* Podrška je važna.              *  Zaštita je važna.                  

Ali jednako je važno omogućiti djetetu da:           

- izrazi svoje mišljenje         

- donosi odluke primjerene svojoj dobi                                 

- razvija odgovornost           


- iskuša vlastite sposobnosti                             

 - uči iz uspjeha i pogrešaka


Cilj roditeljske skrbi nije da dijete zauvijek ostane ovisno o drugima, nego da uz potrebnu podršku razvije najveću moguću razinu samostalnosti, samopouzdanja i kvalitete života.

 Na kraju članka važno je naglasiti kada godinama slušamo da ne vrijedimo dovoljno ili da bez drugih ne možemo uspjeti, lako je izgubiti povjerenje u vlastiti glas. 

Upravo zato mnoge odrasle osobe s invaliditetom tek kasnije u životu započinju proces učenja kako prepoznati vlastite potrebe, izraziti svoje mišljenje i donositi odluke koje se tiču njihova života.


Čitaj više  
7 min čitanja
Između odbacivanja i pretjerane zaštite – kako odrastanje oblikuje samopouzdanje osoba s invaliditetom

Između odbacivanja i pretjerane zaštite – kako odrastanje oblikuje samopouzdanje osoba s invaliditetom

Odrastanje svakog djeteta oblikovano je odnosima koje gradi s roditeljima, članovima obitelji i ljudima iz svoje okoline. 

Kroz te odnose dijete postupno stvara sliku o sebi, svojim sposobnostima i svojoj vrijednosti.

Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom tijekom odrastanja često se suočavaju s dodatnim izazovima. Osim prepreka koje proizlaze iz njihovog zdravstvenog stanja ili invaliditeta, na njihov razvoj snažno utječu i poruke koje dobivaju od okoline.

Neka djeca odrastaju uz osjećaj da su manje vrijedna, manje sposobna ili da predstavljaju teret drugima. Druga odrastaju pod stalnom zaštitom, pri čemu im se iz ljubavi i brige ne dopušta preuzimanje odgovornosti i donošenje vlastitih odluka. Iako se radi o dvije potpuno različite krajnosti, obje mogu ostaviti dubok trag na razvoj samopouzdanja i osjećaja osobne vrijednosti.

  Dvije krajnosti koje ostavljaju slične posljedice Kada govorimo o odrastanju osoba s invaliditetom, često se susrećemo s dva suprotna obrasca.

*Prvi je odbacivanje, podcjenjivanje i umanjivanje sposobnosti djeteta. 

* Drugi je pretjerana zaštita i uvjerenje da dijete treba zaštititi od svakog rizika, razočaranja ili neuspjeha

Na prvi pogled riječ je o potpuno različitim iskustvima. Međutim, posljedice mogu biti iznenađujuće slične.           

U oba slučaja dijete može odrastati s osjećajem da nije dovoljno sposobno upravljati vlastitim životom.

*Kada dijete odrasta uz odbacivanje i podcjenjivanje 

Neka djeca s invaliditetom tijekom odrastanja slušaju poruke poput: 

„Ti to ne možeš.“

 „Nikada nećeš uspjeti.“ 

„Drugi su bolji od tebe.“ 

„Ne očekuj previše od života.“

Takve poruke ne moraju uvijek biti izrečene izravno. Ponekad se skrivaju u postupcima, očekivanjima ili načinu na koji okolina razgovara s djetetom.

Dijete koje godinama prima takve poruke može razviti osjećaj manje vrijednosti i uvjerenje da nije dovoljno dobro. U odrasloj dobi to se često očituje kroz nesigurnost, strah od novih izazova i potrebu za stalnim odobravanjem drugih ljudi.

Takve osobe često sumnjaju u vlastite sposobnosti čak i kada imaju znanje, iskustvo i potencijal za samostalan život.

* Kada ljubav preraste u pretjeranu zaštitu

S druge strane nalaze se osobe koje su odrastale pod „staklenim zvonom“. Njihovi roditelji i članovi obitelji željeli su ih zaštititi od svega što bi ih moglo povrijediti. Takva zaštita najčešće proizlazi iz ljubavi, straha i želje da dijete bude sigurno. Međutim, kada zaštita postane pretjerana, dijete ne dobiva priliku razvijati samostalnost. Umjesto da samo pokušava, istražuje i uči kroz iskustvo, netko drugi često donosi odluke umjesto njega.

* Strah od pogreške 

Jedna od najčešćih posljedica i odbacivanja i pretjerane zaštite jest strah od pogreške. 

- Osoba koja je godinama slušala da nije dovoljno sposobna može se bojati neuspjeha jer ga doživljava kao potvrdu vlastite manje vrijednosti.

S druge strane : 

- Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može se bojati pogreške jer nikada nije imala priliku učiti iz vlastitih iskustava. 

No istina je da nitko ne uči bez pogrešaka. 

Pravo na pogrešku sastavni je dio odrastanja, razvoja i samostalnog života.          To pravo pripada i osobama s invaliditetom.

* Osjećaj krivnje kada osoba poželi samostalnost 

Mnoge odrasle osobe s invaliditetom opisuju osjećaj krivnje kada pokušaju preuzeti veću kontrolu nad vlastitim životom. Neki se osjećaju nezahvalno ako žele više samostalnosti nakon godina podrške i brige. Drugi osjećaju krivnju kada donesu odluku koja se ne sviđa članovima njihove obitelji. Često se javljaju pitanja:                                    - Imam li pravo na vlastito mišljenje? 

- Jesam li sebičan ako želim odlučivati o svom životu? 

- Hoću li nekoga povrijediti ako krenem svojim putem? Takvi osjećaji nisu rijetkost, osobito kod osoba koje su godinama navikle da drugi odlučuju umjesto njih.

Zašto obje krajnosti mogu dovesti do sličnih posljedica? 

I odbacivanje i pretjerana zaštita mogu dovesti do istog zaključka: „Ne vjerujem dovoljno sebi.“ 

Osoba koja je bila odbacivana može vjerovati da nije dovoljno vrijedna. Osoba koja je bila pretjerano zaštićivana može vjerovati da nije dovoljno sposobna. 

Iako su putovi različiti, rezultat je često isti – narušeno samopouzdanje i otežano preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.

* Važnost razvoja samopouzdanja i autonomije 

Svako dijete, bez obzira na invaliditet ili teškoće koje ima, treba priliku razvijati samostalnost u skladu sa svojim mogućnostima.          

* Podrška je važna.               *  Zaštita je važna.             

Ali jednako je važno omogućiti djetetu da:                             

- izrazi svoje mišljenje        

- donosi odluke primjerene svojoj dobi 

- razvija odgovornost 

- iskuša vlastite sposobnosti 

- uči iz uspjeha i pogrešaka 

Cilj roditeljske skrbi nije da dijete zauvijek ostane ovisno o drugima, nego da uz potrebnu podršku razvije najveću moguću razinu samostalnosti, samopouzdanja i kvalitete života.

 Na kraju članka važno je naglasiti kada godinama slušamo da ne vrijedimo dovoljno ili da bez drugih ne možemo uspjeti, lako je izgubiti povjerenje u vlastiti glas. 

Upravo zato mnoge odrasle osobe s invaliditetom tek kasnije u životu započinju proces učenja kako prepoznati vlastite potrebe, izraziti svoje mišljenje i donositi odluke koje se tiču njihova života.


Čitaj više  
6 min čitanja
„  Nije meni ništa „
Kada mlada osoba odbija prihvatiti teškoću  i pomoć stručnjaka

„ Nije meni ništa „ Kada mlada osoba odbija prihvatiti teškoću i pomoć stručnjaka

Jedan od naj težih trenutaka za svakog roditelja nje samo trenutak kada dijete odraste , a jaz između stvarnosti i njegovih prihvaćanja postane nepremostiv .

Mnoga djeca s ADHD-em , teškoćama u učenju i izazovima u ponašanju provode djetinjstvo po kabinetima , na timskim obradama i prilagodbama i terapijama . Kada se prijeđe prag punoljetnosti , dinamika se iz temelja mijenja . Roditeljska riječ gubi zakonsku težinu a pred Vama stoji osamnaestogodišnjak koji odlučno odmahuje rukom , odbija zakoračiti u ordinaciju psihologa ili psihijatra i tvrdi : „ Ja sam potpuno normala , problem je u Vama„

Iza te rečenice, ma koliko zvučala prkosno , bahato ili agresivno ne stoji stvarna samostalnost , Iza nje stoji stvarna samostalnost . 

Iza nje stoji dubok strah , iscrpljenost i grčevita borba za osjećaj vlastite vrijednosti.

* Zašto se javlja snažan otpor prema dijagnozi i stručnjacima? 

Odbijanje obrade i negiranje problema u ranoj odrasloj dobu nije puki hir .     

On je psihološki obrambeni mehanizam koji se gradi godinama. 

- Umor od etiketa i „ popravljanja „  

Dijete kojem je teškoća dijagnosticirana u ranoj dobi obično u dobi od 7 godine odrastalo je s osjećajem da ga se stalno mora procjenjivati i usmjeravati . 

Do osamnaeste godine javlja se zasićenje. 

Mlada osoba očajnički želi skinuti etiketu „ onoga s problemom „ i biti viđena kao sposobna i viđena kao sposobna cjelovita , makar po cijenu popusnog negiranja stvarnosti.

- Strah od stigme ( „ Nisam ja lud – luda „ )  

Iako se o psihičkom zdravlju govori otvorenije nego prije . odlazak kod psihijatra ili psihologa u očima mnogih mladih i dalje nosi biljeg sramote . Priznati potrebu za stručnjakom za njih znači priznanje da postoje teškoće. 

- Neurološka priroda samog ADHD-a 

Impulzivnost i teškoće s izvršnim funkcijama često ide ruku pod ruku sa slabijim uvidom u vlastito ponašanje. Mlada osoba iskreno ne vidi uzročno posljediču vezu svojih ispada i problema koji nastaju u odnosima ili školi ; za nju su krivci uvijek vanjske okolnosti ili drugi ljudi koji je „ provociraju. „

- Grčevita kontrola za kontrolu  

S 18 godina mlada osoba zakonski postaje svoja . 

Ako osjeća da su joj drugi godinama određivali pravila , terapije i školski ritam , odbijanje pomoći postaje jedino područje na kojem može demonstrirati apsolutnu kontrolu ;             

„ Ne možete me natjerati. „

 - Zamka u koju roditelji najčešće upadnu 

 Kada vidite da impulzivnost i neprilagođeno ponašanje ugrožavaju budućnost Vašeg djeteta , prirodna reakcija je pojačati pritisak . Uvjerenje , analize i podsjećanje na dijagnozu i dogovaranja termina mimo njegove – njezine volje najčešći su potezi očajnog roditelja . Međutim , pritisak u ovoj fazi stvara samo još veći otpor . 

Svaki pokušaj dokazivanja da „ on – ona ima problem „ mlada osoba doživljava kao napad na svoj identitet . Rezultat može biti začarani krug: što roditelj više pritišće, mlada se osoba više povlači ili uzvraća ljutnjom. Razgovor koji je započeo brigom završava sukobom, a pitanje pomoći ostaje neriješeno.

Kako otvoriti razgovor koji neće odmah završiti svađom? 

Za početak, razgovor ne mora biti usmjeren na dokazivanje dijagnoze. Važnije je pokušati razumjeti što mladoj osobi otežava svakodnevicu i postoji li nešto što bi ona sama željela promijeniti. Umjesto rečenice: „Ti imaš problem i moraš psihologu“, razgovor možemo otvoriti pitanjem: „Što ti je trenutačno najteže i kakva bi ti pomoć odgovarala?“ Pritom treba ostaviti prostor i za odgovor koji roditelj ne očekuje. Možda je mlada osoba umorna od prepričavanja vlastitih teškoća. Možda ima neugodno iskustvo sa stručnjakom ili strahuje da će netko ponovno govoriti o njoj, a da je pritom neće slušati. Ne možemo unaprijed znati razlog odbijanja. Zato je važno pitati i saslušati, bez pokušaja da svaki odgovor odmah ispravimo. 

Prostor za vlastiti izbor 

Pomoć je lakše razmotriti kada osoba ima priliku sudjelovati u odluci: s kim želi razgovarati, što želi pitati i želi li da roditelj bude uz nju. Prvi korak može biti razgovor o tome što očekuje od stručnjaka i što joj je u ranijim susretima smetalo. Ne mora odmah imati spreman odgovor niti pristati na sve što roditelj predlaže. Važno je prenijeti poruku da traženje podrške ne umanjuje njezinu vrijednost: „Ne mislim da s tobom nešto nije u redu. Vidim da ti je u nekim situacijama teško i želim da znaš da pomoć postoji.“

Razumijevanje uz jasne granice 

Poštovati osjećaje i izbore mlade osobe ne znači prihvatiti vrijeđanje, prijetnje ili nasilje. 

Teškoće mogu biti važne za razumijevanje ponašanja, ali ne ukidaju potrebu za sigurnošću i međusobnim poštovanjem.


Čitaj više  
6 min čitanja
RAZVOD BRAKA I KONTINUITET INKLUZIVNOG OBRAZOVANJA DJECE STEŠKOĆAMA U RAZVOJU

RAZVOD BRAKA I KONTINUITET INKLUZIVNOG OBRAZOVANJA DJECE STEŠKOĆAMA U RAZVOJU

U ovom članku govorit ćemo razvodu braka i kontinuitetu inkluzivnog obrazovanjadjece s teškoćama u razvoju. Govorit ćemo o tome zašto je važno da djeca s teškoćama u razvoju nastave inkluzivno obrazovanje nakon razvoda braka roditelja ikako može to utjecati na njihovu kvalitetu života.

Razvod braka predstavlja jedan od najzahtjevnijih životnih događaja za sve članove obitelji. 

Osim emocionalnih, socijalnih i ekonomskih posljedica koje razvod može imati na roditelje, osobitu pozornost potrebno je posvetiti dobrobiti djece, čiji se svakodnevni život često značajno mijenja. Kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, posljedice razvoda mogu biti još složenije jer se, uz uobičajene izazove prilagodbe na novu obiteljsku dinamiku, pojavljuje potreba za očuvanjem kontinuiteta stručne podrške, obrazovanja, rehabilitacije i socijalne uključenosti. Upravo zato pitanje kontinuiteta inkluzivnog obrazovanja nakon razvoda roditelja nije isključivo obrazovno pitanje, već istodobno predstavlja pravno, psihološko, socijalno i pedagoško pitanje koje zahtijeva međuresornu suradnju i zajedničko djelovanje svih uključenih dionika.

Inkluzivno obrazovanje danas predstavlja jedno od temeljnih načela suvremenih obrazovnih sustava. Njegova svrha nije samo omogućiti djetetu s teškoćama fizičku prisutnost u redovnoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, nego osigurati ravnopravno sudjelovanje u svim aspektima školskog života uz potrebne prilagodbe, individualizirane postupke i odgovarajuću stručnu podršku. 

Takav pristup proizlazi iz shvaćanja da svako dijete ima pravo na obrazovanje koje uvažava njegove individualne potrebe, potencijale i razvojne mogućnosti, bez diskriminacije ili isključivanja.

Djeca s teškoćama u razvoju često ostvaruju različite oblike potpore koji uključuju rad edukacijskih rehabilitatora, logopeda, psihologa, stručnih suradnika, pomoćnika u nastavi, zdravstvenih djelatnika i drugih stručnjaka. Uz to, mnogi učenici pohađaju dodatne terapijske programe, rehabilitacijske postupke ili izvanškolske aktivnosti koje doprinose njihovu cjelokupnom razvoju. 

Sve navedene usluge međusobno supovezane i čine jedinstveni sustav podrške. Stabilnost toga sustava od iznimne jevažnosti jer djeca s teškoćama često najbolje napreduju u predvidivom okruženju, uzjasno strukturirane rutine i poznate osobe koje sudjeluju u njihovom svakodnevnom životu.

Razvod roditelja može značajno narušiti upravo onu stabilnost koja je djetetu najpotrebnija. Promjene mjesta stanovanja, organizacije svakodnevnog života, financijskih mogućnosti obitelji, rasporeda provođenja vremena s roditeljima ili promjena škole predstavljaju dodatne stresore koji mogu utjecati na emocionalno stanje, ponašanje i obrazovno funkcioniranje djeteta.    Kod djece s teškoćama u razvoju posljedice takvih promjena ponekad su izraženije nego kod njihovih vršnjaka tipičnog razvoja. Neka djeca teže razumiju razloge razvoda, imaju poteškoće u izražavanju vlastitih osjećaja ili slabije razvijene strategije suočavanja sa stresom.

Djeca iz spektra autizma posebno su osjetljiva na promjene rutine, dok djeca s intelektualnim teškoćama mogu imati poteškoća u razumijevanju novih obiteljskih odnosa. 

Djeca s komunikacijskim teškoćama često ne mogu jasno izraziti zabrinutostili strah, što dodatno otežava prepoznavanje njihovih potreba.

Iako razvod predstavlja značajnu promjenu u obiteljskom životu, brojna istraživanja pokazuju da sama činjenica razvoda nije presudna za dugoročni razvoj djeteta. 

Mnogo važniju ulogu imaju kvaliteta roditeljskih odnosa nakon razvoda, razina međusobnog sukoba, sposobnost zajedničkog donošenja odluka te očuvanje sigurnog i predvidivog okruženja za dijete. Drugim riječima, dijete neće biti ugroženo zato što roditelji više ne žive zajedno, već zbog dugotrajnih konflikata, neizvjesnosti, prekida rutine ili nedostatka suradnje u pitanjima koja se odnose na njegov razvoj.

Upravo je područje obrazovanja jedno od onih u kojem je suradnja roditelja nakon razvoda posebno važna. Škola nije samo mjesto učenja nego i važan čimbenik emocionalne sigurnosti, socijalizacije i razvoja samostalnosti. 

Za dijete s teškoćama školsko okruženje često predstavlja stabilnu svakodnevnu rutinu koja ublažava posljedice obiteljskih promjena. Poznati učitelji, stručni suradnici, pomoćnici u nastavi i vršnjaci mogu predstavljati značajan izvor sigurnosti u razdoblju kada se drugi aspekti djetetova života mijenjaju.

Kontinuitet inkluzivnog obrazovanja podrazumijeva da dijete, unatoč promjenama u obiteljskom životu, nastavlja ostvarivati sva prava koja proizlaze iz njegovih individualnih potreba. To uključuje nastavak primjene individualiziranih odgojno-obrazovnih postupaka, primjerene prilagodbe nastavnih sadržaja, stručnu podršku, korištenje asistivne tehnologije, rad pomoćnika u nastavi kada je potreban te kontinuiranu suradnju škole i roditelja. Nijedna od navedenih mjera ne bi smjela biti dovedena u pitanje zbog razvoda roditelja.

Međutim, praksa pokazuje da se upravo u razdoblju razvoda često pojavljuju različite poteškoće.    Roditelji ponekad otežano komuniciraju međusobno, informacije o školskim obvezama ne prenose se pravodobno, dolazi do neslaganja oko terapijskih postupaka ili donošenja važnih odluka vezanih uz obrazovanje. 

U pojedinim slučajevima jedan roditelj aktivno sudjeluje u obrazovanju djeteta, dok je drugi slabije uključen ili uopće nije informiran o školskim događanjima. 

Takve okolnosti mogunegativno utjecati na dijete koje se nalazi između različitih roditeljskih očekivanja ilisukoba.

Posebno osjetljivo pitanje predstavlja promjena mjesta stanovanja nakon razvoda. Ako jedan roditelj odluči preseliti u drugo mjesto, može se otvoriti pitanje promjene škole ili odgojno-obrazovne ustanove.           Za mnogu djecu takva promjena predstavlja uobičajeni izazov, no za dijete s teškoćama ona može značiti prekid uspostavljenih odnosa sa stručnim timom, promjenu rehabilitacijskih postupaka, drugačiju organizaciju podrške ili čak razdoblje bez odgovarajućih usluga dok se ne uspostavi novi sustav pomoći. Zbog toga je pri donošenju odluka o preseljenju potrebno prvenstveno procjenjivati najbolji interes djeteta, a ne isključivo potrebe ili želje roditelja.

Načelo najboljeg interesa djeteta predstavlja temelj svih odluka koje se odnose na djecu.                           Ono podrazumijeva da se u svakom pojedinom slučaju procjenjuje koja će odluka najbolje štititi djetetov razvoj, zdravlje, obrazovanje, emocionalnu sigurnost i socijalnu uključenost. Kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, procjena najboljeg interesa posebno je složena jer uključuje procjenu kontinuiteta terapijskih postupaka, dostupnosti stručne podrške, prilagođenosti škole, mogućnosti nastavka rehabilitacije i očuvanja postojećih socijalnih odnosa.

Roditelji, bez obzira na prestanak bračne zajednice, ostaju trajno odgovorni zadonošenje odluka koje se odnose na dijete. Ta odgovornost uključuje suradnju saškolom, redovito sudjelovanje na roditeljskim sastancima, praćenje školskog uspjeha,sudjelovanje u izradi individualiziranih planova kada je to potrebno te zajedničko donošenje važnih odluka o obrazovanju. Dijete ne bi smjelo biti posrednik u komunikaciji između roditelja niti nositi odgovornost za prenošenje školskih informacija.

Odgojno-obrazovne ustanove imaju važnu ulogu u očuvanju kontinuiteta obrazovanja tijekom i nakon razvoda roditelja. 

Škola pritom mora ostati neutralna institucija usmjerena isključivo na zaštitu interesa učenika. Nastavnici i stručni suradnici ne bi smjeli zauzimati stranu u roditeljskim sukobima niti postati sredstvo međusobnog obračunavanja roditelja. Njihova je zadaća pružiti podršku djetetu, pratiti eventualne promjene u njegovu funkcioniranju te održavati profesionalnu komunikaciju s oba roditelja, u skladu s njihovim roditeljskim pravima i zakonskim ovlastima.

U razdoblju razvoda učitelji često prvi primijete promjene u ponašanju učenika. Dijete može postati povučenije, razdražljivije, imati poteškoće s koncentracijom, pad motivacije ili slabiji školski uspjeh. Kod djece s teškoćama mogu se ponovno pojaviti ranije prevladane razvojne poteškoće, povećana anksioznost, izraženije stereotipije, problemi u ponašanju ili regresija određenih vještina. Pravodobno prepoznavanje takvih promjena omogućuje organiziranje odgovarajuće podrške prije nego što poteškoće postanu dugotrajnije.

Jednako važnu ulogu imaju stručni suradnici škole koji mogu pružiti savjetodavnu podršku roditeljima i nastavnicima te koordinirati suradnju s drugim institucijama. U mnogim slučajevima upravo psiholozi, pedagozi, edukacijski rehabilitatori ili socijalni pedagozi predstavljaju poveznicu između obitelji, škole, zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi. Takva međuresorna suradnja osobito je važna kada dijete koristi različite oblike stručne pomoći ili kada postoje dodatni razvojni rizici.

Kontinuitet inkluzivnog obrazovanja podrazumijeva i očuvanje partnerskog odnosa između škole i roditelja. Takav odnos temelji se na međusobnom povjerenju redovitoj komunikaciji i zajedničkom planiranju podrške djetetu. U situacijama razvoda ponekad je potrebno prilagoditi način komunikacije kako bi oba roditelja bila jednako informirana o školskim događanjima. Digitalni sustavi komunikacije, elektronički dnevnici, zajednički sastanci ili zasebni razgovori s roditeljima mogu pridonijeti transparentnosti i smanjenju nesporazuma.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti emocionalnoj dobrobiti djeteta. Inkluzivno obrazovanje ne odnosi se samo na akademska postignuća nego i na osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i sigurnosti. Dijete koje prolazi kroz razvod roditelja treba osjećati da škola ostaje stabilno mjesto u kojem ga odrasli razumiju, poštuju i podržavaju. To ne znači da škola preuzima ulogu obitelji, nego da svojim djelovanjem doprinosi očuvanju djetetove otpornosti i uspješnoj prilagodbi novim okolnostima.

Važno je naglasiti da djeca s teškoćama nisu homogena skupina. 

Njihove potreberazlikuju se ovisno o vrsti teškoće, dobi, razini funkcioniranja, obiteljskim okolnostimai dostupnosti podrške. 

Stoga ne postoji jedinstveno rješenje koje bi bilo primjenjivo nasve obitelji. Individualni pristup ostaje temelj svakog kvalitetnog planiranja podrške.

Uspješno očuvanje kontinuiteta obrazovanja zahtijeva i odgovarajuće institucionalne mehanizme. Sustav obrazovanja treba biti dovoljno fleksibilan kako bi omogućio pravodobno prilagođavanje promjenama koje proizlaze iz obiteljskih okolnosti. To uključuje učinkovitu razmjenu informacija među stručnjacima, pravodobno uključivanje nadležnih institucija kada je potrebno te osiguravanje da dijete ni u jednom trenutku ne ostane bez podrške koja mu je potrebna.

Važan zaštitni čimbenik predstavlja i razvoj roditeljskih kompetencija nakon razvoda.          Roditelji koji uspijevaju odvojiti partnerski odnos od roditeljske uloge lakše donose zajedničke odluke u interesu djeteta. Prihvaćanje činjenice da roditeljstvo traje i nakon prestanka bračne zajednice jedno je od ključnih obilježja odgovornog roditeljstva.    To posebno dolazi do izražaja kod djece s teškoćama koja često zahtijevaju dugoročnu koordinaciju različitih oblika stručne podrške.

Potrebno je razvijati i svijest javnosti o specifičnim izazovima s kojima se suočavaju obitelji djece s teškoćama tijekom razvoda. Takve obitelji često su već prije razvoda bile izložene povećanom roditeljskom stresu, organizacijskim zahtjevima, financijskim opterećenjima i intenzivnoj brizi za dijete.             Razvod može dodatno povećati rizik od iscrpljenosti roditelja, smanjenja dostupnosti podrške ili prekida pojedinih rehabilitacijskih postupaka. Zbog toga je pravodobna pomoć stručnjaka važna ne samo za dijete nego i za roditelje.

Osim formalnih oblika podrške, značajnu ulogu imaju i šira obitelj, lokalna zajednica,udruge roditelja te organizacije civilnog društva koje pružaju informacije, savjetovanjei emocionalnu podršku. Razvoj mreže podrške može znatno olakšati prilagodbunovim životnim okolnostima te pridonijeti očuvanju kvalitete života cijele obitelji.

Suvremeni pristup inkluzivnom obrazovanju sve više naglašava koncept otpornosti.              Otpornost ne znači odsutnost poteškoća, nego sposobnost uspješnog prilagođavanja unatoč izazovima. Djeca razvijaju otpornost kada imaju barem jednu stabilnu i podržavajuću odraslu osobu, kada se osjećaju prihvaćeno u svojoj okolini te kada imaju mogućnost uspješno sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima. Škola može biti jedan od najvažnijih zaštitnih čimbenika u razvoju takve otpornosti, osobito u razdoblju nakon razvoda roditelja.

Posebno je važno izbjegavati donošenje brzih odluka koje bi mogle narušiti obrazovni kontinuitet djeteta. 

Svaka promjena škole, stručne podrške ili rehabilitacijskog programa trebala bi biti pažljivo planirana uz sudjelovanje roditelja, škole i svih stručnjaka koji poznaju dijete. Kontinuitet podrške često je važniji od
brzine donošenja odluke, jer upravo stabilnost omogućuje djetetu da se lakše prilagodi promjenama u obiteljskom okruženju.

Promatrajući razvod iz perspektive prava djeteta, jasno je da obrazovanje ne smijepostati područje roditeljskog sukoba. 

Dijete ima pravo na kontinuitet obrazovanja,razvoj svojih potencijala i odgovarajuću stručnu podršku bez obzira na promjene u obiteljskoj strukturi. 

To pravo ne proizlazi samo iz nacionalnog zakonodavstva nego iiz međunarodnih dokumenata koji štite prava djece i osoba s invaliditetom.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da razvod braka predstavlja značajan izazovza obitelj, ali ne mora predstavljati prepreku uspješnom uključivanju djeteta steškoćama u razvoju u odgojno-obrazovni sustav. Ključ uspješnog očuvanja kontinuiteta inkluzivnog obrazovanja nalazi se u odgovornoj roditeljskoj suradnji, profesionalnom djelovanju odgojno-obrazovnih ustanova, među resornoj suradnji stručnjaka te dosljednoj primjeni načela najboljeg interesa djeteta. Kada roditelji, škola i stručnjaci zajednički djeluju s ciljem očuvanja stabilnosti, predvidivosti i kontinuirane podrške, dijete dobiva priliku nastaviti svoj razvoj u okruženju koje prepoznaje njegove potrebe i potiče njegove potencijale. Upravo takav pristup predstavlja temelj istinski inkluzivnog društva koje ne promatra razvod kao kraj sigurnosti djeteta, nego kao životnu promjenu kojoj se, uz odgovarajuću podršku, može uspješno prilagoditi bez narušavanja prava na kvalitetno i uključivo obrazovanje.

Čitaj više  
14 min čitanja
STARENJE RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALDI TETOM

STARENJE RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o starenju roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 

Zašto se starenje roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom smatra kao jedno od važnih demografskih i društvenih pitanja.

Starenje stanovništva jedna je od važnih demografskih i društvenih pojava suvremenog društva. Produljenje životnog vijeka, napredak medicine i bolja dostupnost zdravstvene skrbi omogućili su da sve veći broj ljudi doživi stariju životnu dob. 

Međutim, proces starenja ne donosi iste izazove svim pojedincima i obiteljima. Posebno složenu životnu situaciju imaju roditelji koji tijekom cijelog života skrbe o svojoj djeci s teškoćama u razvoju ili odraslim osobama s invaliditetom. Njihovo starenje istodobno je osobno, obiteljsko, zdravstveno i društveno pitanje, ali i pitanje budućnosti njihova sina ili kćeri.

Roditeljstvo djeteta s teškoćama u razvoju ili roditeljstvo osobe s invaliditetom često podrazumijeva dugotrajnu, intenzivnu i višestruku skrb. Za razliku od uobičajenog roditeljstva, u kojem se očekuje postupno osamostaljivanje djeteta i smanjivanje roditeljske skrbi, roditelji djece s teškoćama u razvoju nerijetko ostaju primarni pružatelji pomoći i podrške i nakon što njihovo dijete postane punoljetno. 

Ovisno o vrsti i stupnju teškoće, osoba može trebati pomoć u svakodnevnim aktivnostima, komunikaciji, zdravstvenoj skrbi, organizaciji života, donošenju odluka, ostvarivanju prava, zapošljavanju, uključivanju u zajednicu ili održavanju socijalnih kontakata.

Takva dugotrajna odgovornost snažno oblikuje život roditelja. Mnogi roditelji desetljećima organiziraju vlastiti život prema potrebama svoga djeteta. 

Planiranje godišnjeg odmora, radnog vremena, stanovanja, financija, društvenih aktivnosti i budućnosti obitelji često je podređeno potrebama osobe o kojoj skrbe. 

U takvim okolnostima granica između roditeljske ljubavi i profesionalno ili formalno  neprepoznate uloge njegovatelja može postati gotovo nevidljiva. Roditelj je istodobno majka ili otac, osoba koja pruža emocionalnu sigurnost, organizator skrbi, zagovaratelj prava, pratitelj u zdravstvenom sustavu i često jedina osoba koja poznaje sve specifičnosti života svoga djeteta.

Kako roditelji stare, ta se situacija dodatno usložnjava.                    

Fizičke mogućnosti roditelja mogu se smanjivati, pojavljuju se kronične bolesti, smanjuje se razina energije, a povećava potreba za vlastitom zdravstvenom skrbi.        Ono što je roditelj prije dvadeset ili trideset godina mogao učiniti bez većeg napora u starijoj dobi može postati teško ili čak nemoguće.             

Podizanje, premještanje, osobna higijena, priprema hrane, prijevozna terapije ili liječničke preglede i stalna dostupnost u slučaju potrebe mogu predstavljati ozbiljan fizički napor. Istodobno, osoba o kojoj roditelj skrbi možda i dalje ima iste ili povećane potrebe.

Starenje roditelja stoga otvara jedno od naj osjetljivijih pitanja:            što će se dogoditi kada roditelj više ne bude mogao pružati skrb na način na koji ju je pružao cijeloga života? 

To pitanje nije samo praktično. Ono je duboko emocionalno i egzistencijalno.               Roditelji često razmišljaju o tome tko će razumjeti njihove kćeri i sinove, tko će znati njihove navike, način komunikacije, zdravstvene potrebe, strahove i interese.  Pitaju se hoće li njihovo dijete biti sigurno, prihvaćeno i zaštićeno kada njih više ne bude.              Za mnoge roditelje upravo je neizvjesnost budućnosti jedan od najvećih izvora stresa.

U javnosti se često govori o potrebama djece s teškoćama u razvoju, što je iznimno važno, ali se znatno rjeđe govori o činjenici da ta djeca odrastaju, postaju odrasle osobe, a njihovi roditelji u isto vrijeme stare. Time se stvara svojevrsni paradoks: osoba kojoj je potrebna dugotrajna podrška postaje odrasla, dok osoba koja joj je desetljećima pružala najveći dio podrške ulazi u životnu fazu u kojoj i sama može trebati pomoć.

Problem dodatno dobiva na važnosti zbog promjena u obiteljskoj strukturi i društvenim okolnostima. Obitelji su danas često manje, članovi obitelji žive u različitim gradovima ili državama, a radne i životne obveze otežavaju svakodnevnu međusobnu podršku. Braća i sestre osoba s invaliditetom mogu imati vlastite obitelji, djecu i profesionalne obveze. 

Ne može se pretpostaviti da će oni automatski preuzeti cjelokupnu skrb nakon što roditelji ostare ili preminu. Odgovornost za budućnost osobe s invaliditetom ne bi smjela biti prepuštena neformalnim obiteljskim dogovorima koji često nastaju tek u kriznoj situaciji.

Posebno je važno razumjeti da starenje roditelja nije događaj koji se može riješitijednim institucionalnim potezom. Riječ je o procesu koji zahtijeva pravodobno planiranje. Planiranje budućnosti odrasle osobe s invaliditetom trebalo bi započeti puno prije nego što roditelj više ne može pružati skrb. U idealnom slučaju, osoba s invaliditetom trebala bi što ranije biti uključena u donošenje odluka o vlastitom životu, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama. Potrebno je razvijati njezinu samostalnost, funkcionalne vještine, komunikaciju i mogućnost sudjelovanja u zajednici, ali i osigurati podršku ondje gdje samostalnost nije moguća.

Koncept neovisnog života pritom ne znači da svaka osoba s invaliditetom mora živjeti potpuno sama. Neovisnost u ovom kontekstu znači mogućnost izbora, sudjelovanja i kontrole nad vlastitim životom uz potrebnu razinu podrške. Za jednu osobu to može značiti samostalno stanovanje uz povremenu pomoć, za drugu organizirano stanovanje uz podršku, a za treću intenzivniju svakodnevnu podršku. Ključno je da se rješenje ne određuje isključivo prema tome što je dostupno sustavu, nego prema individualnim potrebama i pravima osobe.

Uloga države, lokalne zajednice i sustava socijalne skrbi u tom je procesu nezamjenjiva. Obitelj ne može i ne bi trebala biti jedini sustav potpore. Roditelji često godinama nadomještaju nedostatke formalnih usluga, preuzimajući poslove koji bi u razvijenom sustavu podrške trebali biti podijeljeni između obitelji, stručnih službi i zajednice. Kada roditelji ostare, postaje vidljivo koliko je takav model ranjiv. 

Ako jedna osoba desetljećima predstavlja gotovo cijelu mrežu podrške, njezino zdravstveno pogoršanje ili smrt može izazvati nagli prekid kontinuiteta skrbi.

Zbog toga su važne usluge poput osobne asistencije, pomoći u kući, psihosocijalne podrške, rane intervencije, rehabilitacijskih programa, organiziranog stanovanja, dnevnih aktivnosti, podrške pri zapošljavanju i drugih oblika usluga u zajednici. Njihova svrha nije samo rasteretiti roditelja. One omogućuju osobi s invaliditetom da
razvija vlastite kapacitete, ostvaruje društvene kontakte i sudjeluje u životu zajednice.

Istodobno roditelju daju mogućnost da ostane roditelj, a ne da cijeli svoj život  organiziran isključivo oko pružanja skrbi.

Važan aspekt ove teme jest i zdravlje samih roditelja. Dugotrajna skrb može biti fizički i psihički zahtjevna. Roditelji mogu zanemarivati vlastite zdravstvene potrebe jer potrebe njihova djeteta doživljavaju kao prioritet. Pregledi se odgađaju, vrijeme za odmor postaje ograničeno, a društveni život se sužava. Kod nekih roditelja prisutni su kronični stres, osjećaj iscrpljenosti, zabrinutost za budućnost i socijalna izolacija. Takve posljedice ne treba promatrati kao individualni neuspjeh, nego kao signal da je obitelji potrebna sustavna podrška.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti majkama, koje u mnogim obiteljima i dalje nose veći dio svakodnevne neformalne skrbi. Dugotrajno preuzimanje skrbi može utjecati na njihove profesionalne mogućnosti, prihode, mirovinsku sigurnost i društveni život. 

Time se pitanje starenja roditelja povezuje i s pitanjem rodne ravnopravnosti, ekonomskog položaja i socijalne sigurnosti u starijoj dobi. Ako je osoba tijekom većeg dijela radno aktivnog života morala smanjivati zaposlenost ili potpuno napustiti tržište rada zbog skrbi za člana obitelji, posljedice se mogu osjećati desetljećima kasnije.

Financijska sigurnost još je jedan važan element budućeg planiranja. Troškovi povezani s invaliditetom mogu biti značajni i obuhvaćati prijevoz, prilagodbu stambenog prostora, pomagala, terapije, asistivnu tehnologiju i druge potrebe. Istodobno roditelji koji su zbog skrbi imali ograničene mogućnosti zaposlenja mogu u starijoj dobi imati niža primanja. Stoga je potrebno promatrati obiteljsku skrb ne samo kao emocionalni i socijalni fenomen nego i kao pitanje ekonomske sigurnosti.

U procesu planiranja budućnosti važno je razgovarati i o pitanjima koja su roditeljima često iznimno teška. Tko će biti osoba od povjerenja?      Tko poznaje zdravstvene i svakodnevne potrebe osobe? Gdje bi osoba željela živjeti? Kakav oblik podrške joj je potreban? Kako će se upravljati financijama? Tko će pomagati u ostvarivanju prava? Kakva je situacija s braćom i sestrama? Postoje li prijatelji, susjedi ili druge osobe u lokalnoj zajednici koje mogu biti dio mreže podrške? Takva pitanja ne treba otvarati tek u trenutku kada roditelj više nije sposoban brinuti se. 

Što se ranije razgovara o njima, veća je mogućnost da se pronađu rješenja koja će poštovati dostojanstvo i individualnost osobe.

Jednako je važno promijeniti način na koji društvo promatra osobe s invaliditetom.

Odrasla osoba s invaliditetom nije samo „nečije dijete“. Ona je odrasla osoba sa svojim pravima, željama, potrebama, sposobnostima i mogućnošću sudjelovanja u donošenju odluka. Roditelji često ostaju ključni zagovornici svojih odraslih sinova i kćeri, ali dugoročni cilj sustava podrške trebao bi biti stvaranje uvjeta u kojima osoba, u skladu sa svojim mogućnostima, može imati što veću kontrolu nad vlastitim životom.

To zahtijeva i promjenu društvenog pristupa. 

Nije dovoljno osigurati određenu uslugusamo zato što postoji formalna potreba. Potrebno je pitati kakvu kvalitetu života ta usluga omogućuje. 

Može li osoba sudjelovati u aktivnostima zajednice? 

Ima li prilikustvarati prijateljstva? 

Može li birati kako će provoditi slobodno vrijeme? 

Ima li mogućnost rada ili drugih oblika društvenog doprinosa? 

Može li održavati obiteljske odnose? Ima li sigurno i primjereno mjesto stanovanja? 

Upravo takva pitanja pokazuju da kvaliteta života nije samo pitanje osnovne skrbi, nego i pripadanja, izbora, odnosa i dostojanstva.

Starenje roditelja također je prilika za promišljanje o međugeneracijskoj odgovornosti.

Društvo koje želi biti uključivo mora prepoznati da se podrška ne smije temeljiti na pretpostavci da će obitelj uvijek moći nadomjestiti nedostatke sustava. Obitelj je važan izvor emocionalne i praktične podrške, ali ona ne može biti zamjena za dostupne i kvalitetne javne usluge. Kada sustav počiva prvenstveno na požrtvovnosti roditelja, tada kvaliteta života osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o tome koliko dugo roditelj može fizički, psihički i financijski izdržati.

Zato je pitanje starenja roditelja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom pitanje koje nadilazi pojedinačne obitelji. Ono govori o tome koliko je društvo spremno osigurati kontinuitet podrške kroz različite životne faze. 

Dijete s teškoćamau razvoju postaje adolescent, zatim odrasla osoba, a naposljetku i starija osoba.Paralelno s tim procesom njegovi roditelji prolaze vlastiti životni put. Sustav koji jeusmjeren samo na djetinjstvo neće biti dovoljan. Potrebna je podrška koja prati osobu tijekom cijeloga života.

Važno je pritom naglasiti da cilj nije zamijeniti obitelj institucijom, nego izgraditi mrežu podrške u kojoj obitelj nije sama.        Roditelji trebaju imati mogućnost dobiti informacije, savjetovanje i konkretnu pomoć prije nego što nastupi kriza. Stručnjaci iz područja socijalnog rada, psihologije, rehabilitacije, medicine i drugih relevantnih područja mogu imati važnu ulogu u procesu planiranja.                  Međutim, stručna podrška treba biti usmjerena na individualne potrebe osobe i obitelji, a ne samo na administrativno ostvarivanje pojedinačnog prava.

Posebno je važno razvijati kulturu pravodobnog planiranja. Razgovor o tome što ćese dogoditi kada roditelja više ne bude ne bi trebao biti tabu niti znak odustajanja odosobe s invaliditetom. Naprotiv, to je izraz odgovornosti i brige. Planiranje budućnostine znači predviđanje svakog mogućeg događaja, nego stvaranje više sigurnih opcija imreže ljudi i usluga koji mogu preuzeti pojedine uloge kada se okolnosti promijene.

Za roditelje takav proces može biti emocionalno zahtjevan. 

Nakon desetljećaintenzivne skrbi može biti teško zamisliti život u kojem netko drugi preuzima dio odgovornosti. 

Može postojati strah da nitko neće dovoljno dobro poznavati njihovo dijete ili da će promjena donijeti nesigurnost.                    Zato je važno da se prijelaz prema većoj samostalnosti i širem krugu podrške provodi postupno. 

Osoba s invaliditetomtreba imati priliku upoznati ljude koji će joj pružati podršku, razviti povjerenje inaviknuti se na nove načine organizacije svakodnevnog života.

Istodobno treba voditi računa o tome da se od roditelja ne očekuje da sami izrade„plan za cijeli život“. Sustav bi im trebao ponuditi informacije i stručnu pomoć urazumijevanju dostupnih mogućnosti. Roditeljima je često teško snaći se u složenim administrativnim procedurama i različitim sustavima koji se međusobno preklapaju. Jedinstveniji pristup, dostupnije informacije i koordinacija različitih službi mogli bi znatno smanjiti opterećenje obitelji.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje starenja roditelja djece steškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom pitanje je sigurnosti, dostojanstva ikontinuiteta života. Ono nas podsjeća da se potrebe osobe ne mijenjaju prestankom školovanja ili navršenom punoljetnošću te da se roditeljska dob ne može zanemariti.

Kada roditelj ostari, ne nestaje potreba za podrškom njegovu djetetu. Upravosuprotno, tada postaje još vidljivije koliko je važno da postoji sustav koji možepreuzeti dio odgovornosti i omogućiti kontinuitet života.

Društvo koje želi biti uključivo ne bi smjelo čekati trenutak kada roditelj više ne može.

Potrebno je djelovati ranije, dok roditelji još imaju snagu sudjelovati u planiranju i dokosoba s invaliditetom može postupno razvijati vlastitu mrežu podrške. Budućnost netreba graditi tek kada nastupi kriza. 

Ona se gradi godinama – kroz dostupne usluge, podršku obitelji, uključivanje u zajednicu, razvoj samostalnosti, kvalitetno stanovanje, zdravstvenu i socijalnu sigurnost te poštovanje prava osobe.

Starenje roditelja stoga nije samo privatna obiteljska tema. To je pitanje društvene odgovornosti i pokazatelj koliko ozbiljno shvaćamo načela uključivosti i jednakih mogućnosti. Svaka osoba s invaliditetom ima pravo na život koji ne završava u trenutku kada roditelji više ne mogu biti glavni nositelji skrbi. A svaki roditelj ima pravo na starost u kojoj neće živjeti sa stalnim strahom od pitanja: „Što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude?“ Odgovor na to pitanje ne bi smio ovisiti samo o snazi jedne obitelji. On bi trebao biti ugrađen u sustav, zajednicu i društvo koje prepoznaje da briga za osobe s invaliditetom nije privremena obveza, nego trajna zajednička odgovornost.



Čitaj više  
16 min čitanja
SUKOBI OKO DONOŠENJA MEDICINSKIH ODLUKA U ZAJEDNIČKOJRODITELJ SKOJ SKRBI O DJECI S TEŠKOĆAMA U RZAVOJU I OSOBAMA S INVALIDI TETOM

SUKOBI OKO DONOŠENJA MEDICINSKIH ODLUKA U ZAJEDNIČKOJRODITELJ SKOJ SKRBI O DJECI S TEŠKOĆAMA U RZAVOJU I OSOBAMA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o sukobima u donošenju medicinskih odluka u zajedničkoj skrbi roditelja o djeci s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 

Kako različita mišljenja o različitim odluka u odgoju roditelja mogu utjecati na njihov život irazvoj djetetove samostalnosti i što kvalitetniji život.

Roditeljska skrb predstavlja skup prava, dužnosti i odgovornosti roditelja usmjerenih na zaštitu dobrobiti djeteta, njegov razvoj, zdravlje i ostvarivanje svih drugih prava zajamčenih domaćim i međunarodnim pravnim izvorima. Kada roditelji žive zajedno, donošenje važnih odluka vezanih uz dijete uglavnom se odvija kroz svakodnevnu komunikaciju  i dogovor. Međutim, nakon razvoda braka, prestanka izvan bračne zajednice ili prekida partnerskog odnosa, zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi može postati izvor ozbiljnih nesuglasica.  Takve nesuglasice osobito dolaze do izražaja kada je riječ o medicinskim odlukama koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju ili na osobe s invaliditetom kojima je potrebna pojačana zdravstvena, rehabilitacijska i socijalna podrška.

Za razliku od brojnih svakodnevnih roditeljskih odluka koje se mogu donositi samostalno, pitanja liječenja, rehabilitacije, uključivanja u terapijske programe, primjene određenih medicinskih postupaka ili davanja suglasnosti za složenije zdravstvene zahvate često zahtijevaju aktivnu suradnju oba roditelja. Kada suradnja izostane, posljedice ne pogađaju prvenstveno roditelje, nego dijete ili osobu s invaliditetom koja zbog odgađanja odluke može ostati bez pravodobne dijagnostike, liječenja ili rehabilitacijske podrške.

Djeca s teškoćama u razvoju često trebaju kontinuirano praćenje različitih stručnjaka.

U njihov život mogu biti uključeni pedijatri, neuropedijatri, psihijatri, logopedi,edukacijski rehabilitatori, fizioterapeuti, radni terapeuti, psiholozi i drugi stručnjaci.

Svaka od tih intervencija može zahtijevati roditeljsku suglasnost ili barem razumijevanje i prihvaćanje preporuka stručnjaka. 

Kada roditelji imaju različite poglede na potrebe djeteta, dolazi do sukoba koji mogu trajati mjesecima ili godinama.

Jedan od najčešćih izvora neslaganja odnosi se na prihvaćanje dijagnoze. Nekiroditelji teško prihvaćaju da dijete ima razvojne teškoće, poremećaj iz spektra autizma, intelektualne teškoće, kroničnu bolest ili drugo stanje koje zahtijeva dugotrajnu podršku. Nerijetko se događa da jedan roditelj prihvaća nalaze stručnjaka i želi započeti preporučene terapije, dok drugi smatra da je dijagnoza pogrešna, preuranjena ili nepotrebno stigmatizirajuća. 

Takve situacije mogu dovesti doodgađanja uključivanja djeteta u ranu intervenciju, premda stručna literatura iiskustvo pokazuju da upravo rano prepoznavanje teškoća i pravodobna podrška značajno utječu na razvojne ishode.

Sukobi se često pojavljuju i oko izbora terapijskih postupaka. Roditelji se mogu razlikovati u povjerenju koje imaju prema pojedinim stručnjacima, zdravstvenim
ustanovama ili metodama liječenja. 

Jedan roditelj može zagovarati intenzivniji rehabilitacijski program, dok drugi smatra da dijete ne treba biti dodatno opterećeno terapijama. Ponekad jedan roditelj podržava znanstveno utemeljene metode liječenja, dok drugi prednost daje alternativnim pristupima čija učinkovitost nije potvrđena stručnim dokazima. U takvim okolnostima stručnjaci se često nalaze između suprotstavljenih roditeljskih zahtjeva, pri čemu je njihova primarna odgovornost zaštita interesa djeteta.

Posebno osjetljiva pitanja odnose se na primjenu lijekova. Primjerice, kod djece s određenim neurološkim, psihijatrijskim ili razvojnim poremećajima liječnici mogu preporučiti farmakološko liječenje kao dio sveobuhvatnog terapijskog pristupa. Roditelji ponekad imaju različite stavove o sigurnosti i potrebi primjene lijekova. Dok jedan roditelj smatra da lijek može poboljšati kvalitetu života djeteta, drugi strahuje od mogućih nuspojava ili dugoročnih posljedica. Takva neslaganja mogu dovesti do situacija u kojima dijete tijekom boravka kod jednog roditelja prima terapiju, a kod drugog ne, što može ozbiljno ugroziti kontinuitet liječenja.

Slični problemi javljaju se kod odluka o kirurškim zahvatima, hospitalizaciji ili složenim dijagnostičkim postupcima. 

Kada je potrebna žurna medicinska intervencija, zdravstveni djelatnici uglavnom postupaju u skladu s pravilima struke i zaštite života izdravlja pacijenta. Međutim, kod planiranih zahvata nesuglasice roditelja mogu usporiti donošenje odluka i stvoriti dodatni stres za dijete koje se već suočava sa zdravstvenim izazovima.

U praksi nisu rijetke ni situacije u kojima sukob između roditelja nadilazi samo pitanje zdravstvene skrbi te postaje nastavak šireg konflikta nakon razvoda ili prekida zajednice. U takvim okolnostima medicinske odluke ponekad postaju sredstvo međusobnog nadmetanja, dokazivanja roditeljske kompetentnosti ili održavanja kontrole nad drugim roditeljem. 

Kada se zdravstvene potrebe djeteta nađu u središtu roditeljskog sukoba, postoji opasnost da stvarni interesi djeteta budu potisnuti u drugi plan.

Poseban izazov predstavljaju slučajevi u kojima dijete zbog svoje dobi ili prirode teškoća ne može jasno izraziti vlastite želje i potrebe. Djeca s težim intelektualnim teškoćama, višestrukim teškoćama ili složenim zdravstvenim stanjima često ovise o procjenama odraslih osoba. Upravo zbog toga odgovornost roditelja za suradnju i zajedničko donošenje odluka postaje još veća. Načelo najboljeg interesa djeteta zahtijeva da roditelji svoje osobne nesuglasice stave po strani i usmjere se na objektivne potrebe djeteta.

Kod starije djece i adolescenata važno je uvažavati njihovo mišljenje u skladu s dobi i stupnjem zrelosti. Suvremeni pristup pravima djece naglašava da dijete nije pasivni objekt zaštite nego nositelj prava koji ima pravo biti saslušan u svim pitanjima koja gase tiču. Kada je riječ o zdravstvenim odlukama, mišljenje djeteta može pružiti važne informacije o njegovim iskustvima, strahovima, očekivanjima i željama vezanim uz liječenje.

Slična pitanja pojavljuju se i kod osoba s invaliditetom koje, ovisno o vrsti i stupnju invaliditeta, mogu trebati različite oblike podrške pri donošenju odluka. Suvremeni međunarodni standardi, osobito oni koji proizlaze iz prava osoba s invaliditetom,
naglašavaju važnost poštovanja autonomije, dostojanstva i prava na samostalno odlučivanje. Čak i kada osoba treba određenu razinu podrške, polazište mora biti njezino pravo da sudjeluje u odlukama koje se odnose na vlastiti život i zdravlje.

U slučajevima kada roditelji ne mogu postići dogovor, često se postavlja pitanje uloge institucija. Stručnjaci sustava socijalne skrbi, zdravstveni djelatnici, sudovi i druge nadležne službe mogu biti uključeni u rješavanje sporova.

 Njihova zadaća nije birati „boljeg“ roditelja, nego procijeniti koja je odluka najviše u skladu s interesima djeteta.Takve procjene često zahtijevaju multidisciplinarni pristup koji uključuje medicinske,psihološke, socijalne i pravne aspekte.

Važnu ulogu imaju i stručna mišljenja liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika. Iako stručnjaci ne donose roditeljske odluke umjesto roditelja, njihove preporuke predstavljaju važan izvor informacija. Kada postoji više stručnih mišljenja, roditelji se mogu dodatno zbuniti, osobito ako se preporuke razlikuju.     Stoga je od velike važnosti jasna komunikacija između stručnjaka i roditelja, uz objašnjenje koristi, rizika i mogućih posljedica pojedinih opcija liječenja.

Medijacija se u mnogim slučajevima pokazuje korisnim alatom za rješavanje sukoba.            Za razliku od sudskog postupka, koji često dodatno produbljuje konflikt, medijacija omogućuje roditeljima da uz pomoć neutralne treće osobe pokušaju pronaći zajedničko rješenje. Uspješna medijacija ne znači da roditelji moraju dijeliti ista uvjerenja, nego da uspijevaju postići dogovor koji je prihvatljiv i usmjeren na potrebe djeteta.

Roditeljima djece s teškoćama u razvoju često je potrebna i dodatna psihološka podrška. Suočavanje s dijagnozom, brigom za budućnost djeteta, financijskim opterećenjima i svakodnevnim izazovima može dovesti do povećanog stresa, anksioznosti i emocionalne iscrpljenosti. 

Kada su roditelji pod dugotrajnim pritiskom, veća je vjerojatnost nastanka sukoba i smanjenja sposobnosti za konstruktivnu komunikaciju. Podrška stručnjaka za mentalno zdravlje može pomoći roditeljima da bolje razumiju vlastite reakcije i razviju učinkovitije obrasce suradnje.

Ne treba zanemariti ni ulogu društva u cjelini.            Obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom često se suočavaju s administrativnim preprekama, dugim listama čekanja, nedostatkom stručnjaka i ograničenom dostupnošću usluga. 

Kada sustav ne pruža pravodobnu podršku, roditeljski sukobi mogu postati još izraženiji jer roditelji osjećaju dodatni pritisak da sami pronađu rješenja. 

Jačanje dostupnosti zdravstvenih, rehabilitacijskih i savjetodavnih usluga može stoga neizravno pridonijeti smanjenju konflikata.

Važno je naglasiti da ne postoji univerzalno rješenje za sve sporove vezane uz medicinske odluke. 

Svako dijete, svaka osoba s invaliditetom i svaka obitelj predstavljaju jedinstvenu životnu situaciju. Ono što je prikladno za jedno dijete možda neće biti najbolje za drugo. Upravo zato odluke trebaju biti individualizirane, temeljene na stručnim spoznajama i usmjerene na stvarne potrebe osobe o kojoj je riječ.

U središtu svih rasprava mora ostati pitanje dobrobiti djeteta ili osobe s invaliditetom.

Roditelji imaju pravo iznositi različita mišljenja, postavljati pitanja i tražiti dodatna stručna objašnjenja. Međutim, njihova prava ne mogu biti važnija od prava djeteta nazdravlje, razvoj i odgovarajuću skrb. 

Kada se sukob pretvori u prepreku ostvarivanjutih prava, nužno je pronaći mehanizme koji će omogućiti donošenje odluka u najboljem interesu djeteta.

Suvremeno društvo sve više prepoznaje važnost partnerskog roditeljstva i uključivanja osoba s invaliditetom u procese odlučivanja koji se odnose na njihov život. 

Takav pristup zahtijeva međusobno poštovanje, otvorenu komunikaciju ispremnost na suradnju. Iako su neslaganja među roditeljima ponekad neizbježna,ona ne bi smjela ugroziti ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, rehabilitaciju i podršku potrebnu za puni razvoj potencijala svakog djeteta i svake osobe s invaliditetom.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da sukobi oko medicinskih odluka u zajedničkoj roditeljskoj skrbi predstavljaju složeno područje u kojem se isprepliću pravna, medicinska, psihološka i etička pitanja. 

Njihova složenost dodatno sepovećava kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom zbogpovećane potrebe za kontinuiranom zdravstvenom i rehabilitacijskom podrškom.

Ključ uspješnog rješavanja takvih sukoba nalazi se u dosljednom poštovanjunajboljeg interesa djeteta, uvažavanju stručnih preporuka, razvijanju kulture suradnje među roditeljima te osiguravanju sustavne podrške obiteljima. 

Samo takvim pristupom moguće je osigurati da zdravstvene odluke budu donesene pravodobno, odgovorno i u korist onih kojima su najpotrebnije.

Čitaj više  
11 min čitanja
ULOGA OBITELJI U OSTVARI VANJU I ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALDI TETOM

ULOGA OBITELJI U OSTVARI VANJU I ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o ulozi obitelji u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom.  Zašto je uloga obitelji važna u ostvarivanja prava člana s invaliditetom ikako takva podrška može unaprijediti njegovu kvalitetu života u uključenost u društvo.

Obitelj ima jednu od najvažnijih uloga u životu svake osobe, a njezina je važnost osobito izražena kada je riječ o osobama s invaliditetom. 

Ona je često prvo mjesto u kojem osoba dobiva emocionalnu sigurnost, podršku, zaštitu i pomoć u suočavanju s različitim životnim izazovima. Međutim, uloga obitelji ne bi se smjela svoditi isključivo na pružanje skrbi i svakodnevne pomoći. Obitelj je važan čimbenik u ostvarivanju ljudskih prava osobe s invaliditetom, njezinu uključivanju u zajednicu, razvoju samostalnosti i sudjelovanju u društvenom životu. Istodobno, kvaliteta života osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o tome koliko su obitelji dostupne informacije, usluge i različiti oblici društvene potpore.

Suvremeni pristup invaliditetu polazi od toga da invaliditet nije samo osobno obilježje pojedinca niti posljedica njegova zdravstvenog stanja, nego nastaje u međudjelovanju osobe i prepreka koje postoje u društvu. 

Te prepreke mogu biti fizičke, komunikacijske, informacijske, obrazovne, ekonomske i društvene. Upravo zato zaštita prava osoba s invaliditetom ne može biti odgovornost samo pojedinca ili njegove obitelji. Ona je istodobno odgovornost države, lokalne i regionalne samouprave, sustava obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, tržišta rada, pravosuđa, organizacija civilnog društva i cijele zajednice.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom predstavlja jedno od temeljnih polazišta suvremenog pristupa ovom području. 

Njezino je središnje načelo osiguravanje jednakog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osobama s invaliditetom. 

U tom okviru obitelj ima važnu, ali ne i zamjensku ulogu. Ona treba biti partner osobi s invaliditetom i sustavu podrške, a ne jedini nositelj odgovornosti za ostvarivanje prava. 

Hrvatski zakonodavni okvir također prepoznaje važnost obitelji, uz niz prava i usluga kojima se nastoji pružiti podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.

Za obitelj se suočavanje s invaliditetom često događa kroz niz različitih životnih faza. Kada se invaliditet ili teškoće u razvoju utvrde u ranom djetinjstvu, roditelji se mogu susresti s brojnim pitanjima vezanim uz zdravstvenu skrb, ranu intervenciju, rehabilitaciju, obrazovanje, socijalnu zaštitu i budućnost djeteta. Roditelji tada često postaju osobe koje koordiniraju različite sustave i pokušavaju povezati informacije koje dolaze iz zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih institucija. 

Upravo zato dostupnost jasnih i pravodobnih informacija predstavlja jedan od ključnih uvjeta za ostvarivanje prava.

U sustavu socijalne skrbi postoje različiti oblici podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Među njima su rana razvojna podrška, psihosocijalna podrška, pomoć u kući, boravak, organizirano stanovanje, osobna asistencija i inkluzivni dodatak. 

Rana razvojna podrška posebno je važna jer, osim stručne pomoći djetetu, uključuje i savjetodavnu pomoć roditeljima i drugim članovima obitelji. 

Time se prepoznaje činjenica da podrška djetetu nije odvojiva od podrške njegovoj obitelji.

Obitelj pritom često ima ulogu zagovaratelja prava. To znači da članovi obitelji pomažu osobi s invaliditetom razumjeti njezina prava, pronaći informacije, podnijeti zahtjeve, komunicirati s institucijama i, kada je potrebno, zaštititi je od diskriminacije ili drugih oblika povrede prava. 

U slučaju djece s teškoćama u razvoju roditelji imaju i odgovornost zastupanja djetetovih interesa, pri čemu se mora voditi računa o njegovim razvojnim mogućnostima, mišljenju i najboljem interesu. 

Hrvatsko obiteljsko zakonodavstvo roditeljsku skrb povezuje sa skrbi o zdravlju, razvoju, njezi, odgoju i obrazovanju djeteta, kao i sa zaštitom njegovih prava i dobrobiti.

Međutim, između zaštite i pretjerane zaštite postoji važna razlika. 

Namjera roditelja da zaštiti dijete ili odraslog člana obitelji od teškoća može biti razumljiva i prirodna, ali pretjerana zaštita može dugoročno ograničiti razvoj samostalnosti. 

Osoba s invaliditetom ima pravo sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njezin život, u skladu sa svojim sposobnostima i uz odgovarajuću podršku. 

Cilj obitelji stoga ne bi trebao biti da sve radi umjesto osobe, nego da joj pomogne razviti i koristiti vlastite sposobnosti. 

U tom smislu podrška treba biti individualizirana, razmjerna potrebama i usmjerena prema većoj autonomiji.

Posebno je važno razlikovati pojam skrbi od pojma podrške. 

Skrb podrazumijeva obavljanje određenih aktivnosti za drugu osobu kada ih ona ne može samostalno obavljati, dok podrška nastoji omogućiti osobi da što više toga učini sama. 

U suvremenom pristupu invaliditetu naglasak se sve više stavlja upravo na podršku koja omogućuje samostalno življenje, osobni izbor i sudjelovanje u zajednici.

Uloga obitelji posebno dolazi do izražaja u području obrazovanja. Roditelji djece s teškoćama u razvoju često sudjeluju u izboru obrazovnog programa, komunikaciji sa školom, praćenju prilagodbi i osiguravanju potrebne podrške. 

Njihova uključenost može biti iznimno važna, ali obrazovanje djeteta ne smije postati isključiva        odgovornost roditelja. Škola i obrazovni sustav trebaju osigurati razumne prilagodbe, odgovarajuću stručnu podršku i uvjete u kojima učenik može razvijati svoje potencijale i sudjelovati zajedno s vršnjacima.

Pravo na obrazovanje povezano je i s kasnijim mogućnostima zapošljavanja, društvenog sudjelovanja i neovisnog života. 

Ako dijete od najranije dobi dobiva poruku da je nemoćno i da će drugi uvijek odlučivati umjesto njega, takav pristup može ograničiti njegovu buduću autonomiju. Suprotno tome, obitelj koja potiče razvoj sposobnosti, donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti u skladu s mogućnostima djeteta stvara temelje za veću samostalnost u odrasloj dobi.

Jedno od važnih područja jest i zdravstvena zaštita. Obitelj često pruža pomoć pri odlascima liječniku, razumijevanju medicinskih informacija, provođenju terapijskih postupaka i praćenju zdravstvenog stanja. Posebno kod osoba s višestrukim ili težim oblicima invaliditeta članovi obitelji mogu biti ključni partneri zdravstvenim djelatnicima. Ipak, osoba s invaliditetom ne smije biti isključena iz odlučivanja o vlastitom zdravlju samo zato što joj je potrebna pomoć. Potrebno je razvijati pristupe koji omogućuju razumljivu komunikaciju, informirani pristanak i sudjelovanje osobe u odlukama koje se odnose na njezino tijelo i život.

Značajna je i uloga obitelji u ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbi. Hrvatski sustav predviđa različite oblike podrške, među kojima je i inkluzivni dodatak, namijenjen prevladavanju prepreka koje osobama s invaliditetom mogu onemogućavati puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi. 

Dostupne su i usluge osobne asistencije, psihosocijalne podrške, pomoći u kući,  organiziranog stanovanja i druge usluge.

Osobna asistencija pritom ima posebno značenje jer je usmjerena na pomoć osobi u aktivnostima koje zbog vrste i stupnja invaliditeta ne može samostalno obavljati, kako u kući tako i izvan nje. Takva podrška može imati izravan utjecaj na mogućnost obrazovanja, zapošljavanja, korištenja javnih usluga, održavanja društvenih kontakata i sudjelovanja u aktivnostima zajednice.                            U postupku ostvarivanja prava na osobnu asistenciju procjenjuju se potrebe korisnika, a o pravu odlučuje Hrvatski zavod za socijalni rad.

U određenim situacijama član obitelji može ostvariti status roditelja njegovatelja ili njegovatelja. 

To pravo prepoznaje činjenicu da neke osobe s invaliditetom imaju izrazito intenzivne potrebe za njegom i pomoći. 

Prema važećim pravilima, status roditelja njegovatelja ili njegovatelja povezan je s propisanim uvjetima, uključujući situacije potpune ovisnosti o pomoći druge osobe, nepokretnosti uz uporabu ortopedskih pomagala, određene razine poremećaja autističnog spektra ili višestrukih oštećenja zbog kojih je osoba potpuno ovisna o pomoći i njezi druge osobe.

Međutim, činjenica da obitelj pruža intenzivnu skrb ne bi smjela značiti da obitelj ostaje sama. Dugotrajna skrb može imati značajne fizičke, psihološke, socijalne i financijske posljedice za članove obitelji. 

Roditelji i drugi članovi obitelji mogu zbog potreba osobe s invaliditetom smanjiti radno vrijeme, napustiti zaposlenje, ograničiti društveni život ili odgoditi vlastite obrazovne i profesionalne planove. 

U takvim okolnostima podrška obitelji mora uključivati i zaštitu njezinih potreba.

To je posebno važno kada je riječ o roditeljima koji dugotrajno pružaju intenzivnu skrb. 

Sustav koji se oslanja pretežito na neplaćeni ili nedovoljno vrednovani rad članova obitelji riskira stvaranje nejednakosti između obitelji koje imaju različite materijalne, zdravstvene i socijalne kapacitete. Zbog toga je potrebno razvijati usluge predaha, pomoć u kući, osobnu asistenciju, savjetovanje, psihosocijalnu podršku i druge oblike pomoći koji obitelji omogućavaju da dugoročno održi kvalitetu života.

Uloga obitelji mijenja se i tijekom životnog vijeka osobe s invaliditetom. Potrebe djeteta nisu jednake potrebama odrasle osobe, kao što potrebe mlade osobe nisu jednake potrebama osobe starije životne dobi. 

Prijelaz iz osnovnog u srednje obrazovanje,          iz srednje škole prema zapošljavanju,                      iz roditeljskog doma prema samostalnom ili organiziranom stanovanju te promjene povezane sa starenjem predstavljaju razdoblja u kojima je posebno važna koordinirana podrška.

Upravo je prijelaz u odraslu dob često izazovan. Roditelji koji su godinama organizirali svakodnevni život svog djeteta mogu imati opravdanu zabrinutost zbog njegove  budućnosti. Istodobno, mlada osoba s invaliditetom treba dobiti mogućnost razvijanja odraslih uloga, donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti. 

U tom procesu obitelj može biti važan oslonac, ali cilj bi trebao biti postupno stvaranje životnih uvjeta u kojima osoba može ostvarivati svoje izbore uz onu razinu podrške koja joj je potrebna.

Samostalan život pritom ne znači nužno život bez i kakve pomoći.                  

Za osobu s invaliditetom samostalnost može značiti mogućnost izbora gdje će živjeti, s kim će živjeti, kako će organizirati svoj dan, koje će aktivnosti obavljati i kome će se obratiti za pomoć. Organizirano stanovanje, osobna asistencija i drugi oblici podrške mogu biti važni upravo zato što omogućuju da osoba živi u zajednici, a ne da zbog nedostatka odgovarajuće podrške bude izolirana ili institucionalizirana. 

Hrvatski sustav socijalne skrbi prepoznaje organizirano stanovanje kao uslugu kojom se osigurava stanovanje uz stalnu ili povremenu stručnu i drugu pomoć i podršku u zadovoljavanju osnovnih životnih, socijalnih, obrazovnih, radnih, kulturnih i drugih potreba.

Zaštita prava osoba s invaliditetom uključuje i zaštitu od diskriminacije, nasilja, zanemarivanja i iskorištavanja.              Osobe koje ovise o pomoći drugih mogu biti u povećanom riziku od različitih oblika povrede prava, osobito kada nemaju dovoljno društvenih kontakata ili kada se njihovo mišljenje sustavno zanemaruje. Obitelj u tom smislu može imati zaštitnu funkciju, ali istodobno treba biti svjesna opasnosti od nenamjernog ograničavanja autonomije osobe.       Zaštita ne znači preuzimanje kontrole nad životom osobe, nego stvaranje uvjeta u kojima ona može biti sigurna i istodobno ostvarivati svoja prava.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti osobama s intelektualnim teškoćama i osobama koje imaju teškoće u komunikaciji. Činjenica da osoba svoje potrebe ili odluke ne izražava na uobičajen način ne znači da nema pravo biti saslušana. Obitelj često najbolje poznaje načine na koje osoba komunicira, njezine navike, interese i potrebe te može pomoći stručnjacima u razumijevanju njezinih poruka. Međutim, ta uloga treba biti usmjerena prema omogućavanju komunikacije osobe, a ne prema govorenju umjesto nje kada to nije potrebno.

Slično vrijedi i za donošenje važnih životnih odluka. Umjesto automatskog odlučivanja umjesto osobe, potrebno je razvijati modele odlučivanja uz podršku.    To podrazumijeva da se osobi pruže informacije na razumljiv način, dovoljno vremena za razmišljanje i pomoć u sagledavanju mogućih posljedica različitih odluka. 

Obitelj u takvom modelu postaje partner koji pomaže osobi da izrazi svoju volju i donese odluku, a ne subjekt koji tu odluku automatski donosi umjesto nje.

Jedna od najvažnijih uloga obitelji jest i borba protiv društvene stigme.      Unatoč napretku u razumijevanju invaliditeta, osobe s invaliditetom i dalje se mogu suočavati s predrasudama, stereotipima i društvenom isključenošću. Ponekad se na osobu gleda prvenstveno kroz njezin invaliditet, dok se zanemaruju njezine sposobnosti, interesi, profesionalne ambicije i osobnost. Takav pristup može dovesti do smanjenih očekivanja i ograničavanja mogućnosti sudjelovanja.

Obitelj može biti važan nositelj promjene takvih stavova. 

Otvorenim razgovorom o invaliditetu, uključivanjem osobe u društvene aktivnosti i poticanjem njezina obrazovanja, rada, sporta, kulture i drugih interesa, obitelj šalje poruku da invaliditetne određuje cjelokupni identitet osobe. Istodobno, važno je da društvo ne očekuje od obitelji da sama mijenja sve postojeće prepreke. Potrebne su sustavne promjene kojima se uklanjaju arhitektonske i komunikacijske prepreke, osigurava pristupačan prijevoz, dostupno obrazovanje, mogućnost zapošljavanja i adekvatne usluge podrške.

Zapošljavanje je jedno od područja u kojima se posebno vidi povezanost obiteljske i društvene podrške. Obitelj može pomoći mladoj osobi u razvoju radnih navika, obrazovanju i traženju zaposlenja, ali odgovornost za pristupačno tržište rada ne može biti na obitelji. 

Osoba s invaliditetom treba imati priliku razvijati profesionalne interese i ostvariti pravo na rad pod jednakim uvjetima. Poslodavci i institucije pritom imaju odgovornost stvarati uvjete u kojima invaliditet ne predstavlja automatsku prepreku profesionalnom razvoju.

Financijska sigurnost također je važan element ostvarivanja prava.  Troškovi povezani s invaliditetom mogu biti značajni i uključivati medicinska pomagala, prijevoz, prilagodbu stambenog prostora, rehabilitaciju, osobnu podršku i druge potrebe. Zbog toga prava iz sustava socijalne zaštite imaju važnu ulogu u smanjivanju ekonomskih posljedica invaliditeta. Istodobno, financijska prava ne bi trebala biti promatrana izolirano od drugih oblika podrške. Novčana naknada može ublažiti određeni trošak, ali sama po sebi ne može osigurati pristupačno obrazovanje, osobnu asistenciju, uključivanje u zajednicu ili mogućnost samostalnog života.

U tom smislu posebno je važna koordinacija različitih sustava. Obitelji se često susreću s administrativnim postupcima u više institucija i s potrebom prikupljanja različite dokumentacije. 

Ako sustavi međusobno nisu dovoljno povezani, obitelj može postati svojevrsni "koordinator" cijelog sustava, što je osobito teško za obitelji koje već pružaju intenzivnu skrb. Jedan od važnih ciljeva javnih politika stoga bi trebao biti pojednostavljivanje postupaka, jasna dostupnost informacija i bolja međuresorna suradnja.

Osim formalnih prava, ne smije se zanemariti ni svakodnevni život. 

Kvaliteta života osobe s invaliditetom ne mjeri se samo time ima li određenu naknadu ili ostvaruje li neku uslugu. Važno je može li otići u trgovinu, koristiti javni prijevoz, posjetiti prijatelje, baviti se sportom, sudjelovati u kulturnom životu, imati partnerski odnos, raditi, obrazovati se i donositi odluke o vlastitom životu. Upravo se u tim svakodnevnim situacijama najjasnije vidi koliko je društvo doista uključivo.

Obitelj može biti most između osobe i zajednice, ali taj most ne smije postati jedini put prema društvenom sudjelovanju. Ako se sve aktivnosti osobe odvijaju unutar obiteljskog doma i ako je obitelj jedini izvor pomoći, postoji rizik socijalne izolacije. 

Stoga je potrebno razvijati lokalne usluge i aktivnosti koje omogućavaju osobama s invaliditetom sudjelovanje izvan obitelji. To uključuje pristupačne kulturne i sportske sadržaje, udruge, dnevne centre, obrazovne programe, radne aktivnosti i druge oblike društvenog života.

Uloga organizacija osoba s invaliditetom također je iznimno važna. One mogu pružati informacije, savjetovanje, edukaciju, psihosocijalnu podršku i pomoć u zagovaranju prava. Osim toga, predstavljaju važan kanal putem kojeg osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u oblikovanju javnih politika. U Hrvatskom institucionalnom okviru postoje i tijela u kojima sudjeluju predstavnici organizacija osoba s invaliditetom, što pokazuje važnost njihova sudjelovanja u kreiranju politika koje ih izravno se tiču.

Obitelji bi stoga trebale imati mogućnost povezivanja s drugim obiteljima koje se nalaze u sličnim situacijama. Razmjena iskustava često ima veliku vrijednost jer omogućava praktične informacije koje se ne mogu uvijek pronaći u formalnim izvorima. Međutim, iskustvo druge obitelji ne treba automatski predstavljati pravilo za svaku osobu. Potrebe osoba s invaliditetom razlikuju se, pa podrška mora biti individualizirana.

Posebno je važno govoriti i o roditeljima koji se zbog intenzivne skrbi mogu osjećati iscrpljeno, usamljeno ili preopterećeno.                  Od obitelji se često očekuje velika razina odgovornosti, a istodobno se njihove vlastite potrebe mogu zanemariti. Dugotrajno opterećenje može utjecati na odnose među članovima obitelji, profesionalni život, financijsku sigurnost i mentalno zdravlje. 

Zbog toga je podrška obitelji sastavni dio politike podrške osobama s invaliditetom, a ne dodatak koji se pruža tek kada nastane problem.

Važno je pritom izbjeći romantiziranje obiteljske skrbi. Ljubav, solidarnost i odgovornost članova obitelji ne znače da se od njih može očekivati ne ograničena dostupnost i odricanje. Obitelj može biti snažan izvor podrške, ali ne može i ne treba preuzeti funkcije svih javnih sustava. Kada se obitelj promatra kao "prirodni" i uvijek dostupan resurs, postoji opasnost da se zanemari potreba za razvojem javnih usluga i profesionalne podrške.

Društvo koje želi stvarno zaštititi prava osoba s invaliditetom mora stoga istodobno štititi i podržavati obitelji. To znači omogućiti dostupne zdravstvene i socijalne usluge, kvalitetno obrazovanje, fleksibilne oblike rada, primjerenu financijsku potporu, usluge osobne asistencije, mogućnosti predaha za članove obitelji koji pružaju intenzivnu skrb te pristupačne oblike stanovanja. 

Takav pristup smanjuje pritisak na obitelj i istodobno povećava mogućnosti osobe s invaliditetom da živi aktivan i samostalan život.

U konačnici, najvažnije je promijeniti perspektivu. Osoba s invaliditetom nije objekt skrbi nego nositelj prava. Obitelj nije institucija socijalne skrbi, nego partner i važan izvor podrške. Država i društvo nisu promatrači, nego nositelji odgovornosti za stvaranje uvjeta u kojima se prava mogu stvarno ostvarivati. Tek kada se te uloge međusobno nadopunjuju, moguće je govoriti o uključivom društvu.

Uloga obitelji u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom stoga je višestruka.                        Ona obuhvaća emocionalnu i praktičnu podršku, pomoć u komunikaciji, zagovaranje prava, suradnju sa stručnjacima i institucijama, poticanje obrazovanja i zapošljavanja te stvaranje uvjeta za samostalnost i društvenu uključenost. Istodobno, obitelj treba imati pravo na vlastitu podršku i zaštitu od prekomjernog tereta skrbi. Samo obitelj
koja ima dostupne informacije, usluge i podršku može dugoročno biti stabilan oslonac osobi s invaliditetom.

Zaštita prava osoba s invaliditetom ne završava priznavanjem nekog prava na papiru. Pravo dobiva stvarni smisao tek kada osoba može to pravo koristiti u svakodnevnom životu. Ako osoba formalno ima pravo na obrazovanje, ali nema potrebnu podršku za pristup školi; ako ima pravo na rad, ali radno mjesto nije pristupačno;  ako ima pravo na sudjelovanje u zajednici, ali nema mogućnost prijevoza ili osobne asistencije, tada postoji razlika između formalne i stvarne ravnopravnosti.

Zato je potrebno graditi sustav u kojem se osoba s invaliditetom i njezina obitelj ne moraju neprestano boriti za osnovne uvjete života. Institucije trebaju biti dostupne, informacije razumljive, postupci što jednostavniji, a usluge dovoljno razvijene da odgovaraju različitim potrebama. 

U takvom sustavu obitelj može svoju energiju usmjeriti na ono što joj je najvažnije – odnos s članom obitelji, njegov razvoj, sigurnost, zadovoljstvo i kvalitetu života – umjesto da najveći dio vremena troši na savladavanje administrativnih i institucionalnih prepreka.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da obitelj je jedan od ključnih čimbenika u ostvarivanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom, ali njezina se uloga mora promatrati u širem društvenom kontekstu. Obitelj može pružiti ljubav, razumijevanje, svakodnevnu pomoć i snažnu zagovaračku podršku, ali ne može sama osigurati sve uvjete potrebne za ravnopravno sudjelovanje u društvu. 

Za to je potreban usklađen sustav javnih politika, dostupnih usluga i društvene odgovornosti.

Pravi cilj nije društvo u kojem obitelj mora sve učiniti za osobu s invaliditetom, nego društvo u kojem osoba s invaliditetom, uz podršku obitelji i zajednice, može ostvarivati svoja prava, donositi odluke i živjeti život koji odgovara njezinim željama i mogućnostima.    

U tom procesu obitelj ostaje nezamjenjiva kao izvor bliskosti i podrške, ali njezina snaga treba biti osnažena sustavom koji prepoznaje potrebe i osobe s invaliditetom i njihovih obitelji. Tek tada zaštita prava prestaje biti samo zakonska obveza i postaje stvarna svakodnevna praksa uključivog društva.


Čitaj više  
23 min čitanja