LJUBAV

PRAVA I ISKRENA LJUBAV NE POZNAJE RAZLIKE NITI PREDRASUDE

PRAVA I ISKRENA LJUBAV NE POZNAJE RAZLIKE NITI PREDRASUDE

U vremenu kada su društvene podjele i predrasude još uvijek prisutne u svakodnevnom životu, ljubav ostaje jedina univerzalna snaga koja nadilazi sve granice. Prava i iskrena ljubav ne pita za godine, izgled, porijeklo, zdravstveno stanje ili društveni status – ona jednostavno povezuje dvoje ljudi koji se prepoznaju srcem

„Ljubav ne zna za etikete ni za tuđa mišljenja. Kad je iskrena, ona ruši zidove i spaja ono što se drugima možda čini nespojivim“, ističe psihologinja i savjetnica za odnose, Marina Kovačević.

U društvu koje često postavlja okvire i očekivanja, mnogi se i dalje boje voljeti otvoreno. Posebno kada je riječ o vezama u kojima postoje razlike – bilo u dobi, zdravstvenom stanju, imovinskim prilikama ili životnim okolnostima. No stručnjaci upozoravaju kako upravo takve veze najčešće počivaju na iskrenijoj i dubljoj povezanosti.

„Kad dvoje ljudi dijeli iste vrijednosti i međusobno poštovanje, tada sve druge razlike postaju nevažne. Ljubav koja je utemeljena na razumijevanju i podršci ima snagu trajati unatoč svim izazovima“, dodaje Marina Kovačević.

Primjeri iz svakodnevnog života potvrđuju da ljubav zaista ne poznaje granice. Mnogi parovi koji su se suočili s osudama okoline svjedoče da ih je upravo zajednička borba ojačala i dodatno povezala. Ljubav, kažu, postaje najčistija onda kada je društvo pokušava ograničiti.

Ljubav ne traži savršene ljude, nego iskrena srca.
I dok svijet još uvijek uči kako biti tolerantan, ljubav nas iznova podsjeća na ono najvažnije – da su osjećaji, razumijevanje i toplina ono što nas čini ljudima.

 

Čitaj više  
6 min čitanja
IMAJU LI OSOBE S INVALIDITETOM PRAVO NA LJUBAV I BRAK ?

IMAJU LI OSOBE S INVALIDITETOM PRAVO NA LJUBAV I BRAK ?

LJUBAV  I PARTNERSTVO IZMEĐU ZDRAVE OSOBE I OSOBE S INVALIDITETOM U ovom članku osvrnut ćemo se na najljepši osjećaj koji ljudi posjeduju, ali i zaslužuju, a to je iskrena ljubav.

Kada spominjemo ljubav ona je svojstvena svim živim bićima, i prema mnogima smatra se pokretačem života. Ljubavi ima mnogo od one za neke najvažnije ljubavi prema samome sebi što se zove samopoštovanje, a koja bi trebala biti naj važnija. Voljeti sebe je osnovni je preduvjet da bi smo mogli voljeti drugu osobu. Drugi oblici ljubavi uključuju ljubav roditelja prema djeci,    i djece prema roditeljima, braći ,sestrama zapravo cijeloj obitelji kao našim prvim i najvažnijim osobama od kojih učimo što je, kako izgleda ili bi trebala izgledati prava ljubav.

Kako zdrava djeca, i ona s teškoćama u razvoju odrastaju, uključuju se u društvo kroz vrtić, osnovnu i srednju školu mnogi i fakultet u tom periodu stvaraju se prve ljubavi one zasnovane na vanjskoj privlačnosti, manje na osjećajima, zajedničkim vrijednostima i pogledima na život. U tom ranom razdoblju osobe s invaliditetom su nažalost bombardirane izrugivanjem, predrasudama pa i diskriminacijom što zasigurno utječe na njihovu sliku o sebi. Odrastanjem mijenjaju se pogledi na život, pa tako i na samu ljubav koja se više ne zasniva na osjećajima i vanjskoj privlačnosti, već osobe bile one zdrave ili s invaliditetom prepoznaju zajedničke vrijednosti, razmišljanja, interese i ciljeve oslobođeni predrasuda.

Kada govorimo o ljubavi i partnerskim odnosima između zdrave osobe i osobe s invaliditetom važno je spomenuti kako trud, prioriteti, pravo na slobodu odabir partnera, a što je važno za sam početak, te izražavanje vlastitih potreba i želja uz partnerovo poštovanje od velikog je značaja u stvaranju zrele ljubavi i partnerskog odnosa. Kao i svi osobe s invaliditetom maštaju o upoznavanju prave osobe za sebe, zamišljaju kako ta osoba izgleda, no kada se vrate u realnost i suoče sa svojim invaliditetom postavljaju si pitanje: tko uopće želi mene iskreno voljeti i biti sa mnom. Zbog svog invaliditeta mladići ili djevojke čak i muškarci i žene ne osjećaju se privlačno posebno ne zdravim osobama s obzirom da živimo u društvu punom predrasuda zbog čega se ne upuštaju u odnose sa zdravim osobama, već traže sebi slične. Osobe s invaliditetom češće ulaze u ljubavne i partnerske odnose sa sebi sličnima jer se tako osjećaju prihvaćene i voljene ne dopuštajući da ih ljubav vodi prema nečem drugom na to dodatno probleme stvara okolina govoreći kako zbog invaliditeta nisu dostojni nikoga izrugujući se, „ što će zdrav mladić/ djevojka sa tobom bolesnom / bolesnim“ zbog čega si predbacuju da ne vrijede ništa. Dogodi li se pak ljubav između zdrave osobe i osobe s invaliditetom treba je prihvatiti i graditi neovisno o mišljenju okoline. Ljubav i partnerski odnos između zdrave osobe i osobe s invaliditetom nije nužno nemoguća ako se i dogodi može opstati čak i završiti brakom. Najpoznatija veza između zdrave osobe i osobe s invaliditetom je brak Deane Bačko poznate kao djevojke s krilima-Članak možemo zaključiti mišljenjem da i osobe s invaliditetom. 

Članak možemo zaključiti mišljenjem da i osobe s invaliditetom zaslužuju priliku bezobzira na svoj invaliditet biti voljene, imati partnerski odnos neovisno o tome da li je
isti započet sa osobom s invaliditetom ili s osobom bez invaliditeta, najvažnije je u svemu da se te dvije osobe međusobno poštuju i cijene što je jedna od najvažnijih životnih vrijednosti.

Čitaj više  
7 min čitanja
LJUBAV I PARTNERSTVO IZMEĐU DVIJE OSOBE S INVALIDITETOM

LJUBAV I PARTNERSTVO IZMEĐU DVIJE OSOBE S INVALIDITETOM

U prethodnom članku pisali smo vrstama ljubavi, o tome kako svaka ideja o ljubavi se mijenja ovisno o dobi našeg odrastanja, od najranije dobi do adolescencije i konačno zrele dobi, te kako društvo gleda na ljubav i partnerstvo između zdrave osobe i osobe s invaliditetom.

U ovom članku ćemo vidjeti kako izgleda ljubav kada se dogodi između dvije osobe s invaliditetom, a što nije rijetkost. Ljubav ona iskrena i prava ne mjeri fizičku snagu, ne broji korake, ne ocjenjuje savršenstvo tijela niti uspoređuje mogućnosti (barem bi tako trebalo biti). Zato je ljubav u pravilu ljubav osoba s invaliditetom ona koja je često duboka, iskrena i isprepletena razumijevanjem koje u današnjem društvu rijetko viđeno.

Društvo često nosi ukorijenjene predrasude o tome tko „ može“ ili „ ne može“ voljeti i biti voljen što zbog krive slike koju često nameću mediji, iako se malo pa gotovo ništa ne govori o osobama s invaliditetom općenito, a pogotovo o njihovom ljubavnom životu. Osobe s invaliditetom nažalost nisu pošteđene predrasuda, jer se smatra da im je ljubav ne dostižna ili da ju ne zavrjeđuju. Stvarnost je posve drugačija, ljubav i partnerstvo jednako su važni, potrebni i ostvarivi kao i kod bilo kojeg drugog para koji  nema nikakav oblik invaliditeta.

Partnerstvo između osoba s invaliditetom nerijetko se zasniva na puno dubljem razumijevanju svakodnevnih životnih izazova. Ne znači da nema poteškoća, no one se dijele i rješavaju zajedno. Zajedničko iskustvo nerijetko je snažna poveznica, od razumijevanja tjelesnog ograničenja, do emocionalne podrške u trenucima kada se stvari doimaju nerazumljivim.

Važno je naglasiti da ljubavi između dvije osobe s invaliditetom nisu jedinstvene samo po invaliditetu. Neke od tih priča temelje se na prijateljstvu, neke su započele tijekom i nakon studiranja, neke su nastale iz zajedničkog aktivizma ili posla. Jedan od čestih izazova je priznati da osobe s invaliditetom također imaju pravo na ljubav, partnerstvo i emotivnost.

Ljubav nije privilegija, već stvar ljudskog dostojanstva. Potrebno je da obitelj, društvo i institucije prepoznaju važnost emocionalnog života i partnerstva te osiguraju uvjete i podrže iste u smislu pristupačnog prostora i savjetovanja bez predrasuda. Ljubav između dvije osobe s invaliditetom nije ništa manje strastvena, nježnija, izazovna ili lijepa, već je posve jednaka kao i svaka druga i jedinstvena.

Ljubav nije privilegija, već stvar ljudskog dostojanstva. Potrebno je da obitelj, društvo i institucije prepoznaju važnost emocionalnog života i partnerstva te osiguraju uvjete i podrže iste u smislu pristupačnog prostora i savjetovanja bez predrasuda. 

Ljubav između dvije osobe s invaliditetom nije ništa manje strastvena, nježnija, izazovna ili lijepa, već je posve jednaka kao i svaka druga i jedinstvena.

Čitaj više  
7 min čitanja
VAŽNOST EMOCIJA U LJUBAVNIM ODNOSIMA OSOBA S INVALIDITETOM

VAŽNOST EMOCIJA U LJUBAVNIM ODNOSIMA OSOBA S INVALIDITETOM

Emocije igraju ključnu ulogu u svakom ljubavnom odnosu, a za osobe s invaliditetom, njihove emocije i način na koji se manifestiraju u odnosima mogu imati dodatne složenosti i izazove, ali i duboku važnost za kvalitetu života i međuljudskih veza. Razumijevanje i njegovanje emocionalne povezanosti u takvim odnosima može imati velik utjecaj na osobnu dobrobit i osjećaj ispunjenosti. Evo nekoliko aspekata koji čine emocije iznimno važnima u ljubavnim odnosima osoba s invaliditetom:

1. Povezanost i intimnost

Ljubav i emocionalna povezanost ključni su za stvaranje intimnosti u vezi. Osobe s invaliditetom često mogu biti suočene s izolacijom ili stigmatizacijom zbog svog stanja, pa je emocionalna podrška partnera od velike važnosti. Ova podrška omogućava im da se osjećaju voljeno, prihvaćeno i poštovano, čime se jača emocionalna intimnost, koja je osnova za zdrav i stabilan odnos.

2. Izražavanje i prepoznavanje emocija

Osobe s invaliditetom, posebno ako imaju fizičke ili kognitivne prepreke, mogu se suočavati s izazovima u izražavanju svojih emocija na načine koji su društveno uobičajeni. Na primjer, osoba s motoričkim smetnjama može imati poteškoća u verbalnom izražavanju svojih osjećaja, dok osoba s intelektualnim ili emocionalnim teškoćama može imati izazove u prepoznavanju i interpretiranju emocija drugih. Stoga, strpljenje, razumijevanje i otvorena komunikacija u odnosima postaju još važniji.

3. Stigma i društvena predrasuda

Društvene predrasude prema osobama s invaliditetom mogu dodatno otežati emocionalni život, jer takve osobe mogu biti izložene negativnim stereotipima i diskriminaciji. Zbog toga je emocionalna podrška partnera ključna za izgradnju samopouzdanja i osjećaja sigurnosti. Uz to, osjećaj ljubavi i prihvaćanja od partnera pomaže u smanjenju negativnih utjecaja društvenih predrasuda.

4. Izgradnja samopouzdanja

Ljubavni odnosi mogu biti izvor emocionalne stabilnosti i pomoći u izgradnji samopouzdanja, što je posebno važno za osobe s invaliditetom koje se možda suočavaju s niskim samopoštovanjem zbog svoje situacije. Kroz ljubav i emocionalnu podršku partnera, osobe s invaliditetom mogu osjećati da su voljene i cijenjene, što doprinosi njihovoj emocionalnoj dobrobiti.

5. Zajednički izazovi i emocionalna otpornost

Zajedno s partnerom, osobe s invaliditetom mogu prolaziti kroz različite izazove, od fizičkih problema do društvenih prepreka, što zahtijeva emocionalnu otpornost i sposobnost suočavanja sa stresom. Ovi zajednički izazovi mogu, s jedne strane, jačati emocionalnu povezanost između partnera, ali s druge strane, mogu dovesti do napetosti, frustracija i stresa u odnosu. Bitno je razviti emocionalnu inteligenciju i strategije za prevladavanje tih teškoća.

6. Prilagodba u seksualnom životu

Za mnoge osobe s invaliditetom, seksualnost i emocionalna intimnost mogu biti specifične i zahtijevati dodatnu prilagodbu. Kroz otvorenu i iskrenu komunikaciju, partneri mogu zajedno istraživati načine za održavanje emocionalne i fizičke povezanosti, unatoč fizičkim ograničenjima ili drugim izazovima.

7. Podrška obitelji i društva

Osobe s invaliditetom često ovise o podršci šire zajednice, uključujući obitelj i prijatelje, kako bi njihovi emocionalni i ljubavni odnosi bili uspješni. Otvorena podrška obitelji, kao i svijest o specifičnim potrebama takvih odnosa, mogu omogućiti veću slobodu i samostalnost u ljubavnim vezama, čime se smanjuje socijalna izolacija i povećava emocionalna kvaliteta života.

8. Značaj emocionalne sigurnosti

Za osobu s invaliditetom, osjećaj sigurnosti, kako emocionalne tako i fizičke, u ljubavnom odnosu je ključno. Sigurnost omogućuje osobi da se osjeća voljeno i poštovano u svim aspektima svog života. Partneri koji stvaraju sigurno emocionalno okruženje mogu pomoći osobi s invaliditetom da se osjeća ugodno i prihvaćeno u svom svakodnevnom životu.

Zaključak

Emocije u ljubavnim odnosima osoba s invaliditetom nisu samo važan element za njihovu emocionalnu dobrobit, već i ključni faktor koji može oblikovati njihov svakodnevni život, samopouzdanje i kvalitete odnosa. Stvaranje prostora za razumijevanje, prihvaćanje i otvorenu komunikaciju u takvim vezama može doprinijeti jačanju međuljudskih veza i omogućiti oboma partnerima da u potpunosti uživaju u emocionalnoj bliskosti i ljubavi.
Čitaj više  
14 min čitanja
PRAKTIČNI VODIČZA ZAJEDNIČKI ŽIVOT OSOBA S INVALIDI TETOM

PRAKTIČNI VODIČZA ZAJEDNIČKI ŽIVOT OSOBA S INVALIDI TETOM

Ovaj vodič osmišljen je kako bi pomogao parovima s invaliditetom da stvore dom pun poštovanja, sigurnosti i međusobne podrške.

1. Zajednička vizija i komunikacija

Otvorena komunikacija temelj je svake uspješne veze. Razgovarajte o očekivanjima, granicama, strahovima i željama prije nego što započnete zajednički život.                   • Dogovorite zajedničke ciljeve — kako zamišljate svoj dom, podršku jedno drugome, slobodno vrijeme i način rješavanja problema.                              • Učite jedno drugo što vam pomaže u svakodnevnim situacijama vezanim uz invaliditet.                             • Redovito provjeravajte osjećate li se oboje ravnopravno i podržano. 

Savjet: Vodite 'dnevnik dogovora' ili bilježnicu u koju zapisujete zajedničke planove, obaveze i sitne pobjede. 

2. Uređenje pristupačnog doma

Pristupačnost nije luksuz — to je preduvjet samostalnosti i dostojanstva.                        • Prilagodite raspored namještaja tako da se oboje možete kretati sigurno i bez prepreka.                              • Koristite pomagala i tehnologije koje olakšavaju svakodnevne aktivnosti (npr. podizne ručke, govorne aplikacije, signalna svjetla, pametni kućni sustavi).                                • Vodite računa o rasvjeti, sigurnosti, stabilnim površinama i visini ormarića. 

Savjet: Napravite popis osobnih potreba i pronađite zajednički kompromis u uređenju prostora. 

3. Podjela obaveza prema mogućnostima

Ključ nije u tome da sve bude 'jednako', nego da bude pravedno i izvedivo.    • Realno razgovarajte o tome što tko može obaviti samostalno, a što uz pomoć.                                  • Uspostavite tjedni plan aktivnosti i kućnih zadataka.                              • Ako je potrebno, uključite osobne asistente ili druge oblike podrške.   

Savjet: Umjesto 'tko što mora', razmišljajte u kategorijama 'što možemo zajedno' – to gradi bliskost i smanjuje stres. 

4. Zdravlje, energija i emocionalna dobrobit

Briga o zdravlju i emocijama jednako je važna kao i fizička pristupačnost.          • Podržavajte jedno drugo u redovitom uzimanju terapija i odlascima liječniku.            • Poštujte partnerove granice kad mu/joj treba odmor.                                   • Njegujte male rituale – zajedničku jutarnju kavu, šetnju, večernju zahvalnost ili film. 

Savjet: Naučite prepoznavati znakove umora ili emocionalnog opterećenja kod partnera i reagirajte nježno, bez osuđivanja. 

5. Financijska organizacija i planiranje

Financijska stabilnost važna je za osjećaj sigurnosti.       • Dogovorite način na koji upravljate prihodima (zajednički, djelomično zajednički, odvojeni računi).                                 • Planirajte troškove pomagala, asistencije i prilagodbi unaprijed.             • Ostavite prostor i za osobne potrebe — male radosti čine veliku razliku. 

Savjet: Vodite zajedničku tablicu troškova i revidirajte je svakog mjeseca. 

6. Odnosi s obitelji, prijateljima i zajednicom

Vaš dom i vaš odnos pripadaju vama, ne drugima.                                • Jasno postavite granice prema članovima obitelji, posebno ako pokušavaju utjecati na vaše odluke.       • Održavajte kontakte s prijateljima, ali njegujte i vrijeme samo za vas dvoje. • Uključite se u zajednicu osoba s invaliditetom — dijeljenje iskustava i podrška drugih često su od neprocjenjive vrijednosti. 

Savjet: Napravite 'listu radosti' – stvari koje vas ispunjavaju i povezuju – i redovito ih uključujte u svoj tjedan. 

7. Podrška sustava i prava

Poznavanje svojih prava olakšava zajednički život.    • Informirajte se o pravima na osobnu asistenciju, prilagodbu prostora, naknade i potporne usluge. • Obratite se lokalnim centrima za socijalnu skrb, udrugama ili savjetovalištima za osobe s invaliditetom.                        • Ne bojte se tražiti pomoć – pravo na podršku nije privilegija, već osnovno ljudsko pravo. 

Savjet: Uključite kontakte institucija i udruga u zajedničku mapu ili bilježnicu, kako biste uvijek imali brzi pristup informacijama. 

Zajednički život osoba s invaliditetom nije ograničenje — on je dokaz da ljubav, razumijevanje i zajedništvo mogu nadvladati sve prepreke. Kroz prilagodbu, otvoren razgovor i međusobnu podršku, moguće je stvoriti dom pun topline, sigurnosti i ravnopravnosti.

Vaš život, vaša pravila — bez granica.

Čitaj više  
11 min čitanja
SNAGA PARTNERSTVA: Kako ljubav i zajedničko stvaranje brišu granice invaliditeta

SNAGA PARTNERSTVA: Kako ljubav i zajedničko stvaranje brišu granice invaliditeta

U društvu koje često promatra osobe s invaliditetom kroz prizmu ograničenja, rijetko se dobiva uvid u stvarnu dinamiku odnosa u kojem dvoje takvih ljudi odluči graditi zajednički život. Kada se sretnu dvije osobe s invaliditetom, njihov odnos nadrasta puku romansu – on postaje snažan savez temeljen na dubokom razumijevanju, ravnopravnosti i, sve češće, zajedničkoj ambiciji.

Partnerstvo bez predrasuda

Temelj svakog kvalitetnog odnosa je uzajamno poštovanje, no u vezi osoba s invaliditetom ono dobiva novu dimenziju. Ovdje nema mjesta sažaljenju ili neravnoteži moći koja se ponekad zna javiti u odnosima gdje je samo jedan partner osoba s invaliditetom. Umjesto toga, dvoje ljudi ulazi u odnos s pozicije potpunog prihvaćanja. Fokus se prirodno pomiče s onoga što pojedinac "ne može" na ono što par zajedno može ostvariti.

Zajednički posao kao kruna odnosa

Jedan od najinspirativnijih oblika ovakvog partnerstva je onaj u kojem par odluči udružiti snage i u profesionalnom smislu. Kada dvoje ljudi s invaliditetom zajedno pokrenu i grade vlastiti posao, oni šalju moćnu poruku svijetu.Zajedničko stvaranje posla unutar veze nije samo pitanje financijske neovisnosti; to je dokaz vrhunskog povjerenja i usklađenosti. Kroz rad, partneri nadopunjuju vještine onog drugog – gdje jedan stane, drugi nastavlja. U tom procesu, invaliditet postaje tek fusnota u priči o inovativnosti, disciplini i poslovnom uspjehu.

Rušenje društvenih mitova

Parovi koji zajedno žive i rade najuspješnije su "oružje" protiv stereotipa. Oni pokazuju da invaliditet ne definira nečiju sposobnost da bude partner, vizionar ili poduzetnik. Promatrajući dvoje ljudi koji se vole i istovremeno stvaraju opipljivu vrijednost kroz svoj rad, okolina je prisiljena promijeniti perspektivu. Fokus se s dijagnoze seli na rezultat, a s pasivnosti na proaktivno stvaranje budućnosti.
Članak možemo zaključiti činjenicom kako ljubav kao pokretač promjena. 

Ljubavni odnos između osoba s invaliditetom, prožet zajedničkim ciljevima i radom, dokaz je da prepreke postoje samo onoliko koliko im mi dopustimo da nas definiraju. To je priča o dvoje ljudi koji su odlučili da neće samo koračati kroz život jedno uz drugo, već će zajedno izgraditi svijet po svojoj mjeri.Takva ljubav nije samo utočište; ona je motor koji pokreće promjene, inspirira zajednicu i dokazuje da su najčvršći mostovi oni koje gradimo zajedno, ciglu po ciglu, kroz ljubav i rad.


Čitaj više  
3 min čitanja
KADA SE LJUBAV IZNENADA RODI

KADA SE LJUBAV IZNENADA RODI

Ljubav ne dolazi uvijek onda kada je planiramo, niti izgleda onako kako nam društvo nameće. Ponekad se pojavi tiho, bez velikih riječi, ali s dubokim osjećajem prihvaćenosti. Ovaj tekst govori o ljubavi koja ne poznaje granice dijagnoza, iskustava i očekivanja – ljubavi koja se događa onda kada smo spremni biti viđeni onakvima kakvi jesmo.

Ljubav ponekad dolazi onda kada je najmanje očekujemo. Nije glasna, nije savršena, ne traži pozornost – ali je stvarna. Dolazi tiho, kroz poštovanje, strpljenje i osjećaj sigurnosti da smijemo biti ono što jesmo.

Ne nastaje iz potrebe niti iz romantičnih scenarija koje nam nameću društvene mreže. Pojavi se u trenucima kada vjerujemo da smo sve već proživjeli, da smo previše umorni, previše ranjeni ili previše različiti. I baš tada nas iznenadi.

Takva ljubav ne pokušava popravljati rane, niti umanjivati iskustva. Ona ih prihvaća kao dio osobe.    

U tom prihvaćanju događa se iscjeljenje – tiho, nenametljivo, ali duboko.

U kontekstu osoba s invaliditetom i onih koji žive s kroničnim bolestima, traumama ili dugotrajnim životnim izazovima, ljubav se često promatra kroz prizmu ograničenja. Kao da su bliskost, nježnost i partnerski odnosi privilegija zdravih, mladih ili „bez opterećenja“. No stvarnost je drukčija.

Ljubav ne bira prema dijagnozi, tjelesnim ograničenjima, godinama ili prošlosti. Ona se događa između dvoje ljudi koji se susretnu u istini, uz međusobno poštovanje i razumijevanje. 

Takva ljubav gradi odnose utemeljene na empatiji, strpljenju i podršci – vrijednostima koje su temelj i zdravih partnerskih odnosa i zdravog društva.

U svijetu koji često vrednuje brzinu, savršenstvo i vanjski dojam, tiha ljubav postaje čin hrabrosti. Ona vraća dostojanstvo bliskosti i podsjeća da svaka osoba ima pravo na ljubav, pripadanje i partnerstvo.

Ako ste ikada pomislili da je ljubav prošla pored vas, možda nije. Ponekad samo sjedne kraj vas – i ostane. Dođe onda kada smo spremni prepoznati je.

Čitaj više  
8 min čitanja
PRAVA I ISKRENA LJUBAV NE POZNAJE RAZLIKE NITI PREDRASUDE

PRAVA I ISKRENA LJUBAV NE POZNAJE RAZLIKE NITI PREDRASUDE

U vremenu kada su društvene podjele i predrasude još uvijek prisutne u svakodnevnom životu, ljubav ostaje jedina univerzalna snaga koja nadilazi sve granice. Prava i iskrena ljubav ne pita za godine, izgled, porijeklo, zdravstveno stanje ili društveni status – ona jednostavno povezuje dvoje ljudi koji se prepoznaju srcem.

„Ljubav ne zna za etikete ni za tuđa mišljenja. Kad je iskrena, ona ruši zidove i spaja ono što se drugima možda čini nespojivim“, ističe psihologinja i savjetnica za odnose, Marina Kovačević.

U društvu koje često postavlja okvire i očekivanja, mnogi se i dalje boje voljeti otvoreno. Posebno kada je riječ o vezama u kojima postoje razlike – bilo u dobi, zdravstvenom stanju, imovinskim prilikama ili životnim okolnostima. No stručnjaci upozoravaju kako upravo takve veze najčešće počivaju na iskrenijoj i dubljoj povezanosti.

„Kad dvoje ljudi dijeli iste vrijednosti i međusobno poštovanje, tada sve druge razlike postaju nevažne. Ljubav koja je utemeljena na razumijevanju i podršci ima snagu trajati unatoč svim izazovima“, dodaje Marina Kovačević.

Primjeri iz svakodnevnog života potvrđuju da ljubav zaista ne poznaje granice. Mnogi parovi koji su se suočili s osudama okoline svjedoče da ih je upravo zajednička borba ojačala i dodatno povezala. Ljubav, kažu, postaje najčistija onda kada je društvo pokušava ograničiti.

                   

Čitaj više  
5 min čitanja
KADA LJUBAV POSTANE KAVEZ

KADA LJUBAV POSTANE KAVEZ

Kada pretjerana zaštita ograničava samostalnost osoba s invaliditetom

„Imam 30 godina, osoba sam s invaliditetom i završio sam fakultet, ali i dalje ne smijem sam na more. 

Mama se boji za mene. “Ova rečenica otvara pitanje o kojem trebamo više razgovarati: što se događa kada roditeljska briga počne ograničavati život odrasle osobe?

Kada govorimo o preprekama s kojima se osobe s invaliditetom susreću, najčešće spominjemo nepristupačne prostore, institucije i društvene predrasude. 

No prepreke se mogu pojaviti i unutar obitelji, ondje gdje očekujemo razumijevanje i podršku. Ponekad nastaju iz straha, dugogodišnje brige i uvjerenja da osobu koju volimo najbolje štitimo tako da odlučujemo umjesto nje.

Ljubav koja teško pušta

Iza roditeljske potrebe za zaštitom često stoje godine odlazaka liječnicima, borbe za obrazovanje i ostvarivanje prava. 

Roditelji se naviknu predviđati opasnosti, rješavati probleme i preuzimati odgovornost, osobito kada nemaju pouzdanu podršku.

Ali dijete odrasta.

 Želi otići na kavu, putovati, raditi, zaljubiti se i donositi vlastite odluke. 

Roditelju pritom može biti teško promijeniti ulogu koju je godinama imao.„Nemoj ti, ja ću brže.“

„Pusti, ti to ne možeš.“

„Što će ti to? Imaš sve kod kuće.“

Takve riječi mogu biti izgovorene iz brige, ali mladoj osobi poručuju da se u njezine sposobnosti ne vjeruje. Kada se ponavljaju, ostavljaju sve manje prostora za pokušaj, učenje i samostalnu odluku.

Kada zaštita oduzima priliku

Ako se osobi stalno govori da nešto ne može, može početi sumnjati u sebe i prije nego što pokuša. 

Ako drugi uvijek odlučuju umjesto nje, teško će steći iskustvo donošenja odluka.

Svi učimo pokušavajući, griješeći i tražeći pomoć. Osobama s invaliditetom također treba prostor za takvo iskustvo, uz podršku prilagođenu njihovim potrebama.

Pretjerana zaštita može suziti prilike za druženje, rad, putovanja i partnerske odnose. Može povećati i strah od budućnosti, osobito ako sva podrška ovisi o roditeljima.

Zato je važno postupno graditi iskustvo, samopouzdanje i širi krug podrške.

Zašto je teško reći ne

Kako se suprotstaviti roditelju koji se godinama brinuo za tebe? 

Kako reći da ti način na koji pomaže više ne odgovara, a da pritom ne osjetiš krivnju?Neke osobe strahuju od svađe, razočaranja roditelja ili gubitka pomoći o kojoj ovise. 

Zbog toga mogu pristajati na odluke koje ne žele i odgađati vlastite planove. Zahvalnost za roditeljsku brigu može postojati zajedno s potrebom za privatnošću, granicama i vlastitim izborima.           Odrasla osoba smije izraziti neslaganje i tražiti drukčiji oblik podrške.                   Ako su prisutne prijetnje, nasilje ili uskraćivanje nužne pomoći, riječ je o ozbiljnom problemu koji se ne smije opravdavati brigom i koji zahtijeva zaštitu i podršku.

Podrška koja otvara prostor

Roditeljima je potrebna podrška u prihvaćanju odrastanja njihova djeteta i promjeni vlastite uloge. Lakše je prepustiti dio odgovornosti kada postoje dostupne usluge, osobe od povjerenja i dogovor o tome kako će pomoć izgledati.

Osobama s invaliditetom potrebne su stvarne prilike za odlučivanje i stjecanje iskustva. 

Osobna asistencija, stanovanje uz podršku i vršnjačka podrška mogu pridonijeti tome, ovisno o potrebama i željama pojedine osobe.

Promjena može početi svakodnevnim pitanjem: „Što želiš pokušati i kakva ti je pomoć potrebna?“ 

Važno je saslušati odgovor i ostaviti prostor da osoba nešto učini na svoj način.

Samostalnost ne znači da sve moramo moći sami. Ona uključuje mogućnost da odlučujemo o vlastitom životu, uz podršku koja nam je potrebna.

Ljubav se pokazuje i povjerenjem: spremnošću da saslušamo, poštujemo izbor i budemo oslonac dok osoba gradi svoj život.

LJUBAV NA ČEKANJU

Zašto se partnerski izbori osoba s invaliditetom toliko preispituju

Potreba za bliskošću, nježnošću i pripadanjem dio je života mnogih ljudi.    Ipak, kada osoba s invaliditetom započne vezu, njezine želje mogu ostati u sjeni tuđih pitanja: može li ona to, je li partner prikladan i tko će se o kome brinuti?

Umjesto zanimanja za to kako se dvoje ljudi osjeća zajedno, razgovor se pretvara u procjenjivanje njihove budućnosti.

Kada drugi odlučuju o našoj ljubavi

Zabrinutost obitelji može biti razumljiva, osobito kada je osobi potrebna svakodnevna podrška.      

Ali zabrinutost ne daje pravo na odlučivanje umjesto odrasle osobe.

Osoba s invaliditetom treba imati prostor upoznavati druge, graditi odnos, postavljati granice i odlučiti želi li u njemu ostati. Potreba za pomoći u svakodnevnom životu sama po sebi ne govori ništa o sposobnosti osobe da voli, razumije odnos i izrazi vlastite želje. 

Važno je slušati kako ona opisuje svoju vezu. 

Osjeća li se poštovano? 

Može li slobodno reći ne? 

Ima li prostor za prijatelje, interese i odluke izvan partnerskog odnosa? 

To su pitanja važna u svakoj vezi.

Kada postoji razlika u godinama

Ako među odraslim partnerima postoji veća razlika u godinama, okolina može još glasnije izražavati sumnje. 

Pojavljuju se pretpostavke o razlozima njihove veze, ovisnosti i tome koliko će odnos trajati.

Sama razlika u godinama ne otkriva kakav je odnos. Mnogo više govore međusobno poštovanje, sloboda izbora, način rješavanja nesuglasica i mogućnost da oba partnera izraze svoje potrebe.

O budućnosti vrijedi razgovarati otvoreno. 

Takav razgovor treba pomoći partnerima da planiraju zajednički život,  uz uvažavanje onoga što sami žele.

Tko će se brinuti za njega ili nju kada partner ostari ?

To pitanje može izražavati stvarnu zabrinutost. Problem nastaje kada se njime pokušava dokazati da veza nema smisla.

U njemu se često podrazumijeva da će partner preuzeti svu potrebnu pomoć i da osoba s invaliditetom u odnosu samo prima. 

Time se zanemaruje ono što ona donosi u vezu: ljubav, pažnju, iskustvo, emocionalnu podršku i doprinos zajedničkom životu.

Partneri mogu brinuti jedno o drugome, ali važno je da svakodnevna podrška ne ovisi isključivo o jednoj osobi. Potrebe se mogu mijenjati zbog dobi, bolesti ili drugih okolnosti, pa je korisno unaprijed razgovarati o dostupnim uslugama, osobnoj asistenciji i drugim oblicima pomoći.

Pitanje zato možemo postaviti ovako:                „Kakva vam je podrška potrebna da biste mogli živjeti zajedno i kako je planirati za budućnost?“

Prostor za vlastiti izbor

Osobe s invaliditetom ne bi trebale dokazivati da će njihova veza trajati zauvijek kako bi njihov izbor bio prihvaćen. 

Svaki odnos nosi neizvjesnost, a budućnost nitko ne može potpuno osigurati.

Obitelj može biti važan oslonac ako sluša, razgovara i nudi pomoć bez uvjetovanja.                    

Konkretne znakove prisile, kontrole ili iskorištavanja treba shvatiti ozbiljno u svakom odnosu, bez unaprijed donesenih zaključaka na temelju invaliditeta ili razlike u godinama.

Ljubav ne treba stalno biti na čekanju dok drugi ne procijene da su ispunjeni svi uvjeti. 

Odraslim osobama treba prostor da same kažu koga vole, kako žele živjeti i kakvu podršku pritom trebaju.

Čitaj više  
9 min čitanja
Pravo na intimnost: Zašto seksualnost osoba s invaliditetom više ne smije biti tabu

Pravo na intimnost: Zašto seksualnost osoba s invaliditetom više ne smije biti tabu

Nakon članaka na temu prava na ljubav i brak  vrijeme je da progovorio i o pravu na intimnost osoba s invaliditetom .

Kada govorimo  o pravima osoba s invaliditetom, fokus je gotovo bez iznimke usmjeren na rampe, inkluzivni prijevoz, zapošljavanje i socijalne naknade. Premda su to temelji egzistencije, jedno jednako važno područje ljudskog postojanja sustavno ostaje u sjeni, obavijeno sramom i šutnjom – pravo na intimnost, seksualnost i tjelesnu autonomiju.

Društvo i dalje njeguje dva duboko štetna mita: s jedne strane, mit o „vječnoj djeci“ bez ikakvih romantičnih ili seksualnih potreba (mit o aseksualnosti), a s druge, svođenje osobe isključivo na medicinsku dijagnozu, fizikalne terapije i zdravstveni karton.

Vrijeme je da jasno i glasno kažemo: seksualnost je temeljna ljudska potreba i neodvojivi dio ljudskog dostojanstva, a ne privilegij rezerviran za osobe bez invaliditeta.

Članci 23. i 25. Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom jasno propisuju obvezu države da omogući jednako pravo na brak, obitelj, roditeljstvo i reproduktivno zdravlje. 

No, što ta prava znače u praksi u našem okruženju?

Ginekološki pregled kao „nemoguća misija“: Godinama izvješća Pravobranitelja za osobe s invaliditetom upozoravaju na poražavajuću činjenicu – u većini hrvatskih županija žene s motoričkim teškoćama nemaju pristup osnovnoj ginekološkoj skrbi. 

Iako postoje rijetki svijetli primjeri u nekoliko većih gradova (poput Zagreba ili Rijeke), hidraulični podizni ginekološki stolovi i pristupačni sanitarni čvorovi i dalje su iznimka, a ne standard. 

Zbog nedostatka osnovne opreme mnoge žene godinama odgađaju preventivne preglede, što izravno ugrožava njihovo reproduktivno i opće zdravlje.

Prešućena uloga asistenata i Zakon o osobnoj asistenciji: 

Donošenje Zakona o osobnoj asistenciji bio je ključan korak za samostalniji život, no pitanje granica intime ostalo je potpuno neregulirano. Asistenti se svakodnevno susreću sa situacijama pomoći pri oblačenju, higijeni i transferima, no niti asistenti niti korisnici ne prolaze edukaciju o tome kako komunicirati i postaviti granice oko privatnosti, seksualnih pomagala ili intimnih potreba.                

Ta tema u praksi često stvara obostranu nelagodu.

Život u institucijama bez prava na privatnost:    Osobe smještene u ustanovama socijalne skrbi ili udomiteljskim obiteljima rijetko imaju pravo na zaključavanje vrata ili trenutak osame. Pravo na posjet partnera, maženje ili bilo kakav oblik intimnosti nerijetko ovisi isključivo o dobroj volji dežurnog osoblja, a ne o standardiziranom protokolu koji poštuje osobnu autonomiju.

Informacijska blokada i rizik od nasilja:                

Seksualni odgoj u školama i zajednici gotovo nikada nije prilagođen osobama sa senzoričkim ili intelektualnim teškoćama. Posljedica neznanja nije samo uskraćivanje užitka, već i dramatično povećan rizik od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, jer mladi ne uče prepoznati pristanak i vlastite tjelesne granice.  

Pogled izvan granica: Može li drugačije?

Dok je kod nas ova tema tek na razini sporadičnih okruglih stolova udruga i institucija, europske zemlje poput Nizozemske, Danske, Švicarske i nekih regija u Njemačkoj problemu su pristupile pragmatično i empatično:

Seksualna asistencija: Uspostavljene su obuke za profesionalne seksualne asistente/ice – osobe educirane za pomoć ljudima s teškim tjelesnim ili intelektualnim oštećenjima u istraživanju vlastitog tijela i ostvarivanju tjelesnog kontakta, uz strogo definirane profesionalne i etičke okvire.

Financiranje asistivne tehnologije: U pojedinim zdravstvenim sustavima prilagođena erotska i senzorička pomagala prepoznata su kao dio opreme za mentalno i tjelesno zdravlje.

Iako je domaći sustav daleko od ovakvih modela, to ne znači da o njima ne trebamo otvoreno govoriti

Zagovaranje prava osoba s invaliditetom mora obuhvatiti cjelovitu osobu – ne samo njezinu mobilnost i posao, nego i njezino srce, emocije i tijelo.  Osobe s invaliditetom  trebaju :

1. Obveznu prilagodbu ambulanti: Svaki dom zdravlja i opća bolnica u Hrvatskoj moraju imati barem jednu ginekološku i urološku ordinaciju opremljenu hidrauličnim stolom i dizalicom.

2. Edukaciju za osobne asistente i stručno osoblje: Uvođenje etičkih smjernica i modula o poštivanju privatnosti i intimnosti korisnika u socijalnoj skrbi.

3.Pristupačne edukativne materijale: Izradu lako razumljivih  materijala o vezama, pristanku i spolnom zdravlju za osobe s intelektualnim teškoćama.

4. Razbijanje predrasuda u medijima: Medijski prostor mora prestati tretirati seksualnost osoba s invaliditetom senzacionalistički ili kroz sažaljenje.

Za kraj članka  važno je naglasiti kako je tijelo s invaliditetom sposobno  za dodir, privrženost, strast i roditeljstvo. 

Pravo na ljubav i intimu nije luksuz – to je temeljno ljudsko pravo. 

Vrijeme je da srušimo i ove nevidljive barijere.

Čitaj više  
5 min čitanja